Pomoć unesrećenom u prometnoj nezgodi

Sve je više mladih i neiskusnih vozača koji se voze u brzim i skupim vozilima. Pritom stradavaju najčešće zbog neprilagođene brzine, ili nepridržavanja prometnih propisa. Sve su češće i noćne utrke mladih vozača u velikim gradovima. U takvim uvjetima nije nikakvo čudo da raste broj prometnih nezgoda i smrtno stradalih mladih ljudi. U 2003. godini u našoj zemlji je po statističkim podacima bolnički liječeno 26 854 traumatiziranih-nastradalih u prometnim nezgodama, od čega je umrlo 701 bolesnika. U 2004. god u prvih 5 mjeseci zabilježen je povećan broj poginulih u prometnim nezgodama u usporedbi s 2003. god za 21%. U sklopu prometnih nezgoda česte su politraume unesrećenih.

Politraumu možemo definirati kao ozljedu u kojoj su najmanje dvije tjelesne regije ozlijeđene, od kojih jedna ozljeda ili kombinacija više njih ugrožava život. Pri dolasku na mjesto nezgode postoje određena pravila ponašanja ekipe HMP koja je zadužena za brigu o bolesniku. Mora se osigurati mjesto nesreće, osigurati ekipu da ona ne strada od pogibeljne situacije na terenu koja je primarno unesrećila ozljeđene.

U situacijama kad ima više ozljeđenih bitno je da:

1. Manipulacijom s ozljeđenim ne nastanu daljnja oštećenja. Pri tom se misli da se kod sumnje na ozljedu kralježnice unesrećeni ne smije izvlačiti iz vozila. Na taj način se sprečavaju teže ozljede kralježnice i leđne moždine sa nesagledivim posljedicama. Isto tako, jednostavan zatvoreni prijelom, možemo pretvoriti u kompliciran, otvoren sa pomakom koštanih fragmenata
   
2. Potreban je što hitniji transport do mjesta gdje će unesrećeni biti definitivno zbrinut
   
3. Treba obavijestiti hitnu službu o dolasku teško ozlijeđenih osoba da im se odmah pruži pomoć
   
4. Na licu mjesta pružiti pomoć i započeti s liječenjem unesrećenih
   

Poseban problem predstavlja vrijeme dolaska HMP-a nakon nastalog događaja. Često se da se nezgode događaju na autocesti. Zbog nepostojanja punktova ekipa HMP-a na autocestama bitno se produljilo i vrijeme dolaska ekipe na mjesto nezgode. Taj problem mogao bi se riješiti formiranjem ekipa HMP-a s helikopterskom službom, što bi maksimalno skratilo vrijeme dolaska ekipe na mjesto nezgode.

Suvremeni traumatološki centri grade se izvan gradova i imaju heliodrome koji osiguravaju nesmetano sljetanje helikoptera. Kod nas su bolnički centri građeni u centrima velikih gradova. To je veliki problem. Ako ekipa HMP-a stigne na mjesto nezgode u razumno vrijeme (unesrećenom je i to cijela vječnost), još uvijek je čeka probijanje kroz prometnu gužvu. Ne pomažu ni sirene, ni rotirajuća svjetla.

Po dolasku ekipe HMP, a u slučaju više povrijeđenih, liječnik mora orijentacijskim pregledom znati procijeniti prioritete u pružanju pomoći, tko je teže povrijeđen i kome treba odmah ukazati pomoć, a tko je lakše ozljeđen i kome se može ukazati pomoć kasnije.

Radi brze i sistematične orijentacije o stanju ozlijeđenog Američko kirurško društvo je dalo preporuku za primarnu, brzu orijentaciju, kod prvog kontakta sa povrijeđenim. Taj ABCDE-sustav je prihvaćen od svih ustanova u Americi i Europi: 

• A - airway (stanje dišnog puta)
  
• B - breathing (disanje)
  
• C - circulation (stanje cirkulacije)
  
• D - disability (neurološki status)
  
• E - exposure (otkrivanje ozljeđenog, odnosno pregled svih dijelova tijela)
  

Airway

Airway - Prvo se provjerava da li je dišni put prohodan. Prohodnost dišnog puta je glavni preduvjet početka liječenja. Ako je pacijent pri svijesti, jasan, razgovjetan govor ukazuje na prohodnost dišnog puta. Kod pacijenata u nesvjesti ili komi treba obavezno izvršiti endotrahealnu intubaciju (postavljanje cijevi u grkljan, između glasnica, te priključivanje ambu maske s balonom i ventilacije).

Breathing

Breathing - Gleda se da li disanje uopće postoji ili ozljeđeni ne diše. Promatra se kakvo je disanje, diše li s naporom ili ne. Može doći do paradoksalnog disanja, što znači da postoji jedan nestabilni segment prsnog koša koji se kreće suprotno od ostalog dijela stijenke. Najčešće je uzrok prijelom rebara. Slušajući disanje možemo saznati o stanju pluća i pleure - plućne maramice. Kod pneumotoraksa (zraka u plućnoj maramici) disanja uopće nema na zahvaćenoj strani ili je oslabljeno.

Circulation

Circulation - Kad analiziramo stanje cirkulacije, najčešće razmišljamo o:

• velikim vanjskim krvarenjima od razdora krvnih žila i njihovoj kontroli
• efikasnosti srca kao pumpe
• pitanju volumena krvi, stanje hipovolemije i stupnju šoka

Vanjska krvarenja se u pravilu zaustavljaju postavljanjem kompresivnog zavoja iznad mjesta krvarenja. Pri tom je važno pravilno staviti zavoj i odrediti jačinu kompresije, jer inače može doći do ponovnog krvarenja. Da bi to spriječili možemo staviti prvi zavoj, zatim kamen, pa zatim opet staviti zavoj. Kamen će na taj način izvršiti potrebnu kompresiju rane i spriječiti ponovno krvarenje. Važno je mjeriti tlak i puls, te procjeniti ritam. Promatramo i vene na vratu. Kod hipovolemije - jakog krvarenja one su prazne, dok su kod srčanog popuštanja nabrekle. Također, kod jakog krvarenja unesrećeni je oznojen, u hipotenziji (tlak nizak, skoro nemjerljiv), ubrzanog pulsa.

Popuštaju mu sfinkteri, te postaje inkontinentan (ne može kontrolirati stolicu i mokrenje). Važno je takvo stanje prepoznati i adekvatno liječiti kako bismo izbjegli letalni - smrtni ishod. Potrebno je odmah postaviti intravenski braunilu (iglu) i prikopčati infuziju.

Srčani zastoj (cardiac arrest)

Ozljeđeni bez pulsa nad velikim krvnim žilama i bez tlaka je u srčanom arestu. Treba odmah pristupiti kardiopulmonalnoj reanimaciji (oživljavanju). Kardiopulmonalna reanimacija (vanjska masaža srca i umjetno disanje) mora se započeti momentalno i to u omjeru 30:2. To znači da na svakih 30 kompresija sternuma - prsne kosti, dolaze 2 upuhivanja - ventilacija bolesnika.

Tenzijski pneumotoraks

Bolesnik kod kojeg postoje poremećaji disanja, nabrekle vratne vene, koji je plav, ima nečujno disanje zahvaćene strane prsnog koša, najvjerojatnije ima tenzijski (ventilni) pneumotoraks koji se mora momentalno drenirati postavljanjem braunile (široke igle) u drugi međurebreni prostor u srednjoj klavikularnoj liniji (linija koja ide sredinom ključne kosti). Inače, može doći vrlo brzo do srčanog zastoja i smrti.

Disability

Disability - Za vrijeme prvog pregleda važan je i orijentacijski neurološki pregled. U Europi se glede praćenja stanja svijesti koristi GCS - Glasgowska koma-skala. Koma se prema GCS definira kao stanje u kojem bolesnik ne otvara oči, ne izgovara razumljive riječi i ne izvršava naloge. Ispituju se tri funkcije : otvaranje očiju, govor i motorika te se ocjenjuju s maksimalnim brojem od 15 bodova. Prema težini razlikuju se blage ozljede (GCS 15-13), umjerene (GCS 12-9) i teške (8-3).

Trauma glave

Bolesnicima s povredom glave zna se opće stanje i stanje svijesti naglo pogoršati, iako su na početku izgledali stabilno. Alkohol i droga mogu zamaskirati opće stanje pa moramo biti oprezni. Pospanost često može biti prvi znak. Ozljeđeni tada čak ne mora imati vidljivu ranu na glavi. Stanje svijesti se s vremenskim pomakom može pogoršati. Pacijenti koji su imali komociju (potres mozga) lagano su dezorjentirani. Ne sjećaju se same traume - prometne nezgode ni događaja koji su neposredno prethodili traumi. Često takvi pacijenti po desetak puta pitaju gdje su i kako su se našli u kolima HMP-a, ne znajući što se dogodilo.

Exposure

Exposure - Ova faza pretpostavlja kompletan pregled ozljeđenog. Valja pregledati sve dostupne regije s prednje i stražnje strane tijela. Nakon orijentacije i pregleda ozljeđenog potrebno je vidjeti koja je regija dominantno povrijeđena, koja najviše ugrožava zdravlje ozljeđenog. Transportirajući povređene osobe, treba uvijek misliti na osobitost povrijeđene regije, jer ona diktira način transporta i liječenje koje započinje na terenu.

Mjere prevencije

Dosadašnje mjere prevencije nisu dale zadovoljavajuće rezultate. Nejvjerojatnije je osnovni uzrok sve većeg porasta prometnih nezgoda nepridržavanje prometnih propisa, alkoholiziranost vozača i neprilagođena brzina, te neiskustvo vozača. Možda bi bilo rješenje u tome da škola sigurne vožnje uđe u obvezatni program auto - škola i u program vozačkog ispita. Sada je svima jasno da zakon o nula promila nije dao zadovoljavajuće rezultate. Sve je više alkoholiziranih vozača koji izazivaju prometne nezgode. No, apsurd je da u zemljama koje imaju 0,7 promila alkohola kao dozvoljenu granicu imaju daleko manji broj prometnih nezgoda nego je to slučaj kod nas.

Dakle, treba s jedne strane raditi na edukaciji mladih vozača, a s druge strane, potrebno pooštriti kaznene mjere prema nesavjesnim vozačima. Svaki alkoholizirani vozač koji sjeda za upravljač svog vozila je potencijalna opasnost za druge sudionike u prometu. Trebalo bi ga odmah isključiti iz prometa i trajno mu oduzeti vozačku dozvolu.