Planiranje obroka oboljelih od šećerne bolesti

Drukčije su okolnosti u osoba sa šećernom bolešću tipa 1 pa je u njih potrebno uložiti značajniji trud u planiranje obroka. Slično vrijedi i u osoba s tipom 2 šećerne bolesti u kojih nakon osnovnih preporuka nisu postignuti zadovoljavajući rezultati. Naime, osobe sa šećernom bolešću suočavaju se s jednom značajnom razlikom u odnosu na prehranu zdravih.

Pri uobičajenim okolnostima gušterača u bilo kojem trenutku na poticaj hranjenja luči odgovarajuće količine inzulina. U šećernoj bolesti taj spontani mehanizam zatajuje ili zbog nedostatka inzulina ili zbog njegove nedostatne učinkovitosti. Primjenom lijekova odnosno nadomjeska inzulina oponaša se prirodna funkcija gušterače, ali mora se istodobno uskladiti i prehrana te tjelesna aktivnost. Pronalaženjem te ravnoteže izbjegava se nekontrolirano osciliranje glukoze u krvi.

Dva su načina kako održavati tu ravnotežu. Prvi se odnosi na osobe koje se liječe stalnim dozama tableta ili inzulina, a to su češće osobe s tipom 2 šećerne bolesti. U njih se preporuča da se prikladni obroci trebaju uzeti upravo u vrijeme liječenjem potaknutoga najjačeg djelovanja inzulina, a kada je njegova aktivnost slabija treba se suzdržati od uzimanja hrane. To se može postići planiranjem obroka svakodnevno u isto vrijeme s ujednačenom količinom kalorija, ali i ugljikohidrata jer su upravo oni najizravnije odgovorni za porast glukoze u krvi.

Složeniji sustavi inzulinskog liječenja s višekratnim dozama inzulina odnosno inzulinskim pumpama većinom se primjenjuju u tipu 1 šećerne bolesti. Kod njih se nastoji iskoristiti  prilagodljivost pa je cilj uklopiti inzulinsko liječenje u individualni životni stil, prehrambene navike i tjelesnu aktivnost. Planiranje obroka u tom kontekstu znači jesti uravnoteženo i umjereno, ali i uz mogućnost redovitog usklađivanja pojedinačnih inzulinskih doza prema količini unesenih ugljikohidrata.

U planiranju obroka treba prije svega svladati kako odmjeriti potrebnu količinu određene hrane, takozvane porcije, mjerice ili jedinice. Dok se ne stekne iskustvo, to se u početku može naučiti vaganjem odnosno mjerenjem volumena. Vrlo je praktično također i uspoređivanje s veličinom nekog poznatog predmeta ili primjerice s veličinom šake ili dlana.

Nekoliko je različitih pristupa koji omogućuju kako svladati prepreku što, koliko i kada pojesti, od jednostavnijih do složenijih. Svakom pojedinom bolesniku stručnjak dijetetičar treba podrobno objasniti i s njim uvježbati plan koji će mu biti prilagođen.

Najjednostavniji pristupi planiranja obroka koriste se tzv. metodom tanjura (Idaho Plate Method). Tanjur se zamišljenim crtama dijeli na jednu polovicu te dvije četvrtine. Jedna četvrtina tanjura ispunjava se hranom bogatom škrobom: proizvodima od žitarica, mahunarkama, a druga četvrtina hranom bogatom bjelančevinama, kao što je nemasno meso ili riba. Polovicu tanjura može se ispuniti povrćem s malo škroba (lisnato povrće, brokula). Posebno su predviđene mjerice voća i mliječnih proizvoda.

Sljedeći pristup u planiranju dijete osoba sa šećernom bolešću temelji se na popisu izmjenjivih namirnica. Namirnice su grupirane prema njihovom hranjivom sastavu u 6 osnovnih skupina: 

• namirnice bogate škrobom: kruh, žitarice te povrće bogato škrobom (krumpir, mahunarke)
• ostalo povrće
• voće
• mlijeko i mliječni proizvodi
• meso i ostali izvori bjelančevina
• masnoće, sladila, alkohol

U tablicama se može naučiti koja količina svake namirnice iz pojedine skupine odgovara jednoj mjerici ili jedinici. S obzirom na sličan hranjivi sastav namirnica u pojedinim skupinama, pretpostavljeno je da imaju jednak učinak na šećer u krv pa se koristi načelo da se namirnice iz iste skupine mogu međusobno izmjenjivati.

To znači da se s popisa jedna mjerica namirnice iz jedne skupine može zamijeniti za jednu mjericu druge namirnice unutar iste skupine. Uravnoteženi individualni planu prehrane treba se razraditi uz pomoć dijetetičara. Prema kalorijskim potrebama dijetetičar će preporučiti broj jedinica hrane iz svake skupine i kako ih rasporediti u obroke tijekom dana.

S obzirom da se danas smatra da je količina ugljikohidrata u obroku glavni čimbenik neposrednog porasta glukoze u krvi, široko je prihvaćeno planiranje obroka koje se zasniva na računanju ugljikohidrata. Prema tom pristupu koristi se mogućnost zamjene namirnice s određenom količinom ugljikohidrata za drugu namirnicu s istom količinom ugljikohidrata, bez obzira radi li se o složenim ugljikohidratima poput škroba ili jednostavnim poput šećera.

U prvom redu treba se znati u kojoj se hrani ugljikohidrati nalaze: kruhu i žitaricama, povrću, voću, mliječnim proizvodima te slasticama. Također se za svaku osobu određuje odgovarajuća dnevna količina ugljikohidrata i to izračunom iz jednadžbe o dnevnim kalorijskim potrebama. U računanju količine ugljikohidrata u pojedinom obroku može uvelike pomoći čitanje oznaka sa sastavom hranjivih tvari na proizvodima te tablice namirnica s količinom ugljikohidrata.

Ovaj pristup preporuča se u prvom redu osobama liječenim inzulinom, posebice s više doza inzulina ili inzulinskim pumpama. Količina od 15 grama odgovara jednoj jedinici ugljikohidrata. Redovitim praćenjem i bilježenjem može se prema broju jedinica ugljikohidrata u obroku odrediti odgovarajući broj jedinica inzulina. Na taj način omogućena je znatno veća prilagodljivost liječenja različitim promjenjivim životnim okolnostima.

Glikemički indeks može biti dodatni vodič za izbor hrane u planiranju obroka. Glikemički indeks svrstava hranu bogatu ugljikohidratima prema njenom neposrednom utjecaju na razinu šećera u krvi. Hrana s višim glikemičnim indeksom diže razine šećera u krvi brže i više nego hrana s nižim glikemičkim indeksom.

Glikemički indeks donio je dosta iznenađenja u odnosu na prijašnja saznanja. Primjerice hrana poput sladoleda ili čokolade ima umjeren učinak na porast glukoze u krvi, a visok glikemički indeks ima krumpir koji je prije bio često preporučivan. Viši glikemički indeks imaju također i bijela riža te bijeli kruh. Povrće, većina voća i cjelovitih žitarica ima niži glikemički indeks.

Mora se reći da hrana s nižim glikemičkim indeksom nije obavezno zdravija nego hrana s visokim glikemičkim indeksom. Glikemički indeks pokazuje značajnu promjenjivost ovisno o načinu pripreme namirnica odnosno njihovim međusobnim kombinacijama. Sve to čini njegovu svakodnevnu primjenu dosta složenom pa mu je glavna vrijednost kao nadopuna u planiranju obroka na temelju računanja ugljikohidrata.