Trihineloza – bolest sirovog mesa

Što je to trihineloza?

Trihinelozu uzrokuju oble glistice iz roda Trichinella, od kojih se kod ljudi daleko najčešće pronalazi Trichinella spiralis. Prvi znanstveni opisi trihineloze datiraju iz sredine 19. stoljeća u opisima londonskih liječnika Jamesa Pageta i Richarda Owena, a do 1860. godine već se znalo da se bolest prenosi preko zaraženih svinja, što je dovelo do masovne averzije prema svinjetini u narednim godinama. Danas se u cijelom svijetu provodi detaljan epidemiološki nadzor kako hrane, tako i ljudi, no unatoč tome dolazi do velikog broja slučajeva - pa čak i epidemija ove bolesti.

Trihineloza spada među zoonoze, tj. zarazne bolesti koje su zajedničke ljudima i nekim životinjama, a mogu prelaziti sa životinja na ljude i obrnuto. Iako trihinelu pronalazimo u mnogim divljim mesojedima i svejedima, za čovjeka je najvažnija karika u prijenosu bolesti domaća svinja. Svinja se može zaraziti jedući različite vrste zaraženih divljih životinja (pa čak i ostatke zaraženog svinjskog mesa u klaonicama, što danas postaje sve češći put prijenosa), a čovjek se zarazi jedući nedovoljno smrznuto ili pečeno zaraženo svinjsko meso (osobito šunku, kobasice i kulen).

Razvoj bolesti

Mišićno tkivo zaraženih životinja sadrži ciste, tj. učahurene oblike parazita, koje u početnom dijelu tankog crijeva (nakon što ih čovjek proguta) sazrijevaju do odraslih oblika. Parenjem odraslih parazita nastaju brojne ličinke koje se uspješno probijaju kroz stjenku crijeva do krvotoka, a zatim se krvlju i limfom prenose po čitavom tijelu. Ciklus završava invazijom ličinka u mišićne stanice te stvaranjem cista, dok se odrasli oblici izbacuju stolicom.

Sam ulazak ličinka u mišićne stanice opire se imunološkom odgovoru organizma, a napadnuta mišićna stanica se ne raspada nego postaje tzv. "stanica njegovateljica" i potpuno se podređuje parazitu, što je jedinstvena pojava u prirodi. Kroz naredne tjedne formira se čahura i razvija se cista. Ciste su dio životnog ciklusa trihinele u kojem se prenose s jedne životinje na drugu, i to tako da mišiće zaražene životinje pojede neka druga životinja. Čovjek je, međutim krajnji domaćin, što znači da se parazit ne prenosi dalje.

Klinička slika

Težina same bolesti u prvome redu ovisi o broju trihinela u konzumiranome mesu, kao i o zdravstvenom stanju organizma. Bolest se prezentira u ovisnosti o razvojnoj fazi parazita, pa tako razlikujemo crijevni stadij, stadij mišićne invazije te stadij rekonvalescencije.

Crijevni stadij odgovara fazi razmnožavanja trihinela i odlaganja ličinki u crijevu, a simptomi se javljaju prilikom invazije ličinki u crijevni zid. Taj stadij ne mora se uvijek očitovati simptomima, a ako su oni prisutni, tada se najčešće nakon nakon nekoliko dana javljaju proljev, povraćanje te boli u trbuhu praćene mučninom i znojenjem.

Stadij mišićne invazije započinje krajem prvog tjedna i uglavnom traje 2 - 3 tjedna. Očituje se bolovima u mišićima, visokom vrućicom, edemima lica i vjeđa, preosjetljivošću na svjetlost te (ponekad) ružičastim osipom. Zahvaćenost mišića često dovodi do otežanog žvakanja, gutanja i disanja, a u diferencijalnoj krvnoj slici vidi se visoka razina eozinofila. U težim slučajevima dolazi do promjena na srcu, plućima i živčanom sustavu te može nastupiti i smrt. Unatoč tome, bolest u najvećem broju slučajeva prelazi u stadij rekonvalescencije, razdoblje koje odgovara stvaranju cisti i traje od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci.

Put do točne dijagnoze

Na osnovi epidemioloških podataka često je nemoguće postaviti točnu dijagnozu trihineloze, a kako brojne bolesti pokazuju slične simptome, mikrobiološka, tj. parazitološka dijagnostika infestacije jedina je specifična i dovoljno pouzdana. Prema metodama dokazivanja uzročnika razlikujemo direktnu i indirektnu dijagnostiku.

Za dokaz trihineloze direktnom metodom potrebno je učiniti biopsiju mišića; u tu svrhu se zbog praktičnosti najčešće koristi deltoidni mišić ramena. U direktnu dijagnostiku pripadaju trihineloskopija (metoda koja omogućuje direktnu vizualizaciju ličinka trihinele, utvrđivanje intenziteta infestacije te izdvajanje pojedinih ličinki za molekularnu identifikaciju), zatim histološki pregled uzorka (osjetljivija od trihineloskopije u pronalasku vrlo malih ličinki) te umjetna probava (imitiranje prvog koraka u prirodnoj zarazi trihinelom). Danas se zbog invazivnosti metode direktnog dokaza iznimno rijetko koriste, a stručnjaci se više služe trihineloskopijom inkriminiranog mesa.

U rutinskom radu uglavnom se koristi indirektna dijagnostika i to primarno serološke metode. One se baziraju na dokazivanju specifičnih protutijela kod oboljelih osoba, a njihovo glavno ograničenje je da je specifičnim protutijelima uglavnom potrebno određeno vrijeme da se razviju te shodno tome nisu prisutna na početku klinički izražene bolesti.

Bolje spriječiti nego liječiti

Budući da ne postoji adekvatno liječenje u trenutku kada ličinke prodru u mišiće, terapija trihineloze uglavnom je simptomatska te se temelji na mirovanju i uzimanju analgetika za suzbijanje mišićne boli. Antiparazitarni lijekovi kao što su mebendazol, tiabendazol i albendazol daju se kako bi se prekinula crijevna faza razvoja parazita. Kod životno ugroženih bolesnika s, primjerice, upalom srčanog mišića daju se kortikosteriodi, premda su rezultati njihove primjene dvojbeni.

Dakle ključna je upravo prevencija pojave bolesti koja se bazira na veterinarskoj provjeri mesa trihineloskopijom ili serologijom svake životinje, kao i na mjerama deratizacije u cilju smanjenja populacije štakora (najčešćeg nosioca bolesti u našim krajevima). Soljenje, sušenje i dimljenje mesa ne uništava ličinke, već je pravilno kuhanje i pečenje mesa najsigurnija zaštita. Smrzavanje mesa na temperaturi od -15 °C tijekom 3 do 4 tjedna uništava ciste parazita, iako postoje serotipovi trihinele koji podnose i te niske temperature.

Zaključak

Zbog epidemijskog potencijala trihineloze, zaraza trihinelom danas još uvijek ima veliko javnozdravstveno značenje. Tome posebno doprinosi i sve češća putovanja u zemlje u razvoju, stoga pažnju valja usmjeriti i u tom smjeru. Pravovremena i točno postavljena dijagnoza od posebne je važnosti zbog primjene adekvatne specifične terapije te kao pomoć u epidemiološkom nadzoru bolesti.