Kako se liječi hemoroidalna bolest?

Hemoroidi i njihova uloga

Hemoroidi (često pogrešno nazivani "hemeroidi") predstavljaju jedan od mehanizama kontrole kontinencije, a naročito sudjeluju pri kontroli tekuće stolice (proljeva) i vjetrova. Prekriveni su sluznicom koja posjeduje senzorno tkivo koje nam omogućava razlikovanje formirane stolice, tekuće stolice i vjetrova.

No ponekad može doći do razvoja bolesti hemoroida, što je najčešći poremećaj završnog dijela debelog crijeva koja zahvaća više od 50% ljudi srednje i starije životne dobi. Smetnje uzrokovane tom bolešću znatno utječu na kvalitetu života, a u slučaju komplikacija mogu ozbiljno ugroziti zdravlje bolesnika. Higijensko-dijetetske mjere, regulacija stolice i uporaba protuhemoroidalnih lijekova ublažava tegobe, no ne predstavljaju trajno rješenje. Jedino liječenje kojim se trajno rješava hemoroidalna bolest jest kirurški zahvat.

Povećani hemoroidi i hemoroidalna bolest

Bolest hemoroida je bolest modernog doba. Uz genetsku predispoziciju, prehrambene navike i način života doprinijeli su da (prema procjenama) 50% ljudi srednje i starije životne dobi ima povremeno ili učestalo prisutne tegobe uzrokovane hemoroidalnom bolešću. Povišeni pritisak u zdjelici također može dovesti do povećanih hemoroida, što viđamo kod nekih bolesti zdjeličnih organa i vrlo često u trudnoći. Istraživanja su pokazala da između 20 i 50% trudnica ima problema s povećanim hemoroidima.

Sam mehanizam nastanka bolesti povezuje se s insuficijencijom (oslabljenom funkcijom) ventilnog mehanizma unutar arterio-venskog šanta. Naime, venski dio šanta ne može krv dopremljenu arterijama u potpunosti otpremiti dalje u venski dio krvotoka, što dovodi do povećanja čvora. S vremenom elastično-potporno i mišićno tkivo tako povećanog hemoroidalnog čvora slabi te se on postupno spušta prema vanjskom otvoru anusa. Drugim riječima, fiziološka funkcija hemoroida slabi te se javljaju tipični simptomi bolesti.

Simptomi i klasifikacija hemoroidalne bolesti

Glavni simptomi bolesti hemoroida su svrbež, perianalni dermatitis, osjećaj pečenja u anusu, razvoj tromboze (ugruška) u hemoroidalnom čvoru, upalne promjene hemoroidalnih čvorova te bol, naročito prilikom defekacije (stolice). Također može doći do pojave krvarenja, a u težim slučajevima i do prolapsa hemoroida kroz anus.

S obzirom na kliničku sliku i veličinu hemoroida, bolest se dijeli u četiri stupnja ili stadija:

• Prvi stupanj – blago povećan hemoroidalni čvor praćen nekim od simptoma bolesti
• Drugi stupanj – znatno povećan hemoroidalni čvor koji ne izlazi (ne prolabira) kroz anus
• Treći stupanj – povećani hemoroidalni čvor koji prolabira kroz anus, ali se može reponirati
• Četvrti stupanj – prolaps hemoroida kroz anus bez mogućnosti repozicije

Kako se liječi hemoroidalna bolest?

Tegobe uzrokovane povećanim hemoroidima nešto su o čemu se nerado razgovara. Strah od neugodnog pregleda odlaže odlazak liječniku. Posljedica toga je da se bolesnici često javljaju u već poodmakloj fazi bolesti ili s pojavom komplikacija, što otežava i produljuje liječenje.

Uobičajeno je u početku bolesti liječenje započeti konzervativnom terapijom koja se sastoji od higijensko-dijetetskih mjera, regulacije stolice i primjene protuhemoroidalnih lijekova (supozitorija, tj. čepića i/ili krema). Treba naglasiti da u pravilu čepići i kreme ublažavaju simptome, ali u suštini ne liječe povećane hemoroide. Stoga unatoč konzervativnim mjerama bolest obično napreduje, a smetnje se ponovno javljaju, nerijetko još jačeg intenziteta. Osim spomenutog konzervativnog tretmana postoji još nekoliko nekirurških i nekoliko kirurških (operativnih) metoda liječenja povećanih hemoroida.

Nekirurške metode liječenja hemoroida

Podvezivanje hemoroida gumicama (Barron ligatura) se najčešće primjenjuje kod povećanih hemoroida drugog stupnja. Gumena ligatura se postavi kroz anoskop na sluznicu povrh hemoroidalnog čvora koji kroz 1-2 tjedna nekrotizira te potom ožiljno zacijeli. Nije potrebna nikakva anestezija. Komplikacije su rijetke i uglavnom dobroćudne. Izrazita se bol tijekom tretmana javlja kod 8-10% bolesnika, no metoda ima relativno visoki postotak recidiva.

Infrared koagulacija, laserska terapija i radio ablacija su primjenjivi kod hemoroida prvog i drugog stupnja. Rezultati i komplikacije su slični podvezivanju hemoroida gumicama.

Skleroterapija i krioterapija su tretmani prilagođeni početnim stupnjevima hemoroida, no nelagoda i bol nakon tretmana su izrazitiji. Moguće su i neke ozbiljnije komplikacije, a recidivi su oko 30%.

Kirurške metode liječenja hemoroida

Klasični operacijski zahvati (npr. operacija po metodi Milligen-Morgan) je odstranjivanje hemoroida rezanjem. Takvim se operacijskim zahvatima trajno rješavaju povećani hemoroidi. Oporavak je u pravilu neugodan, bolan i nekomforan za bolesnika, a može potrajati 3-4 tjedna. Ovi su operacijski zahvati indicirani kod prolapsa hemoroida (dakle u uznapredovalom trećem i četvrtom stadiju bolesti).

PPH (Longo metoda, staplerska hemoroidektomia) je novija metoda pogodna za liječenje uznapredovale bolesti. Posebno konstruiranim automatskim šivačem odstranjuje se dio sluznice rektuma te se na taj način prolabirani hemoroidi mogu reponirati u završno crijevo. Uobičajeno se primjenjuje u bolničkim uvjetima i u općoj anesteziji.

DG HAL je novija, inventivna kirurška metoda liječenja bolesnih hemoroida, trajno učinkovita kod 90-95% bolesnika. To je najmanje invazivna operacija od svih koje se danas primjenjuju u kirurškom liječenju hemoroidalne bolesti. Osmišljena je tako da rješava uzrok nastanka povećanog čvora. Šavovima koji se postavljaju transanalno podvezuju se arterije koje dovode krv u bolesni hemoroidalni čvor. To se postiže pomoću doplerske (ultrazvučne) sonde kojom se točno lociraju terminalne (završne) grane hemoroidalnih arterija. Šavovi se postavljaju u završnom dijelu crijeva gdje nema senzornih živaca te je zahvat praktični bezbolan.

Kod viših stupnjeva hemoridalne bolesti (treći i četvrti stupanj) potrebno je uz DG HAL učiniti i transanalnu rektalnu mukopeksiju (RAR). Šavovi za RAR postavljaju se nešto niže nego kod HAL, prema anokutanoj granici, a cilj im je reparacija odnosno rješavanje viška sluzničkog tkiva u završnom dijelu debelog crijeva. Operacija se izvodi ambulantno, jer zbog minimalne invazivnosti nije potrebno ostati u bolnici. Većina operiranih vraća se na posao za 3-5 dana, a oporavak traje dulje tek iznimno. Komplikacije operacije su rijetke i u pravilu nisu teške. Moguća je pojava oskudnog krvarenja, osjećaj nelagode, pritiska ili laganih bolova u anusu (koji u pravilu nestaju uzimanjem oralnih analgetika), a također su moguće smetnje s otežanim mokrenjem ili opstipacijom nekoliko dana nakon zahvata.

Zaključak

Prevencija je jedan od glavnih koraka za izbjegavanje nastanka i ublažavanje simptoma povećanih hemoroida. Prehrana namirnicama s puno vlakana, unos dostatne količine tekućine, tjelesna aktivnost i regulacija stolice mogu značajno reducirati mogućnost nastanka ove bolesti. Ipak, ponekad je oboljelim osobama potreban određeni zahvat ili čak pravi kirurški pristup kako bi im se osigurala adekvatna kvaliteta života, stoga je važno upoznati se sa širokim spektrom mogućnosti liječenja povećanih hemoroida.