Ebola

Virus ebole

Ebola, poznata još i kao ebola hemoragijska groznica i ebola virusna bolest, predstavlja rijetku i smrtonosnu bolest uzrokovanu virusima iz roda Ebolavirus, obitelji Filoviridae i reda Mononegavirales. Radi se o grupi nesegmentiranih, ovijenih virusa karakterističnog filamentoznog izgleda. Virus je ime dobio prema rijeci Ebola koja prolazi kroz područje Yambuku u Kongu, gdje je zabilježena prva epidemija ove bolesti.

Prema najnovijoj taksonomiji Međunarodnog odbora za taksonomiju virusa (ICTV), u rodu Ebolavirus nalazi se pet zasebnih vrsta: Zaire ebolavirus (EBOV), Sudan ebolavirus (SUDV), Taï Forest ebolavirus (TAFV, prethodno poznat kao Côte d'Ivoire ebolavirus), Bundibugyo ebolavirus (BDBV) i Reston ebolavirus (RESTV). Među svim navedenim virusima samo Reston ebolavirus nije patogen za čovjeka, dok svi drugi mogu izazvati karakterističnu bolest uz određene razlike u mortalitetu.

Putovi prijenosa

Ebola je klasična zoonoza s perzistencijom virusa u životinjama koje predstavljaju rezervoar infekcije. Ipak, unatoč brojnim istraživačkim naporima, još uvijek nije moguće sa sigurnošću odrediti glavni te eventualne slučajne rezervoare, kao i sve moguće putove prijenosa virusa. Smatra se da su voćni šišmiši najvjerojatniji rezervoar infekcije (genetski materijal virusa ebole otkriven je u tri različite vrste šišmiša iz obitelji Pteropodidae), a dokazan je i prijenos virusa s čimpanze na ljude.

Kod ljudi do zaraze dolazi uslijed direktnog kontakta s krvlju, organima, izlučevinama i drugim tjelesnim tekućinama zaraženih životinja, ali i konzumiranjem njihovog sirovog mesa. Nakon toga se s čovjeka na čovjeka virus može prenijeti preko kontakta s krvlju i izlučevinama zaraženih osoba – kako živih, tako i preminulih. Zdravstveno osoblje te članovi uže obitelji koji brinu za inficirane pacijente pod najvećim su rizikom od zaraze.

Važan način širenja bolesti je i kontakt s kontaminiranim medicinskim priborom (posebice injekcijskim iglama i špricama), stoga je nužna adekvatna sterilizacija. Kako se virus u ejakulatu može naći i do tri mjeseca nakon infekcije, ebola se može smatrati i spolno-prenosivom bolešću. Ono što je bitno jest da se bolest ne prenosi zrakom poput virusa gripe, kao ni putem hrane i vode.

Klinička slika

Nakon perioda inkubacije u rasponu od 2 do 21 dana dolazi do pojave ranih simptoma kao što su vrućica, mučnina, zimica te intenzivni bolovi u mišićima. Kasniji znakovi bolesti pojavljuju se ovisno o zahvaćanju različitih organskih sustava u tijelu. Tako gastrointestinalne manifestacije uključuju mučninu, proljev i povraćanje, respiratorne nedostatak zraka i bolove u prsima, a neurološke glavobolju uz smetenost i, u rijetkim slučajevima, komu. Između petog i sedmog dana bolesti može se vidjeti eritem i papularni osip, iza kojeg često slijedi ljuštenje kože.

Zbog otpuštanja specifičnih tkivnih faktora iz zaraženih stanica imunosnog sustava (monocita i makrofaga) dolazi do poremećaja zgrušavanja i posljedičnog krvarenja. Krvarenja se mogu manifestirati kao ekhimoze i petehije, no vrlo se često radi o unutarnjim krvarenjima opasnim po život oboljelog. U drugom tjednu bolesti može doći do postupnog oporavka, ali vrlo često nastupa smrt pod znakom višeorganskog zatajenja.

Dijagnoza i pristup bolesniku

Laboratorijski se ebola dijagnosticira na dva načina: dokazom uzročnika pomoću ELISA testa detekcije antigena ili lančanom reakcijom polimeraze u stvarnom vremenu (RT-PCR) te serološki, tj. mjerenjem specifičnim protutijela. Kako je uzimanje uzoraka od pacijenata vrlo rizičan postupak, testiranje se mora provoditi u uvjetima maksimalne biološke zaštite. Materijal za testiranje mora biti inaktiviran toplinom ili gama-zračenjem.

Izuzmemo li eksperimentalne oblike liječenja, registrirani lijek ili cjepivo za ovu bolest ne postoji. Dakle, liječenje je prvenstveno simptomatsko i potporno, što uključuje izolaciju, nadomještanje tekućine infuzijama te primjenu antibiotika širokog spektra, antipiretika i analgetika. U razvijenim zemljama adekvatna intenzivna njega usmjerena je na održavanje efektivnog volumena krvi, ravnoteže elektrolita i razine kisika u organizmu.

Prevencija

Kako u početnom tijeku bolesti nije uvijek moguće pravodobno identificirati oboljele od ebole, ključno je primjenjivati standarne mjere opreza u područjima zahvaćenim epidemijom. To se prvenstveno odnosi na pravilnu higijenu ruku, korištenje rukavica prije kontakta sa svim tjelesnim tekućinama te zaštitu očiju i čitavog tijela. Važno je izbjegavati i direktni, nezaštićeni kontakt s tijelima ljudi preminulih od ebole – naime, ritualna pokapanja gdje se dodiruje tijelo pokojnika vrlo su čest izvor zaraze u Africi.

Prije putovanja u zemlje s povećanim rizikom obolijevanja, napose u područja zapadne i središnje Afrike, potrebno je detaljno se konzultirati s nadležnim specijalistima epidemiologije. Strogo se treba pridržavati preporuka te prihvatiti sve mjere restrikcije putovanja, ako su iste na snazi. Prije kupovanja egzotičnih kućnih ljubimaca  valja se osigurati da su životinje prošle propisane veterinarske i sanitarne kontrole.

Epidemija 2014. godine

Epidemija u Zapadnoj Africi započela je u ožujku 2014. godine u Gvineji, nakon čega se proširila u Nigeriju, Liberiju, Mali i Sierra Leone. Radi se o definitivno najvećoj i najsloženijoj epidemiji ebole još od otkrića virusa 1976. godine; naime, samo u ovoj epidemiji zabilježeno je više smrtnih slučajeva nego u svim drugima zajedno. Početkom studenog 2014. godine potvrđeno je ukupno 14413 slučajeva bolesti (od kojih 8920 potvrđenih u laboratoriju) te 5177 preminulih. Stopa smrtnosti kreće se između 50 i 70 posto.

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) priznala je da navedene brojke ne ocrtavaju pravo stanje stvari, uzevši u obzir teškoće pri skupljanju podataka. Pojedinačni slučajevi zabilježeni su i u povratnika iz ugroženih zemalja. Premda je došlo do sekundarne infekcije zdravstvenih radnika, infekcija se nije proširila.

Posljednja epidemija započela je 20. rujna 2022. godine u okrugu Mubende na zapadu Ugande, i to tipom Sudan ebolavirusa. Navedeno je bila šesta epidemija ebole u Ugandi, a trajalo je do 11. siječnja 2023. godine s 142 potvrđena slučaja infekcije (i 22 vjerojatna) te 55 potvrđenih smrtnih slučajeva. Lokalne i međunarodne zdravstvene agencije poduzele su hitne mjere kontrole, uključujući izolaciju zaraženih, praćenje kontakata i pružanje medicinske skrbi. Kontinuirani izboji ebole potvrđuju važnost nastavka istraživanja i edukacije kako bismo bolje razumjeli težinu i dinamiku bolesti te razvijali učinkovite strategije suočavanja s budućim izazovima.

Zaključak

Aktualnoj epidemiji u zapadnoj Africi još se uvijek ne nazire kraj. Kombinacija velikog siromaštva, disfunkcionalnog zdravstvenog sustava, svakodnevnih migracija i straha omogućuju još lakše širenje virusa, stoga brojni statistički modeli predviđaju da će epidemija dosegnuti vrhunac tek 2015. godine. Ako se eksperimentalni lijekovi i cjepiva koja su trenutačno u kasnijim fazama ispitivanja pokažu učinkovitima, to bi moglo ubrzati rješavanje ove krize. Danas kada je svijet globalno selo, bilo koja zarazna bolest se u kratkom vremenu može pojaviti i u najudaljenijim dijelovima svijeta, stoga je edukacija i oprez obaveza svih nas.