Antidepresivi - kada i zašto se koriste?

Depresija i antidepresivi

Depresija dovodi do velike patnje oboljele osobe, lošeg funkcioniranja u obitelji, na poslu ili u školi, a može se javiti u svakoj životnoj dobi. Tri četvrtine oboljelih pomišlja na samoubojstvo, a oko 10 % ga i izvršava. Ovo čini depresiju smrtonosnom bolešću. Porast propisivanja antidepresiva u korelaciji je sa smanjenjem stope suicida. 

Oko 50 % depresivnih bolesnika ostaje neprepoznato. Od bolesnika kojima su propisani antidepresivi, samo njih 50 % uzima ih na propisani način. Stupanj pridržavanja propisane terapije nizak je, zbog čega se ne može ostvariti željeno djelovanje. Negativan stav prema terapiji antidepresivima često je odraz neznanja.

Željeni učinak postiže se kroz dva do osam tjedana terapije primjenom adekvatne doze. Također, na umu treba imati genske varijacije i mogućnost genotipizacije tj. određivanja genoma i sukladnog prilagođavanja terapije. Nakon postizanja remisije (povlačenja simptoma) važno je spriječiti novi relaps ili recidiv (povratak simptoma) primjenom doze održavanja.

Značajke lijeka

"Idealan" antidepresiv trebao bi imati sljedeće značajke: brz nastup djelovanja, jednostavno doziranje, sigurnost primjene za sve dobne skupine, dobar profil nuspojava, prihvatljiv profil interakcija, sigurnost u slučajevima predoziranja i prihvatljivu cijenu. Najvećim dijelom ovim zahtjevima udovoljavaju specifični inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPPS). 

Normalizacijom tzv. monoaminske transmisije antidepresivi iskazuju i brojne druge učinke pa se koriste u terapiji drugih poremećaja. Što se ranije započne s terapijom, može se postići bolji terapijski odgovor. Antidepresivni učinak sastoji se u poboljšanju raspoloženja, povećanju životne energije, motivacije te boljoj regulaciji vitalnih funkcija poput spavanja, budnosti te uzimanja hrane.

Primjena antidepresiva

Antidepresivi iskazuju antipanični učinak te otklanjaju napadaje anksioznosti ili panične atake, što se objašnjava normalizacijom aktivnosti serotoninskih putova iz tzv. nucleusa raphe do limbičkih struktura i hipokampusa. Kod osoba s paničnim poremećajem psihofiziološki alarmni sustav u mozgu, koji upozorava na opasnost, disfunkcionalan je i hipersenzitivan, a antidepresivi dovode do njegove stabilizacije i regulacije. 

Antidepresivi su vrlo učinkoviti u otklanjanju prisila, opsesivnih misli i kompulzivnih radnji, gdje imaju antiopsesivni učinak. To se dovodi u svezu s normalizacijom serotoninske aktivnosti u putovima koji povezuju n. raphe i bazalne ganglije. Ovaj učinak postaje vidljiv nakon 12-26 tjedana.

Ostali učinci antidepresiva

Neki antidepresivi iskazuju sedirajući učinak, koji može predstavljati neugodnu i onesposobljavajuću nuspojavu u dugotrajnoj terapiji. Primjena pojedinih sedativnih antidepresiva u niskim dozama iskazuje anksiolitički učinak i preporuča se kao alternativa benzodiazepinima. Temeljna terapija dugotrajnog općeg anksioznog poremećaja jesu antidepresivi, iako se njihov anksiolitički učinak odmah ne iskazuje. Antidepresivi postupno otklanjaju anksioznost, za što je potrebno dva do osam tjedana terapije, dok benzodiazepini dovode do brzog opuštanja i anksiolize.

U terapiji akutne anksioznosti mogu se kombinirati s benzodiazepinima da se izbjegne ovisnost o benzodiazepinima. U slučajevima već razvijene ovisnosti, benzodiazepini se kombiniraju s antidepresivima da se olakša "skidanje" s benzodiazepina. Upravo terapija prvog izbora kod anksioznih poremećaja, kao i dugotrajna terapija istih, jesu antidepresivi. 

Određeni antidepresivi iskazuju hipnotski učinak i produbljuju spavanje povećavajući zastupljenost dubokih stadija sna. Kod manjeg broja bolesnika pospanost se javlja kao nuspojava primjene antidepresiva te je u tom slučaju lijek potrebno primijeniti uvečer, i to pred spavanje. 

Pojedini antidepresivi iskazuju suprimirajući učinak na apetit koji može biti povezan s osjećajem mučnine. Neki iskazuju učinak na receptore 5-2HTC i izrazitije suprimiraju apetit te se koriste u terapiji bulimije i pretilosti. Neki antidepresivi pojačavaju apetit te se koriste u terapiji kada je izražen gubitak apetita, odnosno tjelesne mase. 

Različitim antidepresivima pripisuje se analgetski učinak te se koriste u ublažavanju i otklanjanju nekih akutnih i kroničnih bolnih sindroma. Neki antidepresivi omogućuju preživljavanje neurona, brži i bolji oporavak neurona, a stimuliraju i neurogenezu u hipokampusu nakon primjene od nekoliko tjedana. U različitim psihijatrijskim poremećajima, uključujući shizofreniju, bipolarni afektivni poremećaj raspoloženja, PTSP i ponavljajući depresivni poremećaj, utvrđeno je propadanje neurona. Dugotrajnom psihofarmakoterapijom preveniraju se recidivi bolesti te se zaustavlja propadanje neurona. S primjenom antidepresiva treba početi što ranije kako bi se iskazao neuroprotektivni učinak prije razvoja atrofije mozga. 

Osim na središnji živčani sustav, antidepresivi mogu imati inhibitorni učinak na aktivaciju trombocita, kardioprotektivni učinak i imunomodulacijski učinak.

Zaključak

Racionalna psihofarmakoterapija podrazumijeva racionalnu kombinaciju lijekova koji smanjuju izraženost i broj teško podnošljivih nuspojava, imaju sinergistički terapijski učinak, dovode do brzog poboljšanja i zadovoljavajuće remisije čime se poboljšava prihvatljivost terapije i zadovoljstvo optimalnom terapijom od strane bolesnika. Visok stupanj adherencije prema personaliziranoj terapiji omogućuje bolesniku da kontrolira svoju bolest i funkcionira u obiteljskom, poslovnom i društvenom okruženju. Adekvatna terapija omogućava mu da bude proaktivan u obavljanju uloga i postizanju životnih ciljeva.