Živjeti zdravu mladost - odrastanje

Odrastanje je obiteljsko zbivanje

Zbivanja su u obitelji u doba adolescencije burnija no prije i poslije toga razdoblja. Najvažnije pravilo koje roditeljima može pomoći da to razdoblje prebrode uz najmanje potresa je prihvaćanje načela budnosti, promatranja, pregovaranja i postupnoga mijenjanja pravila, odnosa i ponašanja. U tim promjenama trebaju postupno mijenjati i sebe, jednako kao što se mijenjaju i njihova djeca. Odrastanje je stoga obiteljsko zbivanje, neprekidna dvosmjerna komunikacija u kojoj roditelji uvijek ostaju roditelji, a djeca uvijek djeca, sa zajedničkom željom da od zbunjenih mladih i zabrinutih odraslih na kraju procesa nađemo samopouzdane zrele mlade ljude i, iako ponekad pomalo umorne, zadovoljne roditelje.

Prijatelji i vršnjaci

Rastuće samopouzdanje i socijalna zrelost donose promjene u odnosu roditelja, adolescenata i njihovih vršnjaka. Prijateljstva su važan dio adolescencije. Ona su stabilnija i dugotrajnija od prijateljstva djetinjstva, a mladima omogućavaju da svijet oko sebe a i sebe same sagledaju očima bliske i sebi slične osobe. Roditelji moraju biti svjesni da će njihov utjecaj na određena područja života njihove djece biti sve slabiji i nadomješten utjecajem prijatelja i grupe. Grupe vršnjaka su osobito važne u ranom razdoblju adolescencije i grupa gotovo propisuje način oblačenja, glazbeni ukus, provođenje slobodnoga vremena, jezične varijante i sl.

Da bi bili prihvaćeni u željenoj grupi, mladi su, do neke mjere pripravni i na prvi konformizam u životu, to jest na odustajanje od vlastitih želja i stavova za volju grupe. S odrastanjem ta sklonost konformizmu slabi i sve su izraženiji osobni stavovi i vlastite prosudbe. Roditeljska pravila se nastoje oslabiti ili prekršiti zbog nužnog odupiranja autoritetima koji su nedjeljiv dio odrastanja. No, roditeljski stavovi i kućna pravila usvojeni ranom djetinjstvu ostaju uvijek prisutni.

Zašto sukobi nisu tragedija?

Ponekad roditelji odrastanje doživljavaju kao bolnu separaciju. No mladi, iako postaju samostalniji i nezavisniji od roditelja, i dalje sudjeluju u životu obitelji, u zrelijim odnosima koji ne isključuju privrženost i bliskost. Mladi koji svoje roditelje osjećaju kao tople, zainteresirane i sklone da nagrađuju pravilne postupke, pokazivat će veće samopoštovanje i veću nezavisnost bez velikih potresa. Valja naglasiti da u razdoblju sazrijevanja u svim obiteljima ima konflikata koji nastaju zbog nesklada između želja mladih i stavova roditelja. Konflikt u tom razdoblju nije tragedija, već se može smatrati dijelom svakodnevnog odnosa obitelj - adolescent.

Mladi izjavljuju da u prosječnom tjednu imaju dvije svađe s roditeljima i barem tri s prijateljima. Mladi oba spola imaju više sukoba s majkama no s očevima. Razlozi leže u različitim odnosima roditelja i djece, s majkama se više razgovara, one su uglavnom više zainteresirane i više upoznate sa svakodnevnim zbivanjima, s prijateljima, izlascima, problemima, dok su očevi više zainteresirani za društvene odnose, uspjeh u školi i ponašanje općenito.

Utjecaj majki na pravilan adolescentni razvoj je zbog lakše i otvorenije komunikacije gotovo nemjerljiv, iako su u tijeku odrastanja oba roditelja potrebna i važna. Sukobi mogu nastajati i oko načina oblačenja, učenja ili kućnih obveza, no većina će rasprava biti usmjerena na pravila oko izlazaka i načina provođenja slobodnoga vremena, a većina roditeljskih savjeta na ponašanje i društvo u kojem se mladi kreću.

Kako postaviti i održati pravila?

U većini obitelji postupno će se proširivati privilegije i prava te smanjivati ograničenja i zabrane. Obično roditelji postavljaju ograničavajuća pravila koja se s vremenom, kako dijete raste i pokazuje da se zna nositi i sa zahtjevnijim situacijama, mijenjaju i proširuju. Roditelji ne bi smjeli pasti u zamku lažnog iskazivanja privrženosti i povjerenja, koje će djetetu dati iznenadnu slobodu u kojoj će se ono osjećati izgubljeno. No ne treba se ni ponašati prema njemu ili njoj kao da su manje sposobni i odgovorni no što to uistinu jesu. Djeca ne očekuju da im se nenadano popusti. Ali isto tako, roditelji moraju biti svjesni da nema stvari koja će adolescenta više povrijediti i poniziti od podcjenjivanja njegovih sposobnosti i odgovornosti.

Samopoštovanjem protiv pravila?

Osim buntovništva i suprotstavljanja autoritetima, ne smije se zaboraviti da u razdoblju adolescencije ima i mnogo strahova, frustracija i nesigurnosti. Ponekad je najglasnije lupanje vratima samo izraz nemoći i tuge. Mladi izrazito strahuju od reakcija drugih i često osjećaju nelagodu osobito pred nepoznatim ili slabo poznatim društvom, skloni su preuveličavanju društvenih "gafova" i osjećaju da su beznadno nespretni. Kako bi izbjegli zamišljenu (preuveličanu) pažnju, ponekad će u društvu upravo pristati zapaliti cigaretu, popiti piće i/ili povući dim jointa.

Stoga je postupno, ali stalno podupiranje izgradnje samopoštovanja i vlastitih stavova te učenje vještina kako izbjeći takve "uvjetovane" reakcije, zadaća svih koji s mladima dolaze u dodir i nastoje im u odrastanju pomoći. Ponekad djeci mogu koristiti odgovori i naputci kako se postaviti u situaciji gdje se izlažu npr. opasnosti od zloporabe droga. Treba razgovarati o tome jesu li bila u takvim situacijama te im pomoći naći prave odgovore i načine reagiranja.

Pritom treba biti svjestan da je od najveće važnosti da oni te odgovore, reagiranja i odluke dožive kao svoj vlastiti izbor. S takvom mogućnošću se treba znati suočiti i većina se stručnjaka slaže da je vještina "kako reći ne" jedna od temeljnih društvenih vještina koju mladi moraju savladati u procesu sazrijevanja. To "ne" ne odnosi se samo na sredstva ovisnosti, odnosi se na mnoštvo izazovnih i nebezazlenih situacija - od vožnje s nepouzdanim vozačem, neplaniranoga seksualnog odnosa, spavanja kod prijatelja/prijateljice umjesto dolaska kući, pa do onih ponašanja koja graniče s delinkvencijom (tučnjave, sitne krađe i sl.).

Stoga s djecom treba razgovarati stalno i otvoreno, nastojati što više saznati o njima samima i postupno proširivati okvire u kojima se mogu kretati. Ponekad će mladi morati i pogriješiti. Roditelji ne smiju zaboraviti da se to isto događalo i njima. Pritom ne smiju posustati ili se opustiti - u tom razdoblju moraju biti sveprisutni. Ne treba stvarati tragediju tamo gdje je nema, ali ni ne zanemarivati naznake koje bi morale upozoriti da se zbiva nešto nepoželjno.

Komunikacija s mladima

Iskrenost Svom djetetu jasno kažite o čemu i zbog čega želite s njim ili s njom razgovarati. Raspravite otvoreno svoju zabrinutost, strahove, govorite o tome otvoreno ali ne patetično. Stavite mu do znanja kako je to biti roditelj. Djeca otvorenost i iskrenost prepoznaju i samo tako ćete postići da vam uzvrate na isti način.

Dosljednost. Kako vaš adolescent vrlo pažljivo promatra sve oko sebe, smjesta će uočiti hipokriziju i nedosljednost. Razmislite o svojim osobnim stavovima i ponašanjima u vezi s cigaretama, alkoholom i drogama. Ukoliko pušite dvije kutije dnevno, a uistinu ne želite da vaše dijete postane pušač, morate priznati vlastitu nemoć i jasno ga upozoriti da ne ponavlja vaše pogreške. Jasno i otvoreno treba reći kako ne odobravate pušenje, pijenje alkohola, uzimanje marihuane i ecstasyja, a naravno ni drugih sredstava ovisnosti. Za svako od njih morate imati jasno obrazloženje i nepokolebljiv stav. Iako i ponašanje roditelja utječe na ponašanje djece, dokazano je da su važniji čvrsti, jasni i jednoznačni stavovi. Naravno, pritom to trebaju biti stavovi i mišljenja oba roditelja.

Otvorenost. Otvorena komunikacija zahtijeva i da budete pripravni na šokove. To naravno ne mora biti baš uporaba droga, već različite manje ili više očekivane situacije (seksualna iskustva, priznanje lažnog izgovora za spavanje izvan kuće, loše ocjene i sl.) Bez obzira na to kakve ćete korake poduzeti kasnije, u tom trenutku treba jako cijeniti otvorenost te to i kazati. Sam čin priznanja koji vodi u mogućnost rasprave može biti od nesagledive važnosti ako se (ukoliko se uopće) dogode stvari koje će zahtijevati vašu odlučnu pomoć i intervenciju. Može se dogoditi i da vama dijete postavi pitanja o vašim iskustvima i/ili doživljajima iz mladosti. Budite spremni i odgovarajte što poštenije možete.

Slušanje. Slušanje ne znači samo da je informacija prenesena, već da je osoba sigurna da je se uistinu čula i razumjela. Za slušanje treba imati i naći vremena. Pokažite da ste uistinu zainteresirani, čak iako vam se događaj ne čini važnim. Ako s djetetom imate dobru komunikaciju, znate i sami kako se puno može saznati slušajući o malim, naoko nevažnim stvarima.

Pokušajte: Umjesto: "moraš ...", "trebaš ...", "bolje ti je da .., jer inače ...", reći: "što misliš, kako bi ...", "ja mislim, ali idemo vidjeti ...", "ako imaš argumente, možemo razgovarati ..."

Ali nemojte ni govoriti: "ne brini, to ću ja sve srediti ...", "ti si i tako glup ...", "ti to nisi uopće u stanju ..." pokušajte umjesto toga: "to nije bilo baš dobro, ali razmisli ...", "mislim da bi ti to mogao pokušati ..." I ne zaboravite - i vlastitom se djetetu može reći: "oprosti, nisam bio u pravu", a može se reći i: "znam da sam pretjerao (pretjerala), ali to je zbilja samo zato jer te jako volim i jako se bojim za tebe" - i djeca i mladi taj govor razumiju.