Bilje iz mora, kako se alge popularno nazivaju, u budućnosti će postati zasigurno općeprihvaćena hrana. Brojne studije provedene na iznalaženju novih namirnica u prehrani čovječanstva, govore u prilog ovoj tvrdnji. Budući da se alge razmnažaju geometrijskom progresijom, lako ih se uzgaja i prinosi su značajni, a nije zanemariva niti činjenica da su to namirnice potpuno netoksične za ljudski i životinjski organizam. Ta bi namirnica mogla predstavljati jedno od rješenja za brojne probleme u prehrani čovječanstva u narednom tisućljeću. Nije samo Japan jedan od proizvođača i glavnih izvoznika algi. Danas se na europskom tržištu mogu naći alge podrijetlom iz Skandinavije, Velike Britanije i Francuske. Za sada se u trgovinama ne mogu naći svježe alge, već se one prodaju kao sušene u obliku listića ili vrpci. Mnoge alge izvrstan su izvor joda, minerala esencijalnog za rad i fiziološku aktivnost žlijezde štitnjače. Karakteristični znak nedostatnog unosa joda u organizam je povećanje žlijezde štitnjače, odnosno gušavost. Ta se pojava javlja u onim krajevima gdje se jod ne unosi dostatno putem hrane i vode.

Ostali minerali prisutni u algama poput bakra i željeza, neophodni su u sintezi crvenih krvnih zrnaca - eritrocita. Magnezij je važan za rad mišića i živčanog sustava, kalcij za izgradnju kosi i prijenos signala, kalij za održavanje ravnoteže elektrolita, a cink nadasve za pravilan razvoj obrambenog sustava organizma. Prava mala "garda" sastavljena od vrsnih vojnika, sadržana je u algama.

Većina algi sadrži i vitamine iz B-skupine, te preteču vitamina A - beta-karoten. Za beta-karoten vrijedi mišljenje da je djelotvorna molekula u sprječavanju štetnog utjecaja slobodnih radikala, te da štiti organizam od pojave degenerativnih bolesti.

Alge su i značajan izvor prehrambenih vlakana. Vlakna koja ulaze u sastav algi, pretežno su ona topiva u vodi, važna za normalan rad naših crijeva.

Piletina, puretina, meso patke i guske predstavljaju kategoriju mesa koju nazivamo jednostavno perad, meso peradi ili bijelo meso. Perad je dobar izvor bjelančevina i željeza, te vitamina B-skupine. Meso ovih krilatih domaćih životinja u sebi sadrži esencijalne aminokiseline (one koje naš organizam treba, ali nije u stanju sam stvoriti u našoj stanici, pa se moraju uzimati hranom), sadrži veliki broj vitamina B-skupine, važnih za zdravlje prvenstveno živčanog sustava i kože, te određene diskretne količine minerala cinka neophodnog za pravilan razvoj i funkciju imunološkog sustava.

Sadrži relativno malo zasićenih masnih kiselina, koje mogu dovesti do povećanih vrijednosti lošeg kolesterola u krvi. U svakom slučaju, najveći dio masti nalazi se u kožici koja se vrlo lako uklanja, bilo prije ili nakon pripreme.

Nadalje, pureća i pileća jetrica sadrže velike količine vitamina A. Vitamin A je važan mikronutrijent za stanice kože i za one stanice (leukocite) koje sudjeluju u borbi protiv patogenih bakterija. U jetri peradi ima i toliko važnog vitamina B12, kojeg nalazimo samo u proizvodima koji su nastali od ili uz sudjelovanje životinjskih stanica. Vrlo često se karencija, odnosno nedostatak vitamina B12 uočava kod ekstremnih vegetarijanaca koji ne jedu mliječne proizvode. Masti sadržane u mesu peradi dijelom su nezasićene i ne dovode do porasta vrijednosti lošeg kolesterola u krvi. Najmasnije je meso patki i gusaka, dok je meso pilića i puretine vrlo posno i sadrži samo 2% masti. Dakako, ovo se odnosi na meso bez kože, za koju je najbolje da se ne konzumira. Ako vaš organizam nije jako ugrožen povremenom konzumacijom masti, ako ste relativno zdravi i nemate povećani krvni tlak i kolesterol, onda si možete priuštiti pripremu peradi s kožicom, a tek nakon što se priredi mora se prije samog jela kožica ukloniti. Međutim, ako spadate u rizičnu skupinu pacijenata sklonih bolestima srca i krvnih žila, najbolje je koristiti perad od pripreme do konzumacije - uvijek bez kože. Nadalje, treba istaći da je meso peradi mnogo lakše probavljivo od crvenog mesa i koristi se u prehrani djece, starijih osoba i rekonvalescenata.

Na ovom mjestu treba napomenuti da perad može biti i jedan od najvećih izvora i nositelja vrlo opasne bakterije salmonele. Stoga, ova bakterija mora biti nekako uništena prije konzumacije. Budući da se ne može uništiti zamrzavanjem, potrebno je svako meso peradi dobro termički obraditi (skuhati, ispeći ili ispržiti) prije svake konzumacije. Posebno je opasno raditi paštetu od pilećih i purećih jetrica koja nisu propisno termički obrađena.

Bob (Vicia faba) predstavlja, za razliku od graha koji je dovezen iz Novog svijeta u 16. stoljeću, prastaru namirnicu na ovom području. Bob je posebna namirnica po svom sadržaju bjelančevina. Po biološkoj vrijednosti bjelančevina među biljkama bob zauzima visoko treće mjesto (ispred njega su samo kikiriki i soja). Budući da se kikiriki u nas ne uzgaja ostaje činjenica, da bob kao namirnica ipak nije dovoljno iskorišten u našoj prehrani u odnosu na svoju nutritivnu vrijednost. Bob uz ostalo sadrži još i lecitin, spoj važan za izgradnju membrana naročito živčanih stanica. Sadrži mnogo vitamina B-skupine te fosfora i željeza. Na žalost, se ni soja ni bob ne uzgajaju u nas u onoj mjeri koliko bi trebali.

Bučino ulje djeluje posebno blagotvorno na ljudsko zdravlje. Ulje sadrži bjelančevine, ugljikohidrate, minerale, esencijalne masne kiseline, vitamine grupe B, vitamin C te obiluje vitaminom E.

Vrlo pozitivno djeluje na prostatu, regulira mokrenje i smanjuje bolove uz korištenje barem žličice ulja dnevno. U nekim zemljama (Bugarska, Rumunjska, Turska i Ukrajina) gotovo da nema bolesti prostate jer su tamo bundevine sjemenke dio redovite prehrane.

Osim preventivnog i ljekovitog djelovanja na prostatu bučino ulje ima i druga pozitivna svojstva i djelovanja: smanjuje kolesterol u krvi, stoga djeluje kao prevencija od arteroskleroze; poboljšava imunološki sustav, pozitivno utječe na vid, pozitivno utječe na raspoloženje te olakšava učenje i koncentraciju. Nadalje, bučino ulje povoljno djeluje na crijevnu floru, povoljno djeluje na ten kod djece sklonih ekcemima, i konačno, povoljno djeluje na plodnost kod odraslih.

No, osim ljekovitih svojstava bučinog ulja, ono je vrlo ukusno i daje posebnu aromu te se ubraja u "delikatesno ulje". To je prirodan i zdrav proizvod sa izvanrednim okusom i aromom, dobiven hladnim cijeđenjem sjemena bundeve, a često se kombinira s sjemenkama suncokreta. Obiluje nezasićenim omega-3 i omega-6-masnim kiselinama. Preporučuje se uporaba: 1-3 čajne žlice dnevno, samostalno ili sa salatom, umakom ili nekim kuhanim prilogom.

Od davnina brojni su narodi u svijetu koristili češnjak u prehrani ili kao hranu ili pak kao začin. Češnjak (Allium sativum) porijeklom je iz Kine. Obožavali su ga stanovici drevnog Egipta, uporno ga žvakali atletičari u antičkoj Grčkoj. Tek se nedavno češnjak počeo izučavati i sa znanstvenog stanovišta. U protekla dva desetljeća nekoliko tisuća znanstvenih i stručnih radova napisano je u čast ove jedinstvene biljke. Postoje četiri glavna područja istraživanja koja izučavaju djelovanje češnjaka na očuvanje cjelokupnog zdravlja organizma.

Prvo područje obuhvaća istraživanja antimikrobnog djelovanja češnjaka, drugo, njegovo djelovanje na krvožilni sustav, treće, njegov antioksidacijski efekt, a četvrto, potencijalno djelovanje češnjaka na prevenciju nastanka karcinoma.

Češnjak unaprijeđuje aktivnost imunološkog sustava djelujući stimulativno (preko stimulacije nastanka NK stanica (engl. natural killer cells; stanice koje izravno same uništavaju promijenjene stanice) i štiti DNA od mutagenog djelovanja kanceroznih tvari. Osim toga smanjuje mogućnost oksidacije tzv. lošeg kolesterola i smanjuje višestruko štetno sljepljivanje krvnih pločica ili trombocita cirkulaciji. Time ova namirnica prevenira nastanak krvnih ugrušaka u kapilarama. U svrhu prevencije dodaje se sirovi češnjak u sva jela, ali za regeneraciju preporuča se u kapsulama 2 puta dnevno tijekom mjesec dana. Takva terapija mora se ponavljati u ciklusima četiri puta tijekom godine.

Koliko je češnjaka dovoljno pojesti, kako bi se sve dobrobiti ove čudesne biljke pravilno odrazile na dobrobit zdravlja?
Tri do četiri režnja na dan čini se sasvim dovoljno. Kuhani je češnjak lakše probavljiv, pa ga mogu konzumirati one osobe koje imaju problema s želucem kada konzumiraju svježi češnjak.

Cikla se odlikuje po sadržaju selena, pa zbog toga cikla predstavlja namirnicu koja posjeduje svojstvo remineralizacije i uspješno se suprotstavlja prijevremenom starenju i sudjeluje u općem "čišćenju" organizma. Potrebno je ciklu konzumirati sirovu, najbolje ribanu sa malo limunovog soka. Ako želimo poboljšati okus ovako pripremljenoj salati, možemo uz ciklu upotrijebiti mrkvu i/ili jednu kiseliju jabuku. Iznenadit ćete se punoćom okusa koju dobijete ovakvom kombinacijom. Uz to cikla je izvrstan izvor prehrambenih vlakana i minerala željeza koje manje bioraspoloživo (manje ga ulazi u krv) u usporedbi s željezom iz crvenog mesa. Crvena boja predstavlja bioflavonoid koji je jedan od najjačih antioksidansa.

Općenito se može reći da su gljive namirnice koje nisu ni tipični biljni niti životinjski predstavnici. Za razliku od biljaka koje za proces fotosinteze iskorištavaju ugljični dioksid, gljive za održavanje na životu troše kisik iz zraka jednako kao i ljudi i životinje. Ta čudnovata stvorenja nisu u stanju sama sebi pripremati organsku tvar - potrebnu za prehranu, već troše gotovu hranu iz ostalih organizama na kojima uglavnom parazitiraju.

Po svom sastavu spadaju u vrijedne namirnice, koje, iako kvantitativno ne daju velike količine dijetetski i nutritivno vrijednih tvari, daju čitavo mnoštvo različitih prehrambenih komponenti i treba ih uvrstiti u svakodnevnu prehranu. Gljive su dobar izvor minerala kalija, sadrže fosfor, nešto željeza i rijetkog mikroelementa - srebra. Veliki im je nedostatak da mogu u sebi nakupljati i toksične metale, naročito kadmij i olovo, međutim budući da ih konzumiramo u zaista malim količinama nema veće opasnosti od nekog sistemskog trovanja.
Gljive sadrže vitamin B, nešto vitamina D, a provitamin vitamina A (beta-karoten) nalazi se u žutim i narančastim gljivama (npr. lisičica - Cantharellus cibarius i blagva - Amanita caesarea). Oko 90% mase gljiva čini voda, a pojedine vrste sadrže čak i do 5% bjelančevina koje su biološki vrjednije od ostalih bjelančevina biljnog podrijetla. Od ugljikohidrata, gljive u svom sastavu imaju složene ugljikohidrate u količini od oko 4%. Pojedine gljive posjeduju vrlo specifične vrste lipida, ali količina lipida ili masi uglavnom nikada ne prelazi 0,5%. Pojedini autori ističu da se u gljivama mogu naći i male količine vitamina E.

Nekoliko se vrsta gljiva mogu nabaviti tijekom cijele godine, a to su u prvom redu:

Šampinjoni (Agaricus bisporus) - gljive dobre konzistencije iz porodice pečurki koje se kao samonikle mogu naći na našim livadama i njivama. Meso šampinjona je prekrasne svijetlosmeđe boje, a potrebno je pažljivo oprati klobuk prije pripreme kako bi se sačuvala aromatična kožica, bez suvišnog guljenja. Šampinjoni se mogu pripremati sami ili kao dodatak drugim jelima, često se konzerviraju, ali su vrlo ukusni i sasvim svježi narezani na fine tanke listiće, uz dodatak limuna i maslinovog ulja visoke kakvoće.

Bukovače (Pleurotis ostreatus) - gljive koje rastu inače na drvu, jedna do druge u nizu i prilikom rasta se vrlo često njihovi veliki svijetlosmeđi ili oker-žuti klobuci preklapaju. Bukovače imaju krasan aromatični miris, a najbolje su pripremljene na žaru ili gril-tavi, a po završetku kratkotrajnog termičkog postupka, fino rumena gljiva pospe se nasjeckanim češnjakom i prelije maslinovim uljem.

Shiitake-gljive - mirisne japanske gljive
Shiitake su se dugo vremena istraživale u pokusima na životinjama kao mogući antitumorski lijekovi. Tijekom tih studija otkriven je u tim gljivama polisaharid lentinan, ili (1-3) β-D-glukan, aktivna komponenta koja je poznata po svom protutumorskom djelovanju.
Suhi ekstrakti shiitake-gljiva isto su se intenzivno istraživali kao poticatelji našeg imunološkog odgovora, kao lijekovi protiv virusnih infekcija, medikamenti u borbi protiv alergijskih reakcija, a postoje pozitivni nalazi da mogu suzbiti i umanjiti posljedice reumatoidnog artritisa u osoba sklonih nastanku te bolesti. Lentionin, ključna mirisno-okusna komponenta shiitake-gljiva, sprečava sljepljivanje trombocita i predstavlja obećavajuću molekulu za razvoj lijekova u tretmanu tromboze. Ljudi koji su na veganskoj prehrani, u shiitake-gljivama ili njihovim sušenim ekstraktima nalaze toliko potreban vitamin D2 (kojeg uglavnom nema u ostalim namirnicama koje koriste predstavnici veganske prehrane).

Tartufi - ekskluzivne gljive
Tartufe nećemo naći u našim uobičajenim prodavaonicama, one su podzemne gljive, ili gomolji, a predstavljaju pravo bogatstvo. Priređuju se i kao zasebno jelo, ali se najčešće samo sitno izribaju na gotova jela (tjestenine, jaja, meso). Prisutni već i u minimalnim količinama nekom jelu daju jedinstvenu aromu, pa se iz tog razloga smatraju u pravom smislu riječi gourmet-gljivama i nezaobilaznim začinom u tzv. "haute cuisine". Pripisuju im se afrodizijačka svojstva.

Grašak (Pisum sativum) je jednogodišnja biljka velike hranjive vrijednosti i prijatna okusa. Bogat je bjelančevinama, mineralima i vitaminima. Po sastavu nutritivnih komponenti međusobno se razlikuju zrelo i "zeleno" zrno graška. U zelenom zrnu graška ima 6,7% bjelančevina, 17,1% ugljikohidrata, 0,4% biljnih ulja i 0,9% minerala, od kojih najviše kalcija i željeza. To je niskokalorična namirnica koja daje svega 80 kcal (340 kJ) po 100 g. Od vitamina u zelenom grašku ima najviše vitamina C, B-skupine i karotena (provitamina A).

Grožđe je plod biljke koja se latinski naziva Vitis vinifera. Postoje razne sorte grožđa, a najčešće susrećemo grožđe od kojeg se priprema vino, stolno grožđe koje uglavnom koristimo za jelo u svježem obliku i osušeno grožđe (grožđice) koje je dobiveno prirodnim sušenjem grožđa.

Ovaj bobičasti plod loze predstavlja vrlo zahvalnu namirnicu, velike nutritivne i dijetetske vrijednosti. Grožđe djeluje kao prirodni tonik organizma, a uz to je i izrazito hranjiva namirnica. U sebi sadrži prosječno oko 20% šećera, pa predstavlja i sa energetskog stanovišta vrijednu namirnicu. Potpunim izgaranjem 100 grama grožđa, oslobodit će se u našoj stanici oko 100 kcal, odnosno 420 kJ, što dakako ovisi o vrsti grožđa. Nadalje, ista količina grožđa biti će i dobar izvor vitamina C, kojeg je u toj količini grožđa ima oko 12 mg.

Grožđe je visoko vrijedan izvor spojeva koje nazivamo bioflavonidima. To je specifična skupina biljnih pigmenata (boja) koje se danas intenzivno istražuju. Posjeduju izraziti antioksidacijski potencijal. To znači da štite našu stanicu od štetnog utjecaja tvari koje zajedničkim imenom poznajemo pod pojmom slobodni radikali. Oni su odgovorni za pokretanje raznih procesa u našem organizmu, ali u suvišku izazivaju štete po samu stanicu u obliku molekulskih oštećenja. Na taj se način može utrti put razvoju čitavog niza bolesti, ali može doći i do prijevremenog starenja organizma. Grožđe sadrži osim bioflavonida, fosfatnu kiselinu i veoma važan element - silicij. Upotrebom grožđa u prehrani održavamo ljepotu kože i kose. Grožđe djeluje kao prirodni tonik organizma, a uz to je i izrazito hranjiva namirnica.
Preporuča se u prehrani svih dobnih skupina. Sjemenke grožđa treba pažljivo žvakati i na taj način iskoristiti jer se u njima nalazi aktivna tvar koja djeluje na smanjenje kolesterola.

U kamenicama nalazimo uz velike količine cinka i određenu količinu željeza, selena, te velike količine vitamina B12. To je vitamin koji se stvara u životinjskim stanicama i koji se u bilju ne sintetizira vrlo je značajan za normalan rast i razvoj. Vitamin B12 osigurava pravilno iskorištavanje željeza i pravilno sazrijevanje crvenih krvnih zrnaca. Nužan je za normalan rast i prehranu svih stanica. U našem se tijelu pohranjuje u jetri i tu stoji u pričuvi. Ako je funkcija žuči sačuvana rezerve ovog vitamina djelotvorno se čuvaju i obnavljaju. Nedostatak vitamina B12 dovodi do anemije, a javljaju se i kronični gastritis kojeg prati atrofija ili "usahnuće" sluznice želuca, upalne promjene sluznice jezika i neurološke promjene.

Još se jedan čimbenik rasta kojeg inače nije baš jednostavno naći u ostalim namirnicama, nalazi u kamenicama, a to je folna kiselina. Kamenica svojim biokemijskim procesima sintetizira tu folnu kiselinu. Folna kiselina je čimbenik rasta za mnoge stanice, a posebice za crvene stanice krvi koje se stvaraju u koštanoj srži. Folna kiselina važna je tijekom trudnoće kao neophodni element za normalni rast i razvoj ploda - fetusa,a kod odraslog organizma pomaže u "borbi" protiv kroničnih upalnih procesa koji svakodnevno vrebaju unutar naših stanica i poništava njihovo štetno djelovanje.

Ako kamenice stoje svježe u hladnjaku, mogu se čuvati najviše dva dana i to na temperaturi od 2-5 °C Jednako je tako vrlo važno istaći da je najbolje kamenice jesti svježe i to uz dodatak limunova soka, i to tek netom ocijeđenog prije no što kamenicu prinesete usnama. Jedite samo one kamenice koje se prilikom otvaranja lagano stegnu, jer je to znak da su svježe. Istinski zaljubljenici u ove jedinstvene plodove prirode jedu ih isključivo sirove i ponekad si dozvole "luksuz" povećanja kalorične vrijednosti ovog niskokaloričnog jela, stavljanjem par kapi prvorazredna maslinova ulja lagano gorkog okusa.

Kikiriki (lat. Arachis hypogaea) je namirnica koja se smatra orašastim plodom. Zapravo je to netočno, već se radi o povrću koje pripada porodici mahunarki (Fabaceae). Domovina kikirikija je Južna Amerika, a uvelike se uzgajao u Meksiku i Srednjoj Americi. Kikiriki je vrlo bogat proteinima i sadrži značajne količine željeza, cinka i magnezija. Zbog visokog sadržaja proteina i cinka ta je namirnica idealna za prehranu vegetarijanaca i preporuča se u obliku kikiriki-maslaca. Kikiriki i dobar izvor vitamina D. Kalorična je namirnica jer 100 grama daje oko 650 kcal. Kikiriki pojačava koncentraciju, pažnju i djeluje na postizanje bolje mentalne sposobnosti. Osobe koje jedu više obroka kikirikija tjedno imaju znatno manji rizik od srčanog udara u odnosu na osobe koje jedu kikiriki manje od jednom tjedno. Kikiriki treba jesti bez dodatka soli i sirov, jer je zdraviji (sadrži više minerala i vitamina) u odnosu na prženi i slani kikiriki. Konzumacija kikirikija povlači za sobom i određene rizike. Može doći do alergijskih reakcija, raznih intenziteta, čak i vrlo teških. Alergija na kikiriki je jedna od pet najčešćih alergija na hranu, kako kod djece, tako i kod odraslih osoba, pa se upotreba ne preporuča prije navršene druge godine života, a i tada samo u obliku namaza kao kikiriki-maslac jer se dijete može ugušiti jedući plod kikirikija kao zasebnu namirnicu.

Kiseli kupus predstavlja namirnicu koja po sadržaju vitamina C nadmašuje i neke poznate agrume, sadrži fantastičnu kombinaciju prehrambenih vlakana, tako da održava zdravu peristaltiku crijeva. Postoje autori koji ističu da kiseli kupus pomaže u održavanju homeostaze pojedinih hormona. Posebno je velika pobornica upotrebe kiselog kupusa poznata nutricionistica dr. Gillian McKeith. Bilo da ga koristimo kao glavno jelo, prilog ili u obliku salate, tijekom zimskih mjeseci trebali bismo konzumirati kiseli kupus barem dva do tri puta tjedno.

Kopriva je kao biljka zanemarena iako je daleko vrjednija i gotovo netoksična u odnosu na toliko hvaljeni i umjetno stvoreni "mit" o špinatu. Naime, špinat zaista sadrži neke nedostatke u sebi (velika količina nitrata i oksalata), o kojima treba i te kako voditi računa budući da se mogu dogoditi štetni procesi u organizmu ako se ne pripazi na pripremu i rukovanje špinatom prilikom kuhanja. Kopriva se među lisnatim samoniklim biljkama i nekim poznatim kultiviranim povrtnicama, nameće kao apsolutni rekorder u sadržaju vitamina C (175 mg/100 g - znatno više nego u naranči i limunu), kalcija (490 mg/100 grama), proteina i, konačno, željeza (10 mg/100 grama). Može se prirediti ukuhana u salatama i juhama, ali je najbolja priređena na isti način kao i špinat - kuhana i pasirana u obliku pirea, uz dodatak mlijeka i malo maslaca, a začinjena sitno nasjeckanim češnjakom. 

Kupusnjače ne volimo kuhati jer izazivaju neugodan miris prilikom pripreme. Razlog tome je velik sadržaj sumporom bogatih spojeva – tzv. sulforana. Međutim, griješimo ako te namirnice redovito ne uvrstimo u naše jelovnike jer su svi ti spojevi izuzetno korisni i dokazano im je povoljno djelovanje na stanice sluzokože crijeva i na jačanje imunološkog odgovora. Osim toga, posjeduju određeno antiparazitsko djelovanje, što je izuzetno važno kod prehrane djece vrtićke i školske dobi. U kupusnjače spadaju kupus, kelj, raštika, broskva, prokulice, cvjetača ili karfiol.

Lješnjaci su plodovi grmolike biljke Corylus avelana, koji u našim područjima rastu uglavnom divlje. Visoko je kalorična namirnica (sadrži više od 60% masti), 14% proteina, a sadržaj ugljikohidrata može iznositi u rasponu od 10-17%. Lješnjak je u manjim količinama izrazito zdravo voće jer sadrži mnogo željeza, magnezija kalcija, vitamina E (21 mg/100 g).

Neki nazivaju divljim radičem ili žutenicom. Ne smije se zamijeniti s divljom cikorijom koja ima, kao što smo spomenuli, plave cvjetove. Maslačak je svima dobro poznat po prelijepim žutim cvjetovima. Ta biljka pripada našim vrlo raširenim korovima i livadnim biljkama. Od davnina ga ljudi upotrebljavaju za jelo ali i kao pomoćno sredstvo u liječenju pojedinih bolesnih stanja. Najbolje je lišće maslačka brati dok biljka nije počela cvasti, jer su tada listovi ukusniji i manje opori. List u sebi ima visok sadržaj vitamina C (oko 60 mg na 100 grama). Najbolje je brati lišće biljke koja raste u hladu. Takvo je lišće sočnije i manje gorko u odnosu na lišće biljke koja je izložena suncu tijekom rasta. Ljekovita svojstva maslačka su brojna. U prvom redu, maslačak utječe na poboljšanje izmjene tvari (metabolizma) i otklanjanju toksičnih spojeva iz krvi. Primjenjuje se u dijetoterapiji prilikom liječenja bolesti jetre i žuči, pomaže uspostavljanju normalne i redovite probave, u narodu se spominje kao lijek protiv kostobolje i reumatizma, a zbog diuretskih svojstava ta se namirnica koristi za olakšavanje izlučivanja vode iz organizma i pospješivanja rada bubrega. Olakšava i izlučivanje znoja i općenito svojim tonizirajućim svojstvima jača i osvježava organizam.

Zahvaljujući svom uravnoteženom sastavu, maslinovo ulje ima zaštitnu ulogu u borbi protiv prijevremenog starenja naših krvnih žila, štiti želudac i jetru. Potiče rast tijekom djetinjstva, produžava životni vijek, a istovremeno daje onaj jedinstven, nenadmašiv okus jelu. Zbog brojnih nutritivnih i dijetoterapijskih svojstava maslinovo ulje preporuča se u svakodnevnoj prehrani i u prehrani tijekom pojedinih bolesti i stanja.
Korist od konzumacije maslinovog ulja vidljiva je kod bolesti: probavnog trakta (želudac, crijeva, žučni mjehur); ateroskleroze; kod zaraštavanja unutrašnjih i vanjskih rana, a naročito se upotreba maslinovog ulja preporuča u najranijem djetinjstvu i tijekom poznije životne dobi.
Međutim, možda je najvažnije istaknuti da maslinovo ulje uspješno prevenira nastanak kroničnih upalnih bolesti jer u sebi sadrži jedinstvene komponente koje djeluju protuupalno - biofenole. O njima se danas najviše govori, a istraživanja pokazuju da su te jedinstvene kemijske molekule zasigurno kandidati koji će ponijeti titulu najkorištenijih lijekova u idućem desetljeću!

Antioksidativni učinak maslinovog ulja djelom je rezultat biofenola prisutnih u tom jedinstvenom proizvodu, a dijelom zbog prisustva vitamina E i provitamina vitamina A. Maslinovo ulje poznato pod nazivom "extra vergine" ili "ekstradjevičansko" posjeduje visoki sadržaj navedenih tvari, one sve redom posjeduju jaki antioksidacijski potencijal.

Biofenoli ili fenolne komponente sadržane u maslinovom ulju predstavljaju složene smjese sljedećih spojeva: oleochantal, 3,4-dihidroksifeniletanol, 4-hidroksifeniletanol (tirosol), 4-hidroksifeniloctena kiselina, protokatehuična kiselina, siringična kiselina, vanilinska kiselina, kafeinska, kumarinska kiselina. Koncentracija fenolne frakcije u maslinovom ulju varira i ovisi o kultivaru, klimi, stupnju zrelosti ploda, a srednja vrijednost tih tvari iznosi oko 500 mg/L u djevičanskom maslinovom ulju. Od čitavog niza fenolnih komponenti netom nabrojenih koje čine biofenole maslinovog ulja, najvažnijom se čini hidroksitirosol i oleokantal. Prisutni su kao slobodne molekule, ali i kao dio složenih molekula (npr. vrlo poznatog oleuropieina). U laboratorijskim pokusima dokazano je da te tvari ima veću antioksidacijsku moć od poznatih antioksidansa koji se koriste kao standardi (npr. hidroksitoluena). Istraživanja su pokazala da visoko kvalitetno maslinovo ulje znatno smanjuje peroksidaciju lipoproteina niske gustoće (LDL) u usporedbi s suncokretovim uljem. 

Mekinje su ljuske žitarica koje nastaju kao produkt kod mljevenja žitarica. Najbolje su i najpoznatije pšenične, ražene, ječmene, a manje se upotrebljavaju kukuruzne mekinje. Studija objavljena u časopisu American Journal of Clinical Nutrition pokazuje da povećani unos integralnih žitarica, osobito mekinja može smanjiti učestalost pojave uvećanog krvnog tlaka, hipertenzije kod muškaraca srednje životne dobi. Mekinje mogu djelovati kao antikancerogene jer ubrzavaju metabolizam i eliminaciju hormona estrogena, poznatog kao pokretača razvoja raka dojke. Preporučuju se radi osiguravanja normalne probave, održavanja normalne peristaltike crijeva, kod dijabetesa, kod uvećanog kolesterola u serumu i posebno kod bolesti srca i krvnih žila jer djeluju na sniženje krvnog tlaka. Mekinje se ne preporučuju u prehrani osoba koje imaju kolitise, divertikuloze crijeva jer mogu izazvati zapletaj crijeva.

Vongole, kamenice, dagnje, mrkači, sipe, lignje, škampi i jastozi, namirnice su s niskim sadržajem masti, ali sadrže velike količine kolesterola. Ovu vrstu namirnica trebaju izbjegavati osobe koje boluju od povišenih vrijednosti kolesterola, jetrenih bolesti, bubrežnih bolesti i gihta.

Najviše cinka ima u kamenicama koje su  neusporedivo bogatije u cinku u odnosu na  goveđu jetru. Dugo vremena smatralo se da je jedan od najboljih izvora cinka goveđa jetra. U goveđoj jetri cink je sadržan u količini od 3 mg/100 g, a ista količina kamenica ima 70 mg cinka.

Paprika (lat. Capsicum anuum) je povrće bez kojeg se niti jedna kuhinja ne može zamisliti. U našoj prehrani se koristi na bezbroj različitih načina. Zahvaljujući visokom sadržaju vitamina C i bioflavonida, paprika predstavlja izvrstan antioksidans, međutim da bi se u potpunosti zadržali nivoi ovih važnih tvari, mora se jesti sirova i rezati neposredno prije same konzumacije jer su biološki vrijedni spojevi sadržani u njoj nestabilni na zraku.

Postoji više vrsta paprike koje se međusobno razlikuju ne samo po obliku, već i po veličini, boji, ljutini i debljini jestivog dijela ploda. Boja paprike varira od maslinastozelene i žute do crvene i crno-ljubičaste. Najčešće se koriste paprike zelene i crvene boje. Međutim, zanimljivo je istaći da između paprike zelene odnosno crvene boje postoji razlika po količini pojedinih hranjivih sastojaka, s tim što je po nutritivnom sastavu vrjednija crvena paprika. Ova razlika je utoliko veća ukoliko je boja paprike crvenija, a paprika zrelija, krupnija i mesnatija. Jedino je količina vitamina C približno ista u zelenoj i crvenoj paprici.

Količina vitamina C u svim dijelovima paprike nije podjednaka. Najviše ga ima u dijelu oko peteljke, a sve manje što smo bliži vrhu paprike. U prošlosti se smatralo da ljuta paprika ima više vitamina C, što nije točno, jer količina vitamina C ne ovisi o ljutini paprike, već od vrste i stupnja zrelosti.

Crvena boja paprike dolazi od pigmenta beta-karotena (provitamina vitamina A) i od dva karotenoida: kapsatina i kapsorubina, dok je karakterističan miris paprike posljedica prisustva eteričnog ulja kojeg u paprici ima 0,17 do 1,25 mg na 100 grama.

Peršin spada u začine, ali se može koristiti list i korijen pa se ova namirnica s pravom ubraja i u lisnato-korjenasto povrće. Odlikuje se niskom kalorijskom vrijednošću, visokim sadržajem vitamina C (među najbogatijim je biljkama po sadržaju vitamina C) i bogatstvom u sadržaju brojnih minerala: kalija, željeza, kalcija, mangana, magnezija, bakra… Djeluje povoljno kod bolesnika koji zbog terapije gube veće količine kalija, zatim se koristi za poticanje imuniteta i kod zaraštavanja sitnih unutrašnjih rana u organizmu. Pripisuju mu se i afrodizijačka svojstva, ali treba napomenuti da se s upotrebom mora postupati oprezno jer u većim količinama ili ako se koristi koncentrirani čaj od peršina ili ulje, može doći do neželjenih promjena na jetri, gastrointestinalnom traktu, a postoje slučajevi u kojima se opisuje da ulje peršina može izazvati pobačaj.

Plava riba naziva se ona riba koja na "leđima" i "bokovima" ima srebrnkaste pruge koje se odražavaju plavom bojom. U našem moru ta riba plovi u velikim jatima i lovi se u velikim količinama. U najvećem broju slučajeva te "skromne" i jeftine ribe pravi su izvor dijetetskih vrijednosti.

Primjerice, najčešća i najjeftinija srdela, nalazi se na samom vrhu "top liste" nutricionistički visoko vrijednih namirnica po sadržaju esencijalnih aminokiselina, građevnih jedinica bjelančevina koje se moraju unijeti hranom jer se ne stvaraju u organizmu. Srdela je najbogatija po sadržaju lizina, valina, izoleucina i alanina, aminokiselina koje su između ostalog neophodne za intelektualni rad i dobru koncentraciju. Kod ljudi ponekad postoji otpor prema srdeli, ona se smatra "masnom" ribom, a zapravo radi se o sasvim neutemeljenoj bojazni. Srdela u sebi sadrži samo 4,5% masti ili lipida.

Iglica se među plavim ribama izdvaja kao "ultra light" (vrlo posna) namirnica sa samo 1,05% masti u svome sastavu. Nutricionistički siromašnija riba od srdele - inćun sadrži 2,5, a skuša ima u sebi najviše,11,1%, masti. Dijetetski se ribe moraju promatrati upravo preko profila masti koje ulaze u njihov sastav. Jer upravo su masti sadržane u ribama od velike terapeutske vrijednosti. Sada već znamo da masne kiseline sadržane u ribljem mesu predstavljaju većinom nezasićene masne kiseline, a ne one zasićene kakve nalazimo u mesu životinja. Među tim nezasićenim masnim kiselinama nalaze se one esencijalne koje u našem organizmu ne možemo stvoriti, a najpoznatije su one tipa omega-3-polinezasićene masne kiseline.

Prema najnovijim istraživanjima, višestruko nezasićene masne kiseline tipa omega-3, mogu smanjiti učestalost pojave degenerativnih bolesti srca i krvnih žila. Omega-3 djeluju između ostalog i na smanjenje sinteze prekomjernih količina tvari koje sudjeluju u stvaranju upalnih procesa. Tako omega-3 predstavljaju protuupalne spojeve koje dobivamo iz namirnica. Protuupalne sposobnosti omega-3-polinezasićenih masnih kiselina djelotvorno su sredstvo i u sprječavanju pojave reumatoidnog artritisa.

Ujedno je riba kao namirnica veoma pogodna u prehrani osoba koje žele smanjiti tjelesnu težinu. Riba se izuzetno preporuča i u prehranili i dijetoterapiji bolesnika koji boluju od bolesti jetre ili srca. Pojedini znanstveni radovi navode pozitivan utjecaj ribe tijekom liječenja malignih oboljenja probavnog sustava. U svim životnim uzrastima, a naročito tijekom djetinjstva i starosti riba se preporuča u dijetalnom liječenju akutnih i kroničnih proljeva, čak i onih uvjetovanih lošom apsorpcijom ili pak slabom probavom.

Rajčica spada u biljke koje su došle u naše krajeve tek nakon otkrića Amerike. Interesantno je da se tek u sedamnaestom stoljeću počela upotrebljavati za jelo, a da je do tada služila samo kao ukrasna biljka u vrtovima imućne gospode i oko samostana i crkava.

Postoje doduše zapisi da su siromašni seljaci s juga Italije koristili prvi rajčicu za prehranu, nekih stotinjak godina prije, točnije u šesnaestom stoljeću. Rajčica se dugo smatrala toksičnom biljkom, što je djelomično I točno. Zeleno lišće i zeleni plodovi sadrže velike količine solanina, a on koči ili inhibira djelovanje enzima koji razgrađuju bjelančevine i može biti toksičan. Sazrijevanjem, rajčica postaje ukusan plod koji u sebi sadrži biološki aktivne tvari, a sadržaj solanina se gubi i najčešće se ne može ni detektirati u zrelim plodovima. Rajčica se može prirediti sirova i kuhana, a posebno je cijenjena sušena koja ima posebnu aromatičnu pulpu i u Italiji na području Abruzza služi za pripremu najukusnijih bruschetta.

Rajčica sadrži bioflavonoide, vitamine A, C i E. Uz to sadrži i biološki aktivne tvari likopen, karoten i tomatin. Rajčica posjeduje moćan antikancerogeni učinak, zahvaljujući upravo sadržaju antioksidanta. Likopen iz rajčice sada se u kliničkim ispitivanjima testira na inhibiciju tumorskog rasta kod ljudi oboljelih od karcinoma prostate. Redovita konzumacija rajčice održava kožu mladom, sprječava pucanje kapilara, a tomatin predstavlja prirodni antibiotik. Sok od rajčice preporuča se kao vrhunsko sredstvo koje treba uzeti ujutro nakon burno provedene noći. Razlog je taj, što svojim tonizirajućim djelovanjem suzbija loše djelovanje nastalih štetnih spojeva koji se oslobađaju u organizmu tijekom metabolizma alkohola i ostalih spojeva koji dolaze u organizam neadekvatnim unosom neke teške hrane.

Sezam je jedna od najstarijih biljaka koja se sjemenski uzgajala radi dobivanja ulja. Danas se koristi u raznim receptima, posebno je popularno pohanje u mješavini krušnih mrvica i sezama. Potrebno ga je prije korištenja lagano prepržiti da se poništi djelovanje solanina, jednog inhibitora enzima koji razgrađuju bjelančevine, jer nativni sezam može pogodovati otežanoj probavi proteina. Koristi se u raznim proizvodima koji sadrže sjemenke i žitarice i predstavljaju gotove proizvode za pripremu doručka. Sezam je izuzetno bogat kalcijem. Posebno se preporučuje namaz od sezama kod osoba koje imaju problema sa zaraštavanjem kostiju, osteoporozom ili općenito imaju snižene vrijednosti kalcija u serumu. Od sezama se priređuje i mlijeko koje može zamijeniti kravlje mlijeko kod osoba koje nemaju laktazu (enzim koji razgrađuje mliječni šećer laktozu) ili pak kod onih koji su alergični na neki od proteina sadržanih u kravljem mlijeku. Sezam je bogat fitoestrogenima i preporučuje se u prehrani žena u menopauzi. Djeluje uspješno na sniženje loših masti u krvi, smanjenje hipertenzije i zahvaljujući sadržaju omega-masnih kiselina djeluje na povećanje fluidnosti krvi i nemogućnost stvaranja ugrušaka.

Sušeno voće se kao pojam uglavnom odnosi na sušene šljive, smokve, jabuke, marelice, banane, grožđice, ali ono obuhvaća i egzotično voće poput papaje, ananasa, manga… Vrlo često zaboravljamo u svakodnevnoj prehrani na sušeno voće čija sezona traje cijele godine. Obilje plodova se pored raznih metoda konzerviranja pretvara sušenjem u visokovrijedne namirnice koje mogu zamijeniti međuobroke, čak i cijele obroke ili se mogu dodati u pojedine obroke, primjerice mogu obogatiti doručak ili predstavljati desert. Sušeno voće ima nekoliko puta veću energetsku vrijednost od svježeg voća, što znači da je znatno kaloričnije. Međutim, upravo zbog toga što je velikim djelom oslobođeno od vode, predstavlja pravi rudnik visokovrijednih minerala i pojedinih vitamina, posebice vitamina B-skupine i pojedinih pigmenata koji mu daju boju, a imaju povoljno farmakološko djelovanje na organizam. Uz to zbog sadržaja balastnih tvari i u vodi topivih biljnih vlakana, preporuča se za normaliziranje probave, sniženje tlaka, smanjenje vrijednosti lipida u serumu i kod hiperkolesterolemije.

Najprije se mora spomenuti najrašireniji čaj dobiven iz biljke čajevac (lat. Camellia sinesnis). Navodno je postojanje biljke čajevac zabilježeno još prije 5000 godina. Postoje brojne priče o podrijetlu i otkriću čaja kao napitka. Čajevac je otporna i vrlo prilagodljiva biljka. Najbolje se razvija u tropskim i suptropskim područjima. Posebno je dobar, brz i snažan rast ove biljke u toploj klimi s velikom količinom oborina. Biljka čaja mnogo je otpornija od kavovca što je omogućilo čaju znatno veću rasprostranjenost od uzgoja kultura kave. Najbolja se kvaliteta čaja dobiva s plantaža na višim nadmorskim visinama (oko 2500 m).

Čajevac na tim visinama ima sporiji razvitak i rast, urod je manji, ali je zato kvaliteta znatno bolja. Tlo na kojem se uzgaja mora biti bogato hranjivim tvarima. Listići koji se osuše bez prethodne fermentacije sirovina daju tzv. zeleni čaj. Prerada zelenog čaja bazira se na tretiranju u pari svježe ubranog čaja u kratkom vremenu pri čemu se zaustavlja fermentacija i listovi zadržavaju zelenu boju. Zbog izostajanja faze fermentacije u listićima zelenog čaja ostaje više prirodnih spojeva, kao najvrjednijih sastojaka. tako se zeleni čaj uvelike koristi za toniziranje organizma, pročišćavanje jetre i krvi općenito, a suzbija i pojedine fosforilacijske procese koji mogu biti klica za malignu transformacije stanica. Od fermentiranih listića biljke čajevca dobivamo crni čaj. Nakon fermentacije listići se suše. Crni čaj ima izrazito povoljno protuupalno djelovanje jer je dokazano da sastojci crnog čaja uspješno inhibiraju proupalni enzim ciklooksigenazu-2. Tako se i ovaj čaj preporuča svima koji imaju sklonosti nastanka upalnih procesa, posebice u želucu i crijevima, te kod plućnih i astmatičnih bolesnika.

Između ove dvije vrste, zelenog i crnog, smještena je varijacija najčešće poznata pod imenom oolong, polufermentirani čaj. U slučaju oolonga, proces fermentacije prije svog "prirodnog završetka" prekida se sušenjem. Važno je napomenuti da su sve vrste čaja jednako vrijedne i da kod svih postoji blagotvorno dokazani učinci za zdravlje čovjeka. Bez obzira koju vrstu "klasičnog" čaja pijemo, zeleni, crni ili oolong, preporučena količina je dvije do tri šalice dnevno. U klasični se čaj vrlo često dodaju arome. Tako je jasminov čaj, primjerice, klasični crni čaj, (ponekad i oolong), koji se samo aromatizira osušenim cvijetom jasmina. Aromatizacija čaja jasminom ima vrlo dugu tradiciju. Voće i egzotično voće izvor je modernih aroma kojima se aromatizira čaj. Iako pojedine vrste čaja sadrže različite količine, ali i vrste pojedinih flavonoida, sve vrste čajeva smatraju se vrlo dobrim izvorima antioksidativnih tvari. Učinkovitost flavonoida čaja ovisna je prije svega o tome na koji ih način tijelo apsorbira, u kojoj količini se konzumiraju (npr. u obliku polifenola), ali ovisi i o samoj fiziologiji pojedinca. Istraživanja ukazuju da se jednostavniji oblici flavonoida, koji se u većoj količini nalaze u crnom čaju, lakše i brže iskoriste u organizmu od onih složenijih oblika koji se uglavnom nalaze u zelenom čaju. Tipovi i količina flavonoida koje se nalaze u čaju ovisit će i o samoj sirovini iz koje se čaj priprema, uvjetima rasta, sušenja i čuvanja pojedinih dijelova biljke, i ostalim čimbenicima. No, bez obzira o kojoj je vrsti čaja riječ, u prosjeku se smatra da od sveukupne količine fenola u čaju, oko 93 % čine upravo flavonoidi.

Za razliku od energetske vrijednosti (koja je gotovo jednaka nuli), nutritivna vrijednost čajeva je vrlo zanimljiva i "bogata", što opet ovisi od vrste biljaka od koje se priprema čaj, od načina pripremanja i načina proizvodnje. Nutritivna vrijednost čaja dodatno se povećava ukoliko se u napitak doda par kapi mlijeka (navodno je to idealna kombinacija za zdravlje zubi jer sadrži optimalni omjer kalcija i fosfora), a potrebno je napomenuti da čaj s mlijekom zadržava svoj antioksidativni potencijal.

Za mnoge osobe prva jutarnja šalica kave predstavlja pravu malu životnu radost. Upitate li ih zašto je to tako, reći će vam da kava na njih djeluje poticajno, olakšava svakodnevni početak rada, zataškava umor kao i sve teškoće i brige. Tipični odgovor koji opisuje djelovanje jednog stimulansa! Kava kao stimulans ne uzrokuje ovisnost u klasičnom smislu riječi, ali se čovjek vrlo lako navikne na taj napitak. Kofein iz kave po kemijskom je sastavu identičan alkaloidu teinu iz čaja dobivenom iz biljke čajevca. Kofein i tein uvjetuju učinkovitije iskorištavanje energetskih rezervi organizma, što nam osigurava osjećaj budnosti. Posljedica tog djelovanja je duže oslobađanje glukoze direktno u krv ili u unutrašnjost mišićnih stanica. Svako prekomjerno uživanje kave (može se nazvati i zloupotrebom) dovest će do iscrpljivanja organizma, skraćivanja vremena potrebnog za potpuni odmor, onemogućavanja dubokog sna i na taj način ozbiljno ugroziti zdravlje.
Kofein je tvar koja potiče rad živčanog sustava, poboljšava moć koncentracije i utječe na raspoloživu energiju organizma. Kofein je prisutan u kavi, u raznim vrstama crnog čaja, u kakau, čokoladi i u nekim u bezalkoholnim napitcima na bazi kole ili u pićima koja se uzimaju kao stimulans za podizanje energije.
Starenjem organizam postaje osjetljiviji na kofein i prekomjerno unošenje može uzrokovati nervozu, ubrzano lupanje srca, pojavu grčeva u donjim ekstremitetima, a nerijetko i u šakama, kao i ozbiljne poremećaje sna. Kava pokazuje diuretski učinak na organizam, što znači da pospješuju izlučivanje tekućine iz organizma u obliku mokraće. Budući da je kofein prilično jaki stimulans, posebno za osobe starije životne dobi, vrijedi pravilo da se kava pije tijekom prijepodneva ili u ranim poslijepodnevnim satima.

Loj je masno tkivo životinjskog podrijetla koje se sastoji od 99% masti. Mast je otopljeni loj i ista je po sastavu kao loj. Budući da se radi o namirnicama koje su sastavljene od zasićenih masnih kiselina, najbolje je ako ih u prehrani koriste osobe koje se bave intenzivnom sportskom aktivnošću ili pak radnici koji obavljaju teške fizičke poslove. Zbog visokog sadržaja zasićenih masnih kiselina teško se probavljaju i bolje je u prehrani zamijeniti ove namirnice biljnim uljima.

Za sušene namirnice životinjskog podrijetla kao i za iste namirnice koje se čuvaju u konzervama vrijedi činjenica da su to vrlo često masni i slani proizvodi jer se sol dodaje kao konzervans prilikom sušenja ili konzerviranja. Pri tome treba voditi računa da se konzumacija takvih namirnica svede na razumnu mjeru, jer svako pretjerivanje u konzumaciji proizvoda bogatih solju, može poremetiti rad sustava za izlučivanje vode iz organizma. Stoljećima se već poseže za raznim tvarima koje će jelu ili namirnicama poboljšati ili pojačati okus, sačuvati ili pak promijeniti boju ili će pomoći da se namirnice i jela duže održe svježima ili bolje rečeno jestivima. Te tvari su aditivi, koji sami nemaju nutritivnu vrijednost, ali bez njih hrana i jela ne bi imali okus, boju, konzistenciju, a ni trajnost poput one na koju smo navikli. Bez aditiva pojedine se namirnice ne bi dugo mogle održati svježima: masnoće bi užegle, meso bi se pokvarilo i počelo trunuti, a voće i povrće izgubilo bi sebi svojstvenu boju i konzistenciju. U salamama je taj aditiv natrijev nitrit. Natrijev nitrit koristi se desetljećima za konzerviranje raznih proizvoda dobivenih preradom mesa životinja i riba. On je odgovoran da suhomesnati proizvodi zadrže crvenu boju i nakon termičke obrade kuhanjem ili pečenjem. U nedostatku takvih konzervansa, proizvodi bi tijekom obrade uz visoku temperaturu poprimili smeđu boju. U suhomesnate proizvode dodaje se natrijev nitrit u minimalnim količinama koje uz umjerenu upotrebu ne mogu ugroziti zdravlje. Veće količine mogu u organizmu ometati transport kisika u krvi i stanicama. Najveći nedostatak nitrita je taj što ako se nekontrolirano pretjera u njihovoj konzumaciji, u organizmu se mogu pretvoriti u nitrate i stvoriti s aminima nitrozoamine koji imaju mutageno svojstvo i mogu u visokim koncentracijama izazvati nepoželjnu proliferaciju ili bujanje stanica. Međutim, istovremenom upotrebom vitamina C ili nekih drugih molekula koje će spriječiti pretvorbu nitrita u nitrozoamine mogu se ti proizvodi bez velike bojazni koristiti u prehrani. Poznato je istraživanje koje je provedeno u Japanu, kojim se dokazalo da je pijenje gaziranih napitaka, prilikom konzumacije proizvoda koji su sebi sadrže natrijev nitrit, poželjno jer se pod utjecajem sastojaka iz gaziranih pića nije zbivala štetna pretvorba nitrita u nitrozoamine. Suhomesnati proizvodi poput pršuta, pancete i kraškog vrata, gdje je sastav namirnice „vidljiv” više se preporučuju od suhomesnatih proizvoda koji spadaju u polutrajne salame, budući da je kod njih količina konzervansa veća i sastav manje definiran. U svakom slučaju takve namirnice treba izbjegavati u bolestima poput povišenog krvnog tlaka, povećane vrijednosti masnoća u krvi, prisutnog dijabetesa, bolestima jetre i bubrega, a u ostalim stanjim treba ih koristi samo iznimno, jednom do dvaput tjedno.

Najpoznatije gazirano piće, nakon gazirane vode, je gazirana tamnosmeđa slatka tekućina na bazi kole. Takva pića nemaju nikakav značajan nutritivni doprinos, ali sadrže jako puno šećera. U limenci od 0,33 litre možemo naći oko sedam malih žličica šećera. Jednako su tako slatki i neki sokovi dobiveni od voćnih koncentrata. Sve to direktno ugrožava dobru liniju, ali ponekad su takva pića poželjna jer u sebi sadrže i kofein koji nas održava budnima, a pomoću plina sadržanog u malim pjenušavim balončićima, ugljičnog dioksida, na neki način "toniziraju i dezinficiraju" probavni trakt. U više navrata vidljiva je bila preporuka konzumacije takvih pića kada se jede konzervirana hrana (suzbijaju nastanak kancerogenih spojeva nitrozoamina, koji mogu nastati iz konzervansa natrijevog nitrita) i kao sredstvo za brže otklanjanje mamurluka.

Drugu grupu čine gazirani bezalkoholni napici na bazi voća i voćnih sokova. Vrlo su slični gorenavedenim napicima na bazi kole, sadrže gaziranu mineralnu vodu, šećer i vrlo malo voćnog soka. Stoga su i ovi napici vrlo niske nutritivne vrijednosti, ali osvježavaju i mogu se davati djeci jer ne sadrže kofein.

I buča i kopriva djeluju povoljno na zdravlje urološkog trakta, posebno prostate i uvelike se upotrebljavaju u predjelima u kojima je incidencija pojave oboljenja prostate smanjena.

Sastojci (za 6 osoba)

• 500 g svježeg ocijeđenog kravljeg sira
• 200-300 g lista koprive
• 300 g naribane buče
• 5 jaja
• 400 mL kiselog vrhnja
• sol
• papar
• 500 g kora za savijaču (deblje, 8-9 kora)

Priprema jela

Koprivu blanširati i nasjeckati, buču naribati (ili kupiti naribanu) posoliti i pustiti da odstoji. Dobro ocijediti (rukom istisnuti vodu, a može i kroz krpu).

U posudi izmiješati sir, 4 cijela jaja, 3 dL vrhnja, buče i koprive. Provjeriti slanost, eventualno dodatno posoliti i papriti.

Dno pleha dobivenog sa štednjakom nauljiti, staviti koru, lagano je premazati uljem, staviti drugu i na nju u hrpicama staviti trećinu nadjeva. Postupak ponoviti 3 puta. Ako ima 9 kora, jednu dodatno ubaciti u sredinu.

Zadnji sloj kora premazati s 2 dL vrhnja u kojem je razmućeno jaje. Prije pečenja obavezno razrezati na jednake kvadrate (4x5) da se ravnomjernije diže.

Peći u vrućoj pećnici na 200 ˚C 45 min.

Ovo jelo priprema se u vrhunskom budimpeštanskom hotelu Gresham Palace i jedno je od najcjenjenijih toplih predjela.

Priprema jela

Ogulite bijele šparoge, uronite ih na 7 minuta u kipuću slanu vodu tek toliko da voda pokrije šparoge. Izvadite, ocijedite i ohladite.

Umak: u 2 dcl vrhnja za kuhanje dodajte malu žličicu šafrana i pustite da prokuha, ohladite i pomiješajte s 3 žlice majoneze. Prelijte po sredini šparoga i poslužite uz komade prepečenca i hruskave salate.

Za zdravlje živčanog sustava potrebno je unositi u organizam složene ugljikohidrate, posebno u obliku integralne tjestenine bogate vitaminima B-skupine, tako da se uz ovo jelo preporuča upotreba upravo te namirnice.

Sastojci

• ½ kg tjestenine
• 3 konzerve tune - komadići
• 1 kiselo vrhnje
• maslinovo ulje
• 3 češnja češnjaka

Priprema jela

Iz konzerve tune iscijediti biljno ulje. U posudu zagrijati malo maslinovog ulja, na to dodati usitnjeni češnjak i odmah dodati tunu. Kad se popržilo, dodati razmućeno kiselo vrhnje, malo ružmarina i bosiljka.

Nadjev preliti preko skuhane tjestenine „al dente".

Luk je vrlo zahvalna namirnica koja poprima okus dodataka uz koje se jelo s lukom priprema. U ovom jelu uživat će svi koji su pobornici francuske i orijentalne kuhinje.

Sastojci (za 6 osoba)

• lučice crvenog luka veličine oraha, 300 grama
• med bagrema, 4 žličice
• brašno glatko - tip 0, 15 grama
• ocat balsamico
• voda

Priprema jela

Ne radi se o jelu koje zahtijeva veliko znanje u kuhanju, ali onaj tko spravlja ovo jelo mora imati osjećaj za pravilno doziranje pojedinih sastojaka. Dakle, male bijele lučice crvenog luka treba očistiti, lagano izvaditi tvrdu jezgru, te se skuhaju u slanoj vodi (12-15 minuta).

U suhu zdjelicu koju držite na laganoj vatri, stavite četiri žličice meda, kad se počinje rastapati šećer u medu polako umiješajte oko 15 g brašna (toliko da se sažme s medom). Kad smjesa postane crvenkasto-smeđa, počnite dodavati polako vodu s octom tako da se sve grudice ravnomjerno uklone. Postepeno smjesa postane homogena i glatka - pretvara se u sirup. U tu smjesu dodate kuhane lučice crvenog luka, poklopite i na najmanjoj vatri pustite da se lučice sažmu sa sirupom, nemojte ih dirati kuhačom, već samo povremeno potresite cijeli sadržaj u poklopljenoj zdjelici. Nakon 3-4 minute jelo je gotovo, može se kušati i po ukusu dodati još malo octa ako nije dovoljno kiselkasto.

Analiza jela

Ovo niskokalorično jelo (oko 60 kcal po osobi) predstavlja idealan prilog brojnim jelima koja sadrže više masti i proteina, a manje ugljikohidrata. Zbog meda i lučica luka koje se većinom sastoje od ugljikohidrata, ovim jelom unosimo preko 90% ugljikohidrata, nešto manje od 8% bjelančevina ili proteina i samo neznatne količine masti (oko 1%).

Zbog svog blagotvornog učinka na čitav naš organizam, crveni luk trebamo uvrstiti u sam vrh nutritivno i dijetološki vrijednih namirnica. Crveni luk sadrži brojne minerale, natrij, kalij, fosfat, nitrospojeve, željezo, sumpor, jod, silicij, a posjeduje antibiotsko djelovanje. Izvrsna je namirnica kod osoba sklonim nastanku katara, potiče cirkulaciju krvi, djeluje kao diuretik, sprječava stvaranje tromba, a mnogi ističu i njegova afrodizijačka svojstva. Ako spojevi sumpora koje u sebi sadrži mogu umanjiti zbog neugodnog mirisa to svojstvo, onda je idealno crveni luk jesti u kuhanom obliku pri čemu većina tvari ostaje i dalje prisutna, a neugodni mirisi nestaju skupa s hlapivim esencijama koje se tijekom kuhanja gube.

Dražesni kolačići, jednostavnog mirisa i okusa, pruža jedinstvenu aromu badema sadržanih u marcipanu. Ti su kolačići normokalorični (imaju točno onoliko kalorija koliko treba, ni previše ni premalo), sadrže određene količine bjelančevina, ugljikohidrata i male količine masti, te niski sadržaj kolesterola.

Sastojci

• 250 g glatkog brašna (tip 0)
• 2 jaja
• 13 g marcipana
• 13 g ekstradjevičanskog maslinovog ulja        
• 5 g bijelog vina
• 15 g suncokretovog ulja za pečenje
• 20 g šećera u prahu (vanilin-šećer)
• korica limuna
• sol

Priprema jela

Zamijesite tijesto od brašna, jaja, narezanog marcipana, bijelog vina, naribane korice limuna i soli. Mijesite dugo kao što mijesite tijesto za kruh ili rezance, dodajući žlicu po žlicu extra vergine maslinovog ulja. Polako, ako je tijesto rađeno s prvorazrednim maslinovim uljem poprima žuto-zelenu boju. Tako razrađeno, glatko i masno tijesto oblikujte u okrugle, duge štapićaste oblike (kao kad radite njoke), prerežete svakih 1,5 cm dužine na veličinu lješnjaka i odmah stavite peći u tavu na srednje jaki plamen. Polako, vrtite kuglice s jednom drvenom žlicom dok ne poprime boju oguljenih kestena, stavljajte ih na upijajući ubrus i pospite vanilin-šećerom koji ste samljeli u prah.

Analiza jela

Riječ je o desertu što se spravlja u području južne Toskane, Marcha, dijelu Abruzza, pa sve do Rima, a inačica je naših fritula. Riječ je o malim kolačićima koji se isto kao i fritule peku u ulju, ali su okusom prilično različiti i moram priznati - bolji. Nazivaju ih: castagnole. Pretpostavljam da je razlog tome imenu njihov konačni izgled, sličan kestenu, ali kestenu bez kore, onoj srži prekrivenoj pokožicom koju dobijemo kad ogulimo koru.

Talijani to jelo serviraju kao desert, po pet castagnola složenih na malom staklenom tanjuriću, a pored njih stoji žlica pjene od čokolade ili vanilije ovisno o ukusu. I ta kombinacija savršeno paše, castagnole same po sebi nisu slatke, jer se u tijesto ne dodaje šećer, već se samo posipaju tankim slojem šećera u prahu, a pjenasta masa s okusom čokolade ili vanilije upravo traži takve neke neutralne okuse servirane uz sebe, primjerice poput vafla, ali su castagnole ipak posebne! Castagnole su kolači koji se rade uz dodatak najboljeg, najkvalitetnijeg, vrhunskog maslinovog ulja dobivenog preradom maslina u jesen, samo par mjeseci prije. Ulje mora biti mlado, zeleno, bez intenzivnog mirisa, laganog voćnog bukea i tek neznatne gorčine! I što je ulje kvalitetnije, to su castagnole ljepšeg oblika (rastvaraju se prilikom pečenja upravo toliko koliko trebaju), boje i okusa.

Dražesni kolačići, jednostavnog mirisa i okusa, pruža jedinstvenu aromu badema sadržanih u marcipanu. Ti su kolačići normokalorični (imaju točno onoliko kalorija koliko treba, ni previše ni premalo), sadrže određene količine bjelančevina, ugljikohidrata i male količine masti, te niski sadržaj kolesterola. Posjeduju i diskretnu količinu prehrambenih vlakana, a budući da je koncentracija purina niska preporučuju se i osobama koje su sklone obolijevanju od gihta.

Služe ih kao desert, ali zašto ne bi ovi jednostavni kolačići uz jedan jogurt bili izvrstan poslijepodnevni međuobrok.