Ananas nije kao biljka bogat izvor nutritivno vrijednih tvari, ali sadrži nešto jedinstveno - bromelin, enzim sposoban razgraditi proteine ili bjelančevine. Od 1957. godine, kada je medicinska javnost priznala djelovanje ovog enzima i kad se sustavno počela izučavati njegova uloga, publicirano je preko 3000 znanstvenih članaka na tu temu. Bromelin se preporuča kao lijek u svim slučajevima otežane probave proteina i nedostatnog lučenja enzima želučanog soka. Toj se molekuli pripisuju i svojstva otapanja ugrušaka, pa se daje u liječenju bolesti srca, zatim se smatra da je taj enzim djelotvoran u liječenju sinusa i otapanju sluzi koja se u sinusima nakuplja. Nadalje, daje se i u terapiji bolesti urinarnog trakta uz odgovarajuće antibiotike ili bakteriostatike jer se smatra da potencira njihovo djelovanje. Postoje i radovi koji govore u prilog tome da bromelin može biti koristan u tretmanu bolesnika koji boluju od artroza i reumatoidnog artritisa. U pojedinim slučajevima primjenom ovog enzima olakšava se čitav niz sportskih ozljeda; distorzije, uganuća, ogrebotine...

Prije no što se uopće znalo za postojanje bromelina, ananas se u podnebljima iz kojih dolazi upotrebljavao kao pomoć u olakšavanju neugodnih simptoma bronhalnog katara, loše probave, bolesti grla. Poznato je da svježe iscijeđeni sok ananasa djelotvorno liječi upaljeno grla ako se nekoliko puta na dan njime ispiru usta i grlo.

Ananas ima visoki sadržaj vitamina C koji se upola smanji prilikom konzerviranja. Jedna šnita ananasa od 10 dkg zadovoljava oko 30% dnevne potrebe za vitaminom C. U konzerviranom ananasu dakako nema više bromelina, on se inaktivira. Konzervirani ananas može se upotrebljavati kao dodatak u voćne salate zbog specifične arome i visokog sadržaja celuloze - vlakna koji olakšava formiranje stolice i probavu. Inače je ananas sirov ili konzerviran niskokalorična namirnica i oko 100 grama daje između 40-50 kcal.

Znanstvenici smatraju ovu biljku prirodnim izvorom protuupalnih spojeva. Nadalje, jedite svježi ananas kao prvu namirnicu nakon posta. Bilo kada, u bilo koje vrijeme, ako ste postili zbog dijetalnih, zdravstvenih, estetskih ili vjerskih razloga započnite svoju "normalnu" prehranu ananasom. Isto tako iskoristite ovu voćku kao prilog kada god jedete veće količine mesa. Iznenadit ćete se kako okus ananasa paše uz meso priređeno na žaru, posebno svinjetinu.

Badem je drvo koje nakon zime prvo cvate i uvodi cijelo područje Mediterana (tu mu je stanište) veličanstvenim krošnjama u proljeće. Latinski ovu biljku nazivamo Prunus dulces ako daje slatke plodove koštice, a Prunus amygdalus je naziv za stablo koje sadrži gorke koštice u plodu badema. Slatka koštica badema koja se uglavnom i koristi za jelo, sadrži veliku količinu proteina (20%), jednako toliko ugljikohidrata i čak 55% masti. Međutim masti sadržane u ovom orašastom plodu kriju u sebi visokovrijedni vitamin E. Vitamin E sprječava začepljenost krvnih žila i time štiti od infarkta srca i moždanog udara. Nadalje, podiže obrambeni prag organizma i na taj način ne dozvoljava raznim mikroorganizmima i virusima da značajnije naruše naše zdravlje. Naročito su dobri rezultati s tim u vezi uočeni kod osoba starijih od 60 godina. I konačno, vitamin E možemo svrstati u namirnice čije redovito uzimanje putem hrane predstavlja preventivu u borbi za suzbijanje pojava određenih malignih bolesti. Nije naodmet napomenuti da u kori koštice badema postoji jedna tvar, alkaloid, pod nazivom amigdalin. Taj alkaloid u našem organizmu svojim metabolizmom (zapravo normalnom pregradnjom) oslobađa toksični spoj - cijanovodik. Dakako da su te količine iznimno niske i kod odrasle zdrave osobe ne predstavlja šačica badema nikakvu opasnost. Međutim, nije tako i za djecu. Kod male djece konzumiranjem jednake količine neoguljenih koštica badema, može vrlo vjerojatno doći do trovanja. Dolazi do gušenja jer se vrlo moćno blokira (inaktivira) završni enzim respiratornog lanca - citokrom-oksidaza. Stoga djeci obavezno ponudimo oguljene koštice badema.

Smatra se da su banane podrijetlom iz jugoistočne Azije, točnije iz malezijskih džungli. Pojedini stručnjaci iz područja agro- i hortikulture vjeruju da je banana bila prvo zemaljsko voće. Prve povijesne zabilješke dolaze nam iz vremena Aleksandra Velikog. Nakon osvajanja Indije, otkrio je u tim predjelima bananu i to je zabilježeno u godini 327. prije Krista. U pojedinim zemljama tropskog područja banana predstavlja glavni prehrambeni artikl. Ti su ljudi toliko ovisni o toj namirnici, da postoje dokumenti (crtani i pisani) o tome kako se u vrijeme intenzivne trgovine slonovačom i robljem na području današnje zapadne Afrike, zajedno sa putnicima u te krajeve dopremala i biljka banane sa korijenjem kako bi se tu sadila i služila za prehranu onima koji se tu zateknu. Takvim trgovačkim putovima banana je došla i na Srednji Istok. Portugalski su trgovci stablo banane dopremili na Kanarske otoke, gdje se ova biljka još i dan-danas komercijalno uzgaja. S španjolskim pomorcima i osvajačima dolazi u "Novi Svijet" i banana. Iz španjolskih povijesnih zapisa vidljivo je da je svećenik Tomas de Berlanga 1516. godine prvi donio stablo banane na američko tlo. U toplim i vlažnim predjelima Južne Amerike, banana je pronašla svoje pogodno "stanište" i zauvijek se tu ukorijenila.

Banane posjeduju znatan kapacitet izazivanja osjećaja sitosti. Bogate su u svom sastavu jednostavnim šećerom-monosaharidom fruktozom ili voćnim šećerom. To je šećer koji brzo zadovoljava želju za slatkim (ima najveći stupanj slatkoće, u odnosu na bijeli šećer saharozu slađi je za 14 posto), ali ima i tu osobinu da ne izaziva nagli porast hiperglikemije u krvi. Kao posljedica toga ne dolazi ni do poticanja povećanog lučenja inzulina, hormona koji direktno utječe na ulazak glukoze u stanicu, pohranjivanje tog šećera, odnosno njegovu pretvorbu u masti. Međutim, banana ne izaziva ni suprotan učinak, odnosno ne smanjuje vrijednost glukoze u krvi što bi izazvalo hipoglikemiju i potaklo osjećaj gladi i želju za slatkom hranom.

Glikemijski indeks za bananu iznosi 62 posto. Glikemijski indeks predstavlja porast glukoze u krvi nakon konzumacije iste količine pojedinih ugljikohidrata u jedinici vremena. Izračunava se u odnosu na čistu glukozu za koju je glikemijski indeks 100 posto.

Budući da sadrži malo minerala natrija (svega 2 mg/100 g), a mnogo kalija, banana posjeduje diuretski učinak i pomaže gubitku nakupljene suvišne tekućine u organizmu.

Zbog oporog okusa pojedine osobe mlađe životne dobi izbjegavaju crni kruh. Ta je namirnica, nasuprot tomu, izrazito popularna među populacijom koja brine o svojem zdravlju i provodi pravilnu prehranu. Crni kruh se proizvodi od cijelog pšeničnog zrna, tako da zadržava sve važne kemijske sastojke. Tajna crnog kruha je njegovo bogatstvo vlaknima, vitaminima B i E, selenom, željezom, magnezijem, cinkom i ostalim visokovrijednim kemijskim spojevima. Već u malim količinama daje izrazit osjećaj sitosti te zato ga znanstvenici preporučaju kao predjelo za otklanjanje nervoze zbog gladi. Također, crni kruh mnogo bolje zadržava okus, miris i može više stajati bez da ‘’otvrdne’’. Korisno je znati da i crni kruh ima puno manje ‘’lošeg’’ kolesterola nego bijeli pa se izrazito preporučuje srčanim bolesnicima te da vlakna doprinose niskoj razini šećera u krvi tako da dijabetičari isto tako cijene ovaj proizvod. Druga stvar koja je bitna jest da crni kruh ima puno manje kalorija nego bijeli, tako da bi ljudi s prekomjernom težinom također trebali uvrstiti isti u svoj jelovnik. Bitno je pri kupnji provjeriti je li crni kruh zaista ‘’crni’’, tj. da je proizveden od cijelog zrna ili je samo dodana karamela za boju. Danas se mnogo radi na poboljšaju okusa crnog kruha pa različiti znanstvenici rade s bakterijama mliječne kiseline koje kruhu daju mnogo bolju aromu.

Grožđe je plod biljke koja se latinski naziva Vitis vinifera. Postoje razne sorte grožđa, a najčešće susrećemo grožđe od kojeg se priprema vino, stolno grožđe koje uglavnom koristimo za jelo u svježem obliku i osušeno grožđe (grožđice) koje je dobiveno prirodnim sušenjem grožđa.

Ovaj bobičasti plod loze predstavlja vrlo zahvalnu namirnicu, velike nutritivne i dijetetske vrijednosti. Grožđe djeluje kao prirodni tonik organizma, a uz to je i izrazito hranjiva namirnica. U sebi sadrži prosječno oko 20% šećera, pa predstavlja i sa energetskog stanovišta vrijednu namirnicu. Potpunim izgaranjem 100 grama grožđa, oslobodit će se u našoj stanici oko 100 kcal, odnosno 420 kJ, što dakako ovisi o vrsti grožđa. Nadalje, ista količina grožđa biti će i dobar izvor vitamina C, kojeg je u toj količini grožđa ima oko 12 mg.

Grožđe je visoko vrijedan izvor spojeva koje nazivamo bioflavonidima. To je specifična skupina biljnih pigmenata (boja) koje se danas intenzivno istražuju. Posjeduju izraziti antioksidacijski potencijal. To znači da štite našu stanicu od štetnog utjecaja tvari koje zajedničkim imenom poznajemo pod pojmom slobodni radikali. Oni su odgovorni za pokretanje raznih procesa u našem organizmu, ali u suvišku izazivaju štete po samu stanicu u obliku molekulskih oštećenja. Na taj se način može utrti put razvoju čitavog niza bolesti, ali može doći i do prijevremenog starenja organizma. Grožđe sadrži osim bioflavonida, fosfatnu kiselinu i veoma važan element - silicij. Upotrebom grožđa u prehrani održavamo ljepotu kože i kose. Grožđe djeluje kao prirodni tonik organizma, a uz to je i izrazito hranjiva namirnica.
Preporuča se u prehrani svih dobnih skupina. Sjemenke grožđa treba pažljivo žvakati i na taj način iskoristiti jer se u njima nalazi aktivna tvar koja djeluje na smanjenje kolesterola.

Jabuka je plod voćke koju latinski nazivamo Malus silvestris. Kombinacijom različitih okusa i aroma, jabuka pruža svojevrsni užitak uz istovremenu blagodat po zdravlje organizma.

Jabuka je osvježavajuće voće samo sebi svojstvene arome i okusa, kojeg najbolje definiramo kao slatko-kiseli okus. Najčešće se jede sirova, ali se i peče, kuha, suši, prerađuje u sokove, marmelade, džemove, želee, a poznat je i vrlo cijenjeni jabučni ocat.

Zahvaljujući sadržaju pektina (netopivog vlakna koji bubri u doticaju sa vodom) u našem želucu jabuka uspijeva postići dodatni osjećaj punoće i sitosti. Time jabuka postaje namirnica izbora prilikom provođenja redukcijskih dijeta, jer služi upravo otklanjanju osjećaja gladi.
Jabuka osim toga sadrži dijelom i monosaharid fruktozu, šećer koji može izazvati zadovoljenje želje za slatkim, a da ne dolazi do velikih promjena u koncentraciji glukoze u krvi. Iz tog razloga, posljedično se ne povećava izlučivanje hormona inzulina koji može potaknuti uskladištavanje šećera i stvaranje masti iz šećera.

Spomenuti pektin sadržan u jabuci u količini od oko 1,2 grama, ima vrlo povoljan učinak na probavni sustav. Jabuka bez kore ili pak u kuhanom obliku preporuča se u prehrani bolesnika oboljelih od bolesti žuči, bolesti debelog crijeva i kod čira na želucu. Sočna se jabuka svakodnevno preporučuje u dijeti srčanih bolesnika. Pečene jabuke ukusna su i hranjiva užina koja se preporuča u prehrani bubrežnih bolesnika. Jabuka se može upotrijebiti u prehrani osoba koje moraju voditi računa o tome da unose manje količine kalija i fosfora, odnosno, kalcija u svoj organizam.

Nadalje ovo je voće djelotvorno u zaluživanju mokraće (stanje koje je potrebno održavati kod šećerne bolesti, acidoze, bolesti srca, bolesti jetra i bubrega praćenih acidozom, kod kroničnih proljeva, komplikacija u trudnoći i dugotrajnog gladovanja. Svakako bi ovo voće trebalo preporučiti onim osobama koje obožavaju meso i svakodnevno konzumiraju veće količine mesa, jer se njihov organizam dodatno mora "boriti" protiv suvišnog zakiseljavanja.

Jagoda (lat. Fragaria) čisti organizam djelujući na jetru i bubrege. To je dobra namirnica za zdravlje kože. Bogat je izvor vitamina C te folne kiseline, koja predstavlja faktor rasta i neophodna je za pravilno sazrijevanje stanica crvene krvne loze – eritrocita. Nadalje, jagoda se odlikuje bogatstvom antioksidansa pa se koristi za sprječavanje štetnog utjecaja slobodnih radikala i time djeluje na poticanje vitalnosti organizma, usporavanje staničnog starenja i regeneraciju struktura u organizmu koje bivaju oštećene djelovanjem štetnih reaktivnih molekula (DNA, kolagen, elastin). Jagoda može kod djece izazvati alergijsku reakciju u obliku urtikarije, pa se ne preporuča njeno uvrštavanje u prehranu do navršene druge godine života.

Stablo kiwija podrijetlom je iz daleke nam Kine. Ali to je za Europu ipak biljka 20. stoljeća. Kiwi je po prvi puta uključen u europsku gastronomiju 1900. godine, međutim sve do 1960. godine nije ova voćka postala komercijalno zanimljiva niti za jedno područje u svijetu osim za usko kinesko tržište gdje je autohtono i rasla.

Pulpa ili mesnati unutrašnji dio ploda predstavlja kao što je već velikoj većini ljudi poznato, jedinstveni izvor visoko vrijednog vitamina C. Vitamin C važan je za održavanje sluznica, mukoznih struktura i imunološkog sustava našeg organizma. Danas su se u štampi i na televiziji pojavile kontradiktorne informacije o ljekovitosti visokih količina samog vitamina C. U očekivanju da priznati stručnjaci i znanstvenici nađu zajednički stav, preporučila bih svakoj osobi (naročito djeci i omladini u razvoju) svakodnevno jedan plod kiwija za međuobrok. Količina vitamina C sadržana u jednom plodu kiwija predstavljati će pravu blagodat za svačiji organizam.
Osim vitamina C u kiwiju su prisutne i diskretne količine karotenoida, važnih pigmenata od kojih neki predstavljaju provitamin vitamina A i važne čimbenike u procesu detoksikacije organizma od suvišnih količina pojedinih slobodnih radikala. Ali izuzetno je važno istaći da su u kiwiju otkrivene najveće vrijednosti polifenola kvercitina koji je odgovoran za sniženje kolesterola i zdravlje krvnih žila.

Kiwi predstavlja osim toga dobar "rudnik" kalija, minerala koji zajedno s natrijem sudjeluje u održavanju i regulaciji ravnoteže tekućina u našem organizmu. Ove zanimljive voćke sadrže i male količine prehrambenih vlakana, topivih u vodi i onih koje u doticaju s vodom bubre. Stoga kiwi pomaže u održavanju pravilne pokretljivosti ili peristaltike crijeva, a biljna vlakna sadržana u kiwiju bivaju u procesu vrenja na neki način "obrađena" od strane mikroorganizama koji predstavljaju bakterijsku floru prisutnu u debelom crijevu (kolonu). Na taj način pokreće se i održava proizvodnja korisnih i zaštitnih tvari koje djeluju na samo zdravlje i očuvanje sluznice debelog crijeva. Sadržaj šećera u plodu kiwija je oko 10%, a jedna voćka srednje veličine daje svojim izgaranjem samo 40 kcal.

Kokosov orah je voće koje predstavlja sjemenke biljke poznate pod nazivom kokosova palma. Iz oguljenog i osušenog kokosovog oraha ekstrahira se kokosovo ulje, poznatije pod nazivom "copra", koje se između ostalog upotrebljava za pripremu slastica s okusom kokosa i margarina, a raširena je i upotreba tog ulja u kozmetičkoj industriji. Kokosovo ulje je uz palmino ulje, biljno ulje najbogatije zasićenim masnim kiselinama. Iako ovo ulje ne sadrži kolesterol (jer je kolesterol tvar koja se stvara samo unutar stanica životinjskog podrijetla) upotreba kokosovog ulja u prehrani nije baš uputna jer se prekomjernim unosom zasićenih masnih kiselina potiče endogeno (unutrašnje) stvaranje kolesterola u samome organizmu. Kokosovo ulje unatoč visokom sadržaju zasićenih masti, sadrži manje količine vitamina E, vitamina topivog u ulju, koji je velikim djelom prisutan u svim ostalim uljima biljnog podrijetla. Unutrašnji mesnati dio (pulpa) kokosovog oraha izgaranjem daje 351 kcal (oko 1470 kJ) po 100 grama čiste pulpe. Tri četvrtine od ovih kalorija rezultat je izgaranja visoko kaloričnih zasićenih masnih kiselina. Kokosov se orah ne priznaje kao dijetetski vrijedna namirnica upravo zbog visokog sadržaja zasićenih masnih kiselina i siromašne količine vitamina E u odnosu na druga biljna ulja. Pojedini dijetetičari čak ističu da se kokosov orah sa dijetetskog stanovišta izbjegava. Međutim, kokosov orah predstavlja bogati izvor dijetetskih vlakana, a unatoč visokom sadržaju zasićenih masnih kiselina predstavlja lako probavljivu namirnicu. Stoga se ovo voće u umjerenim količinama, može preporučiti svima koji mogu konzumirati razumne količine zasićenih masnih kiselina (oni koji nemaju povećane vrijednosti kolesterola i triglicerida u serumu), a povremeno imaju problema s probavom ako u prehranu uvrste druge oblike masti ili lipida. Nadalje, u kokosovom orahu nemamo veliku paletu minerala kao u ostalim orašastim plodovima. Međutim, moramo napomenuti da se u tom bijelom kokosovom "mesu" kriju značajne količine minerala kalija i visoko vrijednog minerala magnezija, kojeg još pojedini nutricionisti nazivaju "anti-stresni mineral". Magnezij je važan za izgradnju koštanog tkiva, sudjeluje u prijenosu nervnih impulsa i ima važnu ulogu u normalnoj kontrakciji (grčenju) mišića. Ovaj mineral predstavlja esencijalni kofaktor za stabilizaciju i pravilno djelovanje više od stotinjak biološki važnih enzima i koenzima koji sudjeluju u metabolizmu hranjivih tvari (npr. koenzim A i adenozin-trifosfat). Magnezij se dodaje u prehranu bolesnicima koji pate od poremećaja probave hrane, od srčanih aritmija (posebice onih uzrokovanih neurološkim smetnjama).

Krumpir (lat. Solanum tuberosum) je gomoljasta biljka, koja predstavlja dragocjen izvor ugljikohidrata škroba i vode. Vode u krumpiru ima najviše (78,5%), ugljikohidrata (uglavnom škrob) oko 19%, proteina 2,1%, masti 0,1%. Osim toga krumpir mase 100 grama sadrži 10-15 mg vitamina C, 13 mcg folne kiseline, zatim vitamine B1,B2, PP i vitamin E prisutan u kori. Od minerala u takvom krumpiru nalazimo 25 mg magnezija. Uz magnezij krumpir je dragocjen izvor kalcija, kalija, fosfora, a sadrži i željezo. Sve to skupa daje nam samo 83 kcal ili 348 kJ. Krumpir predstavlja adekvatnu zamjenu za tjesteninu, rižu i kruh. I prava je istina da krumpir ne deblja. Debljaju samo masti koje se lako upijaju u krumpir naročito prilikom prženja u puno ulja. Ako se krumpir kuha na pari ili u malo vode ili se pak peče s vrlo malo dodane masno}e, ne predstavlja nikakvu opasnost za dobru liniju. Ali prženi krumpir ili pire mogu ovisno o načinu pripreme unijeti šest do sedam puta više kalorija u naš organizam u odnosu na samu prirodnu namirnicu. Krumpir je idealan za prehranu djece, čak i dojenčadi. Zbog niskog sadržaja natrija daje se na razne načine bolesnicima koji boluju od povišenog krvnog tlaka. Ova se namirnica preporučuje i u prehrani dijabetičkih bolesnika. Posjeduje svojstvo zaraštavanja rana, djeluje protuupalno na probavni trakt, sprječava preveliko izlučivanje želučane kiseline i dobra je namirnica u liječenju proljeva. Oprezno moraju unositi krumpir u svoju prehranu osobe koje boluju od nadutosti trbuha, kolitisa i jetrenih smetnji.

Leća (Lens esculenta) je kalorična mahunarka (100 g daje 338 kcal ili 1420 kJ). Može sadržavati i do 35% bjelančevina, ovisno o sušenju i podneblju u kojem raste. Taj je postotak bjelančevina viši nego u mesu, pa se može primijeniti kao zamjena za meso u pojedinim obrocima. Leća se uz sadržaj provitamina A, vitamina B-skupine i pojedinih minerala naročito ističe u sadržaju željeza, pa se stoga preporučuje u prehrani u stanjima deficita tog elementa.

Marelica (lat. Prunus armeniaca) je jedan su od najboljih izvora beta-karotena. Sa visokom koncentracijom beta-karotena (360 mcg/100grama) marelica osigurava primjerenu borbu u suzbijanju štetnog djelovanja slobodnih radikala. Taj je narančasti pigment poznat i kao jedan od najjačih antioksidansa. Nadalje, marelice u sebi sadrže velike količine kalija, pa se preporučuju osobama koje pate od hipokalijemije ili gube kalij uslijed uzimanja pojedinih lijekova. Sušene marelice dobar su izvor željeza, prehrambenih vlakana i sadrže i nešto kalcija. Bile su uključena u prehranu astronauta jer su ekonomična namirnica u kojoj je u koncentriranom obliku sadržano nekoliko ključnih nutrijenata. Međutim, potreban je oprez prilikom upotrebe sušenih marelica jer mnogi proizvođači suhih marelica tretiraju marelice prilikom sušenja aditivom E220 koji se kemijski naziva cinkov dioksid. Tretman osigurava postojanost narančaste boje. Ako takva tvar dođe u dodir s osjetljivom sluznicom gornjih dišnih organa, osoba koja je sklona astmi može dobiti astmatični napad.

Neki nazivaju divljim radičem ili žutenicom. Ne smije se zamijeniti s divljom cikorijom koja ima, kao što smo spomenuli, plave cvjetove. Maslačak je svima dobro poznat po prelijepim žutim cvjetovima. Ta biljka pripada našim vrlo raširenim korovima i livadnim biljkama. Od davnina ga ljudi upotrebljavaju za jelo ali i kao pomoćno sredstvo u liječenju pojedinih bolesnih stanja. Najbolje je lišće maslačka brati dok biljka nije počela cvasti, jer su tada listovi ukusniji i manje opori. List u sebi ima visok sadržaj vitamina C (oko 60 mg na 100 grama). Najbolje je brati lišće biljke koja raste u hladu. Takvo je lišće sočnije i manje gorko u odnosu na lišće biljke koja je izložena suncu tijekom rasta. Ljekovita svojstva maslačka su brojna. U prvom redu, maslačak utječe na poboljšanje izmjene tvari (metabolizma) i otklanjanju toksičnih spojeva iz krvi. Primjenjuje se u dijetoterapiji prilikom liječenja bolesti jetre i žuči, pomaže uspostavljanju normalne i redovite probave, u narodu se spominje kao lijek protiv kostobolje i reumatizma, a zbog diuretskih svojstava ta se namirnica koristi za olakšavanje izlučivanja vode iz organizma i pospješivanja rada bubrega. Olakšava i izlučivanje znoja i općenito svojim tonizirajućim svojstvima jača i osvježava organizam.

Zahvaljujući svom uravnoteženom sastavu, maslinovo ulje ima zaštitnu ulogu u borbi protiv prijevremenog starenja naših krvnih žila, štiti želudac i jetru. Potiče rast tijekom djetinjstva, produžava životni vijek, a istovremeno daje onaj jedinstven, nenadmašiv okus jelu. Zbog brojnih nutritivnih i dijetoterapijskih svojstava maslinovo ulje preporuča se u svakodnevnoj prehrani i u prehrani tijekom pojedinih bolesti i stanja.
Korist od konzumacije maslinovog ulja vidljiva je kod bolesti: probavnog trakta (želudac, crijeva, žučni mjehur); ateroskleroze; kod zaraštavanja unutrašnjih i vanjskih rana, a naročito se upotreba maslinovog ulja preporuča u najranijem djetinjstvu i tijekom poznije životne dobi.
Međutim, možda je najvažnije istaknuti da maslinovo ulje uspješno prevenira nastanak kroničnih upalnih bolesti jer u sebi sadrži jedinstvene komponente koje djeluju protuupalno - biofenole. O njima se danas najviše govori, a istraživanja pokazuju da su te jedinstvene kemijske molekule zasigurno kandidati koji će ponijeti titulu najkorištenijih lijekova u idućem desetljeću!

Antioksidativni učinak maslinovog ulja djelom je rezultat biofenola prisutnih u tom jedinstvenom proizvodu, a dijelom zbog prisustva vitamina E i provitamina vitamina A. Maslinovo ulje poznato pod nazivom "extra vergine" ili "ekstradjevičansko" posjeduje visoki sadržaj navedenih tvari, one sve redom posjeduju jaki antioksidacijski potencijal.

Biofenoli ili fenolne komponente sadržane u maslinovom ulju predstavljaju složene smjese sljedećih spojeva: oleochantal, 3,4-dihidroksifeniletanol, 4-hidroksifeniletanol (tirosol), 4-hidroksifeniloctena kiselina, protokatehuična kiselina, siringična kiselina, vanilinska kiselina, kafeinska, kumarinska kiselina. Koncentracija fenolne frakcije u maslinovom ulju varira i ovisi o kultivaru, klimi, stupnju zrelosti ploda, a srednja vrijednost tih tvari iznosi oko 500 mg/L u djevičanskom maslinovom ulju. Od čitavog niza fenolnih komponenti netom nabrojenih koje čine biofenole maslinovog ulja, najvažnijom se čini hidroksitirosol i oleokantal. Prisutni su kao slobodne molekule, ali i kao dio složenih molekula (npr. vrlo poznatog oleuropieina). U laboratorijskim pokusima dokazano je da te tvari ima veću antioksidacijsku moć od poznatih antioksidansa koji se koriste kao standardi (npr. hidroksitoluena). Istraživanja su pokazala da visoko kvalitetno maslinovo ulje znatno smanjuje peroksidaciju lipoproteina niske gustoće (LDL) u usporedbi s suncokretovim uljem. 

Med je namirnica koja se preporučuje u svim životnim dobima i predstavlja vrhunski prirodni proizvod. Kaže se da ne postoji „prirodnija" namirnica od meda. To je proizvod pčela, dobiven iz cvjetnog nektara i predstavlja smjesu vode i jednostavnih šećera (80 g šećera na 100 g ukupne mase), od kojih je najvećim dijelom zastupljena fruktoza, a znatno manje glukoza. U medu je sadržano dvjestotinjak različitih spojeva, pa najvjerojatnije iz tog razloga do sada nikome nije uspjelo stvoriti uspješni surogat, odnosno kopiju ove jedinstvene namirnice.

Međutim zanimljivo je spomenuti da postoje pojedine vrste meda koje se već stoljećima koriste kod dijetoterapije pojednih bolesti. Evo tablice koja može korisno poslužiti svima, a posebno onima koji pate od spomenutih tegoba:

Mlijekoje već davno prozvano namirnicom "par excellence". Proteini mlijeka, osim što su izvrstan izvor esencijalnih i neesencijalnih aminokiselina, potiču asimilaciju pojedinih važnih mineral poput kalcija i željeza.

Bioaktivni peptidi sadržani u mlijeku djeluju na nekoliko različitih nivoa u našem organizmu. Spomenimo samo neke najbitnije:

• u crijevima potiču transport minerala i aminokiselina (npr. leucina)
• reguliraju pokretljivost (peristaltiku) crijeva
• potiču izlučivanje inzulina ovisno o koncentraciji glukoze
• djeluju kao imunostimulatori (potiču obrambene sposobnosti organizma), kao antihipertenzivi (spriječavaju uvećanje krvnog tlaka) i kao antitrombotici (sprječavaju nastanak krvnih ugrušaka u krvnim žilama).

Kada se pretjera sa unosom proteina, bioaktivne tvari (peptidi) sadržane u mlijeku uravnotežuju stanje jer potiču proteinsku izmjenu i stvaranje uree (produkta razgradnje bjelančevina) bez opasnosti da će poremetiti kiselo-baznu ravnotežu u organizmu. Nadalje, proteini sadržani u mlijeku jedni su od najbolje probavljivih proteina, a po svojoj biološkoj vrijednosti proteini mlijeka "superiorniji" su od onih sadržanih u jajetu. Mlijeko je dobro poznati izvor visokovrijednog minerala - kalcija, vitamina B-skupine, te vitamina D. Dijelovi proteina mlijeka kojeg nazivamo kazein, po svom su sastavu fosfopeptidi i mogu vezati na sebe ione metala tvoreći na taj način dobro topive složene spojeve, koji predstavljaju prave "transportne jedinice" za kalcij, kojeg vezuju i olakšavaju njegov ulazak u krv preko crijeva. Sličnu ulogu ima i mliječni šećer laktoza, koji na taj način sudjeluje u izgradnji kostiju naročito tijekom rasta i razvoja organizma.

Nutritivne vrijednosti pojedinih vrsta mlijeka (%)

Palenta je proizvod koji se dobiva iz kukuruznog brašna, najčešće je bijele ili žute boje. Palenta sama po sebi spada u niskokalorična jela, jer kako je već spomenuto, kukuruz je najvećim djelom sastavljen od ugljikohidrata (75%), nešto bjelančevina (8-10%) i tragova masti. Jedući palentu u porciji veličine šake u organizam unosimo oko 200 kcal (kukuruzno brašno samo je neznatno kaloričnije od brašna pšenice). Međutim palenta postaje kalorično jelo ako se servira s kaloričnim umacima i prilozima, koji se upijaju vrlo lako u samu strukturu ovog jela. Primjerice, oko 0,25 L mlijeka povećava kaloričnu vrijednost porcije palente za 150 kcal! Međutim, moramo imati na umu da palenta ako se jede sama ne predstavlja kompletno jelo, budući da nedostaju aminokiseline koje su esencijalne i ne mogu se sintetizirati u organizmu, kao što je triptofan. Triptofan je aminokiselina prisutna u jajetu, mesu, a preteča je ili prekursor molekule koju nazivamo serotonin, poznate i po neurotransmiterskim svojstvima. Serotonin utječe na dobro raspoloženje i na subjektivni osjećaj ugode, a time uvelike kontrolira i sposobnost uspostavljanja normalne potrebe za snom. Danas se lijekovima koji se vezuju na serotoninske receptore mogu liječiti i određeni tipovi depresivnog stanja. Palenta je jelo karakteristično za čitavu Hrvatsku. Ovisno o područjima servira se s brudetom, gulašima, svježim kravljim sirom, vrhnjem, jajima, mlijekom, povrćem… Palenta se može koristiti kao zamjenski obrok kada želimo povećati izbor korištenja ugljikohidrata i uspješno nadomještava krumpir, rižu, tijesto te predstavlja kvalitetnu nadopunu u svakodnevnom sastavljanju jelovnika. Za vegetarijance se preporuča upotreba palente sa sirevima i mliječnim proizvodima, ili s umacima od soje kako bi tim obrokom dobili kompletan „set“ potrebnih esencijalnih i neesencijalnih aminokiselina.

Peršin spada u začine, ali se može koristiti list i korijen pa se ova namirnica s pravom ubraja i u lisnato-korjenasto povrće. Odlikuje se niskom kalorijskom vrijednošću, visokim sadržajem vitamina C (među najbogatijim je biljkama po sadržaju vitamina C) i bogatstvom u sadržaju brojnih minerala: kalija, željeza, kalcija, mangana, magnezija, bakra… Djeluje povoljno kod bolesnika koji zbog terapije gube veće količine kalija, zatim se koristi za poticanje imuniteta i kod zaraštavanja sitnih unutrašnjih rana u organizmu. Pripisuju mu se i afrodizijačka svojstva, ali treba napomenuti da se s upotrebom mora postupati oprezno jer u većim količinama ili ako se koristi koncentrirani čaj od peršina ili ulje, može doći do neželjenih promjena na jetri, gastrointestinalnom traktu, a postoje slučajevi u kojima se opisuje da ulje peršina može izazvati pobačaj.

Mikroorganizmi koji se u posljednje vrijeme sve više koriste kao dodatak fermentiranim mliječnim proizvodima pokazali su se mnogo otporniji na utjecaj želučane kiseline, dolaze u većem broju na ciljana mjesta u crijevima i posjeduju veći kapacitet svoje reprodukcije na ciljnom mjestu. U tome je prednost ovih mikroorganizama u odnosu na tradicionalne, koji e do sada koristili.

Interes znanstvenika usmjeren je posebno prema dvjema bakterijskim vrstama, za koje se smatra da mogu zadovoljiti i najveća očekivanja: to su Bifidobacterium i Lactobacillus acidophilus. Te su dvije bakterije normalno prisutne u crijevnoj flori čovjeka zajedno sa ostalim bakterijama koje sudjeluju u održavanju bakterijske ravnoteže organizma. Te bakterije nazivamo još i "protektivnim ili zaštitnim agensima ili čimbenicima". Ti su mikroorganizmi u stanju "kolonizirati" crijevo, "prilijepiti" se na sluznicu crijeva i djelovati kao antagonisti ("suparnici") prema patogenim bakterijama koje uzrokuju infekciju.

Posebno se vrsta Bifidobacterium pokazala vrlo otporna na djelovanje želučane kiseline i otporna je prema pojedinim proteolitičkim enzimima koji se luče u želucu i duodenumu. Ova bakterijska vrsta štiti od napada proljeva, održava ravnotežu mikroflore crijeva, smanjuje "štetu" koja nastaju nakon terapije antibioticima.

I Lactobacillus acidophilus odolijeva djelovanju želučane kiseline i dolazi do crijeva bez da se razloži. Lactobacillus acidophilus i Lactobacillus rhamnosus prianjaju uz sluznicu crijeva i ne dozvoljavaju ostalim bakterijama, koje mogu biti patogene, pristup sluznici. Time direktno poput neke vojske štite sluznicu crijeva. Uz to, Lactobacillus acidophilus potiče djelovanje stanica leukocitne loze - makrofaga. Makrofazi su sposobni potpuno uništiti ili pak inaktivirati djelovanje mikroorganizama opasnih i štetnih po naše zdravlje.

Ribe su izvrstan izvor visokovrijednih proteina u mediteranskoj prehrani, u kojoj meso životinjskog podrijetla zauzima vrlo malo mjesta u odnosu na prehranu kontinentalnih krajeva. Najmanje proteina sadrži meso gavuna (6%), a najviše meso tune. Tuna, skuša, oslić i srdela uz to su i pravi rudnik esencijalnih aminokiselina. U 100 grama tune sadržano je 21,5 g proteina, dok se u jednakoj količini posne govedine nalazi 20,7 g, polumasne 18,8 g, a masne samo 15,8 g proteina.

Ovom se bogatstvu pridružuje i bogatstvo u vitaminima i mineralnim solima. To su prije svega vitamini topivi u ulju poput vitamina A, D i E. Jegulja, na primjer, sadrži veoma mnogo vitamina A (980 - 1200 mcg, približno isto kao i mrkva). Sva plava riba sadrži i velike količine vitamina B-skupine (B1, B2, niacin, B6 i B12).

Treba istaći da je riblje meso najbolji prirodni izvor minerala joda koji je neophodan u sintezi hormona štitnjače. Nadalje u ribi je sadržano mnogo kalcija, koji se najbolje unosi u organizam konzumacijom sitne ribe zajedno s kostima. Meso ribe bogato je i fluorom i natrijem. Riba je ujedno i jedan od najboljih izvora cinka koji ima višestruke uloge u našem organizmu.

Svakodnevno konzumiranje jedne porcije samoniklih biljaka koje sve redom imaju gorak okus se preporuča. Na toj listi posebno mjesto zauzima dobro znana rukola ili riga. Predivna travčica, još divnijeg okusa i specifičnog mirisa u sebi krije mnoštvo visokovrijednih spojeva. Među njima ističe se i folna kiselina. Naime, upravo se u starijih osoba vrlo često javlja anemija povezana s nedostatkom folne kiseline. Iako je rast u starosti završen, folna kiselina koja predstavlja jedan od najvažnijih čimbenika rasta, važna je za pravilni metabolizam aminokiselina i njen nedostatak u starijoj životnoj dobi dovodi do tjelesne slabosti i nemogućnosti mentalne koncentracije. Stoga se preporuča barem jednom tjedno konzumiranje ove biljke, a nemojmo zaboraviti tijekom tjedna isto tako uvrstiti na naše jelovnike kelj i raštiku jer su i to namirnice bogate visokovrijednim spojevima.

Sir je jedan je od najbogatijih izvora zasićenih masti. Zbog toga se sir često izbacuje iz prehrane gojaznih osoba, osoba koje posjeduju povišenu koncentraciju kolesterola u krvi i onih koji boluju od raznih bolesti srca i krvnih žila. No i ovdje je potrebno provesti određene podjele, jer postoje bitne razlike od sira do sira.

Oni svježi, na primjer, sadrže više vode i manje masti, ali imaju malo nutritivnih elemenata. Za razliku od njih tvrdi sirevi, moraju po zakonu sadržavati više od 40% masti, jako visok sadržaj, u kojemu je omjer sadržaja zasićenih u odnosu na nezasićene masne kiseline dva puta veći.

Ta činjenica ne bi smjela utjecati na to da izbacimo sireve iz prehrane jer bismo time osiromašili našu prehranu za ostale neophodne hranjive tvari koje u sirevima nalazimo. To su u prvom redu bjelančevine ili proteini, kalcij i fosfor. Najbolje je jesti malo sira vrhunske kvalitete, poput naših autohtonih sireva : škripavca, grobničkog i paškog sira.

Špinat (Spinacia oleracea) je jako cijenjena biljka koja spada u lisnato povrće, a čiji je uzgoj raširen u cijelome svijetu. Ova se biljka odlikuje niskom kaloričnošću i visokim sadržajem vitamina A i minerala. U špinatu se nalazi i određena količina folne kiseline koja ni u kojem slučaju nije zanemariva. U 100 grama kuhanog i ocijeđenog špinata sadržano je 23.3 kcal (97.86 kJ), 91.2 grama vode; 0.22 grama masti (sa ukupno 0.11 grama polinezasićenih masnih kiselina); 3 grama proteina; 3.8 grama ugljikohidrata; 1.88 grama dijetalnih vlakana koja su bitna za fiziološke procese vrenja, peristaltiku crijeva i eliminaciju (izlučivanje) toksičnih i otpadnih tvari iz organizma. Od vitamina u 100 grama kuhanog špinata ostaje sačuvano oko: 8190 i.j. vitamina A; 10 mg vitamina C; 0.1 mg B1 vitamina; 0.23 mg vitamina B2; 0. 25 mg vitamina B6; 0.49 mg niacina; 0.14 mg pantotenske kiseline i 145.5 mcg folne kiseline. Uz to u istoj količini kuhanog špinata nalazi se 70 mg natrija; 135.6 mg kalcija; 87.8 mg magnezija; 3.5 mg željeza; 55.6 mg fosfora; 465.6 mg kalija; 0.77 mg cinka; 0.174 mg bakra i 0.935 mg mangana. Dugi niz godina smatrao se špinat najboljim izvorom minerala željeza. Ta je činjenica netočna jer se željezo u špinatu i ne nalazi u velikim količinama, a osim toga takvo željezo koje još i nazivamo ne-heminsko željezo, za razliku od heminskog željeza (kojeg nalazimo u hemoglobinu - proteinu koji daje crvenu boju krvi i mesu), predstavlja oblik koji se slabo i vrlo sporo upija (resorbira) u našim crijevima. Upotrebom takve vrste željeza ne treba očekivati veće pozitivne učinke u liječenju akutnih anemija. Legendarni crtić o Popaju ipak je najvećim dijelom proizvod marketinške politike budući da špinat nije ni približno moćna namirnica sa energetskog stanovišta. U špinatu je vrlo visoki sadržaj oksalne kiseline. To je kiselina koja se može taložiti u bubrezima i izaziva pojavu oksalatnih kamenaca. Najviše oksalata ima u peteljci, a manje u lišću špinata. Djeci i dojenčadi treba obavezno pripremati lišće odvojeno od peteljke i uz to upotrijebiti mlijeko u pripremi špinata. Kalcij iz mlijeka zajedno sa oksalatima pretvoriti se time u netopivi spoj - kalcij-oksalat, koji se nerazgrađen izluči iz organizma. Na taj se način neće moći iskoristiti kalcij iz mlijeka za naš metabolizam, ali će nam omogućiti da se riješimo potencijalno opasnih oksalata. Zbog visokog sadržaja oksalata špinat se ne preporučuje bubrežnim bolesnicima, a zbog dosta velike količine mokraćne kiseline i purina, špinat moraju izbjegavati osobe koje pate od gihta, reume, artritisa, žučnih kamenaca i kamenaca u sustavu za izlučivanje mokraće. Mora se istaći i još jedan opasni nedostatak špinata. Špinat ima sposobnost uvlačenja (resorpcije) nitrata iz zemlje preko korijena. Stajanjem špinata, te naročito stajanjem gotovog jela ta se količina nitrata povećava. Nitrati u kuhanom špinatu mogu se u procesu vrenja čak i u hladioniku pretvoriti u opasne nitrite koji se u našem organizmu spajaju sa aminima i tvore visoko kancerogene spojeve koje nazivamo nitrozoamini.

Iako nema kalorija i ne osigurava ni najmanju količinu tvari za tzv. energetski rad, voda je sredstvo u kojem se i pomoću kojeg se u našem organizmu odvija život. Poznato je da voda čini više od 60% odraslog organizma, a da zauzima gotovo 75% prostora u dječjem organizmu dok je ono u razvoju. Dnevno treba u tijelo unijeti od 1,5 do 2,5 litre tekućine. Nije teško razumjeti razlog nastanka ozbiljnih poteškoća, kada naše tijelo izgubi stanovitu količinu ove dragocjene tekućine. Svakodnevnim unosom mora se nadoknaditi sva voda koja se raznim fiziološkim procesima izlučila iz organizma. Potrebno je automatski uzimati vodu u nekoliko gutljaja, u malim količinama tijekom cijelog dana. Najbolje je u tu svrhu vodu držati pokraj sebe ili staviti na neko vidljivo mjesto na koje nam pogled često skreće. Na taj način potaknut ćemo stvaranje uvjetovanog refleksa uzimanja vode. To je dobar način održavanja ravnoteže između unosa i izlaza vode iz organizma. Svaka voda u našoj zemlji za sada je dobra i pogodna za ljudsku upotrebu. O tome kakvu vrstu vode piti svaka osoba ili obitelj mora donijeti vlastitu odluku u skladu sa svojim subjektivnim stanjem i mogućnostima. Prirodnu, nemineralnu vodu odabrat će one osobe koje imaju poteškoća sa bubrezima ili su sklone nastanku kamenaca. Tijekom ljeta bolje je opredijeliti se za mineralnu, lagano gaziranu vodu iz dva razloga. Prvi je taj što znojenjem gubimo i minerale iz organizma, a drugi razlog je taj što gazirana voda predstavlja napitak koji je manje podložan bakterijskom onečišćenju u odnosu na običnu vodu.

Žitarice su sastavljene uglavnom od ugljikohidrata ili šećera, imaju mali postotak masti koje nalazimo u zobi (žitarica koja daje mnogo energije jer se sastoji od čak 7,4% masti) i u pšeničnim klicama. Ova posljednja namirnica sadrži ulje bogato nezasićenim masnim kiselinama i vitaminom E. Zbog toga su pšenične klice svrstane u namirnice sa antioksidacijskom sposobnošću. Žitarice i njihovi proizvodi uvjetuju svojim unošenjem u organizam sintezu serotonina čime se gubi želja za slatkim koja se stvara čak i nakon obroka ako prilikom obroka nismo konzumirali kompleksne ugljikohidrate.

Pšenica (Triticum vulgare) u svom cijelom zrnu sadrži 10,2% bjelančevina, 70,7% ugljikohidrata, oko 2% masti, kalij, magnezij, kalcij, željezo i vitamine. "Terapija pšeničnom kašom" poznati je postupak kojim se postiže djelotvornost gastrointestinalnog trakta i omogućuje djelotvorno izlučivanje nagomilanih otrova iz organizma.

Ječam (Hordeum sativum) sadržava 11% bjelančevina, 1,8% masti, 73,4% ugljikohidrata. Bogat je mineralnim sastojcima kalija, fosfora i magnezija, a osim toga sadrži i kalcij, natrij, sumpor, željezo, mangan, bakar, cink, kobalt, fluor i jod. Sadrži sve vitamine B-skupine, a u brašnu dobivenom iz ječmenog slada sadržan je i vitamin B12 i vitamina E. Posebnost je ječma u tome što sadrži i do nezasićenih 35% masnih kiselina koje smanjuju vrijednost LDL-kolesterola u krvi, što nije slučaj s inim žitaricama.

Zob (Avena sativa) je žitarica poznata više kao stočna hrana, a u nas se manje koristi u prehrani ljudi. Sasvim pogrešno, budući da ta žitarica u sebi sadrži tvari neophodno potrebne za adekvatan rast i razvoj organizma. Naročito se preporuča u prehrani djece te kod anemija. Zob sadrži lecitin, jedinstvenu molekulu važnu za izgradnju membrana živčanog tkiva. Nadalje u zobi imamo kao u svim žitaricama visokovrijedne složene ugljikohidrate, provitamin vitamina A (karoten), vitamin B1, B6, vitamin E i vitamin K - važan za normalno zgrušavanje krvi. Od minerala zob sadrži sve neophodne makro- i mikroelemente, od željeza do mangana i cinka. Još je važno istaći prisustvo vitamina H ili biotina u zobi. Biotin je neophodan za zdravlje kose i noktiju.

Raž (Seceale cereale) je po sastavu svog zrna slična zrnu prosa. Sastoji se poput svih žitarica najvećim dijelom od ugljikohidrata (74,%), bjelančevina (9,3%) i masti (1,8%). Važni minerali koji ulaze u sastav raži jesu: kalij, fosfor, magnezij i željezo, sumpor ali ima i čitav niz mikroelemenata, uključujući bakar, cink i kobalt.

Kukuruz (Zea mays) je bogat biološki vrijednim sastojcima, škrobom, bjelančevinama i ugljikohidratima. Od kukuruznih se klica dobiva vrlo kvalitetno biljno ulje bogato linolnom i linolenskom esencijalnom masnom kiselinom, fitohormonima i vitaminom E. Grožđani se šećer dobiva iz kukuruznog škroba. Preporučuje se u dijetoterapiji bolesti srca i krvnih žila.

Etilni alkohol sastojak je alkoholnih pića, a dobiva se vrenjem šećera ili škroba. Tijekom procesa nastanka stvaraju se i ostali spojevi koji doprinose i daju specifičnim vrstama pića specifične arome, boje i okuse. Ti su sastojci velikom većinom isto tako odgovorni za brojne neugodne simptome koje osjećamo nakon pretjerivanja s alkoholnim pićima, jednom riječju mamurluk, koji je velikim dijelom uzrokovan kemijskim spojevima sadržanim u alkoholnim pićima i njihovim djelovanjem na strukture u našim stanicama. Međutim, najotrovnija komponenta za naš organizam, u vinu, pivu, konjaku, je upravo alkohol.

Brojne teorije o tome da vina dobivena na tradicionalnim vinogradima - kultivarima, imaju mnogo manje štetnih posljedica po zdravlje nemaju nikakve znanstvene potvrde. Alkohol je za organizam otrov i nastojimo ga uz pomoć prisutnih mehanizama eliminirati iz organizma ili prevesti u manje toksične spojeve. Organizam se protiv alkohola bori uz pomoć enzima koji razgrađuju etanol i metanol. Tih enzima ima dovoljno za malu i umjerenu razgradnju tijekom jednog do dva sata. Vjerojatno je evolucijom razvoj ovih enzima nastao zbog toga što se etanol i njemu slični alkoholi stvaraju prilikom razgradnje pojedinih vrsta voća, ili su već prisutni u zrelom i prezrelom voću pa se naša stanica postojanjem endogenih zaštitnih čimbenika osposobila za njihovu uspješnu detoksikaciju. Međutim, naš se organizam nikako ne može osloboditi i zaštititi od velikih, stalno prisutnih količina alkohola u krvi. Tada alkohol preuzima na neki način kontrolu ključnih komponenti u stanici i njegovom metaboličkom razgradnjom biva podređen metabolizam ostalih ključnih komponenti u stanici. Tako, ako konzumiramo veće količine alkoholnog pića prije ili izvan obroka, a onda konzumiramo ugljikohidrate (šećer, škrob) te se tvari neće pravilno razgraditi na ugljični dioksid, vodu i dati nam potrebnu energiju za tjelesni i umni rad, već će se pretvoriti u vrlo opasne lipide i masti. Tu se ruše svi mitovi u zaštitnom i benevolentnom utjecaju alkohola na nivo kolesterola u krvi. Naime, umjesto da u malim količinama alkohol djeluje zaštitno na nivo masti u krvi, u velikim količinama pogoduje masnoj degeneraciji u nastanku upale unutrašnjih organa.

Djelovanjem alkohola i dolazi do izlučivanja kalija, cinka i magnezija urinom. Alkohol sprječava asimilaciju tiamina (vitamin B1) i folne kiseline, uzrokujući na taj način anomalije živčanog sustava i anemična stanja. Alkoholičari pokazuju karenciju ili nedostatak vitamina B1 - tiamina i vrlo važnog vitamina B6. Piridoksamin ili vitamin B6 potreban je osim za metabolizam šećera i za dobro iskorištavanje bjelančevina, pa dnevna potrebna količina tog vitamina ovisi o dnevnom unosu bjelančevina. Možemo ukratko reći da nedostatak jednog ili više vitamina iz ove skupine B-vitamina uvelike pojačava stres organizma. Mnoge osobe piju isključivo da zaborave trenutačne probleme, da steknu stanovitu hrabrost ili da se opuste. Suprotno onome što se vjeruje, alkohol nije stimulativno sredstvo. Alkohol doprinosi depresivnosti i povećana konzumacija alkohola smanjuje funkcionalnost moždanih stanica, te uvelike reducira sposobnost koncentracije. Šampanjac se koristi kao piće koje služi kao afrodizijak, međutim u većim količinama od jedne čaše, te istovremena konzumacija ostalih alkoholnih pića, ima suprotni učinak i dovodi do smanjenja spolne moći.

Brojne tvari, među kojima alkohol i amfetamini (lijekovi koji se koriste za poboljšanje koncentracije), odgovorni su za gubitak apetita i mogu biti i ozbiljan uzrok pojave pothranjenosti kod pojedine osobe. Osim toga, budući da jedan gram alkohola daje oko 7 kcal svojom razgradnjom, osobe koje konzumiraju veće količine alkohola postepeno prestaju jesti te svu potrebu za energijom nadoknađuju iz alkohola. Ako pak nastave s jelom ili pojačaju svoj apetit (to je slučaj kod stalne umjerene do veće konzumacije alkohola, dok još ne govorimo o pravom metaboličkom alkoholizmu) dolazi do povećanja tjelesne težine jer ipak je količina kalorija dobivena iz alkohola poprilična. Za usporedbu, prisjetimo se: ugljikohidrati i proteini daju po gramu 4 kcal, a masti 9 kcal. Stoga, s obzirom na 7 kcal po gramu, alkohol ipak spada u kalorijski "jače" tvari.

Namirnica koja se ubraja u funkcionalnu hranu je brokula. Francuzi su pokazali da su velike količine 3-indol-karbinola, tvari s protuupalnim djelovanjem, prisutne u prokulicama i u sušenim ekstraktima cvijeta brokule. Poznat ekstrakt iz brokule, brokulin, posjeduje ljekovita svojstva i može se danas naći u prodaji kao preparat koji služi u nadopuni prehrani. Brokula je jako ukusna svježa, pa su salate od sirove brokule uobičajeno jelo u brojnim dijetama koje služe za tonificiranje i pročišćavanje organizma. Naročito se preporučuje u dijetoterapiji dijabetesa jer sadrži krom, mineral koji stabilizira nivo glukoze u krvi.

Najprije se mora spomenuti najrašireniji čaj dobiven iz biljke čajevac (lat. Camellia sinesnis). Navodno je postojanje biljke čajevac zabilježeno još prije 5000 godina. Postoje brojne priče o podrijetlu i otkriću čaja kao napitka. Čajevac je otporna i vrlo prilagodljiva biljka. Najbolje se razvija u tropskim i suptropskim područjima. Posebno je dobar, brz i snažan rast ove biljke u toploj klimi s velikom količinom oborina. Biljka čaja mnogo je otpornija od kavovca što je omogućilo čaju znatno veću rasprostranjenost od uzgoja kultura kave. Najbolja se kvaliteta čaja dobiva s plantaža na višim nadmorskim visinama (oko 2500 m).

Čajevac na tim visinama ima sporiji razvitak i rast, urod je manji, ali je zato kvaliteta znatno bolja. Tlo na kojem se uzgaja mora biti bogato hranjivim tvarima. Listići koji se osuše bez prethodne fermentacije sirovina daju tzv. zeleni čaj. Prerada zelenog čaja bazira se na tretiranju u pari svježe ubranog čaja u kratkom vremenu pri čemu se zaustavlja fermentacija i listovi zadržavaju zelenu boju. Zbog izostajanja faze fermentacije u listićima zelenog čaja ostaje više prirodnih spojeva, kao najvrjednijih sastojaka. tako se zeleni čaj uvelike koristi za toniziranje organizma, pročišćavanje jetre i krvi općenito, a suzbija i pojedine fosforilacijske procese koji mogu biti klica za malignu transformacije stanica. Od fermentiranih listića biljke čajevca dobivamo crni čaj. Nakon fermentacije listići se suše. Crni čaj ima izrazito povoljno protuupalno djelovanje jer je dokazano da sastojci crnog čaja uspješno inhibiraju proupalni enzim ciklooksigenazu-2. Tako se i ovaj čaj preporuča svima koji imaju sklonosti nastanka upalnih procesa, posebice u želucu i crijevima, te kod plućnih i astmatičnih bolesnika.

Između ove dvije vrste, zelenog i crnog, smještena je varijacija najčešće poznata pod imenom oolong, polufermentirani čaj. U slučaju oolonga, proces fermentacije prije svog "prirodnog završetka" prekida se sušenjem. Važno je napomenuti da su sve vrste čaja jednako vrijedne i da kod svih postoji blagotvorno dokazani učinci za zdravlje čovjeka. Bez obzira koju vrstu "klasičnog" čaja pijemo, zeleni, crni ili oolong, preporučena količina je dvije do tri šalice dnevno. U klasični se čaj vrlo često dodaju arome. Tako je jasminov čaj, primjerice, klasični crni čaj, (ponekad i oolong), koji se samo aromatizira osušenim cvijetom jasmina. Aromatizacija čaja jasminom ima vrlo dugu tradiciju. Voće i egzotično voće izvor je modernih aroma kojima se aromatizira čaj. Iako pojedine vrste čaja sadrže različite količine, ali i vrste pojedinih flavonoida, sve vrste čajeva smatraju se vrlo dobrim izvorima antioksidativnih tvari. Učinkovitost flavonoida čaja ovisna je prije svega o tome na koji ih način tijelo apsorbira, u kojoj količini se konzumiraju (npr. u obliku polifenola), ali ovisi i o samoj fiziologiji pojedinca. Istraživanja ukazuju da se jednostavniji oblici flavonoida, koji se u većoj količini nalaze u crnom čaju, lakše i brže iskoriste u organizmu od onih složenijih oblika koji se uglavnom nalaze u zelenom čaju. Tipovi i količina flavonoida koje se nalaze u čaju ovisit će i o samoj sirovini iz koje se čaj priprema, uvjetima rasta, sušenja i čuvanja pojedinih dijelova biljke, i ostalim čimbenicima. No, bez obzira o kojoj je vrsti čaja riječ, u prosjeku se smatra da od sveukupne količine fenola u čaju, oko 93 % čine upravo flavonoidi.

Za razliku od energetske vrijednosti (koja je gotovo jednaka nuli), nutritivna vrijednost čajeva je vrlo zanimljiva i "bogata", što opet ovisi od vrste biljaka od koje se priprema čaj, od načina pripremanja i načina proizvodnje. Nutritivna vrijednost čaja dodatno se povećava ukoliko se u napitak doda par kapi mlijeka (navodno je to idealna kombinacija za zdravlje zubi jer sadrži optimalni omjer kalcija i fosfora), a potrebno je napomenuti da čaj s mlijekom zadržava svoj antioksidativni potencijal.

Karfiol predstavlja jako cijenjenu namirnicu u dijetoterapiji, a posljednja ispitivanja to višestruko potvrđuju. Preporuča se za prevenciju i u liječenju raznih oblika tumora, svih gastrointestinalnih bolesti, akni, astme, bronhitisa, crijevnih parazita, dječje gliste, olakšava posljedice dijabetesa. Preporuča se usitniti sirovi karfiol i jesti više puta na dan ovisno o prilici. Potrebno je istaći da se cvijet karfiola daleko brže i lakše razgrađuje ako se jede sirov nego kad se konzumira kuhan.

Za mnoge osobe prva jutarnja šalica kave predstavlja pravu malu životnu radost. Upitate li ih zašto je to tako, reći će vam da kava na njih djeluje poticajno, olakšava svakodnevni početak rada, zataškava umor kao i sve teškoće i brige. Tipični odgovor koji opisuje djelovanje jednog stimulansa! Kava kao stimulans ne uzrokuje ovisnost u klasičnom smislu riječi, ali se čovjek vrlo lako navikne na taj napitak. Kofein iz kave po kemijskom je sastavu identičan alkaloidu teinu iz čaja dobivenom iz biljke čajevca. Kofein i tein uvjetuju učinkovitije iskorištavanje energetskih rezervi organizma, što nam osigurava osjećaj budnosti. Posljedica tog djelovanja je duže oslobađanje glukoze direktno u krv ili u unutrašnjost mišićnih stanica. Svako prekomjerno uživanje kave (može se nazvati i zloupotrebom) dovest će do iscrpljivanja organizma, skraćivanja vremena potrebnog za potpuni odmor, onemogućavanja dubokog sna i na taj način ozbiljno ugroziti zdravlje.
Kofein je tvar koja potiče rad živčanog sustava, poboljšava moć koncentracije i utječe na raspoloživu energiju organizma. Kofein je prisutan u kavi, u raznim vrstama crnog čaja, u kakau, čokoladi i u nekim u bezalkoholnim napitcima na bazi kole ili u pićima koja se uzimaju kao stimulans za podizanje energije.
Starenjem organizam postaje osjetljiviji na kofein i prekomjerno unošenje može uzrokovati nervozu, ubrzano lupanje srca, pojavu grčeva u donjim ekstremitetima, a nerijetko i u šakama, kao i ozbiljne poremećaje sna. Kava pokazuje diuretski učinak na organizam, što znači da pospješuju izlučivanje tekućine iz organizma u obliku mokraće. Budući da je kofein prilično jaki stimulans, posebno za osobe starije životne dobi, vrijedi pravilo da se kava pije tijekom prijepodneva ili u ranim poslijepodnevnim satima.

Kelj (Brassica oleracea var. sabauda) nastao je iz svog pretka kupusa (Brassica oleracea var. capitata) i nutritivno je znatno bogatija namirnica od kupusa. Obilje ugljikohidrata, masti i bjelančevina svrstava kelj u tzv. energetsko povrće. I po sadržaju vitamina kelj ima veću raznolikost u svom sastavu u odnosu na kupus. Vitamini B-skupine i karoten sadržani su u obje namirnice, opet uz napomenu da i u ovim slučajevima kelj vodi pred kupusom. Kelj je isto tako rekorder po sadržaju kalija, željeza i magnezija. Kelj za razliku od kupusa nije pogodan za kiseljenje i spremanje za zimu i to je njegov najveći nedostatak. Međutim, kelj je kao biljka izuzetno prilagodljiv vremenskim uvjetima, pa se pojedine vrste mogu uzgajati tijekom cijele godine. Posebno se ističe varijetet koji uspijeva na području sjevernog Primorja i u Istri, a naziva se broskva. Broskva je, za razliku od toliko poznate raštike u Dalmaciji i Dalmatinskoj zagori i na području Hercegovine, biljka koja stvara velike listove ali i glavice. Uspijeva i na mrazu, na malo zemlje i kad puše bura. To su namirnice koje uz ribu, ulje, vino predstavljaju zajednički nazivnik u mediteranskoj kuhinji. U tim se namirnicama nalazi spoj 3-indol-karbinol, koji je po svojim dijetoterapijskim osobinama poznat kao jedna od najkvalitetnijih nutritivnih komponenti s izrazitim ljekovitim svojstvima. U brojnim pokusima provedenim u laboratoriju taj se spoj pokazao kao učinkovito sredstvo u suzbijanju nastanka karcinoma prostate i karcinoma debelog crijeva. Osim toga, zbog izrazito protuupalnog djelovanja dugoročna primjena namirnica koje sadrže 3-indol-karbinol štiti organizam od kroničnih upalnih bolesti te od autoimunih bolesti.

Kupusnjače ne volimo kuhati jer izazivaju neugodan miris prilikom pripreme. Razlog tome je velik sadržaj sumporom bogatih spojeva – tzv. sulforana. Međutim, griješimo ako te namirnice redovito ne uvrstimo u naše jelovnike jer su svi ti spojevi izuzetno korisni i dokazano im je povoljno djelovanje na stanice sluzokože crijeva i na jačanje imunološkog odgovora. Osim toga, posjeduju određeno antiparazitsko djelovanje, što je izuzetno važno kod prehrane djece vrtićke i školske dobi. U kupusnjače spadaju kupus, kelj, raštika, broskva, prokulice, cvjetača ili karfiol.

Za sušene namirnice životinjskog podrijetla kao i za iste namirnice koje se čuvaju u konzervama vrijedi činjenica da su to vrlo često masni i slani proizvodi jer se sol dodaje kao konzervans prilikom sušenja ili konzerviranja. Pri tome treba voditi računa da se konzumacija takvih namirnica svede na razumnu mjeru, jer svako pretjerivanje u konzumaciji proizvoda bogatih solju, može poremetiti rad sustava za izlučivanje vode iz organizma. Stoljećima se već poseže za raznim tvarima koje će jelu ili namirnicama poboljšati ili pojačati okus, sačuvati ili pak promijeniti boju ili će pomoći da se namirnice i jela duže održe svježima ili bolje rečeno jestivima. Te tvari su aditivi, koji sami nemaju nutritivnu vrijednost, ali bez njih hrana i jela ne bi imali okus, boju, konzistenciju, a ni trajnost poput one na koju smo navikli. Bez aditiva pojedine se namirnice ne bi dugo mogle održati svježima: masnoće bi užegle, meso bi se pokvarilo i počelo trunuti, a voće i povrće izgubilo bi sebi svojstvenu boju i konzistenciju. U salamama je taj aditiv natrijev nitrit. Natrijev nitrit koristi se desetljećima za konzerviranje raznih proizvoda dobivenih preradom mesa životinja i riba. On je odgovoran da suhomesnati proizvodi zadrže crvenu boju i nakon termičke obrade kuhanjem ili pečenjem. U nedostatku takvih konzervansa, proizvodi bi tijekom obrade uz visoku temperaturu poprimili smeđu boju. U suhomesnate proizvode dodaje se natrijev nitrit u minimalnim količinama koje uz umjerenu upotrebu ne mogu ugroziti zdravlje. Veće količine mogu u organizmu ometati transport kisika u krvi i stanicama. Najveći nedostatak nitrita je taj što ako se nekontrolirano pretjera u njihovoj konzumaciji, u organizmu se mogu pretvoriti u nitrate i stvoriti s aminima nitrozoamine koji imaju mutageno svojstvo i mogu u visokim koncentracijama izazvati nepoželjnu proliferaciju ili bujanje stanica. Međutim, istovremenom upotrebom vitamina C ili nekih drugih molekula koje će spriječiti pretvorbu nitrita u nitrozoamine mogu se ti proizvodi bez velike bojazni koristiti u prehrani. Poznato je istraživanje koje je provedeno u Japanu, kojim se dokazalo da je pijenje gaziranih napitaka, prilikom konzumacije proizvoda koji su sebi sadrže natrijev nitrit, poželjno jer se pod utjecajem sastojaka iz gaziranih pića nije zbivala štetna pretvorba nitrita u nitrozoamine. Suhomesnati proizvodi poput pršuta, pancete i kraškog vrata, gdje je sastav namirnice „vidljiv” više se preporučuju od suhomesnatih proizvoda koji spadaju u polutrajne salame, budući da je kod njih količina konzervansa veća i sastav manje definiran. U svakom slučaju takve namirnice treba izbjegavati u bolestima poput povišenog krvnog tlaka, povećane vrijednosti masnoća u krvi, prisutnog dijabetesa, bolestima jetre i bubrega, a u ostalim stanjim treba ih koristi samo iznimno, jednom do dvaput tjedno.

Orada je kraljica među ribama, a ovo jelo dodatno ističe sve njene vrijednosti i upotrebljivost orade u obliku dimljene ribe.

Sastojci (za 4 osobe)

• 4 krumpira
• 4 filea (čistog mesa bez kože i kosti) dimljene orade

Za umak:

• 10 listića peršina
• 2 režnja češnjaka
• maslinovo ulje
• sol
• papar

Priprema jela

Obrišite i posolite filee dimljene ribe. Ogulite krumpire i narežite na što tanje ploškice. Na tepsiju poslažite ploškice krumpira jednu preko druge poput crjepova na krovu. Posolite lagano krumpire i na njih stavite ribe. Pokrijte ribu preostalim krumpirom slažući ih na isti način. Umjereno posolite i nakapajte malo maslinova ulja i narežite listiće maslaca. Pecite jedan sat u pećnici zagrijanoj na 150 °C. U međuvremenu oljuštite češnjak i nasjeckajte s peršinom, posolite, popaprite i dodajte malo ulja da dobijete umak koji ponudite uz zgotovljeno jelo.

Gorki okus rige savršeno se slaže sa slatkim breskvama i kiselkastim jabukama. Uz dodatak sezamovog ulja predstavlja pravo jelo "fusion"-kuhinje jer spaja mediteran s istokom.

Priprema jela

Zrna prosa očistite i skuhajte 10 minuta u vrućoj vodi uz dodatak maslinovog ulja (2 žlice). Ocijedite proso nakon kuhanja i ostavite ga da se ohladi. Vodu u kojoj se kuhao proso sačuvajte i vruću prelijte preko kus-kusa. Poklopite i ostavite da omekša 10 minuta. Nakon toga ocijedite i pustite zrna kus-kusa da se ohlade.

U zdjelu stavite listiće divlje rige koje ste rukama usitnili na manje komade, dodajte kockice oguljene breskve, kockice oguljene jabuke, proso i kus-kus. Sve lagano posolite grubom morskom soli, začinite limunom, balzamičnim octom i sezamovim uljem.

Analiza jela

Ova prekrasna salata prava je riznica nutritivno vrijednih tvari. Kus-kus je parena i drobljena žitarica (tjestenina) koju možemo nabaviti već napola pripremljenu pa nije potrebno dodatno kuhanje već je dovoljno namakanje u toploj vodi ili juhi. Bogata je složenim ugljikohidratima. Proso je namirnica izuzetno bogata silicijem koji je važan za zdravlje kose i noktiju, a ima jedinstven okus koji možemo iskoristiti kao dodatak juhama, salatama ili od njega spremiti tijesto za kolače. U ovoj kombinaciji, važno je da breskve budu prilično zrele, a da jabuka bude reska, kiselkasta. Sezamovo ulje dat će ovom jelu posebnu, egzotičnu aromu.

Pravi energetski obrok koji je idealan za prehranu djece, osoba u pubertetu i za rekonvalescente.

Priprema jela

Za jednu osobu potrebno je oguliti i poprečno prerezati jednu srednju bananu. Malu šalicu vode potrebno je zakuhati do vrenja te se u tekućinu doda velika žlica meda od bagrema i vanilin-šećer. Kuha se uz miješanje na laganoj vatri i kad smjesa postane sirupasta ostavi se da se hladi. Bademe grubo narezati i staviti u ohlađeni sirup te zatim sve to skupa preliti po bananama. Može se ukrasiti listićima svježe mente i po potrebi služiti uz sladoled s okusom vanilije.

Napomena: Bademi u kombinaciji s bananom vrlo blagotvorno djeluju na regulaciju kiselosti želuca i štite od žgaravice.

Ovaj recept predstavlja još jedan dokaz da mrkva kao povrće može rezultirati savršenim okusom ako se kombinira pažljivo sa slatkim sastojcima.

Biskvit

• 5 bjelanjaka
• 25 dag šećera
• 15 dag sirove, sitno naribane i suhe mrkve
• sok od jednog limuna
• 1 prašak za pecivo

Mrkvu naribati dan prije, oko 800 grama, i pustiti da se osuši u pećnici zagrijanoj na 60 °C.

Peći na laganijoj vatri (oko 160°C) dok ne porumeni, te ohladiti.

Krema

• 0,5 L mlijeka
• 5 žumanjaka
• 5 žlica smeđeg šećera
• 5 žlica oštrog brašna

Skuhati i u hladnu kremu dodati 15 dkg maslaca i 6 žlica u prah samljevenog smeđeg šećera

Biskvit prerezati i dodati kremu po sredini. Posipati s 5 dag sitno mljevenih oraha.

Analiza jela

Nakon laganog i niskokaloričnog glavnog obroka možemo si dopustiti ovu visokokalorijsku raskoš koja nam donosi pravi melem za nepce ali i veliko bogatstvo u ulju topivog vitamina A (jaje, mrkva, maslac), vitamina E (jaje, maslac, orasi) i te u vodi topivih svih vitamina B-skupine (mlijeko, jaje).