Agrume ili citrusno voće predstavljaju razne voćke koje sve redom pripadaju rodu Citrus. Podrijetlo je tih voćki Daleki Istok, ali još su u antičko doba "dopremljene" u područje mediteranskog bazena gdje se uz sjevernu Afriku i danas najviše uzgajaju. Agrumi se odlikuju kiselkastom srži ili pulpom, a boja varira od narančaste do svijetložute. Jedna se voćka može sastojati od 5-12 režnjeva, u kojima se obično nalaze sjemenke, ali su se danas uspjele uzgojiti i vrste bez velikih, vidljivih sjemenki. Bijela, spužvasta ovojnica koja prekriva režnjiće citrusne voćke, ugljikohidratnog je sastava i predstavlja biljna vlakna koja se u vodi tope i bubre. Ta se biljna vlakna nazivaju još i pektinska vlakna. Zapravo nije uputno guliti bijelu, spužvastu kožicu s režnjića citrusnog voća nego se i taj dio voća ubraja u nutritivno vrijedne tvari i mora se jesti. U toj se ovojnici nalaze i tvari koje posjeduju zaštitnu ulogu u našem organizmu. Nazivamo ih flavonoidima, a smatraju se korisnim spojevima koji sprječavaju oksidativne procese u stanici.

Vanjska kora citrusnog voća je aromatična i sadrži mnoštvo sitnih "žlijezdica" prepunih esencijalnim aromatičnim uljem. Kora citrusnog voća koristi se kao dodatak jelima jer jelu daje ugodnu aromu. Treba jesti koru citrusa samo ako su iz vlastitog ili kontroliranog uzgoja jer se inače kora tretira kemikalijama.

Uz vitamin C, citrusno voće dobar je izvor minerala i njihovih soli, te narančastog biljnog pigmenta iz skupine karotenoida koji predstavljau molekule slične vitaminu A.
Ako se pak koristi citrusno voće kao cjelovita namirnica, organske kiseline sadržane u plodovima voćki (najviše limunska i vinska), smanjuju svojim djelovanjem kiselost mokraće i na taj način umanjuju mogućnost taloženja kristala mokraćne ili urične kiseline u bubrezima i mokraćnim putovima. Agrumi se i preporučuju osobama koje boluju od bubrežnih kamenaca, imaju problema s povećanom koncentracijom mokraćne kiseline u krvi, a i dijabetičarima jer su to namirnice vrlo efikasne u suzbijanju metaboličke acidoze.

U samoj srži ovog voća sadržane su i značajne količine minerala kalija. U agrumima voda je zastupljena u količini od 85-90%, dok količina šećera (uglavnom monosaharid fruktoza) varira od vrste do vrste. Mandarine su najslađe citrusno voće. Sadrže oko dvostruko više šećera od naranči, a čak devet puta više od limuna!

Mandarine sadrže i najviše narančastog pigmenta: beta-kriptoksantina, tvari koja posjeduje antioksidacijska svojstva i djelovanje slično vitaminu A.

To se voće koristi i u kozmetičkoj industriji za pripremu raznih krema, a zahvaljujući jedinstvenom osvježavajućem mirisu njihovih aromatičnih ulja dospjeli su ovi proizvodi i u industriju parfema.

Bilje iz mora, kako se alge popularno nazivaju, u budućnosti će postati zasigurno općeprihvaćena hrana. Brojne studije provedene na iznalaženju novih namirnica u prehrani čovječanstva, govore u prilog ovoj tvrdnji. Budući da se alge razmnažaju geometrijskom progresijom, lako ih se uzgaja i prinosi su značajni, a nije zanemariva niti činjenica da su to namirnice potpuno netoksične za ljudski i životinjski organizam. Ta bi namirnica mogla predstavljati jedno od rješenja za brojne probleme u prehrani čovječanstva u narednom tisućljeću. Nije samo Japan jedan od proizvođača i glavnih izvoznika algi. Danas se na europskom tržištu mogu naći alge podrijetlom iz Skandinavije, Velike Britanije i Francuske. Za sada se u trgovinama ne mogu naći svježe alge, već se one prodaju kao sušene u obliku listića ili vrpci. Mnoge alge izvrstan su izvor joda, minerala esencijalnog za rad i fiziološku aktivnost žlijezde štitnjače. Karakteristični znak nedostatnog unosa joda u organizam je povećanje žlijezde štitnjače, odnosno gušavost. Ta se pojava javlja u onim krajevima gdje se jod ne unosi dostatno putem hrane i vode.

Ostali minerali prisutni u algama poput bakra i željeza, neophodni su u sintezi crvenih krvnih zrnaca - eritrocita. Magnezij je važan za rad mišića i živčanog sustava, kalcij za izgradnju kosi i prijenos signala, kalij za održavanje ravnoteže elektrolita, a cink nadasve za pravilan razvoj obrambenog sustava organizma. Prava mala "garda" sastavljena od vrsnih vojnika, sadržana je u algama.

Većina algi sadrži i vitamine iz B-skupine, te preteču vitamina A - beta-karoten. Za beta-karoten vrijedi mišljenje da je djelotvorna molekula u sprječavanju štetnog utjecaja slobodnih radikala, te da štiti organizam od pojave degenerativnih bolesti.

Alge su i značajan izvor prehrambenih vlakana. Vlakna koja ulaze u sastav algi, pretežno su ona topiva u vodi, važna za normalan rad naših crijeva.

Smatra se da su banane podrijetlom iz jugoistočne Azije, točnije iz malezijskih džungli. Pojedini stručnjaci iz područja agro- i hortikulture vjeruju da je banana bila prvo zemaljsko voće. Prve povijesne zabilješke dolaze nam iz vremena Aleksandra Velikog. Nakon osvajanja Indije, otkrio je u tim predjelima bananu i to je zabilježeno u godini 327. prije Krista. U pojedinim zemljama tropskog područja banana predstavlja glavni prehrambeni artikl. Ti su ljudi toliko ovisni o toj namirnici, da postoje dokumenti (crtani i pisani) o tome kako se u vrijeme intenzivne trgovine slonovačom i robljem na području današnje zapadne Afrike, zajedno sa putnicima u te krajeve dopremala i biljka banane sa korijenjem kako bi se tu sadila i služila za prehranu onima koji se tu zateknu. Takvim trgovačkim putovima banana je došla i na Srednji Istok. Portugalski su trgovci stablo banane dopremili na Kanarske otoke, gdje se ova biljka još i dan-danas komercijalno uzgaja. S španjolskim pomorcima i osvajačima dolazi u "Novi Svijet" i banana. Iz španjolskih povijesnih zapisa vidljivo je da je svećenik Tomas de Berlanga 1516. godine prvi donio stablo banane na američko tlo. U toplim i vlažnim predjelima Južne Amerike, banana je pronašla svoje pogodno "stanište" i zauvijek se tu ukorijenila.

Banane posjeduju znatan kapacitet izazivanja osjećaja sitosti. Bogate su u svom sastavu jednostavnim šećerom-monosaharidom fruktozom ili voćnim šećerom. To je šećer koji brzo zadovoljava želju za slatkim (ima najveći stupanj slatkoće, u odnosu na bijeli šećer saharozu slađi je za 14 posto), ali ima i tu osobinu da ne izaziva nagli porast hiperglikemije u krvi. Kao posljedica toga ne dolazi ni do poticanja povećanog lučenja inzulina, hormona koji direktno utječe na ulazak glukoze u stanicu, pohranjivanje tog šećera, odnosno njegovu pretvorbu u masti. Međutim, banana ne izaziva ni suprotan učinak, odnosno ne smanjuje vrijednost glukoze u krvi što bi izazvalo hipoglikemiju i potaklo osjećaj gladi i želju za slatkom hranom.

Glikemijski indeks za bananu iznosi 62 posto. Glikemijski indeks predstavlja porast glukoze u krvi nakon konzumacije iste količine pojedinih ugljikohidrata u jedinici vremena. Izračunava se u odnosu na čistu glukozu za koju je glikemijski indeks 100 posto.

Budući da sadrži malo minerala natrija (svega 2 mg/100 g), a mnogo kalija, banana posjeduje diuretski učinak i pomaže gubitku nakupljene suvišne tekućine u organizmu.

Piletina, puretina, meso patke i guske predstavljaju kategoriju mesa koju nazivamo jednostavno perad, meso peradi ili bijelo meso. Perad je dobar izvor bjelančevina i željeza, te vitamina B-skupine. Meso ovih krilatih domaćih životinja u sebi sadrži esencijalne aminokiseline (one koje naš organizam treba, ali nije u stanju sam stvoriti u našoj stanici, pa se moraju uzimati hranom), sadrži veliki broj vitamina B-skupine, važnih za zdravlje prvenstveno živčanog sustava i kože, te određene diskretne količine minerala cinka neophodnog za pravilan razvoj i funkciju imunološkog sustava.

Sadrži relativno malo zasićenih masnih kiselina, koje mogu dovesti do povećanih vrijednosti lošeg kolesterola u krvi. U svakom slučaju, najveći dio masti nalazi se u kožici koja se vrlo lako uklanja, bilo prije ili nakon pripreme.

Nadalje, pureća i pileća jetrica sadrže velike količine vitamina A. Vitamin A je važan mikronutrijent za stanice kože i za one stanice (leukocite) koje sudjeluju u borbi protiv patogenih bakterija. U jetri peradi ima i toliko važnog vitamina B12, kojeg nalazimo samo u proizvodima koji su nastali od ili uz sudjelovanje životinjskih stanica. Vrlo često se karencija, odnosno nedostatak vitamina B12 uočava kod ekstremnih vegetarijanaca koji ne jedu mliječne proizvode. Masti sadržane u mesu peradi dijelom su nezasićene i ne dovode do porasta vrijednosti lošeg kolesterola u krvi. Najmasnije je meso patki i gusaka, dok je meso pilića i puretine vrlo posno i sadrži samo 2% masti. Dakako, ovo se odnosi na meso bez kože, za koju je najbolje da se ne konzumira. Ako vaš organizam nije jako ugrožen povremenom konzumacijom masti, ako ste relativno zdravi i nemate povećani krvni tlak i kolesterol, onda si možete priuštiti pripremu peradi s kožicom, a tek nakon što se priredi mora se prije samog jela kožica ukloniti. Međutim, ako spadate u rizičnu skupinu pacijenata sklonih bolestima srca i krvnih žila, najbolje je koristiti perad od pripreme do konzumacije - uvijek bez kože. Nadalje, treba istaći da je meso peradi mnogo lakše probavljivo od crvenog mesa i koristi se u prehrani djece, starijih osoba i rekonvalescenata.

Na ovom mjestu treba napomenuti da perad može biti i jedan od najvećih izvora i nositelja vrlo opasne bakterije salmonele. Stoga, ova bakterija mora biti nekako uništena prije konzumacije. Budući da se ne može uništiti zamrzavanjem, potrebno je svako meso peradi dobro termički obraditi (skuhati, ispeći ili ispržiti) prije svake konzumacije. Posebno je opasno raditi paštetu od pilećih i purećih jetrica koja nisu propisno termički obrađena.

Bob (Vicia faba) predstavlja, za razliku od graha koji je dovezen iz Novog svijeta u 16. stoljeću, prastaru namirnicu na ovom području. Bob je posebna namirnica po svom sadržaju bjelančevina. Po biološkoj vrijednosti bjelančevina među biljkama bob zauzima visoko treće mjesto (ispred njega su samo kikiriki i soja). Budući da se kikiriki u nas ne uzgaja ostaje činjenica, da bob kao namirnica ipak nije dovoljno iskorišten u našoj prehrani u odnosu na svoju nutritivnu vrijednost. Bob uz ostalo sadrži još i lecitin, spoj važan za izgradnju membrana naročito živčanih stanica. Sadrži mnogo vitamina B-skupine te fosfora i željeza. Na žalost, se ni soja ni bob ne uzgajaju u nas u onoj mjeri koliko bi trebali.

Namirnica koja se ubraja u funkcionalnu hranu je brokula. Francuzi su pokazali da su velike količine 3-indol-karbinola, tvari s protuupalnim djelovanjem, prisutne u prokulicama i u sušenim ekstraktima cvijeta brokule. Poznat ekstrakt iz brokule, brokulin, posjeduje ljekovita svojstva i može se danas naći u prodaji kao preparat koji služi u nadopuni prehrani. Brokula je jako ukusna svježa, pa su salate od sirove brokule uobičajeno jelo u brojnim dijetama koje služe za tonificiranje i pročišćavanje organizma. Naročito se preporučuje u dijetoterapiji dijabetesa jer sadrži krom, mineral koji stabilizira nivo glukoze u krvi.

Namirnica za kojom se najčešće poseže u trenucima kada od hrane tražimo ''povrat dobrog raspoloženja'' je čokolada. Čokolada posjeduje neke osobine koje su ne tako davno bile nepoznanica. Danas se čokolada ''službeno'' smatra odgovornom za stimuliranje dobrog raspoloženja. Čokolada u svom sastavu sadrži tonizirajuće tvari poput tanina, teobromina (sastojak čajeva) i kofeina (šalica čokolade sadrži oko 10 mg, dok oko mala šalica crne kave sadrži 60-120 mg). Teobromin je tvar koja djeluje kao regulator krvnog tlaka, opušta (dilatira) krvne žile srca (time osigurava dobru opskrbu srca krvlju), aktivira izlučivanje mokraće, regulira živčani sustav i koristan je u slučajevima gdje postoji pojava anemije. Razumljivo je stoga zašto u našem organzmu, možemo je kao namirnicu ubrojiti u tvari koje direktno i indirektno sudjeluju u ''gradnji'' našeg dobrog raspoloženja. Konzumiranjem manjih količina čokolade potičemo koncentraciju i jačamo svoje intelektualne i psihičke sposobnosti. Potrebno je naglasiti da poput svih ostalih tvari i čokolada ako se pretjera s unošenjem i konzumira nekontrolirano, može u suvišku izazvati sasvim suprotne učinke. Kao posljedica pretjeranog unosa javljaju se simptomi lagane intoksikacije, a kao prvi manifestiraju se razdražljivost ili potištenost! Poželjno je izbjegavati čokoladu prije odlaska na spavanje jer može uzrokovati pojavu nesanice.

Osobe koje imaju problema a povećanom koncetracijom kolesterola u serumu ne moraju se bojati uzeti povremeno manje količine čokolade. Danas se zna da kakao maslac koji čini osnovnu ''masnu tvar'' u čokoladi, u svom sastavu uglavnom sadrži stearinsku kiselinu. Stearinska kiselina izuzeta je iz skupine lipida koji direktno stvaraju povećane vrijednosti endogenog kolesterola. Razumljivo je ipak takve namirnice konzumirati u umjerenim količinama i samo povremeno, međutim nije potrebno potpuno ih izbaciti iz prehrane. Čokolada uvjetuje povećanje tjelesne mase, jednostavnim rječnikom rečeno: ''Čokolada deblja'' jer 100 grama daje oko 600 kcal. Čokolada je bogati izvor mineralnih soli. Ona predstavlja izvrstan izvor fosfora, minerala koji ''hrani'' živčane stanice mozga. Djelujući na nivu koštane srži, fosfor potiče proces sazrijevanja stanica eritrocitopoeze (crvene krvne stanice) i jedne vrste stanica leukocitopoeze (bijele krvne stanice). Čokolada predstavlja i pravi rudnik magnezija, oligoelementa neophodnog za normalno funkcioniranje svih životnih metaboličkih procesa. Jedna tabla čokolade od 100 g sadrži približno dnevnu potrebu količinu tog minerala. Suprotno dugogodišnjem uvriježenom mišljenju, čokolada ne izaziva zatvor.

Grašak (Pisum sativum) je jednogodišnja biljka velike hranjive vrijednosti i prijatna okusa. Bogat je bjelančevinama, mineralima i vitaminima. Po sastavu nutritivnih komponenti međusobno se razlikuju zrelo i "zeleno" zrno graška. U zelenom zrnu graška ima 6,7% bjelančevina, 17,1% ugljikohidrata, 0,4% biljnih ulja i 0,9% minerala, od kojih najviše kalcija i željeza. To je niskokalorična namirnica koja daje svega 80 kcal (340 kJ) po 100 g. Od vitamina u zelenom grašku ima najviše vitamina C, B-skupine i karotena (provitamina A).

Grožđe je plod biljke koja se latinski naziva Vitis vinifera. Postoje razne sorte grožđa, a najčešće susrećemo grožđe od kojeg se priprema vino, stolno grožđe koje uglavnom koristimo za jelo u svježem obliku i osušeno grožđe (grožđice) koje je dobiveno prirodnim sušenjem grožđa.

Ovaj bobičasti plod loze predstavlja vrlo zahvalnu namirnicu, velike nutritivne i dijetetske vrijednosti. Grožđe djeluje kao prirodni tonik organizma, a uz to je i izrazito hranjiva namirnica. U sebi sadrži prosječno oko 20% šećera, pa predstavlja i sa energetskog stanovišta vrijednu namirnicu. Potpunim izgaranjem 100 grama grožđa, oslobodit će se u našoj stanici oko 100 kcal, odnosno 420 kJ, što dakako ovisi o vrsti grožđa. Nadalje, ista količina grožđa biti će i dobar izvor vitamina C, kojeg je u toj količini grožđa ima oko 12 mg.

Grožđe je visoko vrijedan izvor spojeva koje nazivamo bioflavonidima. To je specifična skupina biljnih pigmenata (boja) koje se danas intenzivno istražuju. Posjeduju izraziti antioksidacijski potencijal. To znači da štite našu stanicu od štetnog utjecaja tvari koje zajedničkim imenom poznajemo pod pojmom slobodni radikali. Oni su odgovorni za pokretanje raznih procesa u našem organizmu, ali u suvišku izazivaju štete po samu stanicu u obliku molekulskih oštećenja. Na taj se način može utrti put razvoju čitavog niza bolesti, ali može doći i do prijevremenog starenja organizma. Grožđe sadrži osim bioflavonida, fosfatnu kiselinu i veoma važan element - silicij. Upotrebom grožđa u prehrani održavamo ljepotu kože i kose. Grožđe djeluje kao prirodni tonik organizma, a uz to je i izrazito hranjiva namirnica.
Preporuča se u prehrani svih dobnih skupina. Sjemenke grožđa treba pažljivo žvakati i na taj način iskoristiti jer se u njima nalazi aktivna tvar koja djeluje na smanjenje kolesterola.

Jagoda (lat. Fragaria) čisti organizam djelujući na jetru i bubrege. To je dobra namirnica za zdravlje kože. Bogat je izvor vitamina C te folne kiseline, koja predstavlja faktor rasta i neophodna je za pravilno sazrijevanje stanica crvene krvne loze – eritrocita. Nadalje, jagoda se odlikuje bogatstvom antioksidansa pa se koristi za sprječavanje štetnog utjecaja slobodnih radikala i time djeluje na poticanje vitalnosti organizma, usporavanje staničnog starenja i regeneraciju struktura u organizmu koje bivaju oštećene djelovanjem štetnih reaktivnih molekula (DNA, kolagen, elastin). Jagoda može kod djece izazvati alergijsku reakciju u obliku urtikarije, pa se ne preporuča njeno uvrštavanje u prehranu do navršene druge godine života.

U kamenicama nalazimo uz velike količine cinka i određenu količinu željeza, selena, te velike količine vitamina B12. To je vitamin koji se stvara u životinjskim stanicama i koji se u bilju ne sintetizira vrlo je značajan za normalan rast i razvoj. Vitamin B12 osigurava pravilno iskorištavanje željeza i pravilno sazrijevanje crvenih krvnih zrnaca. Nužan je za normalan rast i prehranu svih stanica. U našem se tijelu pohranjuje u jetri i tu stoji u pričuvi. Ako je funkcija žuči sačuvana rezerve ovog vitamina djelotvorno se čuvaju i obnavljaju. Nedostatak vitamina B12 dovodi do anemije, a javljaju se i kronični gastritis kojeg prati atrofija ili "usahnuće" sluznice želuca, upalne promjene sluznice jezika i neurološke promjene.

Još se jedan čimbenik rasta kojeg inače nije baš jednostavno naći u ostalim namirnicama, nalazi u kamenicama, a to je folna kiselina. Kamenica svojim biokemijskim procesima sintetizira tu folnu kiselinu. Folna kiselina je čimbenik rasta za mnoge stanice, a posebice za crvene stanice krvi koje se stvaraju u koštanoj srži. Folna kiselina važna je tijekom trudnoće kao neophodni element za normalni rast i razvoj ploda - fetusa,a kod odraslog organizma pomaže u "borbi" protiv kroničnih upalnih procesa koji svakodnevno vrebaju unutar naših stanica i poništava njihovo štetno djelovanje.

Ako kamenice stoje svježe u hladnjaku, mogu se čuvati najviše dva dana i to na temperaturi od 2-5 °C Jednako je tako vrlo važno istaći da je najbolje kamenice jesti svježe i to uz dodatak limunova soka, i to tek netom ocijeđenog prije no što kamenicu prinesete usnama. Jedite samo one kamenice koje se prilikom otvaranja lagano stegnu, jer je to znak da su svježe. Istinski zaljubljenici u ove jedinstvene plodove prirode jedu ih isključivo sirove i ponekad si dozvole "luksuz" povećanja kalorične vrijednosti ovog niskokaloričnog jela, stavljanjem par kapi prvorazredna maslinova ulja lagano gorkog okusa.

Sve brojne vrste kestena nastale su varijacijom tzv. vrste pitomog kestena. Pitomi kesten je plod drveta Castanea sativa. Ta je drevna poljoprivredna kultura potekla upravo iz područja našeg Sredozemlja, a tijekom tisućljeća ta se biljka prenosila i uzgojila u gotovo čitavoj Europi. Uzgaja se još u sjevernoj Africi, Maloj Aziji, a postoje i vrste američkog, japanskog i kineskog kestena. Ovo je jedinstveno voće zdrava i izuzetno kvalitetna namirnica koja nije poput ostalog sličnog voća visoko kalorična. Kesten je namirnica bogata škrobom (oko 44%), polisaharidom visoke kvalitete i dobre asimilacije. Iz tog razloga posjeduje veliki energetski kapacitet i dobro je probavljiva namirnica. Sukladno tome kesten predstavlja dobar izbor za sve one osobe koje paze na dobru liniju i provode dijete za mršavljenje. Iako se kesten svrstava u porodicu suhog voća, za razliku od ovog potonjeg to je namirnica siromašna mastima i primjerice daje više od dvostruko manje kalorija u odnosu na istu količinu oraha (100 grama kestena daje približno 200 kcal, dok ista količina oraha daje oko 500 kcal!). U biti zbog velike količine škroba sastav kestena sličan je sastavu žitarica! Iako po nutritivnoj vrijednosti zaostaje za pšeničnim brašnom (ono sadrži lako probavljivi škrob u većoj količini), kesten se u našoj kuhinji mora tretirati adekvatno svojoj vrijednosti i više uvrstiti u svakodnevnu prehranu. Na taj bi način kesten opet dobio ono mjesto koje mu je pripadalo prije nekih pedesetak godina. U to je vrijeme kesten osiguravao preživljavanje velikog broja planinskog stanovništva i seljaštva u brdskim predjelima Europe. U tim je predjelima bilo i razdoblja kada je jesenja berba kestena služila za cijelu godinu. Zbog visokog sadržaja škroba, proteina, vitamina i mineralnih soli, te malog sadržaja masti, kesten predstavlja veoma vrijednu namirnicu u nutritivnom smislu. Zahvaljujući takvom sastavu preporuča se u dijetoterapiji pojedinih bolesti i u posebnim stanjima organizma. Kesten nadoknađuje istrošene energetske zalihe u tijelu, osigurava unos visokovrijednih minerala, daje snagu i potrebnu čvrstoću našim mišićima, jača naš obrambeni sustav i djelotvoran je u borbi protiv anemije. Zreli i dobro kuhani kesten pravi je melem u liječenju tjelesnih i mentalnih astenija (nemoći i slabosti). Osim što je izvrstan izvor željeza i iz tog razloga djelotvoran u dijetoterapiji anemija uzrokovanih manjkom željeza, kesten posjeduje jedno posebno svojstvo, koje mu osigurava primjenu u dijetoterapiji osoba koje boluju od čvorasto proširenih, krivudavih vena i hemoroida. Kesten bi obavezno morali uzimati osobe koje su pogođene kroničnim reumatizmom, a preporuča se nadasve u sprječavanju prijevremenog starenja. Budući da se, kao što je već navedeno, kesten lako probavlja, mogu ga bez dodatnih ograničenja koristiti i osobe koje boluju od bolesti gastrointestinalnog, odnosno probavnog sustava.

Kiseli kupus predstavlja namirnicu koja po sadržaju vitamina C nadmašuje i neke poznate agrume, sadrži fantastičnu kombinaciju prehrambenih vlakana, tako da održava zdravu peristaltiku crijeva. Postoje autori koji ističu da kiseli kupus pomaže u održavanju homeostaze pojedinih hormona. Posebno je velika pobornica upotrebe kiselog kupusa poznata nutricionistica dr. Gillian McKeith. Bilo da ga koristimo kao glavno jelo, prilog ili u obliku salate, tijekom zimskih mjeseci trebali bismo konzumirati kiseli kupus barem dva do tri puta tjedno.

Kokosov orah je voće koje predstavlja sjemenke biljke poznate pod nazivom kokosova palma. Iz oguljenog i osušenog kokosovog oraha ekstrahira se kokosovo ulje, poznatije pod nazivom "copra", koje se između ostalog upotrebljava za pripremu slastica s okusom kokosa i margarina, a raširena je i upotreba tog ulja u kozmetičkoj industriji. Kokosovo ulje je uz palmino ulje, biljno ulje najbogatije zasićenim masnim kiselinama. Iako ovo ulje ne sadrži kolesterol (jer je kolesterol tvar koja se stvara samo unutar stanica životinjskog podrijetla) upotreba kokosovog ulja u prehrani nije baš uputna jer se prekomjernim unosom zasićenih masnih kiselina potiče endogeno (unutrašnje) stvaranje kolesterola u samome organizmu. Kokosovo ulje unatoč visokom sadržaju zasićenih masti, sadrži manje količine vitamina E, vitamina topivog u ulju, koji je velikim djelom prisutan u svim ostalim uljima biljnog podrijetla. Unutrašnji mesnati dio (pulpa) kokosovog oraha izgaranjem daje 351 kcal (oko 1470 kJ) po 100 grama čiste pulpe. Tri četvrtine od ovih kalorija rezultat je izgaranja visoko kaloričnih zasićenih masnih kiselina. Kokosov se orah ne priznaje kao dijetetski vrijedna namirnica upravo zbog visokog sadržaja zasićenih masnih kiselina i siromašne količine vitamina E u odnosu na druga biljna ulja. Pojedini dijetetičari čak ističu da se kokosov orah sa dijetetskog stanovišta izbjegava. Međutim, kokosov orah predstavlja bogati izvor dijetetskih vlakana, a unatoč visokom sadržaju zasićenih masnih kiselina predstavlja lako probavljivu namirnicu. Stoga se ovo voće u umjerenim količinama, može preporučiti svima koji mogu konzumirati razumne količine zasićenih masnih kiselina (oni koji nemaju povećane vrijednosti kolesterola i triglicerida u serumu), a povremeno imaju problema s probavom ako u prehranu uvrste druge oblike masti ili lipida. Nadalje, u kokosovom orahu nemamo veliku paletu minerala kao u ostalim orašastim plodovima. Međutim, moramo napomenuti da se u tom bijelom kokosovom "mesu" kriju značajne količine minerala kalija i visoko vrijednog minerala magnezija, kojeg još pojedini nutricionisti nazivaju "anti-stresni mineral". Magnezij je važan za izgradnju koštanog tkiva, sudjeluje u prijenosu nervnih impulsa i ima važnu ulogu u normalnoj kontrakciji (grčenju) mišića. Ovaj mineral predstavlja esencijalni kofaktor za stabilizaciju i pravilno djelovanje više od stotinjak biološki važnih enzima i koenzima koji sudjeluju u metabolizmu hranjivih tvari (npr. koenzim A i adenozin-trifosfat). Magnezij se dodaje u prehranu bolesnicima koji pate od poremećaja probave hrane, od srčanih aritmija (posebice onih uzrokovanih neurološkim smetnjama).

Leća (Lens esculenta) je kalorična mahunarka (100 g daje 338 kcal ili 1420 kJ). Može sadržavati i do 35% bjelančevina, ovisno o sušenju i podneblju u kojem raste. Taj je postotak bjelančevina viši nego u mesu, pa se može primijeniti kao zamjena za meso u pojedinim obrocima. Leća se uz sadržaj provitamina A, vitamina B-skupine i pojedinih minerala naročito ističe u sadržaju željeza, pa se stoga preporučuje u prehrani u stanjima deficita tog elementa.

Zahvaljujući svom uravnoteženom sastavu, maslinovo ulje ima zaštitnu ulogu u borbi protiv prijevremenog starenja naših krvnih žila, štiti želudac i jetru. Potiče rast tijekom djetinjstva, produžava životni vijek, a istovremeno daje onaj jedinstven, nenadmašiv okus jelu. Zbog brojnih nutritivnih i dijetoterapijskih svojstava maslinovo ulje preporuča se u svakodnevnoj prehrani i u prehrani tijekom pojedinih bolesti i stanja.
Korist od konzumacije maslinovog ulja vidljiva je kod bolesti: probavnog trakta (želudac, crijeva, žučni mjehur); ateroskleroze; kod zaraštavanja unutrašnjih i vanjskih rana, a naročito se upotreba maslinovog ulja preporuča u najranijem djetinjstvu i tijekom poznije životne dobi.
Međutim, možda je najvažnije istaknuti da maslinovo ulje uspješno prevenira nastanak kroničnih upalnih bolesti jer u sebi sadrži jedinstvene komponente koje djeluju protuupalno - biofenole. O njima se danas najviše govori, a istraživanja pokazuju da su te jedinstvene kemijske molekule zasigurno kandidati koji će ponijeti titulu najkorištenijih lijekova u idućem desetljeću!

Antioksidativni učinak maslinovog ulja djelom je rezultat biofenola prisutnih u tom jedinstvenom proizvodu, a dijelom zbog prisustva vitamina E i provitamina vitamina A. Maslinovo ulje poznato pod nazivom "extra vergine" ili "ekstradjevičansko" posjeduje visoki sadržaj navedenih tvari, one sve redom posjeduju jaki antioksidacijski potencijal.

Biofenoli ili fenolne komponente sadržane u maslinovom ulju predstavljaju složene smjese sljedećih spojeva: oleochantal, 3,4-dihidroksifeniletanol, 4-hidroksifeniletanol (tirosol), 4-hidroksifeniloctena kiselina, protokatehuična kiselina, siringična kiselina, vanilinska kiselina, kafeinska, kumarinska kiselina. Koncentracija fenolne frakcije u maslinovom ulju varira i ovisi o kultivaru, klimi, stupnju zrelosti ploda, a srednja vrijednost tih tvari iznosi oko 500 mg/L u djevičanskom maslinovom ulju. Od čitavog niza fenolnih komponenti netom nabrojenih koje čine biofenole maslinovog ulja, najvažnijom se čini hidroksitirosol i oleokantal. Prisutni su kao slobodne molekule, ali i kao dio složenih molekula (npr. vrlo poznatog oleuropieina). U laboratorijskim pokusima dokazano je da te tvari ima veću antioksidacijsku moć od poznatih antioksidansa koji se koriste kao standardi (npr. hidroksitoluena). Istraživanja su pokazala da visoko kvalitetno maslinovo ulje znatno smanjuje peroksidaciju lipoproteina niske gustoće (LDL) u usporedbi s suncokretovim uljem. 

Med je namirnica koja se preporučuje u svim životnim dobima i predstavlja vrhunski prirodni proizvod. Kaže se da ne postoji „prirodnija" namirnica od meda. To je proizvod pčela, dobiven iz cvjetnog nektara i predstavlja smjesu vode i jednostavnih šećera (80 g šećera na 100 g ukupne mase), od kojih je najvećim dijelom zastupljena fruktoza, a znatno manje glukoza. U medu je sadržano dvjestotinjak različitih spojeva, pa najvjerojatnije iz tog razloga do sada nikome nije uspjelo stvoriti uspješni surogat, odnosno kopiju ove jedinstvene namirnice.

Međutim zanimljivo je spomenuti da postoje pojedine vrste meda koje se već stoljećima koriste kod dijetoterapije pojednih bolesti. Evo tablice koja može korisno poslužiti svima, a posebno onima koji pate od spomenutih tegoba:

Ocat poznajemo kao začin jelima, a nadasve se primjenjuje u oplemenjivanju okusa salata pripremljenih od sirovog povrća. Brojne svjetske kuhinje koriste ocat kao dodatak gotovim jelima, spravljenim s manjom količinom masti, odnosno ulja i soli. ocat ima to svojstvo da daje stanoviti originalni okus i dijetalnim obrocima, bez opasnosti pojave neželjenih posljedica. Ocat koji se u kulinarstvu svakodnevno upotrebljava, otopina je octene kiseline. Obično je koncentracija octene kiseline 50 g na litru otopine. Češće se koncentracija u ovom slučaju izražava u obliku postotaka, pa se nerijetko govori da je kuhinjski ocat 5-6%-tna otopina octene kiseline. Octena kiselina je slaba organska kiselina koja i daje ovoj namirnici karakterističan kiseli okus. Ocat se proizvodi vrenjem vina ili nekih drugih alkoholnih napitaka. Pojedini mikroorganizmi odgovorni su za zakiseljavanje ili acidifikaciju i pretvaraju etilni alkohol u octenu kiselinu. U prvom redu je za taj proces najvažnija bakterija iz roda Bacillus, poznata pod nazivom B. acetobacter. Ova bakterija raste i razmnožava se uz prisustvo kisika i malih količina alkohola, te svojim metabolizmom potiče stvaranje octene kiseline iz alkohola. Samo je vrlo rijetko zabilježena nepodnošljivost octa kao namirnice u ljudi koji su skloni alergijama izazvanim kvascima ili fermentiranim proizvodima. Karakteristični simptomi koji se u tom slučaju javljaju jesu glavobolja i urtikarija. Upotreba octa seže u daleku prošlost Ocat se spominje i u Bibliji, a stari su ga Grci i Rimljani koristili i kao začin i kao napitak za čišćenje organizma. Sama zadaća octa nije isključivo ta da obogati okus raznih salata, već se ocat široko primjenjuje u postupku konzerviranja brojnih namirnica, u prvom redu raznovrsnog povrća. U primorskoj se kuhinji ocat stoljećima koristi za pripremu raznovrsnih marinada, svojevrsnih jela koja se dugo mogu održati svježima. Dakako, primjena octa kao konzervansa danas je mnogo manja nego nekada, kada se nisu poznavale tehnike sterilizacije, pasterizacije i dubokog zamrzavanja namirnica. Poznata je činjenica sa se bakteriostatski učinak octa može povećati uvećanjem udjela octene kiseline u finalnoj otopini.

Raznovrsne boje i okusi octa ovise o osobinama polazne tvari od koje "kreće" proizvodnja octa. vinski ocat, dobiven fermentacijom crnog ili bijelog vina napoznatiji je i najviše se primjenjuje u svakodnevnoj pripremi jela. Postoje pojedine vrste octa koje su izuzetno cijenjene jer se dobivaju iz vrhunskih, specijalnih vrsta vina. ocat dobiven od biranih sorti čuvenih španjolskih vina, poznat pod nazivom i "sherry-ocat" postiže visoke cijene na tržištu. Jako je cijenjen i ocat dobiven od nadaleko poznatog pjenušca Champagne, jer posjeduje jedinstveni aromatični miris, a okus mu je slatko-kiselkast. Među kvalitetnim vrstama octa koje su relativno lako dostupne i u našim prodavaonicama spada ocat iz Modene, poznat pod nazivom Aceto balsamico di Modena. Manje se koristi ocat dobiven oksidacijom raznih voćnih sokova, mada je njegov okus ugodno slatko-kiselkast, te ocat dobiven vrenjem ječmenog slada. U Kini i Japanu koristi se rižin ocat, a danas se naširoko popularizira jabučni ocat.
Postoje i specijalne vrste vinskog octa koji se proizvodi uz dodatak posebnih aromatičnih i ljekovitih biljaka. Najčešće se u tu svrhu koriste kozalac (lat. Artemisia dracunculus), divlji komorač i ružmarin. proizvode se još i posebne vrste pikantnog octa u koje se dodaje crni ili zeleni papar ili pak ekstrakti limuna.

Istine i zablude oko jabučnog octa

Veličanje jabučnog octa kao namirnice koja posjeduje ljekovito djelovanje nikada nije ozbiljnije znanstveno dokazano. Jabučni se ocat dobiva vrenjem jabučnog soka pri čemu uvelike treba paziti da se radi o jabukama iz biološkog uzgoja koje su rasle bez dodataka pesticida. Poznato je da se napitak pripremljen od nekoliko žličica jabučnog octa, uz dodatak meda i mlake vode smatra "eliksirom" mladosti i kreposti. Nažalost, kao što je već spomenuto ozbiljnije studije o upotrebi ove vrste octa nisu do danas provedene. Nadalje, mišljenje da dvije žličice jabučnog octa razrijeđene u mlakoj vodi i popite natašte, uspješno "tope" suvišne kilograme nema čvrste struče osnove. Međutim, mnogi koji se bave liječenjem ljekovitim biljem smatraju da je jabučni ocat uspješno sredstvo u borbi protiv artritisa, da stimulira stvaranje žuči, da može zaustaviti proljev, suzbiti gastrointestinalne infekcije i da liječi sindrom kronične premorenosti.

Najvrjedniji ocat

Mirisni aceto balsamico, tamnosmeđe boje, nastaje vrenjem crnog vina iz područja Modene, stavlja se u prikladne boce tek nakon što je prošao proces "starenja" u trajanju od 15-50 godina! Tijekom tog razdoblja barem 10 godina treba takav ocat provesti u pravim drvenim bačvama da bi na kraju postigao karakterističan okus i miris. Cijena takvog octa nije mala, ali budući da se sada može naći i u našim trgovinama isplati se uložiti i probati ovaj jedinstveni okus koji će salatu pretvoriti u pravu delikatesu.

Plava riba naziva se ona riba koja na "leđima" i "bokovima" ima srebrnkaste pruge koje se odražavaju plavom bojom. U našem moru ta riba plovi u velikim jatima i lovi se u velikim količinama. U najvećem broju slučajeva te "skromne" i jeftine ribe pravi su izvor dijetetskih vrijednosti.

Primjerice, najčešća i najjeftinija srdela, nalazi se na samom vrhu "top liste" nutricionistički visoko vrijednih namirnica po sadržaju esencijalnih aminokiselina, građevnih jedinica bjelančevina koje se moraju unijeti hranom jer se ne stvaraju u organizmu. Srdela je najbogatija po sadržaju lizina, valina, izoleucina i alanina, aminokiselina koje su između ostalog neophodne za intelektualni rad i dobru koncentraciju. Kod ljudi ponekad postoji otpor prema srdeli, ona se smatra "masnom" ribom, a zapravo radi se o sasvim neutemeljenoj bojazni. Srdela u sebi sadrži samo 4,5% masti ili lipida.

Iglica se među plavim ribama izdvaja kao "ultra light" (vrlo posna) namirnica sa samo 1,05% masti u svome sastavu. Nutricionistički siromašnija riba od srdele - inćun sadrži 2,5, a skuša ima u sebi najviše,11,1%, masti. Dijetetski se ribe moraju promatrati upravo preko profila masti koje ulaze u njihov sastav. Jer upravo su masti sadržane u ribama od velike terapeutske vrijednosti. Sada već znamo da masne kiseline sadržane u ribljem mesu predstavljaju većinom nezasićene masne kiseline, a ne one zasićene kakve nalazimo u mesu životinja. Među tim nezasićenim masnim kiselinama nalaze se one esencijalne koje u našem organizmu ne možemo stvoriti, a najpoznatije su one tipa omega-3-polinezasićene masne kiseline.

Prema najnovijim istraživanjima, višestruko nezasićene masne kiseline tipa omega-3, mogu smanjiti učestalost pojave degenerativnih bolesti srca i krvnih žila. Omega-3 djeluju između ostalog i na smanjenje sinteze prekomjernih količina tvari koje sudjeluju u stvaranju upalnih procesa. Tako omega-3 predstavljaju protuupalne spojeve koje dobivamo iz namirnica. Protuupalne sposobnosti omega-3-polinezasićenih masnih kiselina djelotvorno su sredstvo i u sprječavanju pojave reumatoidnog artritisa.

Ujedno je riba kao namirnica veoma pogodna u prehrani osoba koje žele smanjiti tjelesnu težinu. Riba se izuzetno preporuča i u prehranili i dijetoterapiji bolesnika koji boluju od bolesti jetre ili srca. Pojedini znanstveni radovi navode pozitivan utjecaj ribe tijekom liječenja malignih oboljenja probavnog sustava. U svim životnim uzrastima, a naročito tijekom djetinjstva i starosti riba se preporuča u dijetalnom liječenju akutnih i kroničnih proljeva, čak i onih uvjetovanih lošom apsorpcijom ili pak slabom probavom.

Pšenica (Triticum vulgare) u svom cijelom zrnu sadrži 10,2% bjelančevina, 70,7% ugljikohidrata, oko 2% masti, kalij, magnezij, kalcij, željezo i vitamine. "Terapija pšeničnom kašom" poznati je postupak kojim se postiže djelotvornost gastrointestinalnog trakta i omogućuje djelotvorno izlučivanje nagomilanih otrova iz organizma.

Raž (Seceale cereale) je po sastavu svog zrna slična zrnu prosa. Sastoji se poput svih žitarica najvećim dijelom od ugljikohidrata (74,%), bjelančevina (9,3%) i masti (1,8%). Važni minerali koji ulaze u sastav raži jesu: kalij, fosfor, magnezij i željezo, sumpor ali ima i čitav niz mikroelemenata, uključujući bakar, cink i kobalt.

Salata (Lactuca sativa) - najčešće se na našim tržnicama mogu naći četiri "oblika" ovog povrća, a to su: salata glavatica zvana putarica, hruskava salata zvana kristalka, lisnata salata za rezanje i ona druga lisnata salata za branje. Najveći dio salate (95%) čini voda, ali preostalu količinu od oko 5% čini čitav niz dragocjenih vitamina i minerala i polisaharid celuloza.

Od vitamina salata sadrži vitamin C, vitamine B-skupine, provitamin vitamina A i malo vitamina E. Minerali prisutni u salati jesu: kalcij i željezo u najvećim količinama, ali ona obiluje mnoštvom oligoelemenata važnih za svakodnevnu regulaciju brojnih tjelesnih zadaća. Potrebno je spomenuti: magnezij, jod, mangan, silicij, bakar, kobalt i nikal.

Bijeli sok koji poput mlijeka salata izlučuje na mjestima zarezivanja, naziva se laktukarij. Taj sok najvrjedniji je sastojak salate poznat još od grčkih vremena. Osnovno djelovanje ovog sastojka odnosi se na njegovu smirujuću (sedativnu) aktivnost. On može ublažiti bol, napetost i otkloniti nesanicu.

Zbog velikog sadržaja celuloze (koja čini biljna vlakna u salati) moguće je da pojedine osobe ne mogu konzumirati tu namirnicu. Preporuča se u tim slučajevima popirjati salatu sasvim lagano na maslinovom ulju ili margarinu, time se povećava njezina probavljivost, a ostaju sačuvani svi sastojci uz djelomični gubitak vitamina C.

Proizvodi se močenjem, odnosno kvašenjem u vodi samljevenog sojinog zrna. Iako je po izgledu gotovo identično kravljem mlijeku, sojino se mlijeko uvelike nutritivno od njega razlikuje. Sojino mlijeko nema kolesterola, pa je idealna namirnica za sve koji pate od hiperkolesterolemije, hipertenzije i kardiopatija. Nadalje ne sadrži mliječni šećer laktozu, molekulu zbog koje mnoge osobe ne podnose kravlje mlijeko, pa se preporuča u svim slučajevima intolerancije na laktozu. Po sadržaju kalcija, sojino je mlijeko znatno siromašnije os kravljeg, stoga nije pogodno za one osobe koji boluju ili su skloni osteoporozi. Prava vrijednost sojinog mlijeka leži u visokom sadržaju proteina, koji su jednako vrijedni kao i proteini životinjskog podrijetla, a u odnosu na kravlje mlijeko koje sadrži 3,1% proteina, u sojinom mlijeku taj postotak iznosi visokih 7,7%. Zbog ovog visokog sadržaja proteina sojino se mlijeko preporuča ne kao napitak, već kao namirnica koja bi se trebala više puta tjedno uz ostale fermentirane proizvode od soje koristiti u prehrani.

Svježi kravlji sir sadrži više vode i manje masti, ali ima manje nutritivnih elemenata od trajnog sira. Potrebno je istaći kako u današnjem načinu života, kad se nema previše vremena eksperimentirati i pripremati razna jela od raznih, vrlo često "egzotičnih" namirnica izgleda najjednostavnije i najlakše posegnuti za svježim kravljim sirom kao kompletnom namirnicom, kako bi brzo i sigurno nadoknadili dnevne potrebe za proteinima i još jednim važnim mineralom – kalcijem. Osim visokoraspoloživih bjelančevina i kalcija u svježem kravljem siru sadržane su masti životinjskog porijekla, pa je bolje koristiti posni kravlji sir. Od minerala uz kalcij, najviše ima fosfora, te cinka koji djeluje protektivno na sluznice i povećava obrambenu sposobnost organizma. Svježi kravlji sir je idealan večernji obrok, jer se tijekom noći luči hormon rasta koji će omogućiti pravovaljanu obnovu bjelančevina u našem organizmu uz pomoć aminokiselina visoke kakvoće prisutnih u svježem kravljem siru.

Anis - potječe iz zapadne Kine i Vijetnama. Eterično ulje koje mu daje karakterističan miris naziva se anetol. Kao začin koristi se u kineskoj kuhinji, ali ga nalazimo i kod Indijanaca. Na istoku, za anis vjeruju da pomaže prilikom liječenja bubrežnih i žučnih kamenaca.

Cimet nam dolazi s otoka Šri Lanke. Otkrićem Amerike spoznalo se da cimet uspijeva i u Brazilu. U doba velikih geografskih otkrića cimet je bio vrjedniji od zlata. Koristi se aromatična kora, naviše za pripremu kolača i likera. Za cimetovu koru smatra se da pomaže kod slabe peristaltike (pokretljivosti crijeva) i kod upale crijeva, te kod dijabetesa i trovanja hranom.

Đumbir potječe s Pacifika i daleke Azije, ali se mnogo koristi i u pripremi slatkih i slanih jela zapadne civilizacije. Potiče probavu, uklanja osjećaj mučnine (čak se uzima za ublažavanje mučnina prilikom putovanja), potiče cirkulaciju. Koristi se i za uklanjanje bolova u želucu. Kod teškoća sa začepljenim nosom i dišnim putovima dovoljno je u kipuću vodu uliti jednu žlicu mljevenog đumbira i inhalirati aromatičnu paru. Paralelno s inhalacijom, u šalicu tople vode može se staviti pola žličice đumbira, dodati sok od pola limuna i žličicu meda. Napitak se pije u malim gutljajima. Liječenje treba primijeniti odmah s pojavom prvih simptoma prehlade i spriječit će se njen daljnji razvoj.

Klinčić - svojim aromatičnim uljem eugenolom poznat je kao dodatak kuhanom vinu. Domovina ove biljke su Molučki otoci. Klinčići su zapravo neotvoreni pupoljci karanfilovca, tropskog drveta koje je dobro uspijevalo duž cijele jugozapadne Azije. Tijekom 17. i 18. stoljeća Nizozemci su namjerno iskrčili brojna stabla karanfilovaca kako bi stvorili monopol i povećali cijenu ovog začina. Klinčić se još koristi za aromatiziranje piletine, puretine i divljači, a njegovo je ulje dobar narodni lijeka za zubobolju.

Kim je vrlo rašireni začin u orijentalnoj kuhinji. Upotrebljava se za pripremu raznih krušnih proizvoda, kolača i pojedinih vrsta sira. Koristan je kod liječenja grčeva, potiče apetit, pomaže kod nadutosti crijeva i kod menstrualnih bolova. Neki ga narodi koriste za poticanje lučenja mlijeka kod dojilja.

Kurkumu u narodnoj medicini Indije nazivaju haldi, a predstavlja biljku koja potiče rad jetre, pomaže smanjivanju upalnih reakcija, te uklanja probavne smetnje. Ta začinska biljka pridonosi poboljšanju cirkulacije, a posjeduje i antibakterijsko djelovanje.

Muškatni oraščić - vrlo je rasprostranjen u tropskim krajevima. To je jezgra ploda koji raste na Molučkim otocima (ti se otoci nazivaju još i Začinski otoci) u jugoistočnoj Aziji. Kad su Nizozemci zauzeli te otoke u 17. stoljeću i oteli ih Portugalcima, monopolizirali su trgovinu muškatnim oraščićem. Ovaj specifični začin upotrebljava se u pripremi slanih i slatkih jela (primjerice, baklava). Iako se u literaturi spominju dva izraza za eterična ulja ove biljke - kamfen i limonen, treba napomenuti da sadrži i miristicin, tvar koja u većim količinama ima sedativno i halucinogeno djelovanje, dok u malim dozama uklanja osjećaj mučnine, sprječava povraćanje i proljeve.

Papar - tropsko stablo papra potječe iz područja monsunske Azije. U Europu dolazi još u antičko doba. Uzgaja se u svim tropskim područjima s toplom i vlažnom klimom. Zrna papra mogu biti zelene, crvene ili žute boje, ovisno o stupnju zrelosti. Crni papar dobiva se od zeleno ubranih boba, a bijeli od gotovo zrelih, crvenih boba. Papar je vrlo aromatičan, a okus mu je ljuto oštar. U kulinarstvu se bijeli papar koristi za svijetla mesa, a crni za tamna mesa. Papar u zrnu upotrebljava se za sve vrste marinada, juha i variva, a papar u prahu je univerzalan začin za sve vrste jela, umake, koktele, pikantne sireve i salate. Bolje je kupovati papar u zrnu jer mljeveni lako zastari i gubi aromu. Najbolje ga je samljeti neposredno prije uporabe.

Papar potiče probavu, otklanja umor i osjećaj iscrpljenosti, pomaže kod zatvora stolice, a služi kao cjelokupni tonik organizma jer potiče cirkulaciju, prokrvljenost i opskrbu tkiva kisikom.

Šafran - podrijetlom je iz Male Azije. To je najskuplja začinska biljka. Dodaje se u jela od riže, najbolji je u rižotu sa mljevenim mesom. U farmakognoziji je poznat kao lijek za razne bolesti. Uklanja menstrualne bolove te pomaže kod problema povezanih sa menopauzom. Eterično ulje šafranal primjenjuje se u liječenju kroničnih proljeva i neuralgija. U stomatologiji ga koriste kao analgetik za desni, a u kozmetici za čišćenje kože. Ulje šafrana se intenzivno ispituje i zbog blagotvornog djelovanja na razinu masti i kolesterola u krvi. Preporučuje se u prehrani ljudi koji imaju povećani kolesterol u serumu. U medicini Dalekog istoka poznato je da šafran djeluje blagotvorno kod ljudi koji pate od anemije, te da predstavlja svojevrstan tonik za kardiovaskularni i živčani sustav. Ispituje se i zbog svojih svojstava u suzbijanju prijevremenog starenja krvnih žila.

Etilni alkohol sastojak je alkoholnih pića, a dobiva se vrenjem šećera ili škroba. Tijekom procesa nastanka stvaraju se i ostali spojevi koji doprinose i daju specifičnim vrstama pića specifične arome, boje i okuse. Ti su sastojci velikom većinom isto tako odgovorni za brojne neugodne simptome koje osjećamo nakon pretjerivanja s alkoholnim pićima, jednom riječju mamurluk, koji je velikim dijelom uzrokovan kemijskim spojevima sadržanim u alkoholnim pićima i njihovim djelovanjem na strukture u našim stanicama. Međutim, najotrovnija komponenta za naš organizam, u vinu, pivu, konjaku, je upravo alkohol.

Brojne teorije o tome da vina dobivena na tradicionalnim vinogradima - kultivarima, imaju mnogo manje štetnih posljedica po zdravlje nemaju nikakve znanstvene potvrde. Alkohol je za organizam otrov i nastojimo ga uz pomoć prisutnih mehanizama eliminirati iz organizma ili prevesti u manje toksične spojeve. Organizam se protiv alkohola bori uz pomoć enzima koji razgrađuju etanol i metanol. Tih enzima ima dovoljno za malu i umjerenu razgradnju tijekom jednog do dva sata. Vjerojatno je evolucijom razvoj ovih enzima nastao zbog toga što se etanol i njemu slični alkoholi stvaraju prilikom razgradnje pojedinih vrsta voća, ili su već prisutni u zrelom i prezrelom voću pa se naša stanica postojanjem endogenih zaštitnih čimbenika osposobila za njihovu uspješnu detoksikaciju. Međutim, naš se organizam nikako ne može osloboditi i zaštititi od velikih, stalno prisutnih količina alkohola u krvi. Tada alkohol preuzima na neki način kontrolu ključnih komponenti u stanici i njegovom metaboličkom razgradnjom biva podređen metabolizam ostalih ključnih komponenti u stanici. Tako, ako konzumiramo veće količine alkoholnog pića prije ili izvan obroka, a onda konzumiramo ugljikohidrate (šećer, škrob) te se tvari neće pravilno razgraditi na ugljični dioksid, vodu i dati nam potrebnu energiju za tjelesni i umni rad, već će se pretvoriti u vrlo opasne lipide i masti. Tu se ruše svi mitovi u zaštitnom i benevolentnom utjecaju alkohola na nivo kolesterola u krvi. Naime, umjesto da u malim količinama alkohol djeluje zaštitno na nivo masti u krvi, u velikim količinama pogoduje masnoj degeneraciji u nastanku upale unutrašnjih organa.

Djelovanjem alkohola i dolazi do izlučivanja kalija, cinka i magnezija urinom. Alkohol sprječava asimilaciju tiamina (vitamin B1) i folne kiseline, uzrokujući na taj način anomalije živčanog sustava i anemična stanja. Alkoholičari pokazuju karenciju ili nedostatak vitamina B1 - tiamina i vrlo važnog vitamina B6. Piridoksamin ili vitamin B6 potreban je osim za metabolizam šećera i za dobro iskorištavanje bjelančevina, pa dnevna potrebna količina tog vitamina ovisi o dnevnom unosu bjelančevina. Možemo ukratko reći da nedostatak jednog ili više vitamina iz ove skupine B-vitamina uvelike pojačava stres organizma. Mnoge osobe piju isključivo da zaborave trenutačne probleme, da steknu stanovitu hrabrost ili da se opuste. Suprotno onome što se vjeruje, alkohol nije stimulativno sredstvo. Alkohol doprinosi depresivnosti i povećana konzumacija alkohola smanjuje funkcionalnost moždanih stanica, te uvelike reducira sposobnost koncentracije. Šampanjac se koristi kao piće koje služi kao afrodizijak, međutim u većim količinama od jedne čaše, te istovremena konzumacija ostalih alkoholnih pića, ima suprotni učinak i dovodi do smanjenja spolne moći.

Brojne tvari, među kojima alkohol i amfetamini (lijekovi koji se koriste za poboljšanje koncentracije), odgovorni su za gubitak apetita i mogu biti i ozbiljan uzrok pojave pothranjenosti kod pojedine osobe. Osim toga, budući da jedan gram alkohola daje oko 7 kcal svojom razgradnjom, osobe koje konzumiraju veće količine alkohola postepeno prestaju jesti te svu potrebu za energijom nadoknađuju iz alkohola. Ako pak nastave s jelom ili pojačaju svoj apetit (to je slučaj kod stalne umjerene do veće konzumacije alkohola, dok još ne govorimo o pravom metaboličkom alkoholizmu) dolazi do povećanja tjelesne težine jer ipak je količina kalorija dobivena iz alkohola poprilična. Za usporedbu, prisjetimo se: ugljikohidrati i proteini daju po gramu 4 kcal, a masti 9 kcal. Stoga, s obzirom na 7 kcal po gramu, alkohol ipak spada u kalorijski "jače" tvari.

Najprije se mora spomenuti najrašireniji čaj dobiven iz biljke čajevac (lat. Camellia sinesnis). Navodno je postojanje biljke čajevac zabilježeno još prije 5000 godina. Postoje brojne priče o podrijetlu i otkriću čaja kao napitka. Čajevac je otporna i vrlo prilagodljiva biljka. Najbolje se razvija u tropskim i suptropskim područjima. Posebno je dobar, brz i snažan rast ove biljke u toploj klimi s velikom količinom oborina. Biljka čaja mnogo je otpornija od kavovca što je omogućilo čaju znatno veću rasprostranjenost od uzgoja kultura kave. Najbolja se kvaliteta čaja dobiva s plantaža na višim nadmorskim visinama (oko 2500 m).

Čajevac na tim visinama ima sporiji razvitak i rast, urod je manji, ali je zato kvaliteta znatno bolja. Tlo na kojem se uzgaja mora biti bogato hranjivim tvarima. Listići koji se osuše bez prethodne fermentacije sirovina daju tzv. zeleni čaj. Prerada zelenog čaja bazira se na tretiranju u pari svježe ubranog čaja u kratkom vremenu pri čemu se zaustavlja fermentacija i listovi zadržavaju zelenu boju. Zbog izostajanja faze fermentacije u listićima zelenog čaja ostaje više prirodnih spojeva, kao najvrjednijih sastojaka. tako se zeleni čaj uvelike koristi za toniziranje organizma, pročišćavanje jetre i krvi općenito, a suzbija i pojedine fosforilacijske procese koji mogu biti klica za malignu transformacije stanica. Od fermentiranih listića biljke čajevca dobivamo crni čaj. Nakon fermentacije listići se suše. Crni čaj ima izrazito povoljno protuupalno djelovanje jer je dokazano da sastojci crnog čaja uspješno inhibiraju proupalni enzim ciklooksigenazu-2. Tako se i ovaj čaj preporuča svima koji imaju sklonosti nastanka upalnih procesa, posebice u želucu i crijevima, te kod plućnih i astmatičnih bolesnika.

Između ove dvije vrste, zelenog i crnog, smještena je varijacija najčešće poznata pod imenom oolong, polufermentirani čaj. U slučaju oolonga, proces fermentacije prije svog "prirodnog završetka" prekida se sušenjem. Važno je napomenuti da su sve vrste čaja jednako vrijedne i da kod svih postoji blagotvorno dokazani učinci za zdravlje čovjeka. Bez obzira koju vrstu "klasičnog" čaja pijemo, zeleni, crni ili oolong, preporučena količina je dvije do tri šalice dnevno. U klasični se čaj vrlo često dodaju arome. Tako je jasminov čaj, primjerice, klasični crni čaj, (ponekad i oolong), koji se samo aromatizira osušenim cvijetom jasmina. Aromatizacija čaja jasminom ima vrlo dugu tradiciju. Voće i egzotično voće izvor je modernih aroma kojima se aromatizira čaj. Iako pojedine vrste čaja sadrže različite količine, ali i vrste pojedinih flavonoida, sve vrste čajeva smatraju se vrlo dobrim izvorima antioksidativnih tvari. Učinkovitost flavonoida čaja ovisna je prije svega o tome na koji ih način tijelo apsorbira, u kojoj količini se konzumiraju (npr. u obliku polifenola), ali ovisi i o samoj fiziologiji pojedinca. Istraživanja ukazuju da se jednostavniji oblici flavonoida, koji se u većoj količini nalaze u crnom čaju, lakše i brže iskoriste u organizmu od onih složenijih oblika koji se uglavnom nalaze u zelenom čaju. Tipovi i količina flavonoida koje se nalaze u čaju ovisit će i o samoj sirovini iz koje se čaj priprema, uvjetima rasta, sušenja i čuvanja pojedinih dijelova biljke, i ostalim čimbenicima. No, bez obzira o kojoj je vrsti čaja riječ, u prosjeku se smatra da od sveukupne količine fenola u čaju, oko 93 % čine upravo flavonoidi.

Za razliku od energetske vrijednosti (koja je gotovo jednaka nuli), nutritivna vrijednost čajeva je vrlo zanimljiva i "bogata", što opet ovisi od vrste biljaka od koje se priprema čaj, od načina pripremanja i načina proizvodnje. Nutritivna vrijednost čaja dodatno se povećava ukoliko se u napitak doda par kapi mlijeka (navodno je to idealna kombinacija za zdravlje zubi jer sadrži optimalni omjer kalcija i fosfora), a potrebno je napomenuti da čaj s mlijekom zadržava svoj antioksidativni potencijal.

Meso unutrašnjih organa životinja komercijalno nazivamo iznutricama. Pod tim pojmom podrazumijevamo meka tkiva što pripadaju organima trbušne šupljine životinja, ali i ostale komercijalno vrijedne dijelove životinjskog mesa. U ovu vrstu mesa ubrajamo: jetra, bubrege, pluća, srce, mliječne žlijezde, testise, slezenu, mozak, želudac (tripice ili fileki), timus, jezik i rep.

Nemali broj ljudi na smo spominjanje nekog od prethodno nabrojenog mesa, pokazuje izraz odbijanja i osjećaj gađenja. Međutim, te su namirnice prema svojoj nutritivnoj vrijednosti i sastavu dostojne uvrštavanja u svakodnevni jelovnik. Štoviše, nije samo to razlog! Drugi razlog zbog kojeg je dobro razmisliti o povremenom „posezanju" za tim namirnicama, leži u njihovoj prihvatljivoj cijeni.

Općenito može se reći da se ova vrsta mesa odlikuje visokim sadržajem vitamina B-skupine, posebno vitamina B12 koji se stvara isključivo u životinjskoj stanici i koji između ostalog predstavlja i esencijalnu tvar u sazrijevanju crvenih krvnih zrnaca. To je meso, nadalje, bogato mineralima željezom i cinkom, a izvrsni je izvor proteina. Uz sve te nutritivne vrijednosti ipak se te namirnice moraju koristiti u određenim slučajevima i s određenim oprezom. Zašto? Zato što je većina od prethodno nabrojenih vrsta mesa najčešće i skladište kolesterola. Sadrži i visoku količinu purinskih baza - preteča mokraćne kiseline, stoga predstavlja gotovo „zabranjene" namirnice u prehrani bolesnika koji boluju ili su skloni nastanku gihta. Uz to, stanovita umjerenost i kontrola u prehrani ovom vrstom namirnica potrebna je iz razloga pojave simptoma trovanja. Neki od ovih organa predstavljaju mjesta u organizmu preko kojih se čisti, odnosno filtrira krv, pa se u pojedinim slučajevima u njima mogu naći zaostale rezidue stranih tvari, lijekova, umjetnih gnojiva, pesticida... Najbolje je koristiti uvijek kad je to moguće iznutrice mladih životinja.

Upoznajmo pobliže prednosti i eventualne nedostatke pojedinih vrsta mesa koje ubrajamo u iznutrice:

JETRICA - predstavlja poznatiju i najviše iskorištavanju iznutricu u prehrani stanovništva. Ovo meso posjeduje visoko nutritivnu vrijednost, veću od one prisutne u mišićnom mesu. Visoka nutritivna vrijednost u odnosu na mišićno meso nije rezultat međusobnog odnosa bjelančevine: masti, jer je taj odnos između ovih dviju vrsta mesa sličan, već zbog prisutnosti visoke količine vitamina i minerala u jetricama. Jetrica predstavljaju dobar izvor željeza, fosfora, vitamina B12, folne kiseline, riboflavina (vitamina B2), niacina i vitamina A. Ovaj posljednje navedeni vitamin, prisutan je u jetricama u iznimno visokim količinama, jer jetra predstavlja organ u kojem se vitamin A uskladištava (kod ljudi i životinja). Navodi se da 100 g jetrica (jedna mala šnita) sadrži 20 puta više vitamina A od dnevno potrebne količine tog vitamina za odrasli organizam. Budući da se ovaj vitamin unesen u većim količinama tijekom rane trudnoće može uzrokovati stanovite malformacije fetusa, uobičajeno je preporučiti ženama u trudnoći da naročito tijekom prvog tromjesečja trudnoće ne konzumiraju jetrica.

U prehrani su najbolja teleća jetrica, a koriste se i svinjska zbog svog specifičnog okusa. Međutim, poseban je gurmanski doživljaj jetrena pašteta, naročito ako je pripremljena od gušće jetre.

Kod jetrica i ostalih iznutrica preporučuje se konzumacija isključivo svježe hrane, nikako smrznute, a i od kupnje do pripreme ne bi trebalo proći više od 24 sata (pri tome meso mora obavezno stajati u hladnjaku na 8 °C).

SRCE - dobar je izvor proteina, riboflavina, niacina i vitamina B12. Sadrži mnogo željeza i manje količine cinka. Čvrsta i pomalo žilava konzistencija mesa srca i ugodan okus, razlozi su zašto je meso prihvatljivije kod djece od jetrica.

MOZAK - spada u tzv. „bijele" iznutrice. Najčešće se u mesnicama nalazi juneći i goveđi mozak, ali su najukusniji teleći i janjeći. Mozak se prije pripreme mora pažljivo oprati i moraju se ukloniti svi tragovi zgrušane krvi. Mozak je izrazito lako probavljiva namirnica. Odlikuje se visokim sadržajem fosfolipida. To su tvari od kojih je najvećim dijelom sastavljena stanica ovojnica ili membrana. Sadržaj proteina u moždanom tkivu je manji nego u mišićnom tkivu, u mozgu proteini čine manje od 10% ukupne mase. Mozak sadrži 13% masti, bogat je mineralima, kalijem, fosforom, natrijem, željezom. Postoji jedan veliki nedostatak kod ove namirnice, a to je strahovito visok sadržaj kolesterola. U 100 grama mozga sadržano je oko 2 grama kolesterola! Sukladno svim dnevnim potrebama, preporuča se unos najviše 3000 mg kolesterola putem hrane tijekom 24 sata. Dakle, u 100 grama tkiva mozga sadržano je gotovo 7 puta više kolesterola nego što je dnevna potreba. Iz tog razloga mozak moraju izbjegavati one osobe koje su sklone aterosklerozi i hiperkolesterolemiji. Oprez je potreban i kod osoba koje boluju od gihta jer je mozak izuzetno pun purina. Najbolje je biti suzdržan kad je ova namirnica u pitanju, ne treba ju izbjegavati, ali umjerenost je dobra preporuka.

BUBREZI - predstavljaju delikatesu priređenu na maslacu, uz dodatak limuna i likera. Često se puta služe za doručak u otmjenim aristokratskim obiteljima. Sadrže visoko vrijedne vitamine: kobalamin B12, riboflavin, niacin, vitamin A, folnu kiselinu, a od minerala treba spomenuti cink. Najbolji su bubrezi mladih životinja, teleći i janjeći. Prije pripreme najbolje je bubrege namočiti preko noći u mlijeku. Pripremaju se uvijek samo svježi bubrezi. Nikada ih nemojte zaleđivati, niti držati dulje od 24 sata u hladnjaku (osim ako nisu u mlijeku). Niti ovu namirnicu nije uputno uvrstiti u prehranu ljudi koji boluju od hiperkolesterolemije i gihta, budući da se i tu nalaze kolesterol i purini u zamjetnoj količini.

TRIPICE - predstavljaju meso želuca životinje. Goveđe tripice imaju znatnu nutritivnu vrijednost jer sadrže velike količine proteina (čak 18%, a vrlo malu količinu masti (oko 1%). Budući da u sebi sadrže mnogo vezivnog tkiva, ponekad mogu izazvati otežanu probavu u želucu. Za prave gurmane nije potrebno isticati kako tripice mogu predstavljati jeftin, ali ukusan i fin obrok. Ujedno je to obrok u kojem mogu uživati i osobe koje zbog stanovitih problema (hiperkolesterolemija i giht) ne smiju konzumirati ostale iznutrice. Najbolje su priređene u umaku s dodatkom slanine, špeka, šunke ili pancete ili pohane kako ih naš kuharski velemajstor Branko Ognjenović priprema uz ukusan tartar-umak.

Loj je masno tkivo životinjskog podrijetla koje se sastoji od 99% masti. Mast je otopljeni loj i ista je po sastavu kao loj. Budući da se radi o namirnicama koje su sastavljene od zasićenih masnih kiselina, najbolje je ako ih u prehrani koriste osobe koje se bave intenzivnom sportskom aktivnošću ili pak radnici koji obavljaju teške fizičke poslove. Zbog visokog sadržaja zasićenih masnih kiselina teško se probavljaju i bolje je u prehrani zamijeniti ove namirnice biljnim uljima.

Sir je jedan je od najbogatijih izvora zasićenih masti. Zbog toga se sir često izbacuje iz prehrane gojaznih osoba, osoba koje posjeduju povišenu koncentraciju kolesterola u krvi i onih koji boluju od raznih bolesti srca i krvnih žila. No i ovdje je potrebno provesti određene podjele, jer postoje bitne razlike od sira do sira.

Oni svježi, na primjer, sadrže više vode i manje masti, ali imaju malo nutritivnih elemenata. Za razliku od njih tvrdi sirevi, moraju po zakonu sadržavati više od 40% masti, jako visok sadržaj, u kojemu je omjer sadržaja zasićenih u odnosu na nezasićene masne kiseline dva puta veći.

Ta činjenica ne bi smjela utjecati na to da izbacimo sireve iz prehrane jer bismo time osiromašili našu prehranu za ostale neophodne hranjive tvari koje u sirevima nalazimo. To su u prvom redu bjelančevine ili proteini, kalcij i fosfor. Najbolje je jesti malo sira vrhunske kvalitete, poput naših autohtonih sireva : škripavca, grobničkog i paškog sira.

Sol ili natrijev klorid je spoj kojeg naš organizam treba u točno određenim količinama. Količina soli koja se svakodnevno unosi u organizam vrlo lako može postati pretjerana. To pretjerivanje rezultat je umjetno stvorene navike zasoljavanja pojedinih namirnica, koje već u svom prirodnom obliku sadrže upravo onu količinu soli u sebi koja je našem organizmu dostatna. Oba iona, natrij i klor, neophodni su za čitav niz osnovnih metaboličkih procesa u našem organizmu. Natrij predstavlja glavni pozitivno nabijeni ion (kation) u izvanstaničnoj tekućini, dok klor predstavlja glavni negativno nabijeni ion (anion). Ovi su ioni zajedno s ionima kalija i bikarbonata neophodni za transport preko stanične membrane, čime se stanica zapravo hrani, obnavlja i izbacuje iz sebe štetne tvari. Nadalje, natrij je neophodan za izmjenu iona vodika i izlučivanje vode, na taj način osigurava se acidobazna ravnoteža organizma. Pored toga natrij ulazi u čitav niz mehanizama koji rezultiraju podražljivošću živčanog i mišićnog tkiva. Klor sudjeluje u velikoj mjeri u osnovnim biokemijskim procesima, a jedna od najvažnijih uloga klora ostvaruje se u procesu probave. Sol nema nikakve energetske vrijednosti. Količina kalorija koju ova namirnica daje svojim izgaranjem jednaka je nuli. Dovoljno je svega jedan do dva grama soli kako bismo zadovoljili dnevnu potrebu organizma za tom namirnicom. Pravi je apsurd činjenica da se ta količina uglavnom dobije jednostavnom konzumacijom namirnica koje već u svom sastavu imaju natrijevog klorida, bez dodatnog zasoljavanja. Ako se pak u iznimnim slučajevima dogodi da je količina soli koju unosimo u organizam manja od dnevne potrebe, vrlo brzo osjetit ćemo grčenje mišića i opću slabost. Oni sportovi koji dovode do dodatnog znojenja organizma iziskuju i unošenje dodatnih količina soli u prehranu. Pri izrazitim fizičkim naporima, naročito ljeti, organizam znojenjem može izgubiti i do 2 litre znoja dnevno. Znojem se izlučuju mnogi štetni i toksični spojevi iz organizma, ali i velike količine otopljenih minerala. Na taj način može se izlučiti iz organizma i do 15 grama natrijevog klorida na dan. Dodatno zasoljavanje jela je u takvim slučajevima nužno i neophodno za održavanje ravnoteže metabolizma. Postoji čitav niz bolesti i stanja u kojima se unos soli mora ograničiti kako ne bi došlo do preopterećenja srca i sustava za izlučivanje tekućine iz organizma.

Kolač koji zadovoljava najistančanija nepca i pobuđuje oslobađanje prirodnih endogenih opijata, endorfina koji potiču osjećaj ugode i sreće u našem organizmu.

Sastojci (za tortu promjera 20 cm)

• 150 g crne čokolade (sa što više udjela kakaa, najmanje 50%)
• 10 dkg mljevenih oraha
• 4 jaja
• 50 g šećera u prahu
• 50 g brašna
• 0,5 dL mlijeka
• 1 dL slatkog vrhnja
• 125 g maslaca + 10 g za premazivanje lima

Priprema jela

Zagrijte pećnicu na 180 °C, a kalup za tortu (promjera 20 cm) premažite maslacem.

Bjelanjke istucite u čvrsti snijeg. Žumance i šećer miješajte mikserom dok ne dobijete svijetložutu smjesu. Dodajte u nju brašno i snijeg od bjelanjaka i dobro je promiješajte.

U posudu ulijte mlijeko, slatko vrhnje i maslac te ostavite na vatri da zakuha. Potom maknite s vatre i dodajte natrganu čokoladu te miješajte dok se ne rastopi. Dodajte mljevene orahe. Umiješajte kremu u smjesu jaja i brašna te izlijte u kalup za pečenje. Smanjite vatru na 160 °C i pecite 20-25 min na (probajte nožem da li je dovoljno pečena iznutra), ostavite da se ohladi i tek potom izvadite iz kalupa. Kad se ohladi pospite šećerom u prahu i servirajte sa šlagom.

Pomalo zahtjevan desert. Ali, vratit će svojim jedinstvenim okusom sav trud koji je domaćica uložila u njegovu pripremu.

Sastojci

• 2 jaja
• 3 žlice meda
• 16 dag šećera

- miješajte na vatri dok ne zakuha.

Priprema jela

Zamijesite tijesto od 0,5 kg brašna, 20 dag maslaca, pola paketića pecivnog praška i dodate gornju smjesu. Dobiveno tijesto razdijelite na 5 dijelova, svako posebno razvaljajte i stavite peći u posudu da se dobije 5 oblatni.

Krema

Skuhati dva pudinga (vanilija i limun) bez šećera. Smiješati 30 dag maslaca s 20 dag šećera. Ohlađeni puding pomiješati s maslacem i šećerom. U kremu se nariba korica od jednog limuna i iscijedi sok od polovice limuna. Kremom namažite oblatne i složite jednu na drugu. Torta mora stajati oko 12 sati na sobnoj temperaturi, a zatim je stavite u frižider preko noći.

Ovo jelo priprema se u vrhunskom budimpeštanskom hotelu Gresham Palace i jedno je od najcjenjenijih toplih predjela.

Priprema jela

Ogulite bijele šparoge, uronite ih na 7 minuta u kipuću slanu vodu tek toliko da voda pokrije šparoge. Izvadite, ocijedite i ohladite.

Umak: u 2 dcl vrhnja za kuhanje dodajte malu žličicu šafrana i pustite da prokuha, ohladite i pomiješajte s 3 žlice majoneze. Prelijte po sredini šparoga i poslužite uz komade prepečenca i hruskave salate.

Orada je kraljica među ribama, a ovo jelo dodatno ističe sve njene vrijednosti i upotrebljivost orade u obliku dimljene ribe.

Sastojci (za 4 osobe)

• 4 krumpira
• 4 filea (čistog mesa bez kože i kosti) dimljene orade

Za umak:

• 10 listića peršina
• 2 režnja češnjaka
• maslinovo ulje
• sol
• papar

Priprema jela

Obrišite i posolite filee dimljene ribe. Ogulite krumpire i narežite na što tanje ploškice. Na tepsiju poslažite ploškice krumpira jednu preko druge poput crjepova na krovu. Posolite lagano krumpire i na njih stavite ribe. Pokrijte ribu preostalim krumpirom slažući ih na isti način. Umjereno posolite i nakapajte malo maslinova ulja i narežite listiće maslaca. Pecite jedan sat u pećnici zagrijanoj na 150 °C. U međuvremenu oljuštite češnjak i nasjeckajte s peršinom, posolite, popaprite i dodajte malo ulja da dobijete umak koji ponudite uz zgotovljeno jelo.

Još jedno jelo koje može dočekati sutrašnji dan i tada se konzumirati. Praktičan, hranjiv i ukusan vegetarijanski obrok, uvelike prihvaćen od brojnih domaćica.

Sastojci (za 4 osobe)

• 1/2 dcl ekstradjevičanskog maslinovog ulja
• 1 crveni luk
• 20 g maslaca
• 1 režanj češnjaka
• 4 srednje mrkve
• 2 dcl leće
• sol
• papar
• lovorov list

Priprema jela

Leću operite i namočite preko noći. Idući dan u lonac stavite ulje, popržite luk koji ste prethodno sitno nasjeckali i kada postane staklast dodajte leću, naribanu mrkvu, usitnjeni češnjak, lovorov list, te pirjajte kratko 5-8 minuta na laganoj vatri. Dodajte 1,5 L mlake vode, posolite, popaprite i kuhajte na laganoj vatri 45 minuta. Kad je jelo kuhano, dvije kuhače jela sameljite u mikseru kako biste dobili gušću juhu. Prije serviranja u juhu stavite malu žličicu maslaca.

Analiza jela

Izvrsno uravnotežena juha dat će dovoljnu količinu proteina, prvenstveno iz leće, masti iz maslinovog ulja i malo maslaca te manje ugljikohidrata, ali su svi oni sadržani u jelu od velike važnosti (vlakna i škrob). Ovo jelo bogato je raspoloživim beta-karotenom i vitaminom A koji se dobije iz maslaca, maslinovog ulja i kuhane mrkve. Nadalje, posjeduje velike količine vitamina E iz maslinova ulja visoke kakvoće i iz maslaca, te visokovrijedne masne kiseline iz leće i maslinova ulja. Budući da je leća izvanredan izvor proteina ili bjelančevina kao i visokovrijednih minerala (posebice ima puno željeza), može uspješno zamijeniti meso. Jedna porcija ovakvog jela daje i do 180 kcal te se može koristiti uz svježu salatu i šnitu integralnog ili kukuruznog kruha kao samostalni obrok.