Agrume ili citrusno voće predstavljaju razne voćke koje sve redom pripadaju rodu Citrus. Podrijetlo je tih voćki Daleki Istok, ali još su u antičko doba "dopremljene" u područje mediteranskog bazena gdje se uz sjevernu Afriku i danas najviše uzgajaju. Agrumi se odlikuju kiselkastom srži ili pulpom, a boja varira od narančaste do svijetložute. Jedna se voćka može sastojati od 5-12 režnjeva, u kojima se obično nalaze sjemenke, ali su se danas uspjele uzgojiti i vrste bez velikih, vidljivih sjemenki. Bijela, spužvasta ovojnica koja prekriva režnjiće citrusne voćke, ugljikohidratnog je sastava i predstavlja biljna vlakna koja se u vodi tope i bubre. Ta se biljna vlakna nazivaju još i pektinska vlakna. Zapravo nije uputno guliti bijelu, spužvastu kožicu s režnjića citrusnog voća nego se i taj dio voća ubraja u nutritivno vrijedne tvari i mora se jesti. U toj se ovojnici nalaze i tvari koje posjeduju zaštitnu ulogu u našem organizmu. Nazivamo ih flavonoidima, a smatraju se korisnim spojevima koji sprječavaju oksidativne procese u stanici.

Vanjska kora citrusnog voća je aromatična i sadrži mnoštvo sitnih "žlijezdica" prepunih esencijalnim aromatičnim uljem. Kora citrusnog voća koristi se kao dodatak jelima jer jelu daje ugodnu aromu. Treba jesti koru citrusa samo ako su iz vlastitog ili kontroliranog uzgoja jer se inače kora tretira kemikalijama.

Uz vitamin C, citrusno voće dobar je izvor minerala i njihovih soli, te narančastog biljnog pigmenta iz skupine karotenoida koji predstavljau molekule slične vitaminu A.
Ako se pak koristi citrusno voće kao cjelovita namirnica, organske kiseline sadržane u plodovima voćki (najviše limunska i vinska), smanjuju svojim djelovanjem kiselost mokraće i na taj način umanjuju mogućnost taloženja kristala mokraćne ili urične kiseline u bubrezima i mokraćnim putovima. Agrumi se i preporučuju osobama koje boluju od bubrežnih kamenaca, imaju problema s povećanom koncentracijom mokraćne kiseline u krvi, a i dijabetičarima jer su to namirnice vrlo efikasne u suzbijanju metaboličke acidoze.

U samoj srži ovog voća sadržane su i značajne količine minerala kalija. U agrumima voda je zastupljena u količini od 85-90%, dok količina šećera (uglavnom monosaharid fruktoza) varira od vrste do vrste. Mandarine su najslađe citrusno voće. Sadrže oko dvostruko više šećera od naranči, a čak devet puta više od limuna!

Mandarine sadrže i najviše narančastog pigmenta: beta-kriptoksantina, tvari koja posjeduje antioksidacijska svojstva i djelovanje slično vitaminu A.

To se voće koristi i u kozmetičkoj industriji za pripremu raznih krema, a zahvaljujući jedinstvenom osvježavajućem mirisu njihovih aromatičnih ulja dospjeli su ovi proizvodi i u industriju parfema.

Bijela je riba po kemijskom sastavu aminokiselina i bjelančevina najsličnija životinjskom mesu, te sadrži mnoga mišićna vlakna koja omogućavaju jednostavniju probavu. Omiljeni je dio različitih dijeta, a razlog tome leži u činjenici da 100 g ribljeg mesa ima samo 70 kcal. Najukusnija priprema bijele ribe je ta da je se peče na gradelama s dodatkom maslinovog ulja, peršina i češnjaka. Preporuča se kod oporavka od proljeva, u obliku riblje juhe, kod rekonvalescenata nakon operativnih zahvata te u prehrani sportaša i onih koji žele izgraditi mišićnu masu.

Celer (lat. Apium graveolens) je visoko vrijedna biljka u svom podzemnom (korijen) i nadzemnom (lišće) dijelu. Poznavali su ga drevne kulture i civilizacije od Egipta, do Grčke, Rima i Bliskog istoka, a svoje je mjesto našao i u najpoznatijim epovima Stare Grčke - Ilijadi i Odiseji.

Celer (lišće) kojeg koristimo u prehrani i u pripremi hrane je predstavnik plemenitije vrste iste biljke koja se može naći u prirodi i kao samonikla. Divlji oblik je znatno gorči pa se ne upotrebljava svakodnevno kao povrće. Celer je dobar izvor: i) kalija, minerala koji pridonosi održavanju normalnog krvnog tlaka; ii) vitamina C, važnog za zdravlje svih sluznica u organizmu i za održavanje prirodne imunosti; iii) vitamina K; iv) svih vitamina B-skupine; v) beta-karotena - provitamina vitamina A. Osim tih tvari u celeru su sadržani natrij, kalcij, fosfor i brojni esencijalni elementi u obliku oligo- i mikroelemenata).

Lišće celera ( energetska vrijednost 100 grama lišća iznosi 24,4 kcal, odnosno oko 101 kJ) pospješuje rad bubrega i cjelokupnog mokraćnog trakta. Na taj način celer doprinosi bržem i učinkovitijem izbacivanju štetnih tvari topivih u vodi putem izlučivanja mokraće. Nadalje, budući da celer sadrži značajnu količinu prehrambenih vlakana on predstavlja i namirnicu koja sudjeluje u održavanju funkcije i pravilnog motiliteta crijeva. S ovih točaka gledišta, celer predstavlja važnu namirnicu koja može poslužiti za detoksikaciju cjelokupnog organizma.

Korijen celera ( energetska vrijednost 100 grama korijena iznosi 31,6 kcal, odnosno oko 1135 kJ) predstavlja veliki korijen bijele i lagane konzistencije. Uglavnom se korijen celera rabi u zimsko doba, dok je lišće dostupnije unutar ostalih godišnjih doba. Kada se korijen celera očisti od relativno tvrde i gotovo neprobavljive kore, može se pripremiti u obliku salate nariban uz dodatak finog maslinovog ulja kakvoće extra vergine i par kapi limuna. Kuhani celer, ohlađen i narezan u obliku malih kockica može se pojesti sam kao prilog, ili se pak može začiniti opet s par kapi limuna i s malo majoneze. Celer s majonezom sastavni je dio jela poznatog pod nazivom "Ruska salata". Celer se smatra adekvatnom namirnicom kada postoje problemi s hiperkolesterolemijom (povećanoj vrijednosti koncentracije kolesterola u serumu). Postoji uvjerenje koje proizlazi iz svojevrsnih ispitivanja, prema kojemu celer doprinosi u kontroli i održavanju razine kolesterola u organizmu.

Od davnina brojni su narodi u svijetu koristili češnjak u prehrani ili kao hranu ili pak kao začin. Češnjak (Allium sativum) porijeklom je iz Kine. Obožavali su ga stanovici drevnog Egipta, uporno ga žvakali atletičari u antičkoj Grčkoj. Tek se nedavno češnjak počeo izučavati i sa znanstvenog stanovišta. U protekla dva desetljeća nekoliko tisuća znanstvenih i stručnih radova napisano je u čast ove jedinstvene biljke. Postoje četiri glavna područja istraživanja koja izučavaju djelovanje češnjaka na očuvanje cjelokupnog zdravlja organizma.

Prvo područje obuhvaća istraživanja antimikrobnog djelovanja češnjaka, drugo, njegovo djelovanje na krvožilni sustav, treće, njegov antioksidacijski efekt, a četvrto, potencijalno djelovanje češnjaka na prevenciju nastanka karcinoma.

Češnjak unaprijeđuje aktivnost imunološkog sustava djelujući stimulativno (preko stimulacije nastanka NK stanica (engl. natural killer cells; stanice koje izravno same uništavaju promijenjene stanice) i štiti DNA od mutagenog djelovanja kanceroznih tvari. Osim toga smanjuje mogućnost oksidacije tzv. lošeg kolesterola i smanjuje višestruko štetno sljepljivanje krvnih pločica ili trombocita cirkulaciji. Time ova namirnica prevenira nastanak krvnih ugrušaka u kapilarama. U svrhu prevencije dodaje se sirovi češnjak u sva jela, ali za regeneraciju preporuča se u kapsulama 2 puta dnevno tijekom mjesec dana. Takva terapija mora se ponavljati u ciklusima četiri puta tijekom godine.

Koliko je češnjaka dovoljno pojesti, kako bi se sve dobrobiti ove čudesne biljke pravilno odrazile na dobrobit zdravlja?
Tri do četiri režnja na dan čini se sasvim dovoljno. Kuhani je češnjak lakše probavljiv, pa ga mogu konzumirati one osobe koje imaju problema s želucem kada konzumiraju svježi češnjak.

Aromatična biljka nježnih igličastih listova služi kao dodatak u salate i umake i može se koristiti za pripremu dobre, ukusna i specifične krem-juhe. Još se u srednjem vijeku divlji komorač preporučivao u ublažavanju simptoma astme, a sjemenke komorača koriste se zbog svog karminativnog učinka (karminativni učinak znači djelovanje koje olakšava dvije stvari: oslobađanje crijevnih plinova i smanjenje nadutosti crijeva). Isto tako, od sjemenki divljeg komorača priprema se čaj koji ima smirujuća i sedativna djelovanja na organizam. 

Jabuka je plod voćke koju latinski nazivamo Malus silvestris. Kombinacijom različitih okusa i aroma, jabuka pruža svojevrsni užitak uz istovremenu blagodat po zdravlje organizma.

Jabuka je osvježavajuće voće samo sebi svojstvene arome i okusa, kojeg najbolje definiramo kao slatko-kiseli okus. Najčešće se jede sirova, ali se i peče, kuha, suši, prerađuje u sokove, marmelade, džemove, želee, a poznat je i vrlo cijenjeni jabučni ocat.

Zahvaljujući sadržaju pektina (netopivog vlakna koji bubri u doticaju sa vodom) u našem želucu jabuka uspijeva postići dodatni osjećaj punoće i sitosti. Time jabuka postaje namirnica izbora prilikom provođenja redukcijskih dijeta, jer služi upravo otklanjanju osjećaja gladi.
Jabuka osim toga sadrži dijelom i monosaharid fruktozu, šećer koji može izazvati zadovoljenje želje za slatkim, a da ne dolazi do velikih promjena u koncentraciji glukoze u krvi. Iz tog razloga, posljedično se ne povećava izlučivanje hormona inzulina koji može potaknuti uskladištavanje šećera i stvaranje masti iz šećera.

Spomenuti pektin sadržan u jabuci u količini od oko 1,2 grama, ima vrlo povoljan učinak na probavni sustav. Jabuka bez kore ili pak u kuhanom obliku preporuča se u prehrani bolesnika oboljelih od bolesti žuči, bolesti debelog crijeva i kod čira na želucu. Sočna se jabuka svakodnevno preporučuje u dijeti srčanih bolesnika. Pečene jabuke ukusna su i hranjiva užina koja se preporuča u prehrani bubrežnih bolesnika. Jabuka se može upotrijebiti u prehrani osoba koje moraju voditi računa o tome da unose manje količine kalija i fosfora, odnosno, kalcija u svoj organizam.

Nadalje ovo je voće djelotvorno u zaluživanju mokraće (stanje koje je potrebno održavati kod šećerne bolesti, acidoze, bolesti srca, bolesti jetra i bubrega praćenih acidozom, kod kroničnih proljeva, komplikacija u trudnoći i dugotrajnog gladovanja. Svakako bi ovo voće trebalo preporučiti onim osobama koje obožavaju meso i svakodnevno konzumiraju veće količine mesa, jer se njihov organizam dodatno mora "boriti" protiv suvišnog zakiseljavanja.

Kopriva je kao biljka zanemarena iako je daleko vrjednija i gotovo netoksična u odnosu na toliko hvaljeni i umjetno stvoreni "mit" o špinatu. Naime, špinat zaista sadrži neke nedostatke u sebi (velika količina nitrata i oksalata), o kojima treba i te kako voditi računa budući da se mogu dogoditi štetni procesi u organizmu ako se ne pripazi na pripremu i rukovanje špinatom prilikom kuhanja. Kopriva se među lisnatim samoniklim biljkama i nekim poznatim kultiviranim povrtnicama, nameće kao apsolutni rekorder u sadržaju vitamina C (175 mg/100 g - znatno više nego u naranči i limunu), kalcija (490 mg/100 grama), proteina i, konačno, željeza (10 mg/100 grama). Može se prirediti ukuhana u salatama i juhama, ali je najbolja priređena na isti način kao i špinat - kuhana i pasirana u obliku pirea, uz dodatak mlijeka i malo maslaca, a začinjena sitno nasjeckanim češnjakom. 

Krumpir (lat. Solanum tuberosum) je gomoljasta biljka, koja predstavlja dragocjen izvor ugljikohidrata škroba i vode. Vode u krumpiru ima najviše (78,5%), ugljikohidrata (uglavnom škrob) oko 19%, proteina 2,1%, masti 0,1%. Osim toga krumpir mase 100 grama sadrži 10-15 mg vitamina C, 13 mcg folne kiseline, zatim vitamine B1,B2, PP i vitamin E prisutan u kori. Od minerala u takvom krumpiru nalazimo 25 mg magnezija. Uz magnezij krumpir je dragocjen izvor kalcija, kalija, fosfora, a sadrži i željezo. Sve to skupa daje nam samo 83 kcal ili 348 kJ. Krumpir predstavlja adekvatnu zamjenu za tjesteninu, rižu i kruh. I prava je istina da krumpir ne deblja. Debljaju samo masti koje se lako upijaju u krumpir naročito prilikom prženja u puno ulja. Ako se krumpir kuha na pari ili u malo vode ili se pak peče s vrlo malo dodane masno}e, ne predstavlja nikakvu opasnost za dobru liniju. Ali prženi krumpir ili pire mogu ovisno o načinu pripreme unijeti šest do sedam puta više kalorija u naš organizam u odnosu na samu prirodnu namirnicu. Krumpir je idealan za prehranu djece, čak i dojenčadi. Zbog niskog sadržaja natrija daje se na razne načine bolesnicima koji boluju od povišenog krvnog tlaka. Ova se namirnica preporučuje i u prehrani dijabetičkih bolesnika. Posjeduje svojstvo zaraštavanja rana, djeluje protuupalno na probavni trakt, sprječava preveliko izlučivanje želučane kiseline i dobra je namirnica u liječenju proljeva. Oprezno moraju unositi krumpir u svoju prehranu osobe koje boluju od nadutosti trbuha, kolitisa i jetrenih smetnji.

Lješnjaci su plodovi grmolike biljke Corylus avelana, koji u našim područjima rastu uglavnom divlje. Visoko je kalorična namirnica (sadrži više od 60% masti), 14% proteina, a sadržaj ugljikohidrata može iznositi u rasponu od 10-17%. Lješnjak je u manjim količinama izrazito zdravo voće jer sadrži mnogo željeza, magnezija kalcija, vitamina E (21 mg/100 g).

Luk (lat. Allium cepa) potječe iz Azije i Bliskog Istoka. Smatra se da njegov uzgoj traje već preko 5000 godina. Luk je začinska biljka, niske kalorične vrijednosti. Bogat je sumporom i otuda potječe njegov karakterističan miris. Luk ima brojna ljekovita svojstva. Pospješuje rad krvožilnog sustava, regulira crijevnu floru, jača imunitet, djeluje antibakterijski i diuretično, te pročišćava organizam. Luk uspješno snižava vrijednosti lošeg kolesterola u serumu i djeluje na prevenciju pojave ateroskleroze. Poznata je juha od luka koja se priprema u Francuskoj tijekom zimskih mjeseci kao jelo koje jača obrambenu sposobnost organizma. Nadalje, luk sadrži mangan i krom, dva elementa koja su neophodna za pravilno lučenje i funkciju inzulina. Stoga se luk preporuča u prehrani osoba oboljelih ili onih sklonih obolijevanju od dijabetesa. U sebi sadrži i vitamin B6 koji je prirodni diuretik i utječe na smanjenje krvnog tlaka. Sorte luka su brojne i razlikuju se po boji, veličini i okusu. U proljeće i ljeto može se naći sorta mladog luka, koji ima slatkasti ili srednje jaki okus. U jesen se bere luk većih glavica koje se suše, pa nakon nekoliko mjeseci imaju suhu i lako lomljivu ljusku. Luk posjeduje izražajnu aromu i okus, a posebno mjesto među sortama luka ima ljutika, sorta s manjim glavicama, koja se uvelike uzgaja na području Istre.

Zahvaljujući svom uravnoteženom sastavu, maslinovo ulje ima zaštitnu ulogu u borbi protiv prijevremenog starenja naših krvnih žila, štiti želudac i jetru. Potiče rast tijekom djetinjstva, produžava životni vijek, a istovremeno daje onaj jedinstven, nenadmašiv okus jelu. Zbog brojnih nutritivnih i dijetoterapijskih svojstava maslinovo ulje preporuča se u svakodnevnoj prehrani i u prehrani tijekom pojedinih bolesti i stanja.
Korist od konzumacije maslinovog ulja vidljiva je kod bolesti: probavnog trakta (želudac, crijeva, žučni mjehur); ateroskleroze; kod zaraštavanja unutrašnjih i vanjskih rana, a naročito se upotreba maslinovog ulja preporuča u najranijem djetinjstvu i tijekom poznije životne dobi.
Međutim, možda je najvažnije istaknuti da maslinovo ulje uspješno prevenira nastanak kroničnih upalnih bolesti jer u sebi sadrži jedinstvene komponente koje djeluju protuupalno - biofenole. O njima se danas najviše govori, a istraživanja pokazuju da su te jedinstvene kemijske molekule zasigurno kandidati koji će ponijeti titulu najkorištenijih lijekova u idućem desetljeću!

Antioksidativni učinak maslinovog ulja djelom je rezultat biofenola prisutnih u tom jedinstvenom proizvodu, a dijelom zbog prisustva vitamina E i provitamina vitamina A. Maslinovo ulje poznato pod nazivom "extra vergine" ili "ekstradjevičansko" posjeduje visoki sadržaj navedenih tvari, one sve redom posjeduju jaki antioksidacijski potencijal.

Biofenoli ili fenolne komponente sadržane u maslinovom ulju predstavljaju složene smjese sljedećih spojeva: oleochantal, 3,4-dihidroksifeniletanol, 4-hidroksifeniletanol (tirosol), 4-hidroksifeniloctena kiselina, protokatehuična kiselina, siringična kiselina, vanilinska kiselina, kafeinska, kumarinska kiselina. Koncentracija fenolne frakcije u maslinovom ulju varira i ovisi o kultivaru, klimi, stupnju zrelosti ploda, a srednja vrijednost tih tvari iznosi oko 500 mg/L u djevičanskom maslinovom ulju. Od čitavog niza fenolnih komponenti netom nabrojenih koje čine biofenole maslinovog ulja, najvažnijom se čini hidroksitirosol i oleokantal. Prisutni su kao slobodne molekule, ali i kao dio složenih molekula (npr. vrlo poznatog oleuropieina). U laboratorijskim pokusima dokazano je da te tvari ima veću antioksidacijsku moć od poznatih antioksidansa koji se koriste kao standardi (npr. hidroksitoluena). Istraživanja su pokazala da visoko kvalitetno maslinovo ulje znatno smanjuje peroksidaciju lipoproteina niske gustoće (LDL) u usporedbi s suncokretovim uljem. 

U mrkvi je sadržano oko 1148 mcg/100 g beta-karotena. Mrkva posjeduje antioksidacijska i antikancerogena svojstva. I lišće mrkve predstavlja izvor vitamina A i vitamina E. Ta namirnica koristi se u borbi protiv anemije, za održavanje dobrog vida, a djelotvorna je u sprječavanju ispadanja kose i perutanja kože. Svježa se najbolje kombinira s ciklom i sokom od limuna i u tom obliku tonificira cijeli organizam. Kuhana te priređena u obliku pirea nije pogodna namirnica za osobe koje boluju ili imaju sklonost nastanku dijabetesa jer tako servirano jelo posjeduje jedan od najviših glikemijskih indeksa.

Orasi su plod drveta europskog oraha (lat. Juglans regia) koji se jedu nakon sušenja jezgra u ljusci. Predstavljaju visokoenergetsku namirnicu jer 100 g daje oko 700 kcal (2820 kJ). orasi se sastoje od više od 60% masti, 14,5% proteina i manje od 20% (oko 18%) ugljikohidrata. Sadrže velike količine vitamina E koji ga štiti od oksidacije i magnezija (oko 150 mg/100 g).

Peršin spada u začine, ali se može koristiti list i korijen pa se ova namirnica s pravom ubraja i u lisnato-korjenasto povrće. Odlikuje se niskom kalorijskom vrijednošću, visokim sadržajem vitamina C (među najbogatijim je biljkama po sadržaju vitamina C) i bogatstvom u sadržaju brojnih minerala: kalija, željeza, kalcija, mangana, magnezija, bakra… Djeluje povoljno kod bolesnika koji zbog terapije gube veće količine kalija, zatim se koristi za poticanje imuniteta i kod zaraštavanja sitnih unutrašnjih rana u organizmu. Pripisuju mu se i afrodizijačka svojstva, ali treba napomenuti da se s upotrebom mora postupati oprezno jer u većim količinama ili ako se koristi koncentrirani čaj od peršina ili ulje, može doći do neželjenih promjena na jetri, gastrointestinalnom traktu, a postoje slučajevi u kojima se opisuje da ulje peršina može izazvati pobačaj.

Mikroorganizmi koji se u posljednje vrijeme sve više koriste kao dodatak fermentiranim mliječnim proizvodima pokazali su se mnogo otporniji na utjecaj želučane kiseline, dolaze u većem broju na ciljana mjesta u crijevima i posjeduju veći kapacitet svoje reprodukcije na ciljnom mjestu. U tome je prednost ovih mikroorganizama u odnosu na tradicionalne, koji e do sada koristili.

Interes znanstvenika usmjeren je posebno prema dvjema bakterijskim vrstama, za koje se smatra da mogu zadovoljiti i najveća očekivanja: to su Bifidobacterium i Lactobacillus acidophilus. Te su dvije bakterije normalno prisutne u crijevnoj flori čovjeka zajedno sa ostalim bakterijama koje sudjeluju u održavanju bakterijske ravnoteže organizma. Te bakterije nazivamo još i "protektivnim ili zaštitnim agensima ili čimbenicima". Ti su mikroorganizmi u stanju "kolonizirati" crijevo, "prilijepiti" se na sluznicu crijeva i djelovati kao antagonisti ("suparnici") prema patogenim bakterijama koje uzrokuju infekciju.

Posebno se vrsta Bifidobacterium pokazala vrlo otporna na djelovanje želučane kiseline i otporna je prema pojedinim proteolitičkim enzimima koji se luče u želucu i duodenumu. Ova bakterijska vrsta štiti od napada proljeva, održava ravnotežu mikroflore crijeva, smanjuje "štetu" koja nastaju nakon terapije antibioticima.

I Lactobacillus acidophilus odolijeva djelovanju želučane kiseline i dolazi do crijeva bez da se razloži. Lactobacillus acidophilus i Lactobacillus rhamnosus prianjaju uz sluznicu crijeva i ne dozvoljavaju ostalim bakterijama, koje mogu biti patogene, pristup sluznici. Time direktno poput neke vojske štite sluznicu crijeva. Uz to, Lactobacillus acidophilus potiče djelovanje stanica leukocitne loze - makrofaga. Makrofazi su sposobni potpuno uništiti ili pak inaktivirati djelovanje mikroorganizama opasnih i štetnih po naše zdravlje.

Svježi kravlji sir sadrži više vode i manje masti, ali ima manje nutritivnih elemenata od trajnog sira. Potrebno je istaći kako u današnjem načinu života, kad se nema previše vremena eksperimentirati i pripremati razna jela od raznih, vrlo često "egzotičnih" namirnica izgleda najjednostavnije i najlakše posegnuti za svježim kravljim sirom kao kompletnom namirnicom, kako bi brzo i sigurno nadoknadili dnevne potrebe za proteinima i još jednim važnim mineralom – kalcijem. Osim visokoraspoloživih bjelančevina i kalcija u svježem kravljem siru sadržane su masti životinjskog porijekla, pa je bolje koristiti posni kravlji sir. Od minerala uz kalcij, najviše ima fosfora, te cinka koji djeluje protektivno na sluznice i povećava obrambenu sposobnost organizma. Svježi kravlji sir je idealan večernji obrok, jer se tijekom noći luči hormon rasta koji će omogućiti pravovaljanu obnovu bjelančevina u našem organizmu uz pomoć aminokiselina visoke kakvoće prisutnih u svježem kravljem siru.

Svojevremeno je tjestenina bila namirnica podvrgnuta priličnoj kritici. Razlog tome je mišljenje tzv. "estetičara" koji su je proglašavali odgovornom za debljanje velikog broja ljudi. Međutim, upravo suprotno, tjestenina kao jedan od glavnih čimbenika najpravilnije prehrane - mediteranske prehrane, predstavlja namirnicu koja ne deblja i ne opterećuje organizam. Znanstveno je dokazano da uvođenje tjestenine u svakodnevni jelovnik osigurava tijelu dotok najboljih izvora lako dostupne energije – složenih ili kompleksnih ugljikohidrata. Na taj način organizam dobiva tvari potrebne za dnevni umni i tjelesni rad u obliku namirnice koja ne opterećuje stanicu, a ujedno čini osnovu brojnim jelima koja se uz odgovarajuće umake i dodatke mogu pretvoriti u najfinije delicije. Mediteranska prehrana zasniva se na poštivanju metaboličkih potreba stanice, a složeni ugljikohidrati koji po gramu daju 4 kcal čine uz maslinovo ulje osnovne energetske tvari u mediteranskoj prehrani. Tjestenina sadrži u sebi vitamine B-skupine, a ona izrađena uz dodatak jaja predstavlja i izvrstan izvor proteina. Međutim, bez obzira radi li se o jednoj ili drugoj vrsti, obje tjestenine doprinose u nutritivnom smislu unosu prehrambenih vlakana. Ako se tijesto proizvodi iz cjelovitog, integralnog zrna, onda je sadržaj proteina oko 20% viši u odnosu na tjesteninu proizvedenu iz glatkog brašna tipa 00. Tjestenina proizvedena iz cjelovitog zrna daje i oko 10% više energije svojim izgaranjem.

Anis - potječe iz zapadne Kine i Vijetnama. Eterično ulje koje mu daje karakterističan miris naziva se anetol. Kao začin koristi se u kineskoj kuhinji, ali ga nalazimo i kod Indijanaca. Na istoku, za anis vjeruju da pomaže prilikom liječenja bubrežnih i žučnih kamenaca.

Cimet nam dolazi s otoka Šri Lanke. Otkrićem Amerike spoznalo se da cimet uspijeva i u Brazilu. U doba velikih geografskih otkrića cimet je bio vrjedniji od zlata. Koristi se aromatična kora, naviše za pripremu kolača i likera. Za cimetovu koru smatra se da pomaže kod slabe peristaltike (pokretljivosti crijeva) i kod upale crijeva, te kod dijabetesa i trovanja hranom.

Đumbir potječe s Pacifika i daleke Azije, ali se mnogo koristi i u pripremi slatkih i slanih jela zapadne civilizacije. Potiče probavu, uklanja osjećaj mučnine (čak se uzima za ublažavanje mučnina prilikom putovanja), potiče cirkulaciju. Koristi se i za uklanjanje bolova u želucu. Kod teškoća sa začepljenim nosom i dišnim putovima dovoljno je u kipuću vodu uliti jednu žlicu mljevenog đumbira i inhalirati aromatičnu paru. Paralelno s inhalacijom, u šalicu tople vode može se staviti pola žličice đumbira, dodati sok od pola limuna i žličicu meda. Napitak se pije u malim gutljajima. Liječenje treba primijeniti odmah s pojavom prvih simptoma prehlade i spriječit će se njen daljnji razvoj.

Klinčić - svojim aromatičnim uljem eugenolom poznat je kao dodatak kuhanom vinu. Domovina ove biljke su Molučki otoci. Klinčići su zapravo neotvoreni pupoljci karanfilovca, tropskog drveta koje je dobro uspijevalo duž cijele jugozapadne Azije. Tijekom 17. i 18. stoljeća Nizozemci su namjerno iskrčili brojna stabla karanfilovaca kako bi stvorili monopol i povećali cijenu ovog začina. Klinčić se još koristi za aromatiziranje piletine, puretine i divljači, a njegovo je ulje dobar narodni lijeka za zubobolju.

Kim je vrlo rašireni začin u orijentalnoj kuhinji. Upotrebljava se za pripremu raznih krušnih proizvoda, kolača i pojedinih vrsta sira. Koristan je kod liječenja grčeva, potiče apetit, pomaže kod nadutosti crijeva i kod menstrualnih bolova. Neki ga narodi koriste za poticanje lučenja mlijeka kod dojilja.

Kurkumu u narodnoj medicini Indije nazivaju haldi, a predstavlja biljku koja potiče rad jetre, pomaže smanjivanju upalnih reakcija, te uklanja probavne smetnje. Ta začinska biljka pridonosi poboljšanju cirkulacije, a posjeduje i antibakterijsko djelovanje.

Muškatni oraščić - vrlo je rasprostranjen u tropskim krajevima. To je jezgra ploda koji raste na Molučkim otocima (ti se otoci nazivaju još i Začinski otoci) u jugoistočnoj Aziji. Kad su Nizozemci zauzeli te otoke u 17. stoljeću i oteli ih Portugalcima, monopolizirali su trgovinu muškatnim oraščićem. Ovaj specifični začin upotrebljava se u pripremi slanih i slatkih jela (primjerice, baklava). Iako se u literaturi spominju dva izraza za eterična ulja ove biljke - kamfen i limonen, treba napomenuti da sadrži i miristicin, tvar koja u većim količinama ima sedativno i halucinogeno djelovanje, dok u malim dozama uklanja osjećaj mučnine, sprječava povraćanje i proljeve.

Papar - tropsko stablo papra potječe iz područja monsunske Azije. U Europu dolazi još u antičko doba. Uzgaja se u svim tropskim područjima s toplom i vlažnom klimom. Zrna papra mogu biti zelene, crvene ili žute boje, ovisno o stupnju zrelosti. Crni papar dobiva se od zeleno ubranih boba, a bijeli od gotovo zrelih, crvenih boba. Papar je vrlo aromatičan, a okus mu je ljuto oštar. U kulinarstvu se bijeli papar koristi za svijetla mesa, a crni za tamna mesa. Papar u zrnu upotrebljava se za sve vrste marinada, juha i variva, a papar u prahu je univerzalan začin za sve vrste jela, umake, koktele, pikantne sireve i salate. Bolje je kupovati papar u zrnu jer mljeveni lako zastari i gubi aromu. Najbolje ga je samljeti neposredno prije uporabe.

Papar potiče probavu, otklanja umor i osjećaj iscrpljenosti, pomaže kod zatvora stolice, a služi kao cjelokupni tonik organizma jer potiče cirkulaciju, prokrvljenost i opskrbu tkiva kisikom.

Šafran - podrijetlom je iz Male Azije. To je najskuplja začinska biljka. Dodaje se u jela od riže, najbolji je u rižotu sa mljevenim mesom. U farmakognoziji je poznat kao lijek za razne bolesti. Uklanja menstrualne bolove te pomaže kod problema povezanih sa menopauzom. Eterično ulje šafranal primjenjuje se u liječenju kroničnih proljeva i neuralgija. U stomatologiji ga koriste kao analgetik za desni, a u kozmetici za čišćenje kože. Ulje šafrana se intenzivno ispituje i zbog blagotvornog djelovanja na razinu masti i kolesterola u krvi. Preporučuje se u prehrani ljudi koji imaju povećani kolesterol u serumu. U medicini Dalekog istoka poznato je da šafran djeluje blagotvorno kod ljudi koji pate od anemije, te da predstavlja svojevrstan tonik za kardiovaskularni i živčani sustav. Ispituje se i zbog svojih svojstava u suzbijanju prijevremenog starenja krvnih žila.

Žitarice su sastavljene uglavnom od ugljikohidrata ili šećera, imaju mali postotak masti koje nalazimo u zobi (žitarica koja daje mnogo energije jer se sastoji od čak 7,4% masti) i u pšeničnim klicama. Ova posljednja namirnica sadrži ulje bogato nezasićenim masnim kiselinama i vitaminom E. Zbog toga su pšenične klice svrstane u namirnice sa antioksidacijskom sposobnošću. Žitarice i njihovi proizvodi uvjetuju svojim unošenjem u organizam sintezu serotonina čime se gubi želja za slatkim koja se stvara čak i nakon obroka ako prilikom obroka nismo konzumirali kompleksne ugljikohidrate.

Pšenica (Triticum vulgare) u svom cijelom zrnu sadrži 10,2% bjelančevina, 70,7% ugljikohidrata, oko 2% masti, kalij, magnezij, kalcij, željezo i vitamine. "Terapija pšeničnom kašom" poznati je postupak kojim se postiže djelotvornost gastrointestinalnog trakta i omogućuje djelotvorno izlučivanje nagomilanih otrova iz organizma.

Ječam (Hordeum sativum) sadržava 11% bjelančevina, 1,8% masti, 73,4% ugljikohidrata. Bogat je mineralnim sastojcima kalija, fosfora i magnezija, a osim toga sadrži i kalcij, natrij, sumpor, željezo, mangan, bakar, cink, kobalt, fluor i jod. Sadrži sve vitamine B-skupine, a u brašnu dobivenom iz ječmenog slada sadržan je i vitamin B12 i vitamina E. Posebnost je ječma u tome što sadrži i do nezasićenih 35% masnih kiselina koje smanjuju vrijednost LDL-kolesterola u krvi, što nije slučaj s inim žitaricama.

Zob (Avena sativa) je žitarica poznata više kao stočna hrana, a u nas se manje koristi u prehrani ljudi. Sasvim pogrešno, budući da ta žitarica u sebi sadrži tvari neophodno potrebne za adekvatan rast i razvoj organizma. Naročito se preporuča u prehrani djece te kod anemija. Zob sadrži lecitin, jedinstvenu molekulu važnu za izgradnju membrana živčanog tkiva. Nadalje u zobi imamo kao u svim žitaricama visokovrijedne složene ugljikohidrate, provitamin vitamina A (karoten), vitamin B1, B6, vitamin E i vitamin K - važan za normalno zgrušavanje krvi. Od minerala zob sadrži sve neophodne makro- i mikroelemente, od željeza do mangana i cinka. Još je važno istaći prisustvo vitamina H ili biotina u zobi. Biotin je neophodan za zdravlje kose i noktiju.

Raž (Seceale cereale) je po sastavu svog zrna slična zrnu prosa. Sastoji se poput svih žitarica najvećim dijelom od ugljikohidrata (74,%), bjelančevina (9,3%) i masti (1,8%). Važni minerali koji ulaze u sastav raži jesu: kalij, fosfor, magnezij i željezo, sumpor ali ima i čitav niz mikroelemenata, uključujući bakar, cink i kobalt.

Kukuruz (Zea mays) je bogat biološki vrijednim sastojcima, škrobom, bjelančevinama i ugljikohidratima. Od kukuruznih se klica dobiva vrlo kvalitetno biljno ulje bogato linolnom i linolenskom esencijalnom masnom kiselinom, fitohormonima i vitaminom E. Grožđani se šećer dobiva iz kukuruznog škroba. Preporučuje se u dijetoterapiji bolesti srca i krvnih žila.

Etilni alkohol sastojak je alkoholnih pića, a dobiva se vrenjem šećera ili škroba. Tijekom procesa nastanka stvaraju se i ostali spojevi koji doprinose i daju specifičnim vrstama pića specifične arome, boje i okuse. Ti su sastojci velikom većinom isto tako odgovorni za brojne neugodne simptome koje osjećamo nakon pretjerivanja s alkoholnim pićima, jednom riječju mamurluk, koji je velikim dijelom uzrokovan kemijskim spojevima sadržanim u alkoholnim pićima i njihovim djelovanjem na strukture u našim stanicama. Međutim, najotrovnija komponenta za naš organizam, u vinu, pivu, konjaku, je upravo alkohol.

Brojne teorije o tome da vina dobivena na tradicionalnim vinogradima - kultivarima, imaju mnogo manje štetnih posljedica po zdravlje nemaju nikakve znanstvene potvrde. Alkohol je za organizam otrov i nastojimo ga uz pomoć prisutnih mehanizama eliminirati iz organizma ili prevesti u manje toksične spojeve. Organizam se protiv alkohola bori uz pomoć enzima koji razgrađuju etanol i metanol. Tih enzima ima dovoljno za malu i umjerenu razgradnju tijekom jednog do dva sata. Vjerojatno je evolucijom razvoj ovih enzima nastao zbog toga što se etanol i njemu slični alkoholi stvaraju prilikom razgradnje pojedinih vrsta voća, ili su već prisutni u zrelom i prezrelom voću pa se naša stanica postojanjem endogenih zaštitnih čimbenika osposobila za njihovu uspješnu detoksikaciju. Međutim, naš se organizam nikako ne može osloboditi i zaštititi od velikih, stalno prisutnih količina alkohola u krvi. Tada alkohol preuzima na neki način kontrolu ključnih komponenti u stanici i njegovom metaboličkom razgradnjom biva podređen metabolizam ostalih ključnih komponenti u stanici. Tako, ako konzumiramo veće količine alkoholnog pića prije ili izvan obroka, a onda konzumiramo ugljikohidrate (šećer, škrob) te se tvari neće pravilno razgraditi na ugljični dioksid, vodu i dati nam potrebnu energiju za tjelesni i umni rad, već će se pretvoriti u vrlo opasne lipide i masti. Tu se ruše svi mitovi u zaštitnom i benevolentnom utjecaju alkohola na nivo kolesterola u krvi. Naime, umjesto da u malim količinama alkohol djeluje zaštitno na nivo masti u krvi, u velikim količinama pogoduje masnoj degeneraciji u nastanku upale unutrašnjih organa.

Djelovanjem alkohola i dolazi do izlučivanja kalija, cinka i magnezija urinom. Alkohol sprječava asimilaciju tiamina (vitamin B1) i folne kiseline, uzrokujući na taj način anomalije živčanog sustava i anemična stanja. Alkoholičari pokazuju karenciju ili nedostatak vitamina B1 - tiamina i vrlo važnog vitamina B6. Piridoksamin ili vitamin B6 potreban je osim za metabolizam šećera i za dobro iskorištavanje bjelančevina, pa dnevna potrebna količina tog vitamina ovisi o dnevnom unosu bjelančevina. Možemo ukratko reći da nedostatak jednog ili više vitamina iz ove skupine B-vitamina uvelike pojačava stres organizma. Mnoge osobe piju isključivo da zaborave trenutačne probleme, da steknu stanovitu hrabrost ili da se opuste. Suprotno onome što se vjeruje, alkohol nije stimulativno sredstvo. Alkohol doprinosi depresivnosti i povećana konzumacija alkohola smanjuje funkcionalnost moždanih stanica, te uvelike reducira sposobnost koncentracije. Šampanjac se koristi kao piće koje služi kao afrodizijak, međutim u većim količinama od jedne čaše, te istovremena konzumacija ostalih alkoholnih pića, ima suprotni učinak i dovodi do smanjenja spolne moći.

Brojne tvari, među kojima alkohol i amfetamini (lijekovi koji se koriste za poboljšanje koncentracije), odgovorni su za gubitak apetita i mogu biti i ozbiljan uzrok pojave pothranjenosti kod pojedine osobe. Osim toga, budući da jedan gram alkohola daje oko 7 kcal svojom razgradnjom, osobe koje konzumiraju veće količine alkohola postepeno prestaju jesti te svu potrebu za energijom nadoknađuju iz alkohola. Ako pak nastave s jelom ili pojačaju svoj apetit (to je slučaj kod stalne umjerene do veće konzumacije alkohola, dok još ne govorimo o pravom metaboličkom alkoholizmu) dolazi do povećanja tjelesne težine jer ipak je količina kalorija dobivena iz alkohola poprilična. Za usporedbu, prisjetimo se: ugljikohidrati i proteini daju po gramu 4 kcal, a masti 9 kcal. Stoga, s obzirom na 7 kcal po gramu, alkohol ipak spada u kalorijski "jače" tvari.

Meso unutrašnjih organa životinja komercijalno nazivamo iznutricama. Pod tim pojmom podrazumijevamo meka tkiva što pripadaju organima trbušne šupljine životinja, ali i ostale komercijalno vrijedne dijelove životinjskog mesa. U ovu vrstu mesa ubrajamo: jetra, bubrege, pluća, srce, mliječne žlijezde, testise, slezenu, mozak, želudac (tripice ili fileki), timus, jezik i rep.

Nemali broj ljudi na smo spominjanje nekog od prethodno nabrojenog mesa, pokazuje izraz odbijanja i osjećaj gađenja. Međutim, te su namirnice prema svojoj nutritivnoj vrijednosti i sastavu dostojne uvrštavanja u svakodnevni jelovnik. Štoviše, nije samo to razlog! Drugi razlog zbog kojeg je dobro razmisliti o povremenom „posezanju" za tim namirnicama, leži u njihovoj prihvatljivoj cijeni.

Općenito može se reći da se ova vrsta mesa odlikuje visokim sadržajem vitamina B-skupine, posebno vitamina B12 koji se stvara isključivo u životinjskoj stanici i koji između ostalog predstavlja i esencijalnu tvar u sazrijevanju crvenih krvnih zrnaca. To je meso, nadalje, bogato mineralima željezom i cinkom, a izvrsni je izvor proteina. Uz sve te nutritivne vrijednosti ipak se te namirnice moraju koristiti u određenim slučajevima i s određenim oprezom. Zašto? Zato što je većina od prethodno nabrojenih vrsta mesa najčešće i skladište kolesterola. Sadrži i visoku količinu purinskih baza - preteča mokraćne kiseline, stoga predstavlja gotovo „zabranjene" namirnice u prehrani bolesnika koji boluju ili su skloni nastanku gihta. Uz to, stanovita umjerenost i kontrola u prehrani ovom vrstom namirnica potrebna je iz razloga pojave simptoma trovanja. Neki od ovih organa predstavljaju mjesta u organizmu preko kojih se čisti, odnosno filtrira krv, pa se u pojedinim slučajevima u njima mogu naći zaostale rezidue stranih tvari, lijekova, umjetnih gnojiva, pesticida... Najbolje je koristiti uvijek kad je to moguće iznutrice mladih životinja.

Upoznajmo pobliže prednosti i eventualne nedostatke pojedinih vrsta mesa koje ubrajamo u iznutrice:

JETRICA - predstavlja poznatiju i najviše iskorištavanju iznutricu u prehrani stanovništva. Ovo meso posjeduje visoko nutritivnu vrijednost, veću od one prisutne u mišićnom mesu. Visoka nutritivna vrijednost u odnosu na mišićno meso nije rezultat međusobnog odnosa bjelančevine: masti, jer je taj odnos između ovih dviju vrsta mesa sličan, već zbog prisutnosti visoke količine vitamina i minerala u jetricama. Jetrica predstavljaju dobar izvor željeza, fosfora, vitamina B12, folne kiseline, riboflavina (vitamina B2), niacina i vitamina A. Ovaj posljednje navedeni vitamin, prisutan je u jetricama u iznimno visokim količinama, jer jetra predstavlja organ u kojem se vitamin A uskladištava (kod ljudi i životinja). Navodi se da 100 g jetrica (jedna mala šnita) sadrži 20 puta više vitamina A od dnevno potrebne količine tog vitamina za odrasli organizam. Budući da se ovaj vitamin unesen u većim količinama tijekom rane trudnoće može uzrokovati stanovite malformacije fetusa, uobičajeno je preporučiti ženama u trudnoći da naročito tijekom prvog tromjesečja trudnoće ne konzumiraju jetrica.

U prehrani su najbolja teleća jetrica, a koriste se i svinjska zbog svog specifičnog okusa. Međutim, poseban je gurmanski doživljaj jetrena pašteta, naročito ako je pripremljena od gušće jetre.

Kod jetrica i ostalih iznutrica preporučuje se konzumacija isključivo svježe hrane, nikako smrznute, a i od kupnje do pripreme ne bi trebalo proći više od 24 sata (pri tome meso mora obavezno stajati u hladnjaku na 8 °C).

SRCE - dobar je izvor proteina, riboflavina, niacina i vitamina B12. Sadrži mnogo željeza i manje količine cinka. Čvrsta i pomalo žilava konzistencija mesa srca i ugodan okus, razlozi su zašto je meso prihvatljivije kod djece od jetrica.

MOZAK - spada u tzv. „bijele" iznutrice. Najčešće se u mesnicama nalazi juneći i goveđi mozak, ali su najukusniji teleći i janjeći. Mozak se prije pripreme mora pažljivo oprati i moraju se ukloniti svi tragovi zgrušane krvi. Mozak je izrazito lako probavljiva namirnica. Odlikuje se visokim sadržajem fosfolipida. To su tvari od kojih je najvećim dijelom sastavljena stanica ovojnica ili membrana. Sadržaj proteina u moždanom tkivu je manji nego u mišićnom tkivu, u mozgu proteini čine manje od 10% ukupne mase. Mozak sadrži 13% masti, bogat je mineralima, kalijem, fosforom, natrijem, željezom. Postoji jedan veliki nedostatak kod ove namirnice, a to je strahovito visok sadržaj kolesterola. U 100 grama mozga sadržano je oko 2 grama kolesterola! Sukladno svim dnevnim potrebama, preporuča se unos najviše 3000 mg kolesterola putem hrane tijekom 24 sata. Dakle, u 100 grama tkiva mozga sadržano je gotovo 7 puta više kolesterola nego što je dnevna potreba. Iz tog razloga mozak moraju izbjegavati one osobe koje su sklone aterosklerozi i hiperkolesterolemiji. Oprez je potreban i kod osoba koje boluju od gihta jer je mozak izuzetno pun purina. Najbolje je biti suzdržan kad je ova namirnica u pitanju, ne treba ju izbjegavati, ali umjerenost je dobra preporuka.

BUBREZI - predstavljaju delikatesu priređenu na maslacu, uz dodatak limuna i likera. Često se puta služe za doručak u otmjenim aristokratskim obiteljima. Sadrže visoko vrijedne vitamine: kobalamin B12, riboflavin, niacin, vitamin A, folnu kiselinu, a od minerala treba spomenuti cink. Najbolji su bubrezi mladih životinja, teleći i janjeći. Prije pripreme najbolje je bubrege namočiti preko noći u mlijeku. Pripremaju se uvijek samo svježi bubrezi. Nikada ih nemojte zaleđivati, niti držati dulje od 24 sata u hladnjaku (osim ako nisu u mlijeku). Niti ovu namirnicu nije uputno uvrstiti u prehranu ljudi koji boluju od hiperkolesterolemije i gihta, budući da se i tu nalaze kolesterol i purini u zamjetnoj količini.

TRIPICE - predstavljaju meso želuca životinje. Goveđe tripice imaju znatnu nutritivnu vrijednost jer sadrže velike količine proteina (čak 18%, a vrlo malu količinu masti (oko 1%). Budući da u sebi sadrže mnogo vezivnog tkiva, ponekad mogu izazvati otežanu probavu u želucu. Za prave gurmane nije potrebno isticati kako tripice mogu predstavljati jeftin, ali ukusan i fin obrok. Ujedno je to obrok u kojem mogu uživati i osobe koje zbog stanovitih problema (hiperkolesterolemija i giht) ne smiju konzumirati ostale iznutrice. Najbolje su priređene u umaku s dodatkom slanine, špeka, šunke ili pancete ili pohane kako ih naš kuharski velemajstor Branko Ognjenović priprema uz ukusan tartar-umak.

Loj je masno tkivo životinjskog podrijetla koje se sastoji od 99% masti. Mast je otopljeni loj i ista je po sastavu kao loj. Budući da se radi o namirnicama koje su sastavljene od zasićenih masnih kiselina, najbolje je ako ih u prehrani koriste osobe koje se bave intenzivnom sportskom aktivnošću ili pak radnici koji obavljaju teške fizičke poslove. Zbog visokog sadržaja zasićenih masnih kiselina teško se probavljaju i bolje je u prehrani zamijeniti ove namirnice biljnim uljima.

Pivo je pjenušavo osvježavajuće piće s malim udjelom alkohola i karakterističnom aromom po hmelju, dobiveno alkoholnim vrenjem pivske sladovine pomoću pivskog kvasca. Najstarije je i najraširenije alkoholno piće na svijetu, tako da zasigurno ima veliki nutritivni značaj u organizmu svakog konzumenta. Kako postoje je više vrsta piva, tako i kemijski sastav varira što posljedično ima drugačiji utjecaj na ljudski metabolizam. No, generalno se može reći da je pivo jedan solidan obrok. Izvor je vitamina skupine B, magnezija, selena, fosfora, biotina i kalija. Zbog takvog kemijskoj sastava često se naziva i ''tekućim kruhom''. Ipak glavni sastojak jest voda odnosno alkohol, točnije etanol, koji u malim količinama djeluje preventivno na kardiovaskularne bolesti, a u svakodnevnom pretjeranom konzumiranju uzrokuje bolesti jetre i ovisnost. Dakle, najvažnija je ravnoteža u konzumiranju piva. Često se u nas koristi izraz ''pivski trbuh'' kojeg imaju pretežito muškarci iznad 25 godina; no, nakupljanje masnog tkiva u području trbuha ima mnogo više korelacije sa stilom života i prehranom nego s pretjeranim konzumiranjem piva.

Tipično svijetlo pivo "lager", na 100 mL daje 41 kcal, dok takvo bezalkoholno pivo daje samo 15 kcal. Usporedbe radi, gazirani sokovi na 100 mL daju 42 kcal, dok punomasno mlijeko na isti volumen 64 kcal.

Za sušene namirnice životinjskog podrijetla kao i za iste namirnice koje se čuvaju u konzervama vrijedi činjenica da su to vrlo često masni i slani proizvodi jer se sol dodaje kao konzervans prilikom sušenja ili konzerviranja. Pri tome treba voditi računa da se konzumacija takvih namirnica svede na razumnu mjeru, jer svako pretjerivanje u konzumaciji proizvoda bogatih solju, može poremetiti rad sustava za izlučivanje vode iz organizma. Stoljećima se već poseže za raznim tvarima koje će jelu ili namirnicama poboljšati ili pojačati okus, sačuvati ili pak promijeniti boju ili će pomoći da se namirnice i jela duže održe svježima ili bolje rečeno jestivima. Te tvari su aditivi, koji sami nemaju nutritivnu vrijednost, ali bez njih hrana i jela ne bi imali okus, boju, konzistenciju, a ni trajnost poput one na koju smo navikli. Bez aditiva pojedine se namirnice ne bi dugo mogle održati svježima: masnoće bi užegle, meso bi se pokvarilo i počelo trunuti, a voće i povrće izgubilo bi sebi svojstvenu boju i konzistenciju. U salamama je taj aditiv natrijev nitrit. Natrijev nitrit koristi se desetljećima za konzerviranje raznih proizvoda dobivenih preradom mesa životinja i riba. On je odgovoran da suhomesnati proizvodi zadrže crvenu boju i nakon termičke obrade kuhanjem ili pečenjem. U nedostatku takvih konzervansa, proizvodi bi tijekom obrade uz visoku temperaturu poprimili smeđu boju. U suhomesnate proizvode dodaje se natrijev nitrit u minimalnim količinama koje uz umjerenu upotrebu ne mogu ugroziti zdravlje. Veće količine mogu u organizmu ometati transport kisika u krvi i stanicama. Najveći nedostatak nitrita je taj što ako se nekontrolirano pretjera u njihovoj konzumaciji, u organizmu se mogu pretvoriti u nitrate i stvoriti s aminima nitrozoamine koji imaju mutageno svojstvo i mogu u visokim koncentracijama izazvati nepoželjnu proliferaciju ili bujanje stanica. Međutim, istovremenom upotrebom vitamina C ili nekih drugih molekula koje će spriječiti pretvorbu nitrita u nitrozoamine mogu se ti proizvodi bez velike bojazni koristiti u prehrani. Poznato je istraživanje koje je provedeno u Japanu, kojim se dokazalo da je pijenje gaziranih napitaka, prilikom konzumacije proizvoda koji su sebi sadrže natrijev nitrit, poželjno jer se pod utjecajem sastojaka iz gaziranih pića nije zbivala štetna pretvorba nitrita u nitrozoamine. Suhomesnati proizvodi poput pršuta, pancete i kraškog vrata, gdje je sastav namirnice „vidljiv” više se preporučuju od suhomesnatih proizvoda koji spadaju u polutrajne salame, budući da je kod njih količina konzervansa veća i sastav manje definiran. U svakom slučaju takve namirnice treba izbjegavati u bolestima poput povišenog krvnog tlaka, povećane vrijednosti masnoća u krvi, prisutnog dijabetesa, bolestima jetre i bubrega, a u ostalim stanjim treba ih koristi samo iznimno, jednom do dvaput tjedno.

Bijela riba je najukusnija kad se peče, a zatim lagano pirja. Takvim pripremanjem riblje meso najbolje upije okuse iz umaka. Ovo jelo prepuno je antioksidansa i spojeva koji djeluju protuupalno.

Sastojci

• 1 kg filea grdobine
• 200 ml zelenog čaja
• 100 ml vrhnja za kuhanje
• 800 g krumpira
• maslinovo ulje
• limun, peršin, kurkuma, brašno, sol,  papar
  povrtni temeljac
• začini po volji

Priprema jela

Grdobinu posušite, narežite na 1,5 cm debele odreske, lagano istucite, pokapajte limunom i uvaljajte u brašno. Na ugrijanom maslinovom ulju popecite grdobinu da dobije zlatnožutu boju. Podlijte povrtnim temeljcem i zelenim čajem. Grdobinu prelijte vrhnjem za kuhanje. Začinite kurkumom i s nekoliko kapi limunova soka. Lagano prokuhajte.
Uz filete od grdobine u umaku od zelenog čaja servirajte kuhani krumpir s peršinom.

Kopriva se među lisnatim samoniklim biljkama i nekim poznatim kultiviranim povrtnicama, nameće kao apsolutni rekorder u sadržaju vitamina C. Ova je juha začinjena sitno nasjeckanim mediteranskim travama. Obrok se može servirati i kao topla, ali i kao hladna varijanta.

Sastojci

• 400 g mlade koprive
• 50 g maslaca
• 2 glavice ljubičastog luka
• malo sitno sjeckanog ružmarina, timijana, bosiljka i origana
• 200 g krumpira
• 1 l povrtnog temeljca
• kockice suhog kukuruznog kruha
• žlica maslinova ulja
• sol, papar

Priprema

Narežite krumpir i kuhajte u malo vode.

Na maslinovom ulju pirjajte sitno nasjeckani luk.

Dodajte usitnjeno mediteransko začinsko bilje, prokuhani krumpir. Kratko pirjajte. Dodajte povrtni temeljac, malo soli i  papra. U kipuću juhu dodajte mladu koprivu. Nakon 5 minuta kuhanja, ručnim mikserom usitnite sastojke kako biste dobili gustu juhu. Na maslacu prepržite kockice kukuruznog kruha s ostatkom mediteranskih trava dok ne postanu hrskave. Juhu od koprive servirajte umjereno toplu u manjim zdjelicama, a neposredno prije dodajte u svaku zdjelicu nekoliko kockica prepečenoga kruha.

Kombinacija Mediterana i Dalekog Istoka sadržana je u ovom receptu. Rezultat je jednostavno, sirovo jelo, koje predstavlja lagani obrok prepun kvalitetnih spojeva koji djeluju na suzbijanje prijevremenoga starenja.

sastojci

• 1 veći komorač
• 2 mozzarelle
• 100 g shi-taki gljiva
• 2 rajčice
• pola korijena celera
• četvrtina mrkve
• 1 srednje kisela jabuka
• sok od jednog limuna
• 4 žlice  ekstra djevičanskog maslinovog ulje
• 2 žlice balzamičnog octa 

Priprema jela

Narežite komorač, mozzarellu, gljive i rajčice. Celer, mrkvu i jabuke naribajte na najsitniji ribež i začinite limunovim sokom. Shi-taki gljive narežite na listiće. Složite redom: komorač na dno staklenog tanjura, zatim smjesu naribane mrkve, celera i jabuke, te gljive. Na kraju  složite mozzarellu koju poškropite octom, i završite s rajčicom. Sve začinite maslinovim uljem  i poslužite uz hruskavo prepečeni raženi kruh.

Maslinovo ulje i lješnjaci donose najkvalitetnije masne kiseline našem organizmu. Ovi jednostavni kolačići uz jogurt ili čaj zamjenjuju izvrstan poslijepodnevni međuobrok.

Sastojci

• 40 g lješnjaka
• žlica mladog maslinovog ulja
• 50 g šećera
• 100g brašna
• 0,02 l konjaka
• 1 g cimeta
• sok jedne naranče

Priprema jela

Izmiješajte ulje, šećer sok i konjak. Dodajte prosijano brašno i grubo nasjeckane lješnjake. Pospite cimet i zamijesite u glatko tijesto. Odmorite tijesto oko 2 sata u hladnjaku zamotano u foliju. Izvaljajte na 0,5 cm debljine i režite modelom okruglog oblika. Složite u namazani lim i pecite u pećnici na umjerenoj vatri 15 do 20 minuta dok ne dobije zlatnožutu boju. Na kraju pospite šećerom u prahu i poslužite uz tople napitke. Uz to poslužite hladni čaj od mente, s medom od lavande.