Psihodelici – mogu li kontroverzne supstance postati terapijski pristup?

Uvod

Konzumiranje ilegalnih psihoaktivnih supstanci i stvaranje ovisnosti o njima jedan je od gorućih javnozdravstvenih problema u cijelom svijetu. Važno je razlikovati zloupotrebu droge i njihove uporabe u lječidbene svrhe.

Psihodelike dijelimo na sintetičke i prirodne. Najpoznatiji su psihodelici dietilamid lizerginske kiseline (LSD), dimetiltriptamin (DMT), psilocibin i meskalin. Brojni halucinogeni lijekovi prirodnog podrijetla, dobiveni su iz gljiva i biljaka latinske Amerike te se tisućama se godina koriste u vjerskim ili tradicionalnim ritualima. Istraživanja posljednjih godina ponovno otvaraju pitanje terapijskog potencijala psihodelika, no njihova klinička primjena i dalje ostaje ograničena i strogo kontrolirana.

Psihodelici su tvari koje mijenjaju percepciju, emocije i način obrade informacija. Povijesno su najčešće povezivani s rekreativnom uporabom, no posljednjih godina ponovno se istražuju u kontekstu mentalnog zdravlja. Interes proizlazi iz činjenice da dio osoba ne postiže zadovoljavajuće poboljšanje uz standardne oblike liječenja, osobito u slučajevima depresije otporne na terapiju, posttraumatskog stresnog poremećaja te određenih oblika ovisnosti.

Zbog toga se razmatra mogu li psihodelici, primijenjeni u strogo nadziranim uvjetima, imati dodatnu terapijsku vrijednost, odnosno dovesti do remisije simptomatike liječenog poremećaja.

Razlozi porasta znanstvenog interesa

Psihodelici su bili predmet istraživanja i sredinom 20. stoljeća, no razvoj je bio ograničen zbog zakonskih i etičkih prepreka. Zbog političkog pritiska i neizbježne potencijalne opasnosti nekontrolirane upotrebe, zabranjeni su sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U posljednjem desetljeću ponovno se uključuju u klinička ispitivanja, uz jasno definirane sigurnosne zahtjeve i nadzor.

Cilj aktualnih istraživanja je procijeniti mogu li psihodelici poboljšati ishode liječenja u specifičnim populacijama, bez zamjene postojećih terapijskih protokola.

Način djelovanja

Psihodelici privremeno mijenjaju komunikaciju između različitih funkcionalnih mreža u mozgu. Prema dostupnim podacima, tijekom njihovog djelovanja dolazi do povećane povezanosti moždanih područja koja inače manje intenzivno surađuju, što može utjecati na emocionalnu obradu i percepciju vlastitog stanja.

Takve promjene smatraju se potencijalnim mehanizmom koji može olakšati psihološku obradu, ali se same po sebi ne smatraju terapijskim postupkom. Primjena stoga uvijek uključuje pripremu, stručno vođenje i naknadnu integraciju iskustva, što predstavlja ključnu komponentu sigurnog provođenja.

Pacijenti nakon konzumacije psihodelika prolaze stanja koja dijelimo u tri faze. U prvoj fazi, neposredno nakon konzumacije, osoba doživljava mistična iskustva okarakterizirana povišenim raspoloženjem, gubitkom pojma o prostoru i vremenu, javlja se osjećaj jedinstva sa svemirom, strahopoštovanja i često nemogućnosti verbalizacije iskustva kojeg su proživjeli. Ova faza može trajati od nekoliko minuta do nekoliko sati i smatra se vrhuncem i najpoželjnijim dijelom psihodeličnog doživljaja. Obilježja su druge faze pojačano pozitivno raspoloženje i manji stupanj opterećenja brigama koje su prethodno uznemiravale osobu. Taj efekt kroz dva, do četiri tjedna počinje popuštati. U trećoj se fazi ostvaruje dugoročno pozitivan učinak psihodelika.

Područja u kojima se istražuje moguća primjena

• Depresija otporna na konvencionalno liječenje

U pojedinim studijama zabilježeno je smanjenje simptoma depresije nakon primjene psihodelika, no trajanje i stabilnost učinka još nisu jasno definirani.

• Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)

Ispituje se može li primjena psihodelika pod stručnim nadzorom olakšati pristup traumatskim sadržajima i pridonijeti smanjenju intenziteta simptoma

• Poremećaji povezani s uporabom psihoaktivnih tvari

U sklopu kombiniranih pristupa, uključujući psihoterapiju, istražuje se njihova potencijalna uloga u smanjivanju žudnje i promjeni obrasca ponašanja.

• Tjeskoba kod teških i neizlječivih bolesti

U palijativnom kontekstu istražuje se mogu li psihodelici smanjiti egzistencijalnu tjeskobu i poboljšati psihološku prilagodbu bolesti.

Važno je naglasiti da se psihodelici trenutačno ne primjenjuju u rutinskoj kliničkoj praksi, a dostupni nalazi još uvijek su preliminarni.

Sigurnosni aspekti

Primjena psihodelika u istraživačkom okruženju provodi se uz strogo kontrolirane uvjete, uključujući pripremu sudionika, stalni nadzor i jasne sigurnosne protokole. Unatoč tome, psihodelici mogu izazvati značajne emocionalne i perceptivne promjene, zbog čega nisu prikladni za osobe s određenim psihijatrijskim stanjima. Sigurnost je u velikoj mjeri povezana s nadzorom stručnjaka, a primjena izvan medicinsko-istraživačkog konteksta nosi veći rizik.

Pozitivan terapijski učinak psihodelika sve je prepoznatiji pa su predložene i smjernice za njihovu primjenu u kliničkim ispitivanjima, radi smanjenja neželjenih nuspojava. Smjernice su sljedeće:

• barem dvije osobe medicinske struke uključene u istraživanja
• ispitanik upoznaje medicinske djelatnike koji će mu aplicirati tvar
• informirani pristanak s detaljnim opisom svih postupaka koji se provode tijekom istraživanja,
• obavezna prisutnost liječnika u slučaju potrebe za medicinskom intervencijom

Otvorena pitanja

Iako je interes za psihodeličnu terapiju u naglom porastu, dostupna istraživanja još uvijek uključuju ograničen broj sudionika i relativno kratka razdoblja praćenja da bi povukli jasne zaključke. Zbog toga ostaju nejasna sljedeća pitanja: koliko dugo traje terapijski učinak, postoji li potreba za ponavljanjem aplikacije i u kojem periodu, koji si sigurnosni rizici i komplikacije.

Kako uklopiti uporabu u zdravstveni sustav uz jasno definirane standarde te zakonska regulativa, riješiti etička pitanja, razviti terapijske postupke te financiranje iz proračuna.

Sumarno, psilocibin, LSD i DMT pokazuju značajnu korist u liječenju poremećaja raspoloženja, problema uzrokovanih prekomjernom konzumacijom alkohola, tjeskobe, intrapsihičke napetosti te u liječenju neurodegenerativnih poremećaja. U Republici Hrvatskoj registriran je esketamin i koristi se isključivo na kliničkim odjelima, uz prisustvo medicinskog osoblja.

Zaključak

Prema sada dostupnim podacima, psihodelici se ne smatraju standardnim oblikom liječenja. Međutim, preliminarni rezultati kliničkih ispitivanja upućuju na mogućnost njihove buduće uloge u kombiniranim terapijskim pristupima, osobito u slučajevima u kojima postojeće metode ne daju zadovoljavajuće rezultate.

Potrebna su daljnja, veća i dugoročna istraživanja kako bi se precizno odredila učinkovitost, sigurnost i potencijalna primjenjivost psihodelika u medicinskoj praksi.