Bilje iz mora, kako se alge popularno nazivaju, u budućnosti će postati zasigurno općeprihvaćena hrana. Brojne studije provedene na iznalaženju novih namirnica u prehrani čovječanstva, govore u prilog ovoj tvrdnji. Budući da se alge razmnažaju geometrijskom progresijom, lako ih se uzgaja i prinosi su značajni, a nije zanemariva niti činjenica da su to namirnice potpuno netoksične za ljudski i životinjski organizam. Ta bi namirnica mogla predstavljati jedno od rješenja za brojne probleme u prehrani čovječanstva u narednom tisućljeću. Nije samo Japan jedan od proizvođača i glavnih izvoznika algi. Danas se na europskom tržištu mogu naći alge podrijetlom iz Skandinavije, Velike Britanije i Francuske. Za sada se u trgovinama ne mogu naći svježe alge, već se one prodaju kao sušene u obliku listića ili vrpci. Mnoge alge izvrstan su izvor joda, minerala esencijalnog za rad i fiziološku aktivnost žlijezde štitnjače. Karakteristični znak nedostatnog unosa joda u organizam je povećanje žlijezde štitnjače, odnosno gušavost. Ta se pojava javlja u onim krajevima gdje se jod ne unosi dostatno putem hrane i vode.

Ostali minerali prisutni u algama poput bakra i željeza, neophodni su u sintezi crvenih krvnih zrnaca - eritrocita. Magnezij je važan za rad mišića i živčanog sustava, kalcij za izgradnju kosi i prijenos signala, kalij za održavanje ravnoteže elektrolita, a cink nadasve za pravilan razvoj obrambenog sustava organizma. Prava mala "garda" sastavljena od vrsnih vojnika, sadržana je u algama.

Većina algi sadrži i vitamine iz B-skupine, te preteču vitamina A - beta-karoten. Za beta-karoten vrijedi mišljenje da je djelotvorna molekula u sprječavanju štetnog utjecaja slobodnih radikala, te da štiti organizam od pojave degenerativnih bolesti.

Alge su i značajan izvor prehrambenih vlakana. Vlakna koja ulaze u sastav algi, pretežno su ona topiva u vodi, važna za normalan rad naših crijeva.

Bakalar kao namirnica u prehrani, posjeduje značajna dijetoterapijska svojstva i nutritivno je visoko kvalitetna namirnica. Nadasve je bogat bjelančevinama, mineralima (fosfor, kalcij, jod i željezo), ima jako malo masnoća i nisko je kaloričan. Stoga se bakalar preporuča u prehrani ljudi koji zbog bolesti ili stanja u kojem se nalaze moraju koristiti hipokaloričnu prehranu (prehranu s izrazito niskim kalorijski unosom). Međutim, bakalar se kao namirnica nalazi na samom vrhu popisa namirnica i u onih pacijenata ili ljudi koji moraju slijediti uravnoteženu prehranu bez smanjivanja kalorijskog unosa. Osim toga preporuča se i u prehrani sportaša zbog visokog udjela kvalitetnih bjelančevina koje služe za izgradnju mišićne mase. U 100 grama bakalara nemamo ugljikohidrata, ali zato nalazimo skoro 22 grama proteina i samo oko 1 gram otpada na masti. Ukupna je kalorijska vrijednost 100 grama bakalara između 75-90 kcal ovisno o tome govori li se o sušenom ili svježe usoljenom bakalaru. Svakako treba još jednom istaći da je to vrlo prihvatljiva namirnica u svim redukcijskim dijetama jer daje puno manje kalorija od ostalih proteinskih namirnica.

Bakalar ima malo masti, ali one koje u sebi sadrži su visokovrijedne i spadaju u red esencijalnih masti (one koje ne mogu nastati u organizmu, već se moraju unijeti hranom). To su u prvom redu masti iz skupine omega-3-masnih kiselina. Omega-3-masne kiseline spadaju među najbolje masnoće. Te polinezasićene masne kiseline sastoje se najčešće od EPA (eikosapentaenske kiseline) i DHA (dokosaheksaenske kiseline). Od mnogih njihovih pozitivnih učinaka, ističu se sljedeća svojstva: čine da se krvna zrnca manje lijepe i grušaju, smanjuju neke štetne kemijske reakcije, poput reakcija naknadne oksidacije koje dovode do promjena u arterijama. Nadalje omega-3-polinezasićene masne kiseline smanjuju razinu LDL-kolesterola čija se štetna uloga očituje pojavom aterogenih plakova na arterijama, ali omega-3-masne kiseline smanjuju i ukupnu količinu kolesterola pa se uvelike preporučuju i kao dodaci u prehrani svih ljudi koji su podložni porastu vrijednosti kolesterola u serumu. I konačno, za te se masne kiseline zna da smanjuju krvni tlak i da djeluju protuupalno.

Uz to, bakalar je bogat vitaminima topivim u ulju - vitaminom A i vitaminom D. Ta su dva vitamina neophodna za zdravlje naših sluznica i za jačanje kostiju. Vitamin D je esencijalan za pravilan rast i razvoj djece, a uvodi se i u prehranu svih osoba sklonih osteoporozi.

Bijela je riba po kemijskom sastavu aminokiselina i bjelančevina najsličnija životinjskom mesu, te sadrži mnoga mišićna vlakna koja omogućavaju jednostavniju probavu. Omiljeni je dio različitih dijeta, a razlog tome leži u činjenici da 100 g ribljeg mesa ima samo 70 kcal. Najukusnija priprema bijele ribe je ta da je se peče na gradelama s dodatkom maslinovog ulja, peršina i češnjaka. Preporuča se kod oporavka od proljeva, u obliku riblje juhe, kod rekonvalescenata nakon operativnih zahvata te u prehrani sportaša i onih koji žele izgraditi mišićnu masu.

Bjelanjak je dio jajeta koji osigurava žumanjak i embrio koji se u njemu nalazi nakon oplodnje. Volumno čini 2/3 cijelog jajeta. Kemijski sastav je vrlo jednostavan: 15% proteina otopljeno u vodi te nešto malo ugljikohidrata i natrija. Sadrži masti u tragovima za razliku od žumanjka. Koristi se na različite načine u kulinarstvu. Važno je napomenuti da bilo kakvim zagrijavanjem bjelanjka dolazi do stupnjevite denaturacije proteina što je vrlo važno za ljude koji imaju strogi režim prehrane. Koristi se kada god treba nadoknaditi mišićnu masu i proteine u serumu. Izvor je svih esencijalnih aminokiselina.

Brazilski oraščić najbogatija je namirnica mineralom selenom. Selen je vrlo snažan antioksidans za koji je znanstveno dokazano da štiti od kardiovaskularnih bolesti i raka prostate. Brazilski  je oraščić dobar izvor proteina i biljnih vlakana. Sadrži mnogo minerala cinka i magnezija, a tu su još i značajne količine fosfora, bakra i željeza. Količina od 100 g daje oko 700 kcal, pa spada u kalorične namirnice. No dovoljno je pojesti jedan brazilski oraščić na dan da se dobije dnevno potrebna količina selena.

Tim se imenom nazivaju razne biljke koje rastu samonikle na našim poljima, a zapravo se pod tim imenom krije biljka iz porodice radiča. Ima karakteristične plave zvjezdaste cvjetove i nazubljene tamnozelene listove. Divlja cikorija ima karakterističan gorak okus i jede se u salatama ili kuhana u raznim juhama s ostalim povrćem. Jako je dobar izvor vitamina C, beta-karotena i kalija. Sadrži vrlo malo masti, ali važno je naglasiti da su od masti najzastupljenije one visoko vrijedne bogate polinezasićenim masnim kiselinama. Svakotjedna konzumacija ove biljke osigurava vam zasigurno dugi životni vijek i elastičnost krvnih žila.

Jogurt, acidofil, kefir, LGG-proizvodi su proizvod dobiven fermentacijom ili vrenjem mlijeka uz pomoć specifičnih bakterija. Predstavljaju izvrstan izvor kalcija i fosfora, minerala neophodnih za pravilan razvoj i rast kostiju i zubi. Sadrže i značajne količine vitamina B2, neophodnog za pravilno stanično disanje i dobivanje energije iz ugljikohidrata, masti i nekih aminokiselina. Riboflavin je vitamin koji svojim djelovanjem pomaže i djelovanje ostala dva vitamina B-skupine: tiamina (vitamin B1) i piridoksamina (vitamina B6). Fermentirani mliječni proizvodi daju i vitamin B12, koji je uz ostalo neophodan za rast i razvoj stanica, za pravilno sazrijevanje crvenih krvnih zrnaca i za održavanje živčanog sustava. Fermentirani mliječni proizvodi su niskokalorična namirnica i ovisno o vrsti mlijeka iz kojeg se priređuju mogu imati i različitu kalorijsku vrijednost. Tako primjerice 100 grama jogurta priređenog od punomasnog mlijeka daje oko 150 kcal (627 kJ), dok onaj dobiven vrenjem nemasnog mlijeka daje svega 45 kcal (190 kJ). Dodatak voća i šećera nemasnom jogurtu povećava i kalorijsku vrijednost, tako nemasni voćni jogurt uz dodatak jagode ima energetsku vrijednost približno 70 kcal (300 kJ).

U fermentiranim mliječnim proizvodima prisutne su na tisuće mliječnih bakterija koje u procesu vrenja stvaraju mliječnu kiselinu, a na nivou crijeva potiču stvaranje zdrave bakterijske flore. Sposobnost i kapacitet fermentiranog mlijeka i tih proizvoda da posjeduju stimulirajući i zdrav utjecaj na organizam zapravo najviše ovisi o broju živućih mikroorganizama prisutnim u samom proizvodu. Što je proizvod svježiji veći je broj živih bakterija sadržan u njemu i veća je vjerojatnost da će sve te bakterije preživjeti prolaz kroz probavni trakt, odnosno kroz želudac koji može postati mjesto "umiranja" bakterija uslijed djelovanja želučane kiseline. Jedino "jaki" i svježi mikroorganizmi iz fermentiranih mliječnih proizvoda mogu doći na mjesto svog djelovanja - sluznicu crijeva i tu se "utaboriti".

Fermentirani mliječni proizvodi nazivaju se još i probiotici - nutritivno su nezamjenjivi jer omogućuju regeneraciju i održavanje normalne crijevne flore. Budući da se u fermentiranim mliječnim proizvodima mliječni šećer pretvara u mliječnu kiselinu, te proizvode mogu koristiti i osobe koji iz nekog razloga ne podnose mliječni šećer - laktozu. Priprema ovih proizvoda moguća je od kravljeg, kozjeg i ovčjeg mlijeka.

Najnovija ispitivanja na području znanosti o prehrani pokazala su da nisu svi mikroorganizmi iz fermentiranih mliječnih proizvoda istovaljani, te da svaki od njih posjeduje zapravo svoju jedinstvenu ulogu. Međusobnim povoljnim kombinacijama mikroorganizama postiglo se unaprjeđenje djelovanja mikroorganizama na nivou organizma. U tim kombinacijama oni jedan prema drugom pokazuju odnos koji se u znanstvenoj terminologiji naziva sinergistički odnos ili sinergizam. Mikroorganizmi koji se u posljednje vrijeme sve više koriste kao dodatak fermentiranim mliječnim proizvodima pokazali su se mnogo otpornijima na utjecaj želučane kiseline, dolaze u većem broju na ciljana mjesta u crijevima i posjeduju veći kapacitet svoje reprodukcije na ciljnom mjestu. U tome je prednost ovih mikroorganizama u odnosu na tradicionalne, koji su se do sada koristili.

Interes znanstvenika usmjeren je posebno prema dvjema bakterijskim vrstama, za koje se smatra da mogu zadovoljiti i najveća očekivanja: to su Bifidobacterium i Lactobacillus acidophilus. Te su dvije bakterije normalno prisutne u crijevnoj flori čovjeka zajedno sa ostalim bakterijama koje sudjeluju u održavanju bakterijske ravnoteže organizma. Te bakterije nazivamo još i "protektivnim ili zaštitnim agensima ili čimbenicima". Ti su mikroorganizmi u stanju "kolonizirati" crijevo, "prilijepiti" se na sluznicu crijeva i djelovati kao antagonisti ("suparnici") prema patogenim bakterijama koje uzrokuju infekciju. Lactobacillus acidophilus i Lactobacillus rhamnosus prianjaju uz sluznicu crijeva i ne dozvoljavaju ostalim bakterijama, koje mogu biti patogene, pristup sluznici. Time direktno poput neke vojske štite sluznicu crijeva. Uz to, Lactobacillus acidophilus potiče djelovanje stanica leukocitne loze - makrofaga. Makrofazi su sposobni potpuno uništiti ili pak inaktivirati djelovanje mikroorganizama opasnih i štetnih po naše zdravlje.

Ječam (Hordeum sativum) sadržava 11% bjelančevina, 1,8% masti, 73,4% ugljikohidrata. Bogat je mineralnim sastojcima kalija, fosfora i magnezija, a osim toga sadrži i kalcij, natrij, sumpor, željezo, mangan, bakar, cink, kobalt, fluor i jod. Sadrži sve vitamine B-skupine, a u brašnu dobivenom iz ječmenog slada sadržan je i vitamin B12 i vitamina E. Posebnost je ječma u tome što sadrži i do nezasićenih 35% masnih kiselina koje smanjuju vrijednost LDL-kolesterola u krvi, što nije slučaj s inim žitaricama.

Suhi kruh, onaj star oko jedan dan, ili pak lagano prepečen mnogo je lakše probavljiv i ne izaziva nikada osjećaj težine. Nasuprot tomu, svježi, tek pečeni kruh sadrži veliku količinu vode. Zbog toga se mala količina sline upije u sam kruh prilikom žvakanja u ustima. Slina sadrži enzim amilazu (ptijalin) koji sudjeluje u razgradnji škroba - osnovnog ugljikohidrata u kruhu. Dakle, mala količina upijene sline nije u stanju dostatno razgraditi kruh. Tako kruh može relativno slabo razgrađen dospjeti u želudac i uzrokovati dobro poznatu "težinu" u želucu.

Kod ljudi obično vlada uvjerenje da čim se započne sa nekom dijetom za mršavljenje, gotovo trenutno treba izbaciti kruh iz prehrane. Umjesto kruha poseže se za raznim krekerima, prepečencima, suhim krušnim štapićima popularnim "grissinima", za svim što u sebi ne sadrži "relativno mekani" dio kriške kruha, jer nam se upravo taj dio čini najvećim neprijateljem dobre linije. Međutim, trebamo se upitati: je li zaista točno da jedna kriška kruha "deblja" više od jednog paketića krekera?

Kruh predstavlja najmanje kaloričnu namirnicu od svih "hruskavih" pekarskih proizvoda. Posebno je visoko vrijedan integralni kruh zbog visokog sadržaja minerala i vitamina (naročito onih B-skupine), a 100 grama daje oko 200 kilokalorija. Krušni štapići "grissini" najkaloričniji su od svih pekarskih proizvoda i daju gotovo dvostruko više kalorija od iste količine integralnog kruha!

Zašto unatoč činjenicama krekere i prepečenac smatramo namirnicama koje "ne debljaju"? Radi se zapravo o volumenu. Paketić krekera daje jednako toliko kalorija koliko i kriška integralnog kruha od 50 grama, ali zauzima dvostruko manje prostora. Stoga se stvara lažni osjećaj malog obroka i čini nam se da smo manje jeli. U stvarnosti, primi se jednaki broj kalorija uz jedan veliki nedostatak: krekeri su dvostruko manje zasitni od jednake količine kruha!

Nikako ne treba izbaciti u potpunosti kruh prilikom provođenja dijeta za mršavljenje. Dokazano je ispitivanjima velikog broja osoba da ako ne dolazi do konzumacije kruha, dolazi do većeg unosa jednostavnih šećera zbog zadovoljenja osjećaja gladi. Jednostavni šećeri za razliku od složenih, odmah se resorbiraju u našem organizmu. Trenutno postižu osjećaj sitosti, ali je taj osjećaj jednako tako i kratkotrajan. Nazivamo ih upravo iz tog razloga "praznim kalorijama".

Zahvaljujući svom uravnoteženom sastavu, maslinovo ulje ima zaštitnu ulogu u borbi protiv prijevremenog starenja naših krvnih žila, štiti želudac i jetru. Potiče rast tijekom djetinjstva, produžava životni vijek, a istovremeno daje onaj jedinstven, nenadmašiv okus jelu. Zbog brojnih nutritivnih i dijetoterapijskih svojstava maslinovo ulje preporuča se u svakodnevnoj prehrani i u prehrani tijekom pojedinih bolesti i stanja.
Korist od konzumacije maslinovog ulja vidljiva je kod bolesti: probavnog trakta (želudac, crijeva, žučni mjehur); ateroskleroze; kod zaraštavanja unutrašnjih i vanjskih rana, a naročito se upotreba maslinovog ulja preporuča u najranijem djetinjstvu i tijekom poznije životne dobi.
Međutim, možda je najvažnije istaknuti da maslinovo ulje uspješno prevenira nastanak kroničnih upalnih bolesti jer u sebi sadrži jedinstvene komponente koje djeluju protuupalno - biofenole. O njima se danas najviše govori, a istraživanja pokazuju da su te jedinstvene kemijske molekule zasigurno kandidati koji će ponijeti titulu najkorištenijih lijekova u idućem desetljeću!

Antioksidativni učinak maslinovog ulja djelom je rezultat biofenola prisutnih u tom jedinstvenom proizvodu, a dijelom zbog prisustva vitamina E i provitamina vitamina A. Maslinovo ulje poznato pod nazivom "extra vergine" ili "ekstradjevičansko" posjeduje visoki sadržaj navedenih tvari, one sve redom posjeduju jaki antioksidacijski potencijal.

Biofenoli ili fenolne komponente sadržane u maslinovom ulju predstavljaju složene smjese sljedećih spojeva: oleochantal, 3,4-dihidroksifeniletanol, 4-hidroksifeniletanol (tirosol), 4-hidroksifeniloctena kiselina, protokatehuična kiselina, siringična kiselina, vanilinska kiselina, kafeinska, kumarinska kiselina. Koncentracija fenolne frakcije u maslinovom ulju varira i ovisi o kultivaru, klimi, stupnju zrelosti ploda, a srednja vrijednost tih tvari iznosi oko 500 mg/L u djevičanskom maslinovom ulju. Od čitavog niza fenolnih komponenti netom nabrojenih koje čine biofenole maslinovog ulja, najvažnijom se čini hidroksitirosol i oleokantal. Prisutni su kao slobodne molekule, ali i kao dio složenih molekula (npr. vrlo poznatog oleuropieina). U laboratorijskim pokusima dokazano je da te tvari ima veću antioksidacijsku moć od poznatih antioksidansa koji se koriste kao standardi (npr. hidroksitoluena). Istraživanja su pokazala da visoko kvalitetno maslinovo ulje znatno smanjuje peroksidaciju lipoproteina niske gustoće (LDL) u usporedbi s suncokretovim uljem. 

Vongole, kamenice, dagnje, mrkači, sipe, lignje, škampi i jastozi, namirnice su s niskim sadržajem masti, ali sadrže velike količine kolesterola. Ovu vrstu namirnica trebaju izbjegavati osobe koje boluju od povišenih vrijednosti kolesterola, jetrenih bolesti, bubrežnih bolesti i gihta.

Najviše cinka ima u kamenicama koje su  neusporedivo bogatije u cinku u odnosu na  goveđu jetru. Dugo vremena smatralo se da je jedan od najboljih izvora cinka goveđa jetra. U goveđoj jetri cink je sadržan u količini od 3 mg/100 g, a ista količina kamenica ima 70 mg cinka.

U mrkvi je sadržano oko 1148 mcg/100 g beta-karotena. Mrkva posjeduje antioksidacijska i antikancerogena svojstva. I lišće mrkve predstavlja izvor vitamina A i vitamina E. Ta namirnica koristi se u borbi protiv anemije, za održavanje dobrog vida, a djelotvorna je u sprječavanju ispadanja kose i perutanja kože. Svježa se najbolje kombinira s ciklom i sokom od limuna i u tom obliku tonificira cijeli organizam. Kuhana te priređena u obliku pirea nije pogodna namirnica za osobe koje boluju ili imaju sklonost nastanku dijabetesa jer tako servirano jelo posjeduje jedan od najviših glikemijskih indeksa.

Palenta je proizvod koji se dobiva iz kukuruznog brašna, najčešće je bijele ili žute boje. Palenta sama po sebi spada u niskokalorična jela, jer kako je već spomenuto, kukuruz je najvećim djelom sastavljen od ugljikohidrata (75%), nešto bjelančevina (8-10%) i tragova masti. Jedući palentu u porciji veličine šake u organizam unosimo oko 200 kcal (kukuruzno brašno samo je neznatno kaloričnije od brašna pšenice). Međutim palenta postaje kalorično jelo ako se servira s kaloričnim umacima i prilozima, koji se upijaju vrlo lako u samu strukturu ovog jela. Primjerice, oko 0,25 L mlijeka povećava kaloričnu vrijednost porcije palente za 150 kcal! Međutim, moramo imati na umu da palenta ako se jede sama ne predstavlja kompletno jelo, budući da nedostaju aminokiseline koje su esencijalne i ne mogu se sintetizirati u organizmu, kao što je triptofan. Triptofan je aminokiselina prisutna u jajetu, mesu, a preteča je ili prekursor molekule koju nazivamo serotonin, poznate i po neurotransmiterskim svojstvima. Serotonin utječe na dobro raspoloženje i na subjektivni osjećaj ugode, a time uvelike kontrolira i sposobnost uspostavljanja normalne potrebe za snom. Danas se lijekovima koji se vezuju na serotoninske receptore mogu liječiti i određeni tipovi depresivnog stanja. Palenta je jelo karakteristično za čitavu Hrvatsku. Ovisno o područjima servira se s brudetom, gulašima, svježim kravljim sirom, vrhnjem, jajima, mlijekom, povrćem… Palenta se može koristiti kao zamjenski obrok kada želimo povećati izbor korištenja ugljikohidrata i uspješno nadomještava krumpir, rižu, tijesto te predstavlja kvalitetnu nadopunu u svakodnevnom sastavljanju jelovnika. Za vegetarijance se preporuča upotreba palente sa sirevima i mliječnim proizvodima, ili s umacima od soje kako bi tim obrokom dobili kompletan „set“ potrebnih esencijalnih i neesencijalnih aminokiselina.

Plava riba naziva se ona riba koja na "leđima" i "bokovima" ima srebrnkaste pruge koje se odražavaju plavom bojom. U našem moru ta riba plovi u velikim jatima i lovi se u velikim količinama. U najvećem broju slučajeva te "skromne" i jeftine ribe pravi su izvor dijetetskih vrijednosti.

Primjerice, najčešća i najjeftinija srdela, nalazi se na samom vrhu "top liste" nutricionistički visoko vrijednih namirnica po sadržaju esencijalnih aminokiselina, građevnih jedinica bjelančevina koje se moraju unijeti hranom jer se ne stvaraju u organizmu. Srdela je najbogatija po sadržaju lizina, valina, izoleucina i alanina, aminokiselina koje su između ostalog neophodne za intelektualni rad i dobru koncentraciju. Kod ljudi ponekad postoji otpor prema srdeli, ona se smatra "masnom" ribom, a zapravo radi se o sasvim neutemeljenoj bojazni. Srdela u sebi sadrži samo 4,5% masti ili lipida.

Iglica se među plavim ribama izdvaja kao "ultra light" (vrlo posna) namirnica sa samo 1,05% masti u svome sastavu. Nutricionistički siromašnija riba od srdele - inćun sadrži 2,5, a skuša ima u sebi najviše,11,1%, masti. Dijetetski se ribe moraju promatrati upravo preko profila masti koje ulaze u njihov sastav. Jer upravo su masti sadržane u ribama od velike terapeutske vrijednosti. Sada već znamo da masne kiseline sadržane u ribljem mesu predstavljaju većinom nezasićene masne kiseline, a ne one zasićene kakve nalazimo u mesu životinja. Među tim nezasićenim masnim kiselinama nalaze se one esencijalne koje u našem organizmu ne možemo stvoriti, a najpoznatije su one tipa omega-3-polinezasićene masne kiseline.

Prema najnovijim istraživanjima, višestruko nezasićene masne kiseline tipa omega-3, mogu smanjiti učestalost pojave degenerativnih bolesti srca i krvnih žila. Omega-3 djeluju između ostalog i na smanjenje sinteze prekomjernih količina tvari koje sudjeluju u stvaranju upalnih procesa. Tako omega-3 predstavljaju protuupalne spojeve koje dobivamo iz namirnica. Protuupalne sposobnosti omega-3-polinezasićenih masnih kiselina djelotvorno su sredstvo i u sprječavanju pojave reumatoidnog artritisa.

Ujedno je riba kao namirnica veoma pogodna u prehrani osoba koje žele smanjiti tjelesnu težinu. Riba se izuzetno preporuča i u prehranili i dijetoterapiji bolesnika koji boluju od bolesti jetre ili srca. Pojedini znanstveni radovi navode pozitivan utjecaj ribe tijekom liječenja malignih oboljenja probavnog sustava. U svim životnim uzrastima, a naročito tijekom djetinjstva i starosti riba se preporuča u dijetalnom liječenju akutnih i kroničnih proljeva, čak i onih uvjetovanih lošom apsorpcijom ili pak slabom probavom.

Riža (lat. Oryza sativa) je namirnica koja pripada pravim antikvitetima. Podrijetlom je iz jugoistočne Azije. Čini se da se u tom području riža uzgajala već i oko 2 800. godine prije Krista. Od tamo se kultura uzgoja riže brzo proširila na Kinu, zatim u Indiju, Perziju, Mezopotamiju i Egipat. Najvjerojatnije je Aleksandar Veliki bio taj koji je svojim osvajanjima Istoka, prenio ovo dragocjeno "blago" zapadnim civilizacijama. Međutim, danas se smatra da je upravo zahvaljujući arapskom narodu ova namirnica opstala u mediteranskom bazenu i tako se proširila u općoj upotrebi među stanovnicima Sredozemlja. Zapadni dijelovi evropskog kontinenta dugo su vremena ovu namirnicu smatrali rijetkom i egzotičnom biljkom, a njena je cijena u tim područjima bila tako visoka da su si je mogle priuštiti samo bogate obitelji. Tada se riža koristila više kao dijetoterapijska namirnica za liječenje bolesti gastrointestinalnog sustava, nego za svakodnevnu prehranu. Postoje zapisi s kraja dvanaestog i početka trinaestog stoljeća, o uzgajanju riže na imanjima bogatih obitelji, oko samostana i sanatorija (neke vrste ondašnjih lječilišta). Vladala je priča, zapravo prava "fama" o tome da riža predstavlja terapeutsku namirnicu, nutritivno vrlo vrijednu, lako probavljivu i gastronomski tako vrijednu jer omogućuje veliko mnoštvo različitih načina pripreme. Zbog svega toga pojedine su se obitelji ondašnjih vlastela naprosto takmičili u tome da ovu namirnicu uvrste na svoje svakodnevne trpeze.

Krajem petnaestog stoljeća riža se počinje intenzivno uzgajati na području današnje sjeverne Italije i na taj način postaje dostupnija i na područjima uz našu obalu, posebno na onim dijelovima obale koja su razvija trgovinsku razmjenu sa susjednim državicama na Apeninskom poluotoku.

U kolovozu ova biljka dostiže svu svoju zrelost, zrno je spremno za branje tijekom rujna i listopada. Nakon branja, čišćenja i sušenja zrna riže slijede sasvim različite tokove daljnje obrade ovisno o tome kakvu finalnu namirnicu želimo: integralnu-smeđu, poliranu-bijelu, obarenu ili pretkuhanu rižu. Riža se smatra glavnim izvorom polisaharida škroba, ali ona predstavlja i dragocjeni izvor proteina biljnog podrijetla. Osim toga sadrži minerale poput magnezija koji je blagotvoran za čitav niz biokemijskih procesa, a posebno se navodi kao "anti-stresni" mineral. Posebno valja naglasiti sadržaj vitamina B-skupine u riži (B1, B2 i PP). Integralna riža koja nije polirana sadrži oko tri puta više nikotinske kiseline, tiamina, i oko 60% više folne kiseline u odnosu na poliranu bijelu rižu. Stoga se ova namirnica smatra zdravijom. Međutim, moramo naglasiti da se opredjeljujući za bilo koju vrstu riže nikada nećemo prevariti sa nutritivnog, dijetetskog, pa čak i gastronomskog stajališta jer ne postoji riža koja nije zdrava i blagotvorna za cjelokupni naš organizam.

Ta namirnica ima još i tu prednost da ne sadrži gluten, proteinsku frakciju koju nalazimo u pšenici, a odgovorna je za nastanak bolesti koju poznajemo pod nazivom celijakija ili glutenska enteropatija. To je bolest u djece koja se sastoji u nepodnošljivosti glutena.
Rižin se škrob koristi između ostalog,u vrlo velikom opsegu u proizvodnji dječje hrane, a poznat je proizvod i rižin protein. To je proizvod umjetno dobiven u postupku prerade riže, a nutritivno sadrži sve esencijalne aminokiseline, osim triptofana. Ne sadrži ni aminokiselinu cistein, pa se preporuča uzimati zajedno sa mlijekom kako bi se taj nedostatak nadoknadio proteinima mlijeka.

Međutim, riža sadrži esencijalnu, bazičnu aminokiselinu lizin koja predstavlja pravi dragulj među aminokiselinama i znatno povećava dijetoterapijsku vrijednost namirnica u kojima se nalazi.

Sir je jedan je od najbogatijih izvora zasićenih masti. Zbog toga se sir često izbacuje iz prehrane gojaznih osoba, osoba koje posjeduju povišenu koncentraciju kolesterola u krvi i onih koji boluju od raznih bolesti srca i krvnih žila. No i ovdje je potrebno provesti određene podjele, jer postoje bitne razlike od sira do sira.

Oni svježi, na primjer, sadrže više vode i manje masti, ali imaju malo nutritivnih elemenata. Za razliku od njih tvrdi sirevi, moraju po zakonu sadržavati više od 40% masti, jako visok sadržaj, u kojemu je omjer sadržaja zasićenih u odnosu na nezasićene masne kiseline dva puta veći.

Ta činjenica ne bi smjela utjecati na to da izbacimo sireve iz prehrane jer bismo time osiromašili našu prehranu za ostale neophodne hranjive tvari koje u sirevima nalazimo. To su u prvom redu bjelančevine ili proteini, kalcij i fosfor. Najbolje je jesti malo sira vrhunske kvalitete, poput naših autohtonih sireva : škripavca, grobničkog i paškog sira.

Šparoga se kultivira gotovo 4000 godina. Porijeklo šparoge seže u područje Euroazije. Vrlo rani zapisi pokazuju zadovoljstvo faraona i princeza dok jedu šparoge, ali jednaki entuzijazam za to jelo pokazivali su prema starim zapisima i obični ljudi. Neki liječnici starog doba nazivali su šparogu deponijem zdravlja, ili bankom zdravlja ističući izuzetnost ovog laganog, povrća izrazito bogatog vlaknima, vitaminima, te toliko spominjanim biljnim flavonoidima, terpenima i polifenolima.

Šparoga je dobar izvor vrijednih aminokiselina, vitamina A, B, C i E, a postoje i oni obožavatelji koji šparozi pripisuju afrodizijačke sposobnosti. Poznato je da šparoga potiče probavu, rad žuči i jetre, te eliminaciju toksina putem bubrega i znoja.

Boja ne utječe na kvalitetu šparoga, jednako su vrijedne i bijele i zelene šparoge. Razlika je mnogo veća u okusu. Dok su bijele šparoge blagog, vrlo podatnog, tek neznatno gorkog okusa, zelene su znatno jače i sadrže punoću pravog gorkastog okusa. Vjerojatno se radi o različitom omjeru terpena i tvari odgovornih za postizanje osjećaja gorčine.

Bijele šparoge moramo obavezno prije pripreme oguliti jer sadrže tvrdu celuloznu ovojnicu, dok je zelene dovoljno oprati pod mlazom vode.
Međutim, još veći užitak za nepce predstavljaju divlje, samonikle šparoge kojima obiluje naše primorje.

Dok u nas postoje brojni nazivi za tu izdašnu namirnicu, a najučestaliji su buča i bundeva, tikva se latinski naziva Cucurbita pepo. Njena je pradomovina Meksiko i prvi zapis o njenom postojanju datira od kraja petnaestog stoljeća i potječe od Kolumba. Brzo se udomaćila u Europi i koristila se većinom za prehranu domaćih životinja i u prehrani siromaha.

To je pomalo nepravedno jer je tikva vrlo dobra namirnica s nutricionističkog i dijetetskog stanovišta. Ima jako malu kalorijsku vrijednost, daje najviše do 30 kcal po 100 grama mase (postoje i vrste koje su kalorijski siromašnije). Međutim u tikvi postoji prava riznica minerala i vitamina. Najviše ima kalija, zatim kalcija, fosfora, željeza i mangana. To su elementi koji sudjeluju u pravilnoj izmjeni tvari i djeluju diuretski, tako da tikva pomaže izlučivanju suvišne vode iz organizma, a jako se preporučuje u prehrani dijabetičara i osoba koje su sklone obolijevanju od gihta. Još jedan vitamin sadržan u tikvi pomaže u izlučivanju vode i djeluje kao prirodni diuretik. To je vitamin B6, a uz njega u tikvi ima i ostalih vitamina iz skupine B (tijamin i riboflavin), zatim ima vitamina C i velike količine beta-karotena - pigmenta iz kojeg u organizmu nastaje vitamin A.

Osim toga, treba napomenuti da je tikva jedan od najboljih izvora prehrambenih vlakana koja utječu na pravilan rad probavnog sustava. Zbog niske kalorijske vrijednosti, tikva ili buča redovito je prisutna kao namirnica prilikom provođenja redukcijskih dijeta.

Za razliku od tikve koja nam je došla iz Meksika, jedna srodna biljka isto tako latinskog naziva Cucurbita pepo, ali varijanata giromontia mnogo je češće gost na našim trpezama. Radi se o običnoj tikvici koja nam dolazi iz drugog kraja svijeta - njena je pradomovina Indija, točnije Molučki otoci. Tikvica se jede cijela i ako se pažljivo opere grubom solju ili otopinom sode bikarbone može se jesti i kora koja je bogata mineralima i vitaminima.

Svojevremeno je tjestenina bila namirnica podvrgnuta priličnoj kritici. Razlog tome je mišljenje tzv. "estetičara" koji su je proglašavali odgovornom za debljanje velikog broja ljudi. Međutim, upravo suprotno, tjestenina kao jedan od glavnih čimbenika najpravilnije prehrane - mediteranske prehrane, predstavlja namirnicu koja ne deblja i ne opterećuje organizam. Znanstveno je dokazano da uvođenje tjestenine u svakodnevni jelovnik osigurava tijelu dotok najboljih izvora lako dostupne energije – složenih ili kompleksnih ugljikohidrata. Na taj način organizam dobiva tvari potrebne za dnevni umni i tjelesni rad u obliku namirnice koja ne opterećuje stanicu, a ujedno čini osnovu brojnim jelima koja se uz odgovarajuće umake i dodatke mogu pretvoriti u najfinije delicije. Mediteranska prehrana zasniva se na poštivanju metaboličkih potreba stanice, a složeni ugljikohidrati koji po gramu daju 4 kcal čine uz maslinovo ulje osnovne energetske tvari u mediteranskoj prehrani. Tjestenina sadrži u sebi vitamine B-skupine, a ona izrađena uz dodatak jaja predstavlja i izvrstan izvor proteina. Međutim, bez obzira radi li se o jednoj ili drugoj vrsti, obje tjestenine doprinose u nutritivnom smislu unosu prehrambenih vlakana. Ako se tijesto proizvodi iz cjelovitog, integralnog zrna, onda je sadržaj proteina oko 20% viši u odnosu na tjesteninu proizvedenu iz glatkog brašna tipa 00. Tjestenina proizvedena iz cjelovitog zrna daje i oko 10% više energije svojim izgaranjem.

Iako nema kalorija i ne osigurava ni najmanju količinu tvari za tzv. energetski rad, voda je sredstvo u kojem se i pomoću kojeg se u našem organizmu odvija život. Poznato je da voda čini više od 60% odraslog organizma, a da zauzima gotovo 75% prostora u dječjem organizmu dok je ono u razvoju. Dnevno treba u tijelo unijeti od 1,5 do 2,5 litre tekućine. Nije teško razumjeti razlog nastanka ozbiljnih poteškoća, kada naše tijelo izgubi stanovitu količinu ove dragocjene tekućine. Svakodnevnim unosom mora se nadoknaditi sva voda koja se raznim fiziološkim procesima izlučila iz organizma. Potrebno je automatski uzimati vodu u nekoliko gutljaja, u malim količinama tijekom cijelog dana. Najbolje je u tu svrhu vodu držati pokraj sebe ili staviti na neko vidljivo mjesto na koje nam pogled često skreće. Na taj način potaknut ćemo stvaranje uvjetovanog refleksa uzimanja vode. To je dobar način održavanja ravnoteže između unosa i izlaza vode iz organizma. Svaka voda u našoj zemlji za sada je dobra i pogodna za ljudsku upotrebu. O tome kakvu vrstu vode piti svaka osoba ili obitelj mora donijeti vlastitu odluku u skladu sa svojim subjektivnim stanjem i mogućnostima. Prirodnu, nemineralnu vodu odabrat će one osobe koje imaju poteškoća sa bubrezima ili su sklone nastanku kamenaca. Tijekom ljeta bolje je opredijeliti se za mineralnu, lagano gaziranu vodu iz dva razloga. Prvi je taj što znojenjem gubimo i minerale iz organizma, a drugi razlog je taj što gazirana voda predstavlja napitak koji je manje podložan bakterijskom onečišćenju u odnosu na običnu vodu.

Blitva (Beta vulgaris ssp. cicla) je lisnato povrće tamnozelene boje koje se u pravilu povezuje sa priobalnim područjem Hrvatske. Uglavnom razlikujemo dvije glavne vrste blitve koje uzgajamo u ovom našem podneblju i nalazimo ih na tezgama prodavača. Prva vrsta blitve odlikuje se širokim mesnatim listovima u obliku " raščupanih" glavica ili rozeta sa vrlo malom stabljikom. Druga vrsta blitve građena je tako da su joj listovi relativno mali u odnosu na debelu, jako razvijenu i mesnatu peteljku. Blitva spada u niskokalorične namirnice kao i svo lisnato povrće jer pola šalice (100 grama) kuhane i ocijeđene blitve daje samo 20 kcal (84 kJ). Tih 100 grama kuhane i ocijeđene blitve sadrži: 7 grama suhe tvari,i to 2 grama proteina, 4 grama ugljikohidrata; 0,1 gram masti; te čitav niz vitamina i minerala: 3139 i. j. vitamina A (karotena) ; 19 mg vitamina C; 0,03 mg vitamina B1; 0.09 mg vitamina B2; 0,3 mg niacina; 0,15 mg pantotenske kiseline; 180 mg natrija; 58 mg kalcija; 86 mg magnezija; 2,3 mg željeza; 33 mg fosfora i 550 mg kalija.

Namirnica za kojom se najčešće poseže u trenucima kada od hrane tražimo ''povrat dobrog raspoloženja'' je čokolada. Čokolada posjeduje neke osobine koje su ne tako davno bile nepoznanica. Danas se čokolada ''službeno'' smatra odgovornom za stimuliranje dobrog raspoloženja. Čokolada u svom sastavu sadrži tonizirajuće tvari poput tanina, teobromina (sastojak čajeva) i kofeina (šalica čokolade sadrži oko 10 mg, dok oko mala šalica crne kave sadrži 60-120 mg). Teobromin je tvar koja djeluje kao regulator krvnog tlaka, opušta (dilatira) krvne žile srca (time osigurava dobru opskrbu srca krvlju), aktivira izlučivanje mokraće, regulira živčani sustav i koristan je u slučajevima gdje postoji pojava anemije. Razumljivo je stoga zašto u našem organzmu, možemo je kao namirnicu ubrojiti u tvari koje direktno i indirektno sudjeluju u ''gradnji'' našeg dobrog raspoloženja. Konzumiranjem manjih količina čokolade potičemo koncentraciju i jačamo svoje intelektualne i psihičke sposobnosti. Potrebno je naglasiti da poput svih ostalih tvari i čokolada ako se pretjera s unošenjem i konzumira nekontrolirano, može u suvišku izazvati sasvim suprotne učinke. Kao posljedica pretjeranog unosa javljaju se simptomi lagane intoksikacije, a kao prvi manifestiraju se razdražljivost ili potištenost! Poželjno je izbjegavati čokoladu prije odlaska na spavanje jer može uzrokovati pojavu nesanice.

Osobe koje imaju problema a povećanom koncetracijom kolesterola u serumu ne moraju se bojati uzeti povremeno manje količine čokolade. Danas se zna da kakao maslac koji čini osnovnu ''masnu tvar'' u čokoladi, u svom sastavu uglavnom sadrži stearinsku kiselinu. Stearinska kiselina izuzeta je iz skupine lipida koji direktno stvaraju povećane vrijednosti endogenog kolesterola. Razumljivo je ipak takve namirnice konzumirati u umjerenim količinama i samo povremeno, međutim nije potrebno potpuno ih izbaciti iz prehrane. Čokolada uvjetuje povećanje tjelesne mase, jednostavnim rječnikom rečeno: ''Čokolada deblja'' jer 100 grama daje oko 600 kcal. Čokolada je bogati izvor mineralnih soli. Ona predstavlja izvrstan izvor fosfora, minerala koji ''hrani'' živčane stanice mozga. Djelujući na nivu koštane srži, fosfor potiče proces sazrijevanja stanica eritrocitopoeze (crvene krvne stanice) i jedne vrste stanica leukocitopoeze (bijele krvne stanice). Čokolada predstavlja i pravi rudnik magnezija, oligoelementa neophodnog za normalno funkcioniranje svih životnih metaboličkih procesa. Jedna tabla čokolade od 100 g sadrži približno dnevnu potrebu količinu tog minerala. Suprotno dugogodišnjem uvriježenom mišljenju, čokolada ne izaziva zatvor.

Jagoda (lat. Fragaria) čisti organizam djelujući na jetru i bubrege. To je dobra namirnica za zdravlje kože. Bogat je izvor vitamina C te folne kiseline, koja predstavlja faktor rasta i neophodna je za pravilno sazrijevanje stanica crvene krvne loze – eritrocita. Nadalje, jagoda se odlikuje bogatstvom antioksidansa pa se koristi za sprječavanje štetnog utjecaja slobodnih radikala i time djeluje na poticanje vitalnosti organizma, usporavanje staničnog starenja i regeneraciju struktura u organizmu koje bivaju oštećene djelovanjem štetnih reaktivnih molekula (DNA, kolagen, elastin). Jagoda može kod djece izazvati alergijsku reakciju u obliku urtikarije, pa se ne preporuča njeno uvrštavanje u prehranu do navršene druge godine života.

Lisnato povrće koje se priprema u obliku salate smatra se idealnim prilogom u svim dijetama za mršavljenje. Tada se glavno jelo uglavnom i sastoji od nemasnog mesa pripremljenog gotovo bez dodatka masnoća i sezonske lisnate salate.

Uvođenjem sezonske lisnate salate u svakodnevne obroke barem jednom dnevno, osiguravamo svom organizmu čitav niz visokovrijednih tvari koje pomažu metabolizam, jačaju obrambenu sposobnost tijela i organizam "čiste" od toksičnih tvari (djeluju detoksificirajuće). S pravom su "naši stari" te namirnice smatrali - hranom koja ujedno i liječi.

Salata, radič, maslačak skrivaju u sebi iznenađujuće moćne ljekovite osobine. Ta posebna svojstva nadmašuju "jednostavne" dijetološke karakteristike predstavljene zastupljenošću proteina, ugljikohidrata, masti i vode u samoj namirnici.

Poput sveg povrća, tako i lisnato povrće posjeduje značajnu količinu vitamina, minerala i elemenata u tragovima (oligoelemenata). Međutim, osim toga takvo povrće izvrsno je opskrbljeno posebnim spojevima koji su odgovorni za boju (pigmenti - klorofili, ksantofili i karoteni) i blago gorak okus povrća (bioflavonidi). Te tvari u našem organizmu imaju značajnu ulogu bioregulatora, a o njihovoj prisutnosti u tijelu ovisi i sposobnost organizma da se obrani od raznih infektivnih čimbenika.

Nadalje, takvo povrće bogato je solima kalija, glavnog staničnog iona (kationa) odgovornog između ostalog za zdravlje mišića, živčevlja i srca. Lisnato povrće koje rabimo najčešće u obliku salate obogaćuje naša jela nekim vitaminima B-skupine (B1, B2, PP) i toliko važnim vitaminom C.

Radič, maslačak i ostalo "gorko" povrće potiču rad jetre i bubrega organa odgovornih za "čišćenje" organizma, a i sami sadrže djelotvorne (aktivne) tvari (pojedine organske kiseline i enzime) koje same vežu na sebe toksične (otrovne) spojeve i na taj način omogućuju njihovo lakše izlučivanje iz tijela.

Važno je naglasiti da konzumiranjem lisnatih sezonskih salata koje nam stoje na raspolaganju u ovom prijelaznom razdoblju između zime i ljeta olakšavamo našem organizmu lakše svladavanje eventualnih poteškoća povezanih sa promjenama godišnjih doba. U prvom redu misli se na psihofizički umor, probavne poteškoće (česte opstipacije), nesanicu i estetske probleme s kožom.

Špinat (Spinacia oleracea) je jako cijenjena biljka koja spada u lisnato povrće, a čiji je uzgoj raširen u cijelome svijetu. Ova se biljka odlikuje niskom kaloričnošću i visokim sadržajem vitamina A i minerala. U špinatu se nalazi i određena količina folne kiseline koja ni u kojem slučaju nije zanemariva. U 100 grama kuhanog i ocijeđenog špinata sadržano je 23.3 kcal (97.86 kJ), 91.2 grama vode; 0.22 grama masti (sa ukupno 0.11 grama polinezasićenih masnih kiselina); 3 grama proteina; 3.8 grama ugljikohidrata; 1.88 grama dijetalnih vlakana koja su bitna za fiziološke procese vrenja, peristaltiku crijeva i eliminaciju (izlučivanje) toksičnih i otpadnih tvari iz organizma. Od vitamina u 100 grama kuhanog špinata ostaje sačuvano oko: 8190 i.j. vitamina A; 10 mg vitamina C; 0.1 mg B1 vitamina; 0.23 mg vitamina B2; 0. 25 mg vitamina B6; 0.49 mg niacina; 0.14 mg pantotenske kiseline i 145.5 mcg folne kiseline. Uz to u istoj količini kuhanog špinata nalazi se 70 mg natrija; 135.6 mg kalcija; 87.8 mg magnezija; 3.5 mg željeza; 55.6 mg fosfora; 465.6 mg kalija; 0.77 mg cinka; 0.174 mg bakra i 0.935 mg mangana. Dugi niz godina smatrao se špinat najboljim izvorom minerala željeza. Ta je činjenica netočna jer se željezo u špinatu i ne nalazi u velikim količinama, a osim toga takvo željezo koje još i nazivamo ne-heminsko željezo, za razliku od heminskog željeza (kojeg nalazimo u hemoglobinu - proteinu koji daje crvenu boju krvi i mesu), predstavlja oblik koji se slabo i vrlo sporo upija (resorbira) u našim crijevima. Upotrebom takve vrste željeza ne treba očekivati veće pozitivne učinke u liječenju akutnih anemija. Legendarni crtić o Popaju ipak je najvećim dijelom proizvod marketinške politike budući da špinat nije ni približno moćna namirnica sa energetskog stanovišta. U špinatu je vrlo visoki sadržaj oksalne kiseline. To je kiselina koja se može taložiti u bubrezima i izaziva pojavu oksalatnih kamenaca. Najviše oksalata ima u peteljci, a manje u lišću špinata. Djeci i dojenčadi treba obavezno pripremati lišće odvojeno od peteljke i uz to upotrijebiti mlijeko u pripremi špinata. Kalcij iz mlijeka zajedno sa oksalatima pretvoriti se time u netopivi spoj - kalcij-oksalat, koji se nerazgrađen izluči iz organizma. Na taj se način neće moći iskoristiti kalcij iz mlijeka za naš metabolizam, ali će nam omogućiti da se riješimo potencijalno opasnih oksalata. Zbog visokog sadržaja oksalata špinat se ne preporučuje bubrežnim bolesnicima, a zbog dosta velike količine mokraćne kiseline i purina, špinat moraju izbjegavati osobe koje pate od gihta, reume, artritisa, žučnih kamenaca i kamenaca u sustavu za izlučivanje mokraće. Mora se istaći i još jedan opasni nedostatak špinata. Špinat ima sposobnost uvlačenja (resorpcije) nitrata iz zemlje preko korijena. Stajanjem špinata, te naročito stajanjem gotovog jela ta se količina nitrata povećava. Nitrati u kuhanom špinatu mogu se u procesu vrenja čak i u hladioniku pretvoriti u opasne nitrite koji se u našem organizmu spajaju sa aminima i tvore visoko kancerogene spojeve koje nazivamo nitrozoamini.

Za sušene namirnice životinjskog podrijetla kao i za iste namirnice koje se čuvaju u konzervama vrijedi činjenica da su to vrlo često masni i slani proizvodi jer se sol dodaje kao konzervans prilikom sušenja ili konzerviranja. Pri tome treba voditi računa da se konzumacija takvih namirnica svede na razumnu mjeru, jer svako pretjerivanje u konzumaciji proizvoda bogatih solju, može poremetiti rad sustava za izlučivanje vode iz organizma. Stoljećima se već poseže za raznim tvarima koje će jelu ili namirnicama poboljšati ili pojačati okus, sačuvati ili pak promijeniti boju ili će pomoći da se namirnice i jela duže održe svježima ili bolje rečeno jestivima. Te tvari su aditivi, koji sami nemaju nutritivnu vrijednost, ali bez njih hrana i jela ne bi imali okus, boju, konzistenciju, a ni trajnost poput one na koju smo navikli. Bez aditiva pojedine se namirnice ne bi dugo mogle održati svježima: masnoće bi užegle, meso bi se pokvarilo i počelo trunuti, a voće i povrće izgubilo bi sebi svojstvenu boju i konzistenciju. U salamama je taj aditiv natrijev nitrit. Natrijev nitrit koristi se desetljećima za konzerviranje raznih proizvoda dobivenih preradom mesa životinja i riba. On je odgovoran da suhomesnati proizvodi zadrže crvenu boju i nakon termičke obrade kuhanjem ili pečenjem. U nedostatku takvih konzervansa, proizvodi bi tijekom obrade uz visoku temperaturu poprimili smeđu boju. U suhomesnate proizvode dodaje se natrijev nitrit u minimalnim količinama koje uz umjerenu upotrebu ne mogu ugroziti zdravlje. Veće količine mogu u organizmu ometati transport kisika u krvi i stanicama. Najveći nedostatak nitrita je taj što ako se nekontrolirano pretjera u njihovoj konzumaciji, u organizmu se mogu pretvoriti u nitrate i stvoriti s aminima nitrozoamine koji imaju mutageno svojstvo i mogu u visokim koncentracijama izazvati nepoželjnu proliferaciju ili bujanje stanica. Međutim, istovremenom upotrebom vitamina C ili nekih drugih molekula koje će spriječiti pretvorbu nitrita u nitrozoamine mogu se ti proizvodi bez velike bojazni koristiti u prehrani. Poznato je istraživanje koje je provedeno u Japanu, kojim se dokazalo da je pijenje gaziranih napitaka, prilikom konzumacije proizvoda koji su sebi sadrže natrijev nitrit, poželjno jer se pod utjecajem sastojaka iz gaziranih pića nije zbivala štetna pretvorba nitrita u nitrozoamine. Suhomesnati proizvodi poput pršuta, pancete i kraškog vrata, gdje je sastav namirnice „vidljiv” više se preporučuju od suhomesnatih proizvoda koji spadaju u polutrajne salame, budući da je kod njih količina konzervansa veća i sastav manje definiran. U svakom slučaju takve namirnice treba izbjegavati u bolestima poput povišenog krvnog tlaka, povećane vrijednosti masnoća u krvi, prisutnog dijabetesa, bolestima jetre i bubrega, a u ostalim stanjim treba ih koristi samo iznimno, jednom do dvaput tjedno.

Sušeno voće se kao pojam uglavnom odnosi na sušene šljive, smokve, jabuke, marelice, banane, grožđice, ali ono obuhvaća i egzotično voće poput papaje, ananasa, manga… Vrlo često zaboravljamo u svakodnevnoj prehrani na sušeno voće čija sezona traje cijele godine. Obilje plodova se pored raznih metoda konzerviranja pretvara sušenjem u visokovrijedne namirnice koje mogu zamijeniti međuobroke, čak i cijele obroke ili se mogu dodati u pojedine obroke, primjerice mogu obogatiti doručak ili predstavljati desert. Sušeno voće ima nekoliko puta veću energetsku vrijednost od svježeg voća, što znači da je znatno kaloričnije. Međutim, upravo zbog toga što je velikim djelom oslobođeno od vode, predstavlja pravi rudnik visokovrijednih minerala i pojedinih vitamina, posebice vitamina B-skupine i pojedinih pigmenata koji mu daju boju, a imaju povoljno farmakološko djelovanje na organizam. Uz to zbog sadržaja balastnih tvari i u vodi topivih biljnih vlakana, preporuča se za normaliziranje probave, sniženje tlaka, smanjenje vrijednosti lipida u serumu i kod hiperkolesterolemije.

Moramo se zapitati koje i kakve sve voćne sokove pijemo i konzumiramo tijekom dana. Vrlo često radi se o zaslađenim napitcima bilo da su dodani prirodni šećeri ili zamjenske tvari koje nazivamo "umjetnim zaslađivačima". Najbolji su izotonični napitci, koji se sve više nalaze i na našem tržištu, a služe nadomješćivanju elektrolita nakon napornog tjelesnog rada ili vježbe. Obično su takvog sastava da na neki način zamjenjuju intravenoznu infuziju elektrolita i sadrže malo šećera, najčešće nadoknađuju gubitak tvari izgubljenih znojenjem. Predstavljaju izvor energije i neophodnih minerala za sportaše i sve one koji prakticiraju intenzivne treninge i tjelesne napore. Svježe priređeni voćni sokovi predstavljaju pravu blagodat u prehrani sviju koji se žele pravilno hraniti. Najbolji su izvor svježe dostupnih minerala, vitamina i pojedinih aminokiselina Jedino se ne preporučuju osobama koje moraju pripaziti na unos kalija, te osoba sklonih nastanku bubrežnih kamenaca oksalatne prirode, jer voćni sokovi obično sadrže velike količine oksalne kiseline.

Jednostavan prilog, salata ili zasebno jelo koje oduševljava svojim osvježavajućim okusom i lakoćom.

Sastojci (za 4 osobe)

• 3 veća ili 4 srednja krastavca
• 1 acidofilno mlijeko (čvrsto)
• 2 češnja češnjaka
• morska sol
• papar
• 2 žlice maslinovog ulja
• 3 žličice svježe ocijeđenog limuna

Priprema jela

Naribati krupno krastavce, dodati žličicu prirodne, krupne morske soli i ostaviti da stoji 1 sat. Dobro ocijediti (protisnuti), dodati limun, papar, maslinovo ulje i protisnuti češnjak. U to umiješati acidofilno mlijeko ili jogurt koje je također dobro ocijediti na cjedilu ili kroz gazu da bi umak bio čvrst.

Servirati kao umak za čips ili kruh, ili umjesto salate.

Orada je kraljica među ribama, a ovo jelo dodatno ističe sve njene vrijednosti i upotrebljivost orade u obliku dimljene ribe.

Sastojci (za 4 osobe)

• 4 krumpira
• 4 filea (čistog mesa bez kože i kosti) dimljene orade

Za umak:

• 10 listića peršina
• 2 režnja češnjaka
• maslinovo ulje
• sol
• papar

Priprema jela

Obrišite i posolite filee dimljene ribe. Ogulite krumpire i narežite na što tanje ploškice. Na tepsiju poslažite ploškice krumpira jednu preko druge poput crjepova na krovu. Posolite lagano krumpire i na njih stavite ribe. Pokrijte ribu preostalim krumpirom slažući ih na isti način. Umjereno posolite i nakapajte malo maslinova ulja i narežite listiće maslaca. Pecite jedan sat u pećnici zagrijanoj na 150 °C. U međuvremenu oljuštite češnjak i nasjeckajte s peršinom, posolite, popaprite i dodajte malo ulja da dobijete umak koji ponudite uz zgotovljeno jelo.

Pomalo zahtjevan desert. Ali, vratit će svojim jedinstvenim okusom sav trud koji je domaćica uložila u njegovu pripremu.

Sastojci

• 2 jaja
• 3 žlice meda
• 16 dag šećera

- miješajte na vatri dok ne zakuha.

Priprema jela

Zamijesite tijesto od 0,5 kg brašna, 20 dag maslaca, pola paketića pecivnog praška i dodate gornju smjesu. Dobiveno tijesto razdijelite na 5 dijelova, svako posebno razvaljajte i stavite peći u posudu da se dobije 5 oblatni.

Krema

Skuhati dva pudinga (vanilija i limun) bez šećera. Smiješati 30 dag maslaca s 20 dag šećera. Ohlađeni puding pomiješati s maslacem i šećerom. U kremu se nariba korica od jednog limuna i iscijedi sok od polovice limuna. Kremom namažite oblatne i složite jednu na drugu. Torta mora stajati oko 12 sati na sobnoj temperaturi, a zatim je stavite u frižider preko noći.

Riža je savršena namirnica koja u ovoj kombinaciji dolazi do punog izražaja jer se njen neutralni okus obogaćuje slatkim ananasom i blagim okusom puretine.

Priprema jela

Pureća prsa ispecite bez ulja na roštilj-tavi. Ohladite i narežite na tanke rezance. Rižu skuhajte u dvostruko većoj količini vode i ohladite. Ananas narežite na male trokutiće. Pomiješajte sve sastojke i pospijte crvenom paprikom (lagano ljuta).

Analiza jela

Puretina je jedno od najkvalitetnijih vrsta mesa. Možemo za potrebe pripreme ove salate upotrijebiti i svinjski lungić koje je isto tako posno meso. Ovo jelo može se poslužiti i za ručak i za večeru, a ananas će dodatno olakšati probavu ovog jela jer će svojim enzimom bromelinom pomoći u razgradnji mesa. Riža daje zalihe ugljikohidrata i time rezervu energije, pa će ukućani biti zahvalni na ovom obroku nakon napornog dana provedenog u plivanju i fizičkoj aktivnosti. Posebno se ovakvo jelo preporuča sportašima i djeci u razvoju.