Bilje iz mora, kako se alge popularno nazivaju, u budućnosti će postati zasigurno općeprihvaćena hrana. Brojne studije provedene na iznalaženju novih namirnica u prehrani čovječanstva, govore u prilog ovoj tvrdnji. Budući da se alge razmnažaju geometrijskom progresijom, lako ih se uzgaja i prinosi su značajni, a nije zanemariva niti činjenica da su to namirnice potpuno netoksične za ljudski i životinjski organizam. Ta bi namirnica mogla predstavljati jedno od rješenja za brojne probleme u prehrani čovječanstva u narednom tisućljeću. Nije samo Japan jedan od proizvođača i glavnih izvoznika algi. Danas se na europskom tržištu mogu naći alge podrijetlom iz Skandinavije, Velike Britanije i Francuske. Za sada se u trgovinama ne mogu naći svježe alge, već se one prodaju kao sušene u obliku listića ili vrpci. Mnoge alge izvrstan su izvor joda, minerala esencijalnog za rad i fiziološku aktivnost žlijezde štitnjače. Karakteristični znak nedostatnog unosa joda u organizam je povećanje žlijezde štitnjače, odnosno gušavost. Ta se pojava javlja u onim krajevima gdje se jod ne unosi dostatno putem hrane i vode.

Ostali minerali prisutni u algama poput bakra i željeza, neophodni su u sintezi crvenih krvnih zrnaca - eritrocita. Magnezij je važan za rad mišića i živčanog sustava, kalcij za izgradnju kosi i prijenos signala, kalij za održavanje ravnoteže elektrolita, a cink nadasve za pravilan razvoj obrambenog sustava organizma. Prava mala "garda" sastavljena od vrsnih vojnika, sadržana je u algama.

Većina algi sadrži i vitamine iz B-skupine, te preteču vitamina A - beta-karoten. Za beta-karoten vrijedi mišljenje da je djelotvorna molekula u sprječavanju štetnog utjecaja slobodnih radikala, te da štiti organizam od pojave degenerativnih bolesti.

Alge su i značajan izvor prehrambenih vlakana. Vlakna koja ulaze u sastav algi, pretežno su ona topiva u vodi, važna za normalan rad naših crijeva.

Piletina, puretina, meso patke i guske predstavljaju kategoriju mesa koju nazivamo jednostavno perad, meso peradi ili bijelo meso. Perad je dobar izvor bjelančevina i željeza, te vitamina B-skupine. Meso ovih krilatih domaćih životinja u sebi sadrži esencijalne aminokiseline (one koje naš organizam treba, ali nije u stanju sam stvoriti u našoj stanici, pa se moraju uzimati hranom), sadrži veliki broj vitamina B-skupine, važnih za zdravlje prvenstveno živčanog sustava i kože, te određene diskretne količine minerala cinka neophodnog za pravilan razvoj i funkciju imunološkog sustava.

Sadrži relativno malo zasićenih masnih kiselina, koje mogu dovesti do povećanih vrijednosti lošeg kolesterola u krvi. U svakom slučaju, najveći dio masti nalazi se u kožici koja se vrlo lako uklanja, bilo prije ili nakon pripreme.

Nadalje, pureća i pileća jetrica sadrže velike količine vitamina A. Vitamin A je važan mikronutrijent za stanice kože i za one stanice (leukocite) koje sudjeluju u borbi protiv patogenih bakterija. U jetri peradi ima i toliko važnog vitamina B12, kojeg nalazimo samo u proizvodima koji su nastali od ili uz sudjelovanje životinjskih stanica. Vrlo često se karencija, odnosno nedostatak vitamina B12 uočava kod ekstremnih vegetarijanaca koji ne jedu mliječne proizvode. Masti sadržane u mesu peradi dijelom su nezasićene i ne dovode do porasta vrijednosti lošeg kolesterola u krvi. Najmasnije je meso patki i gusaka, dok je meso pilića i puretine vrlo posno i sadrži samo 2% masti. Dakako, ovo se odnosi na meso bez kože, za koju je najbolje da se ne konzumira. Ako vaš organizam nije jako ugrožen povremenom konzumacijom masti, ako ste relativno zdravi i nemate povećani krvni tlak i kolesterol, onda si možete priuštiti pripremu peradi s kožicom, a tek nakon što se priredi mora se prije samog jela kožica ukloniti. Međutim, ako spadate u rizičnu skupinu pacijenata sklonih bolestima srca i krvnih žila, najbolje je koristiti perad od pripreme do konzumacije - uvijek bez kože. Nadalje, treba istaći da je meso peradi mnogo lakše probavljivo od crvenog mesa i koristi se u prehrani djece, starijih osoba i rekonvalescenata.

Na ovom mjestu treba napomenuti da perad može biti i jedan od najvećih izvora i nositelja vrlo opasne bakterije salmonele. Stoga, ova bakterija mora biti nekako uništena prije konzumacije. Budući da se ne može uništiti zamrzavanjem, potrebno je svako meso peradi dobro termički obraditi (skuhati, ispeći ili ispržiti) prije svake konzumacije. Posebno je opasno raditi paštetu od pilećih i purećih jetrica koja nisu propisno termički obrađena.

Od davnina brojni su narodi u svijetu koristili češnjak u prehrani ili kao hranu ili pak kao začin. Češnjak (Allium sativum) porijeklom je iz Kine. Obožavali su ga stanovici drevnog Egipta, uporno ga žvakali atletičari u antičkoj Grčkoj. Tek se nedavno češnjak počeo izučavati i sa znanstvenog stanovišta. U protekla dva desetljeća nekoliko tisuća znanstvenih i stručnih radova napisano je u čast ove jedinstvene biljke. Postoje četiri glavna područja istraživanja koja izučavaju djelovanje češnjaka na očuvanje cjelokupnog zdravlja organizma.

Prvo područje obuhvaća istraživanja antimikrobnog djelovanja češnjaka, drugo, njegovo djelovanje na krvožilni sustav, treće, njegov antioksidacijski efekt, a četvrto, potencijalno djelovanje češnjaka na prevenciju nastanka karcinoma.

Češnjak unaprijeđuje aktivnost imunološkog sustava djelujući stimulativno (preko stimulacije nastanka NK stanica (engl. natural killer cells; stanice koje izravno same uništavaju promijenjene stanice) i štiti DNA od mutagenog djelovanja kanceroznih tvari. Osim toga smanjuje mogućnost oksidacije tzv. lošeg kolesterola i smanjuje višestruko štetno sljepljivanje krvnih pločica ili trombocita cirkulaciji. Time ova namirnica prevenira nastanak krvnih ugrušaka u kapilarama. U svrhu prevencije dodaje se sirovi češnjak u sva jela, ali za regeneraciju preporuča se u kapsulama 2 puta dnevno tijekom mjesec dana. Takva terapija mora se ponavljati u ciklusima četiri puta tijekom godine.

Koliko je češnjaka dovoljno pojesti, kako bi se sve dobrobiti ove čudesne biljke pravilno odrazile na dobrobit zdravlja?
Tri do četiri režnja na dan čini se sasvim dovoljno. Kuhani je češnjak lakše probavljiv, pa ga mogu konzumirati one osobe koje imaju problema s želucem kada konzumiraju svježi češnjak.

Jogurt, acidofil, kefir, LGG-proizvodi su proizvod dobiven fermentacijom ili vrenjem mlijeka uz pomoć specifičnih bakterija. Predstavljaju izvrstan izvor kalcija i fosfora, minerala neophodnih za pravilan razvoj i rast kostiju i zubi. Sadrže i značajne količine vitamina B2, neophodnog za pravilno stanično disanje i dobivanje energije iz ugljikohidrata, masti i nekih aminokiselina. Riboflavin je vitamin koji svojim djelovanjem pomaže i djelovanje ostala dva vitamina B-skupine: tiamina (vitamin B1) i piridoksamina (vitamina B6). Fermentirani mliječni proizvodi daju i vitamin B12, koji je uz ostalo neophodan za rast i razvoj stanica, za pravilno sazrijevanje crvenih krvnih zrnaca i za održavanje živčanog sustava. Fermentirani mliječni proizvodi su niskokalorična namirnica i ovisno o vrsti mlijeka iz kojeg se priređuju mogu imati i različitu kalorijsku vrijednost. Tako primjerice 100 grama jogurta priređenog od punomasnog mlijeka daje oko 150 kcal (627 kJ), dok onaj dobiven vrenjem nemasnog mlijeka daje svega 45 kcal (190 kJ). Dodatak voća i šećera nemasnom jogurtu povećava i kalorijsku vrijednost, tako nemasni voćni jogurt uz dodatak jagode ima energetsku vrijednost približno 70 kcal (300 kJ).

U fermentiranim mliječnim proizvodima prisutne su na tisuće mliječnih bakterija koje u procesu vrenja stvaraju mliječnu kiselinu, a na nivou crijeva potiču stvaranje zdrave bakterijske flore. Sposobnost i kapacitet fermentiranog mlijeka i tih proizvoda da posjeduju stimulirajući i zdrav utjecaj na organizam zapravo najviše ovisi o broju živućih mikroorganizama prisutnim u samom proizvodu. Što je proizvod svježiji veći je broj živih bakterija sadržan u njemu i veća je vjerojatnost da će sve te bakterije preživjeti prolaz kroz probavni trakt, odnosno kroz želudac koji može postati mjesto "umiranja" bakterija uslijed djelovanja želučane kiseline. Jedino "jaki" i svježi mikroorganizmi iz fermentiranih mliječnih proizvoda mogu doći na mjesto svog djelovanja - sluznicu crijeva i tu se "utaboriti".

Fermentirani mliječni proizvodi nazivaju se još i probiotici - nutritivno su nezamjenjivi jer omogućuju regeneraciju i održavanje normalne crijevne flore. Budući da se u fermentiranim mliječnim proizvodima mliječni šećer pretvara u mliječnu kiselinu, te proizvode mogu koristiti i osobe koji iz nekog razloga ne podnose mliječni šećer - laktozu. Priprema ovih proizvoda moguća je od kravljeg, kozjeg i ovčjeg mlijeka.

Najnovija ispitivanja na području znanosti o prehrani pokazala su da nisu svi mikroorganizmi iz fermentiranih mliječnih proizvoda istovaljani, te da svaki od njih posjeduje zapravo svoju jedinstvenu ulogu. Međusobnim povoljnim kombinacijama mikroorganizama postiglo se unaprjeđenje djelovanja mikroorganizama na nivou organizma. U tim kombinacijama oni jedan prema drugom pokazuju odnos koji se u znanstvenoj terminologiji naziva sinergistički odnos ili sinergizam. Mikroorganizmi koji se u posljednje vrijeme sve više koriste kao dodatak fermentiranim mliječnim proizvodima pokazali su se mnogo otpornijima na utjecaj želučane kiseline, dolaze u većem broju na ciljana mjesta u crijevima i posjeduju veći kapacitet svoje reprodukcije na ciljnom mjestu. U tome je prednost ovih mikroorganizama u odnosu na tradicionalne, koji su se do sada koristili.

Interes znanstvenika usmjeren je posebno prema dvjema bakterijskim vrstama, za koje se smatra da mogu zadovoljiti i najveća očekivanja: to su Bifidobacterium i Lactobacillus acidophilus. Te su dvije bakterije normalno prisutne u crijevnoj flori čovjeka zajedno sa ostalim bakterijama koje sudjeluju u održavanju bakterijske ravnoteže organizma. Te bakterije nazivamo još i "protektivnim ili zaštitnim agensima ili čimbenicima". Ti su mikroorganizmi u stanju "kolonizirati" crijevo, "prilijepiti" se na sluznicu crijeva i djelovati kao antagonisti ("suparnici") prema patogenim bakterijama koje uzrokuju infekciju. Lactobacillus acidophilus i Lactobacillus rhamnosus prianjaju uz sluznicu crijeva i ne dozvoljavaju ostalim bakterijama, koje mogu biti patogene, pristup sluznici. Time direktno poput neke vojske štite sluznicu crijeva. Uz to, Lactobacillus acidophilus potiče djelovanje stanica leukocitne loze - makrofaga. Makrofazi su sposobni potpuno uništiti ili pak inaktivirati djelovanje mikroorganizama opasnih i štetnih po naše zdravlje.

Općenito se može reći da su gljive namirnice koje nisu ni tipični biljni niti životinjski predstavnici. Za razliku od biljaka koje za proces fotosinteze iskorištavaju ugljični dioksid, gljive za održavanje na životu troše kisik iz zraka jednako kao i ljudi i životinje. Ta čudnovata stvorenja nisu u stanju sama sebi pripremati organsku tvar - potrebnu za prehranu, već troše gotovu hranu iz ostalih organizama na kojima uglavnom parazitiraju.

Po svom sastavu spadaju u vrijedne namirnice, koje, iako kvantitativno ne daju velike količine dijetetski i nutritivno vrijednih tvari, daju čitavo mnoštvo različitih prehrambenih komponenti i treba ih uvrstiti u svakodnevnu prehranu. Gljive su dobar izvor minerala kalija, sadrže fosfor, nešto željeza i rijetkog mikroelementa - srebra. Veliki im je nedostatak da mogu u sebi nakupljati i toksične metale, naročito kadmij i olovo, međutim budući da ih konzumiramo u zaista malim količinama nema veće opasnosti od nekog sistemskog trovanja.
Gljive sadrže vitamin B, nešto vitamina D, a provitamin vitamina A (beta-karoten) nalazi se u žutim i narančastim gljivama (npr. lisičica - Cantharellus cibarius i blagva - Amanita caesarea). Oko 90% mase gljiva čini voda, a pojedine vrste sadrže čak i do 5% bjelančevina koje su biološki vrjednije od ostalih bjelančevina biljnog podrijetla. Od ugljikohidrata, gljive u svom sastavu imaju složene ugljikohidrate u količini od oko 4%. Pojedine gljive posjeduju vrlo specifične vrste lipida, ali količina lipida ili masi uglavnom nikada ne prelazi 0,5%. Pojedini autori ističu da se u gljivama mogu naći i male količine vitamina E.

Nekoliko se vrsta gljiva mogu nabaviti tijekom cijele godine, a to su u prvom redu:

Šampinjoni (Agaricus bisporus) - gljive dobre konzistencije iz porodice pečurki koje se kao samonikle mogu naći na našim livadama i njivama. Meso šampinjona je prekrasne svijetlosmeđe boje, a potrebno je pažljivo oprati klobuk prije pripreme kako bi se sačuvala aromatična kožica, bez suvišnog guljenja. Šampinjoni se mogu pripremati sami ili kao dodatak drugim jelima, često se konzerviraju, ali su vrlo ukusni i sasvim svježi narezani na fine tanke listiće, uz dodatak limuna i maslinovog ulja visoke kakvoće.

Bukovače (Pleurotis ostreatus) - gljive koje rastu inače na drvu, jedna do druge u nizu i prilikom rasta se vrlo često njihovi veliki svijetlosmeđi ili oker-žuti klobuci preklapaju. Bukovače imaju krasan aromatični miris, a najbolje su pripremljene na žaru ili gril-tavi, a po završetku kratkotrajnog termičkog postupka, fino rumena gljiva pospe se nasjeckanim češnjakom i prelije maslinovim uljem.

Shiitake-gljive - mirisne japanske gljive
Shiitake su se dugo vremena istraživale u pokusima na životinjama kao mogući antitumorski lijekovi. Tijekom tih studija otkriven je u tim gljivama polisaharid lentinan, ili (1-3) β-D-glukan, aktivna komponenta koja je poznata po svom protutumorskom djelovanju.
Suhi ekstrakti shiitake-gljiva isto su se intenzivno istraživali kao poticatelji našeg imunološkog odgovora, kao lijekovi protiv virusnih infekcija, medikamenti u borbi protiv alergijskih reakcija, a postoje pozitivni nalazi da mogu suzbiti i umanjiti posljedice reumatoidnog artritisa u osoba sklonih nastanku te bolesti. Lentionin, ključna mirisno-okusna komponenta shiitake-gljiva, sprečava sljepljivanje trombocita i predstavlja obećavajuću molekulu za razvoj lijekova u tretmanu tromboze. Ljudi koji su na veganskoj prehrani, u shiitake-gljivama ili njihovim sušenim ekstraktima nalaze toliko potreban vitamin D2 (kojeg uglavnom nema u ostalim namirnicama koje koriste predstavnici veganske prehrane).

Tartufi - ekskluzivne gljive
Tartufe nećemo naći u našim uobičajenim prodavaonicama, one su podzemne gljive, ili gomolji, a predstavljaju pravo bogatstvo. Priređuju se i kao zasebno jelo, ali se najčešće samo sitno izribaju na gotova jela (tjestenine, jaja, meso). Prisutni već i u minimalnim količinama nekom jelu daju jedinstvenu aromu, pa se iz tog razloga smatraju u pravom smislu riječi gourmet-gljivama i nezaobilaznim začinom u tzv. "haute cuisine". Pripisuju im se afrodizijačka svojstva.

Grožđe je plod biljke koja se latinski naziva Vitis vinifera. Postoje razne sorte grožđa, a najčešće susrećemo grožđe od kojeg se priprema vino, stolno grožđe koje uglavnom koristimo za jelo u svježem obliku i osušeno grožđe (grožđice) koje je dobiveno prirodnim sušenjem grožđa.

Ovaj bobičasti plod loze predstavlja vrlo zahvalnu namirnicu, velike nutritivne i dijetetske vrijednosti. Grožđe djeluje kao prirodni tonik organizma, a uz to je i izrazito hranjiva namirnica. U sebi sadrži prosječno oko 20% šećera, pa predstavlja i sa energetskog stanovišta vrijednu namirnicu. Potpunim izgaranjem 100 grama grožđa, oslobodit će se u našoj stanici oko 100 kcal, odnosno 420 kJ, što dakako ovisi o vrsti grožđa. Nadalje, ista količina grožđa biti će i dobar izvor vitamina C, kojeg je u toj količini grožđa ima oko 12 mg.

Grožđe je visoko vrijedan izvor spojeva koje nazivamo bioflavonidima. To je specifična skupina biljnih pigmenata (boja) koje se danas intenzivno istražuju. Posjeduju izraziti antioksidacijski potencijal. To znači da štite našu stanicu od štetnog utjecaja tvari koje zajedničkim imenom poznajemo pod pojmom slobodni radikali. Oni su odgovorni za pokretanje raznih procesa u našem organizmu, ali u suvišku izazivaju štete po samu stanicu u obliku molekulskih oštećenja. Na taj se način može utrti put razvoju čitavog niza bolesti, ali može doći i do prijevremenog starenja organizma. Grožđe sadrži osim bioflavonida, fosfatnu kiselinu i veoma važan element - silicij. Upotrebom grožđa u prehrani održavamo ljepotu kože i kose. Grožđe djeluje kao prirodni tonik organizma, a uz to je i izrazito hranjiva namirnica.
Preporuča se u prehrani svih dobnih skupina. Sjemenke grožđa treba pažljivo žvakati i na taj način iskoristiti jer se u njima nalazi aktivna tvar koja djeluje na smanjenje kolesterola.

Ječmena kava je prava blagodat za naš organizam. Djeluje tako da zalužuje organizam i uspješno se suprotstavlja štetnoj zakiseljenosti koja je posljedica neadekvatne prehrane, stresa i neurednog načina života. Jednu stvar treba napomenuti u vezi ovog finog napitka. Osnovni sastojak ječmene kave, svekoliko poznate u nas i u području srednje Europe pod nazivom Kneipp-kava, zapravo je ječmeni slad – jedina namirnica koja u vegetarijanskom jelovniku može nadomjestiti nedostatak vitamina B12 u prehrani. Kava se sprema tako da se stavi jedna velika žlica ječmenog slada (Kneipp) u hladnu vodu i posti da prokuha. Zatim se kava ostavi nekih par minuta da se slegne i pije se u stvari nadtalog prepun vrijednih nutritivnih komponenti. Vrlo brzo nakon upotrebe uvidjet ćete blagotvorni i terapijski učinak ovog drevnog napitka.

Kiseli kupus predstavlja namirnicu koja po sadržaju vitamina C nadmašuje i neke poznate agrume, sadrži fantastičnu kombinaciju prehrambenih vlakana, tako da održava zdravu peristaltiku crijeva. Postoje autori koji ističu da kiseli kupus pomaže u održavanju homeostaze pojedinih hormona. Posebno je velika pobornica upotrebe kiselog kupusa poznata nutricionistica dr. Gillian McKeith. Bilo da ga koristimo kao glavno jelo, prilog ili u obliku salate, tijekom zimskih mjeseci trebali bismo konzumirati kiseli kupus barem dva do tri puta tjedno.

Kruška je plod drveta Pyrus communis. U 100 grama ploda kruške sadržano je 0,3 g proteina, 0,4 g masti, 9,5 g ugljikohidrata, 2,8 g ukupnih vlakana i 5 mg vitamina C. Kruška sadrži i neznatne količine masti, stoga ima na 100 grama nešto više kalorija od jabuke (oko 80 kcal u odnosu na 60 kcal), međutim kruške vilijamovke sadrže velike količine kalcija i željeza u odnosu na drugo voće, stoga se preporučuju kao obavezno voće u prehrani žena iznad 40 godine!

Koje su najbolje i kako ih izabrati: na tržnici birajte tvrde i sjajne kruške koje posjeduju miris, nećete pogriješiti.

Kruške su poznate po tome što se od njih sprema vrlo kvalitetna rakija, manje ih koristimo u kompotima i pekmezima iako se i od njih može prirediti vrlo ukusni konzervirani voćni proizvodi.

Najbolje je kruške jesti svježe, tada najbolje tonificiraju organizam, a ako se već moraju pohraniti na neko vrijeme onda je najbolje staviti ih svega par dana u najniži dio hladionika.

Po svojoj konstituciji mogu podnijeti i zamrzavanje na minus 20 °C u ledenici. Potrebno je prethodno kruške lagano oprati u otopini sode bikarbone i osušiti. Zatim se narežu na četvrtine i izvadi im se koštica. Tako očišćene i oprane, potpuno suhe od vode stavljaju se u vrećice za zamrzavanje kao komadi i mogu održati svoju svježinu do tri mjeseca.

Takve kruške možemo koristiti za pripremu slanih i slatkih jela jer se ta namirnica jako dobro uklapa uz plemenito svinjsko ili juneće meso, poput bifteka.

Lisnato povrće koje se priprema u obliku salate smatra se idealnim prilogom u svim dijetama za mršavljenje. Tada se glavno jelo uglavnom i sastoji od nemasnog mesa pripremljenog gotovo bez dodatka masnoća i sezonske lisnate salate.

Uvođenjem sezonske lisnate salate u svakodnevne obroke barem jednom dnevno, osiguravamo svom organizmu čitav niz visokovrijednih tvari koje pomažu metabolizam, jačaju obrambenu sposobnost tijela i organizam "čiste" od toksičnih tvari (djeluju detoksificirajuće). S pravom su "naši stari" te namirnice smatrali - hranom koja ujedno i liječi.

Salata, radič, maslačak skrivaju u sebi iznenađujuće moćne ljekovite osobine. Ta posebna svojstva nadmašuju "jednostavne" dijetološke karakteristike predstavljene zastupljenošću proteina, ugljikohidrata, masti i vode u samoj namirnici.

Poput sveg povrća, tako i lisnato povrće posjeduje značajnu količinu vitamina, minerala i elemenata u tragovima (oligoelemenata). Međutim, osim toga takvo povrće izvrsno je opskrbljeno posebnim spojevima koji su odgovorni za boju (pigmenti - klorofili, ksantofili i karoteni) i blago gorak okus povrća (bioflavonidi). Te tvari u našem organizmu imaju značajnu ulogu bioregulatora, a o njihovoj prisutnosti u tijelu ovisi i sposobnost organizma da se obrani od raznih infektivnih čimbenika.

Nadalje, takvo povrće bogato je solima kalija, glavnog staničnog iona (kationa) odgovornog između ostalog za zdravlje mišića, živčevlja i srca. Lisnato povrće koje rabimo najčešće u obliku salate obogaćuje naša jela nekim vitaminima B-skupine (B1, B2, PP) i toliko važnim vitaminom C.

Radič, maslačak i ostalo "gorko" povrće potiču rad jetre i bubrega organa odgovornih za "čišćenje" organizma, a i sami sadrže djelotvorne (aktivne) tvari (pojedine organske kiseline i enzime) koje same vežu na sebe toksične (otrovne) spojeve i na taj način omogućuju njihovo lakše izlučivanje iz tijela.

Važno je naglasiti da konzumiranjem lisnatih sezonskih salata koje nam stoje na raspolaganju u ovom prijelaznom razdoblju između zime i ljeta olakšavamo našem organizmu lakše svladavanje eventualnih poteškoća povezanih sa promjenama godišnjih doba. U prvom redu misli se na psihofizički umor, probavne poteškoće (česte opstipacije), nesanicu i estetske probleme s kožom.

Luk (lat. Allium cepa) potječe iz Azije i Bliskog Istoka. Smatra se da njegov uzgoj traje već preko 5000 godina. Luk je začinska biljka, niske kalorične vrijednosti. Bogat je sumporom i otuda potječe njegov karakterističan miris. Luk ima brojna ljekovita svojstva. Pospješuje rad krvožilnog sustava, regulira crijevnu floru, jača imunitet, djeluje antibakterijski i diuretično, te pročišćava organizam. Luk uspješno snižava vrijednosti lošeg kolesterola u serumu i djeluje na prevenciju pojave ateroskleroze. Poznata je juha od luka koja se priprema u Francuskoj tijekom zimskih mjeseci kao jelo koje jača obrambenu sposobnost organizma. Nadalje, luk sadrži mangan i krom, dva elementa koja su neophodna za pravilno lučenje i funkciju inzulina. Stoga se luk preporuča u prehrani osoba oboljelih ili onih sklonih obolijevanju od dijabetesa. U sebi sadrži i vitamin B6 koji je prirodni diuretik i utječe na smanjenje krvnog tlaka. Sorte luka su brojne i razlikuju se po boji, veličini i okusu. U proljeće i ljeto može se naći sorta mladog luka, koji ima slatkasti ili srednje jaki okus. U jesen se bere luk većih glavica koje se suše, pa nakon nekoliko mjeseci imaju suhu i lako lomljivu ljusku. Luk posjeduje izražajnu aromu i okus, a posebno mjesto među sortama luka ima ljutika, sorta s manjim glavicama, koja se uvelike uzgaja na području Istre.

Vrijedan su izvor ugljikohidrata, bjelančevina biljnog porijekla i biljnih vlakana. Najviše se od mahunarka koristi grah i soja, ali su i sve ostale biljke iz ove skupine prave male riznice nutritivno vrijednih elemenata.

Grah (Phaseolus vulgaris) sadrži oko 25% bjelančevina. Uz to sadrži veliku količinu minerala u optimalnom odnosu. Taj odnos osigurava pravilnu i djelotvornu resorpciju putem crijeva. Povoljniji je omjer natrij/kalij, te kalcij/fosfor kod graha u usporedbi s mesom. Grah je dobar izvor magnezija.

Grašak (Pisum sativum) je jednogodišnja biljka velike hranjive vrijednosti i prijatna okusa. Bogat je bjelančevinama, mineralima i vitaminima. Po sastavu nutritivnih komponenti međusobno se razlikuju zrelo i "zeleno" zrno graška. U zelenom zrnu graška ima 6,7% bjelančevina, 17,1% ugljikohidrata, 0,4% biljnih ulja i 0,9% minerala, od kojih najviše kalcija i željeza. to je niskokalorična namirnica koja daje svega 80 kcal (340 kJ) po 100 g. Od vitamina u zelenom grašku ima najviše vitamina C, B-skupine i karotena (provitamina A).

Bob (Vicia faba) predstavlja, za razliku od graha koji je dovezen iz Novog svijeta u 16. stoljeću, prastaru namirnicu na ovom području. Bob je posebna namirnica po svom sadržaju bjelančevina. Po biološkoj vrijednosti bjelančevina među biljkama bob zauzima visoko treće mjesto (ispred njega su samo kikiriki i soja). Budući da se kikiriki u nas ne uzgaja, ostaje činjenica da bob kao namirnica ipak nije dovoljno iskorišten u našoj prehrani u odnosu na svoju nutritivnu vrijednost. Bob uz ostalo sadrži još i lecitin, spoj važan za izgradnju membrana naročito živčanih stanica. Sadrži mnogo vitamina B-skupine, i fosfora i željeza. Na žalost, se ni soja ni bob ne uzgajaju u nas u onoj mjeri koliko bi trebali.

Leća (Lens esculenta) je kalorična mahunarka (100 g daje 338 kcal ili 1420 kJ). Može sadržavati i do 35% bjelančevina, ovisno o sušenju i podneblju u kojem raste. Taj je postotak bjelančevina viši nego u mesu, pa se može primijeniti kao zamjena za meso u pojedinim obrocima. Leća se uz sadržaj provitamina A, vitamina B-skupine i pojedinih minerala naročito ističe u sadržaju željeza, pa se stoga preporučuje u prehrani u stanjima deficita tog elementa.

Slanutak (Cicer arietinum) je mahunasta bjelančevinasta biljka i visokovrijedna namirnica za prehranu ljudi. Osušeno zrno ima 17,4-23,2% bjelančevina, 53,5-63,6% ugljikohidrata, 4,1-5,5% ulja, oko 5% celuloze i 3% minerala. Kao i bob, slanutak se u pojedinim krajevima koristi kao nadomjestak za kavu.

Soja (lat. Glycine hispida, Glycine maxima) sadrži 34,1% proteina, 17,7% lipida (od toga su čak 85% zastupljene nezasićene masne kiseline), te 33,5% ugljikohidrata. Sojini su proteini iskoristivi kao i proteini mesa, mlijeka i bjelanjka i to je veliki izuzetak u biljnom svijetu. Lipidi soje, odnosno sojino ulje vrlo je probavljiva namirnica (gotovo 95%), a ugljikohidrati sadržani u soji (većinom granični dekstrini), ne utječu na povećanje glukoze u krvi i na dodatno lučenje inzulina. Stoga se soja uvelike preporučuje u prehrani dijabetičara.

Maslac se sastoji se od 82% masti u kojoj su otopljeni vrijedni vitamini. U vodenom dijelu nalaze se otopljeni proteini, vitamini topivi u vodi i mliječni šećer - laktoza. Budući da nutritivna i dijetološka vrijednost "vodenog" dijela ove namirnice nije upitna, rasprava o maslacu vodi nas stoga prema njegovom dijelu koji se sastoji od masti, jesmo li za ili protiv ove namirnice? Jesmo li za masti biljnog ili životinjskog podrijetla. Maslac je u potpunosti životinjskog podrijetla.

U sastav maslaca ulaze masne kiseline koje su po svom sastavu srednje ili kratkolančane i ulaze direktno u cirkulaciju preko vene portae. Osobito je važna namirnica u djetinjstvu i tijekom rasta i razvoja mladog organizma, ali sa sigurnošću ćemo za vrlo kratko vrijeme moći istaći da je bolja namirnica za SVE uzraste od umjetno dobivenog margarina.
Masne kiseline sadržane u maslacu jednako su tako dobro i tolerirane od svih onih osoba koji pate od loše probave masti.

Maslac je relativno jednostavno i lako razgradiva namirnica. Masti koje ulaze u satav ove namirnice predstavljaju zasićene masne kiseline i postoji veliki dio njih koje su jednostruko nezasićene masne kiseline. Važno je napomenuti da zahvaljujući ovom sastavu maslac relativno lako podnosi oksidacijske procese koji nastaju zagrijavanjem tako da se uspješno koristi u pripremi jela i ne mijenja svoj stupanj razgradnje u probavnom traktu čak i ako je kuhan ili zagrijavan s ostalim sastojcima u jelu.

Ne treba skrivati, maslac je jako kalorična namirnica (10 dkg ima 758 kcal). U sastavu ulaze još i tvari kao kolesterol (250 mg/100 g), ali mala količina tzv. trans-nezasićenih masnih kiselina (4-8 g/100 g) predstavlja jako vrijedan doprinos ove namirnice u našoj svakodnevnoj prehrani.

Zahvaljujući svom uravnoteženom sastavu, maslinovo ulje ima zaštitnu ulogu u borbi protiv prijevremenog starenja naših krvnih žila, štiti želudac i jetru. Potiče rast tijekom djetinjstva, produžava životni vijek, a istovremeno daje onaj jedinstven, nenadmašiv okus jelu. Zbog brojnih nutritivnih i dijetoterapijskih svojstava maslinovo ulje preporuča se u svakodnevnoj prehrani i u prehrani tijekom pojedinih bolesti i stanja.
Korist od konzumacije maslinovog ulja vidljiva je kod bolesti: probavnog trakta (želudac, crijeva, žučni mjehur); ateroskleroze; kod zaraštavanja unutrašnjih i vanjskih rana, a naročito se upotreba maslinovog ulja preporuča u najranijem djetinjstvu i tijekom poznije životne dobi.
Međutim, možda je najvažnije istaknuti da maslinovo ulje uspješno prevenira nastanak kroničnih upalnih bolesti jer u sebi sadrži jedinstvene komponente koje djeluju protuupalno - biofenole. O njima se danas najviše govori, a istraživanja pokazuju da su te jedinstvene kemijske molekule zasigurno kandidati koji će ponijeti titulu najkorištenijih lijekova u idućem desetljeću!

Antioksidativni učinak maslinovog ulja djelom je rezultat biofenola prisutnih u tom jedinstvenom proizvodu, a dijelom zbog prisustva vitamina E i provitamina vitamina A. Maslinovo ulje poznato pod nazivom "extra vergine" ili "ekstradjevičansko" posjeduje visoki sadržaj navedenih tvari, one sve redom posjeduju jaki antioksidacijski potencijal.

Biofenoli ili fenolne komponente sadržane u maslinovom ulju predstavljaju složene smjese sljedećih spojeva: oleochantal, 3,4-dihidroksifeniletanol, 4-hidroksifeniletanol (tirosol), 4-hidroksifeniloctena kiselina, protokatehuična kiselina, siringična kiselina, vanilinska kiselina, kafeinska, kumarinska kiselina. Koncentracija fenolne frakcije u maslinovom ulju varira i ovisi o kultivaru, klimi, stupnju zrelosti ploda, a srednja vrijednost tih tvari iznosi oko 500 mg/L u djevičanskom maslinovom ulju. Od čitavog niza fenolnih komponenti netom nabrojenih koje čine biofenole maslinovog ulja, najvažnijom se čini hidroksitirosol i oleokantal. Prisutni su kao slobodne molekule, ali i kao dio složenih molekula (npr. vrlo poznatog oleuropieina). U laboratorijskim pokusima dokazano je da te tvari ima veću antioksidacijsku moć od poznatih antioksidansa koji se koriste kao standardi (npr. hidroksitoluena). Istraživanja su pokazala da visoko kvalitetno maslinovo ulje znatno smanjuje peroksidaciju lipoproteina niske gustoće (LDL) u usporedbi s suncokretovim uljem. 

Mlijekoje već davno prozvano namirnicom "par excellence". Proteini mlijeka, osim što su izvrstan izvor esencijalnih i neesencijalnih aminokiselina, potiču asimilaciju pojedinih važnih mineral poput kalcija i željeza.

Bioaktivni peptidi sadržani u mlijeku djeluju na nekoliko različitih nivoa u našem organizmu. Spomenimo samo neke najbitnije:

• u crijevima potiču transport minerala i aminokiselina (npr. leucina)
• reguliraju pokretljivost (peristaltiku) crijeva
• potiču izlučivanje inzulina ovisno o koncentraciji glukoze
• djeluju kao imunostimulatori (potiču obrambene sposobnosti organizma), kao antihipertenzivi (spriječavaju uvećanje krvnog tlaka) i kao antitrombotici (sprječavaju nastanak krvnih ugrušaka u krvnim žilama).

Kada se pretjera sa unosom proteina, bioaktivne tvari (peptidi) sadržane u mlijeku uravnotežuju stanje jer potiču proteinsku izmjenu i stvaranje uree (produkta razgradnje bjelančevina) bez opasnosti da će poremetiti kiselo-baznu ravnotežu u organizmu. Nadalje, proteini sadržani u mlijeku jedni su od najbolje probavljivih proteina, a po svojoj biološkoj vrijednosti proteini mlijeka "superiorniji" su od onih sadržanih u jajetu. Mlijeko je dobro poznati izvor visokovrijednog minerala - kalcija, vitamina B-skupine, te vitamina D. Dijelovi proteina mlijeka kojeg nazivamo kazein, po svom su sastavu fosfopeptidi i mogu vezati na sebe ione metala tvoreći na taj način dobro topive složene spojeve, koji predstavljaju prave "transportne jedinice" za kalcij, kojeg vezuju i olakšavaju njegov ulazak u krv preko crijeva. Sličnu ulogu ima i mliječni šećer laktoza, koji na taj način sudjeluje u izgradnji kostiju naročito tijekom rasta i razvoja organizma.

Nutritivne vrijednosti pojedinih vrsta mlijeka (%)

Vongole, kamenice, dagnje, mrkači, sipe, lignje, škampi i jastozi, namirnice su s niskim sadržajem masti, ali sadrže velike količine kolesterola. Ovu vrstu namirnica trebaju izbjegavati osobe koje boluju od povišenih vrijednosti kolesterola, jetrenih bolesti, bubrežnih bolesti i gihta.

Najviše cinka ima u kamenicama koje su  neusporedivo bogatije u cinku u odnosu na  goveđu jetru. Dugo vremena smatralo se da je jedan od najboljih izvora cinka goveđa jetra. U goveđoj jetri cink je sadržan u količini od 3 mg/100 g, a ista količina kamenica ima 70 mg cinka.

Palenta je proizvod koji se dobiva iz kukuruznog brašna, najčešće je bijele ili žute boje. Palenta sama po sebi spada u niskokalorična jela, jer kako je već spomenuto, kukuruz je najvećim djelom sastavljen od ugljikohidrata (75%), nešto bjelančevina (8-10%) i tragova masti. Jedući palentu u porciji veličine šake u organizam unosimo oko 200 kcal (kukuruzno brašno samo je neznatno kaloričnije od brašna pšenice). Međutim palenta postaje kalorično jelo ako se servira s kaloričnim umacima i prilozima, koji se upijaju vrlo lako u samu strukturu ovog jela. Primjerice, oko 0,25 L mlijeka povećava kaloričnu vrijednost porcije palente za 150 kcal! Međutim, moramo imati na umu da palenta ako se jede sama ne predstavlja kompletno jelo, budući da nedostaju aminokiseline koje su esencijalne i ne mogu se sintetizirati u organizmu, kao što je triptofan. Triptofan je aminokiselina prisutna u jajetu, mesu, a preteča je ili prekursor molekule koju nazivamo serotonin, poznate i po neurotransmiterskim svojstvima. Serotonin utječe na dobro raspoloženje i na subjektivni osjećaj ugode, a time uvelike kontrolira i sposobnost uspostavljanja normalne potrebe za snom. Danas se lijekovima koji se vezuju na serotoninske receptore mogu liječiti i određeni tipovi depresivnog stanja. Palenta je jelo karakteristično za čitavu Hrvatsku. Ovisno o područjima servira se s brudetom, gulašima, svježim kravljim sirom, vrhnjem, jajima, mlijekom, povrćem… Palenta se može koristiti kao zamjenski obrok kada želimo povećati izbor korištenja ugljikohidrata i uspješno nadomještava krumpir, rižu, tijesto te predstavlja kvalitetnu nadopunu u svakodnevnom sastavljanju jelovnika. Za vegetarijance se preporuča upotreba palente sa sirevima i mliječnim proizvodima, ili s umacima od soje kako bi tim obrokom dobili kompletan „set“ potrebnih esencijalnih i neesencijalnih aminokiselina.

Pivo je pjenušavo osvježavajuće piće s malim udjelom alkohola i karakterističnom aromom po hmelju, dobiveno alkoholnim vrenjem pivske sladovine pomoću pivskog kvasca. Najstarije je i najraširenije alkoholno piće na svijetu, tako da zasigurno ima veliki nutritivni značaj u organizmu svakog konzumenta. Kako postoje je više vrsta piva, tako i kemijski sastav varira što posljedično ima drugačiji utjecaj na ljudski metabolizam. No, generalno se može reći da je pivo jedan solidan obrok. Izvor je vitamina skupine B, magnezija, selena, fosfora, biotina i kalija. Zbog takvog kemijskoj sastava često se naziva i ''tekućim kruhom''. Ipak glavni sastojak jest voda odnosno alkohol, točnije etanol, koji u malim količinama djeluje preventivno na kardiovaskularne bolesti, a u svakodnevnom pretjeranom konzumiranju uzrokuje bolesti jetre i ovisnost. Dakle, najvažnija je ravnoteža u konzumiranju piva. Često se u nas koristi izraz ''pivski trbuh'' kojeg imaju pretežito muškarci iznad 25 godina; no, nakupljanje masnog tkiva u području trbuha ima mnogo više korelacije sa stilom života i prehranom nego s pretjeranim konzumiranjem piva.

Tipično svijetlo pivo "lager", na 100 mL daje 41 kcal, dok takvo bezalkoholno pivo daje samo 15 kcal. Usporedbe radi, gazirani sokovi na 100 mL daju 42 kcal, dok punomasno mlijeko na isti volumen 64 kcal.

Ribe su izvrstan izvor visokovrijednih proteina u mediteranskoj prehrani, u kojoj meso životinjskog podrijetla zauzima vrlo malo mjesta u odnosu na prehranu kontinentalnih krajeva. Najmanje proteina sadrži meso gavuna (6%), a najviše meso tune. Tuna, skuša, oslić i srdela uz to su i pravi rudnik esencijalnih aminokiselina. U 100 grama tune sadržano je 21,5 g proteina, dok se u jednakoj količini posne govedine nalazi 20,7 g, polumasne 18,8 g, a masne samo 15,8 g proteina.

Ovom se bogatstvu pridružuje i bogatstvo u vitaminima i mineralnim solima. To su prije svega vitamini topivi u ulju poput vitamina A, D i E. Jegulja, na primjer, sadrži veoma mnogo vitamina A (980 - 1200 mcg, približno isto kao i mrkva). Sva plava riba sadrži i velike količine vitamina B-skupine (B1, B2, niacin, B6 i B12).

Treba istaći da je riblje meso najbolji prirodni izvor minerala joda koji je neophodan u sintezi hormona štitnjače. Nadalje u ribi je sadržano mnogo kalcija, koji se najbolje unosi u organizam konzumacijom sitne ribe zajedno s kostima. Meso ribe bogato je i fluorom i natrijem. Riba je ujedno i jedan od najboljih izvora cinka koji ima višestruke uloge u našem organizmu.

Svakodnevno konzumiranje jedne porcije samoniklih biljaka koje sve redom imaju gorak okus se preporuča. Na toj listi posebno mjesto zauzima dobro znana rukola ili riga. Predivna travčica, još divnijeg okusa i specifičnog mirisa u sebi krije mnoštvo visokovrijednih spojeva. Među njima ističe se i folna kiselina. Naime, upravo se u starijih osoba vrlo često javlja anemija povezana s nedostatkom folne kiseline. Iako je rast u starosti završen, folna kiselina koja predstavlja jedan od najvažnijih čimbenika rasta, važna je za pravilni metabolizam aminokiselina i njen nedostatak u starijoj životnoj dobi dovodi do tjelesne slabosti i nemogućnosti mentalne koncentracije. Stoga se preporuča barem jednom tjedno konzumiranje ove biljke, a nemojmo zaboraviti tijekom tjedna isto tako uvrstiti na naše jelovnike kelj i raštiku jer su i to namirnice bogate visokovrijednim spojevima.

Sezam je jedna od najstarijih biljaka koja se sjemenski uzgajala radi dobivanja ulja. Danas se koristi u raznim receptima, posebno je popularno pohanje u mješavini krušnih mrvica i sezama. Potrebno ga je prije korištenja lagano prepržiti da se poništi djelovanje solanina, jednog inhibitora enzima koji razgrađuju bjelančevine, jer nativni sezam može pogodovati otežanoj probavi proteina. Koristi se u raznim proizvodima koji sadrže sjemenke i žitarice i predstavljaju gotove proizvode za pripremu doručka. Sezam je izuzetno bogat kalcijem. Posebno se preporučuje namaz od sezama kod osoba koje imaju problema sa zaraštavanjem kostiju, osteoporozom ili općenito imaju snižene vrijednosti kalcija u serumu. Od sezama se priređuje i mlijeko koje može zamijeniti kravlje mlijeko kod osoba koje nemaju laktazu (enzim koji razgrađuje mliječni šećer laktozu) ili pak kod onih koji su alergični na neki od proteina sadržanih u kravljem mlijeku. Sezam je bogat fitoestrogenima i preporučuje se u prehrani žena u menopauzi. Djeluje uspješno na sniženje loših masti u krvi, smanjenje hipertenzije i zahvaljujući sadržaju omega-masnih kiselina djeluje na povećanje fluidnosti krvi i nemogućnost stvaranja ugrušaka.

Ulje od sezama dobijemo hladnim cijeđenjem zrelih sjemenki sezama. Odlikuje ga velika hranjivost i ljekovitost. Sadrži antioksidanse, vitamine A i E, minerale i esencijalne masne kiseline. Smanjuje trigliceride i kolesterol, štiti od ateroskleroze i visokog krvnog tlaka. Uporaba: 1-3 čajne žlice dnevno, samostalno ili sa salatom, umakom, kuhanim prilogom. Često se koristi u orijentalnoj kuhinji i za mariniranje mesa i povrća.

Soja (lat. Glycine hispida, Glycine maxima) je mahunarka koja tek u današnje vrijeme doživljava u području Europe priznanje dostojno svojim vrijednostima. Soja se već više od četiri tisućljeća uzgaja na Dalekom Istoku, u Kini, Japanu i u zemljama jugoistočne Azije. Međutim tek je u 18. stoljeću soja iz tih predjela prenesena kao povrtna kultura u Europu. Zaprepašćuje svojevrsni otpor Europljana prema toj kulturi! Tim više što soja predstavlja sve ono što ostale biljke nemaju: sadrži jedina sve esencijalne aminokiseline, neophodne za rast i razvoj organizma i s pravom se smatra dostojnom zamjenom za meso kad su proteini u pitanju. U svom zrnu soja sadrži 34,1% proteina, 17,7% lipida (od toga su čak 85% zastupljene nezasićene masne kiseline), te 33,5% ugljikohidrata. Sojini su proteini iskoristivi kao i proteini mesa, mlijeka i bjelanjka i to je veliki izuzetak u biljnom svijetu. Lipidi soje, odnosno sojino ulje vrlo je probavljiva namirnica (gotovo 95%), a ugljikohidrati sadržani u soji (većinom granični dekstrini), ne utječu na povećanje glukoze u krvi i na dodatno luženje inzulina. Stoga se soja uvelike preporučuje u prehrani dijabetičara.

U soji su sadržani vitamini, posebno provitamin vitamina A i čitava paleta vitamina pripadnika B-skupine. Uz vitamine topive u ulju E, D i K soja sadrži i male količine vitamina C. Od minerala u soji su sadržani cink, kobalt, bakar, molibden, bor, natrij, sumpor, željezu (u većem postotku nego u pšenici), a najvrjednije su količine kalcija i fosfora, te njihov optimalni omjer koji osigurava najbolju resorpciju kalcija i fosfora.

Soja je kalorična namirnica, 100 g ima približno 60 kcal više od 100 g riže, odnosno ona energetski vrijedi oko 400 kcal (1687 kJ).

Dok u nas postoje brojni nazivi za tu izdašnu namirnicu, a najučestaliji su buča i bundeva, tikva se latinski naziva Cucurbita pepo. Njena je pradomovina Meksiko i prvi zapis o njenom postojanju datira od kraja petnaestog stoljeća i potječe od Kolumba. Brzo se udomaćila u Europi i koristila se većinom za prehranu domaćih životinja i u prehrani siromaha.

To je pomalo nepravedno jer je tikva vrlo dobra namirnica s nutricionističkog i dijetetskog stanovišta. Ima jako malu kalorijsku vrijednost, daje najviše do 30 kcal po 100 grama mase (postoje i vrste koje su kalorijski siromašnije). Međutim u tikvi postoji prava riznica minerala i vitamina. Najviše ima kalija, zatim kalcija, fosfora, željeza i mangana. To su elementi koji sudjeluju u pravilnoj izmjeni tvari i djeluju diuretski, tako da tikva pomaže izlučivanju suvišne vode iz organizma, a jako se preporučuje u prehrani dijabetičara i osoba koje su sklone obolijevanju od gihta. Još jedan vitamin sadržan u tikvi pomaže u izlučivanju vode i djeluje kao prirodni diuretik. To je vitamin B6, a uz njega u tikvi ima i ostalih vitamina iz skupine B (tijamin i riboflavin), zatim ima vitamina C i velike količine beta-karotena - pigmenta iz kojeg u organizmu nastaje vitamin A.

Osim toga, treba napomenuti da je tikva jedan od najboljih izvora prehrambenih vlakana koja utječu na pravilan rad probavnog sustava. Zbog niske kalorijske vrijednosti, tikva ili buča redovito je prisutna kao namirnica prilikom provođenja redukcijskih dijeta.

Za razliku od tikve koja nam je došla iz Meksika, jedna srodna biljka isto tako latinskog naziva Cucurbita pepo, ali varijanata giromontia mnogo je češće gost na našim trpezama. Radi se o običnoj tikvici koja nam dolazi iz drugog kraja svijeta - njena je pradomovina Indija, točnije Molučki otoci. Tikvica se jede cijela i ako se pažljivo opere grubom solju ili otopinom sode bikarbone može se jesti i kora koja je bogata mineralima i vitaminima.

Tofu - sir od soje. Predstavlja svojevrsnu alternativu siru proizvedenom od kravljeg mlijeka, ali znatno lakša namirnica jer 100 grama daje svega 70 kcal (294 kJ). Tofu sadrži manje proteina od kravljeg mlijeka (13% u odnosu na 20% sadržanih u kravljem siru), a osim toga sadržaj kalcija je vrlo nizak u odnosu na kravlji sir. Ali je to namirnica koja daje sve esencijalne aminokiseline, ne sadrži kolesterol, zamjetan je sadržaj oligominerala magnezija, te vitamina B1, B2 i PP. Treba istaći bogatstvo bazične aminokiseline lizina sadržane u toj namirnici. Zbog nedostatka vlastitog okusa, tofu poprima okus namirnica s kojima se u pojedinim jelima kombinira, te je s gastronomskog stajališta i zahvalna namirnica.

Žitarice su sastavljene uglavnom od ugljikohidrata ili šećera, imaju mali postotak masti koje nalazimo u zobi (žitarica koja daje mnogo energije jer se sastoji od čak 7,4% masti) i u pšeničnim klicama. Ova posljednja namirnica sadrži ulje bogato nezasićenim masnim kiselinama i vitaminom E. Zbog toga su pšenične klice svrstane u namirnice sa antioksidacijskom sposobnošću. Žitarice i njihovi proizvodi uvjetuju svojim unošenjem u organizam sintezu serotonina čime se gubi želja za slatkim koja se stvara čak i nakon obroka ako prilikom obroka nismo konzumirali kompleksne ugljikohidrate.

Pšenica (Triticum vulgare) u svom cijelom zrnu sadrži 10,2% bjelančevina, 70,7% ugljikohidrata, oko 2% masti, kalij, magnezij, kalcij, željezo i vitamine. "Terapija pšeničnom kašom" poznati je postupak kojim se postiže djelotvornost gastrointestinalnog trakta i omogućuje djelotvorno izlučivanje nagomilanih otrova iz organizma.

Ječam (Hordeum sativum) sadržava 11% bjelančevina, 1,8% masti, 73,4% ugljikohidrata. Bogat je mineralnim sastojcima kalija, fosfora i magnezija, a osim toga sadrži i kalcij, natrij, sumpor, željezo, mangan, bakar, cink, kobalt, fluor i jod. Sadrži sve vitamine B-skupine, a u brašnu dobivenom iz ječmenog slada sadržan je i vitamin B12 i vitamina E. Posebnost je ječma u tome što sadrži i do nezasićenih 35% masnih kiselina koje smanjuju vrijednost LDL-kolesterola u krvi, što nije slučaj s inim žitaricama.

Zob (Avena sativa) je žitarica poznata više kao stočna hrana, a u nas se manje koristi u prehrani ljudi. Sasvim pogrešno, budući da ta žitarica u sebi sadrži tvari neophodno potrebne za adekvatan rast i razvoj organizma. Naročito se preporuča u prehrani djece te kod anemija. Zob sadrži lecitin, jedinstvenu molekulu važnu za izgradnju membrana živčanog tkiva. Nadalje u zobi imamo kao u svim žitaricama visokovrijedne složene ugljikohidrate, provitamin vitamina A (karoten), vitamin B1, B6, vitamin E i vitamin K - važan za normalno zgrušavanje krvi. Od minerala zob sadrži sve neophodne makro- i mikroelemente, od željeza do mangana i cinka. Još je važno istaći prisustvo vitamina H ili biotina u zobi. Biotin je neophodan za zdravlje kose i noktiju.

Raž (Seceale cereale) je po sastavu svog zrna slična zrnu prosa. Sastoji se poput svih žitarica najvećim dijelom od ugljikohidrata (74,%), bjelančevina (9,3%) i masti (1,8%). Važni minerali koji ulaze u sastav raži jesu: kalij, fosfor, magnezij i željezo, sumpor ali ima i čitav niz mikroelemenata, uključujući bakar, cink i kobalt.

Kukuruz (Zea mays) je bogat biološki vrijednim sastojcima, škrobom, bjelančevinama i ugljikohidratima. Od kukuruznih se klica dobiva vrlo kvalitetno biljno ulje bogato linolnom i linolenskom esencijalnom masnom kiselinom, fitohormonima i vitaminom E. Grožđani se šećer dobiva iz kukuruznog škroba. Preporučuje se u dijetoterapiji bolesti srca i krvnih žila.

Etilni alkohol sastojak je alkoholnih pića, a dobiva se vrenjem šećera ili škroba. Tijekom procesa nastanka stvaraju se i ostali spojevi koji doprinose i daju specifičnim vrstama pića specifične arome, boje i okuse. Ti su sastojci velikom većinom isto tako odgovorni za brojne neugodne simptome koje osjećamo nakon pretjerivanja s alkoholnim pićima, jednom riječju mamurluk, koji je velikim dijelom uzrokovan kemijskim spojevima sadržanim u alkoholnim pićima i njihovim djelovanjem na strukture u našim stanicama. Međutim, najotrovnija komponenta za naš organizam, u vinu, pivu, konjaku, je upravo alkohol.

Brojne teorije o tome da vina dobivena na tradicionalnim vinogradima - kultivarima, imaju mnogo manje štetnih posljedica po zdravlje nemaju nikakve znanstvene potvrde. Alkohol je za organizam otrov i nastojimo ga uz pomoć prisutnih mehanizama eliminirati iz organizma ili prevesti u manje toksične spojeve. Organizam se protiv alkohola bori uz pomoć enzima koji razgrađuju etanol i metanol. Tih enzima ima dovoljno za malu i umjerenu razgradnju tijekom jednog do dva sata. Vjerojatno je evolucijom razvoj ovih enzima nastao zbog toga što se etanol i njemu slični alkoholi stvaraju prilikom razgradnje pojedinih vrsta voća, ili su već prisutni u zrelom i prezrelom voću pa se naša stanica postojanjem endogenih zaštitnih čimbenika osposobila za njihovu uspješnu detoksikaciju. Međutim, naš se organizam nikako ne može osloboditi i zaštititi od velikih, stalno prisutnih količina alkohola u krvi. Tada alkohol preuzima na neki način kontrolu ključnih komponenti u stanici i njegovom metaboličkom razgradnjom biva podređen metabolizam ostalih ključnih komponenti u stanici. Tako, ako konzumiramo veće količine alkoholnog pića prije ili izvan obroka, a onda konzumiramo ugljikohidrate (šećer, škrob) te se tvari neće pravilno razgraditi na ugljični dioksid, vodu i dati nam potrebnu energiju za tjelesni i umni rad, već će se pretvoriti u vrlo opasne lipide i masti. Tu se ruše svi mitovi u zaštitnom i benevolentnom utjecaju alkohola na nivo kolesterola u krvi. Naime, umjesto da u malim količinama alkohol djeluje zaštitno na nivo masti u krvi, u velikim količinama pogoduje masnoj degeneraciji u nastanku upale unutrašnjih organa.

Djelovanjem alkohola i dolazi do izlučivanja kalija, cinka i magnezija urinom. Alkohol sprječava asimilaciju tiamina (vitamin B1) i folne kiseline, uzrokujući na taj način anomalije živčanog sustava i anemična stanja. Alkoholičari pokazuju karenciju ili nedostatak vitamina B1 - tiamina i vrlo važnog vitamina B6. Piridoksamin ili vitamin B6 potreban je osim za metabolizam šećera i za dobro iskorištavanje bjelančevina, pa dnevna potrebna količina tog vitamina ovisi o dnevnom unosu bjelančevina. Možemo ukratko reći da nedostatak jednog ili više vitamina iz ove skupine B-vitamina uvelike pojačava stres organizma. Mnoge osobe piju isključivo da zaborave trenutačne probleme, da steknu stanovitu hrabrost ili da se opuste. Suprotno onome što se vjeruje, alkohol nije stimulativno sredstvo. Alkohol doprinosi depresivnosti i povećana konzumacija alkohola smanjuje funkcionalnost moždanih stanica, te uvelike reducira sposobnost koncentracije. Šampanjac se koristi kao piće koje služi kao afrodizijak, međutim u većim količinama od jedne čaše, te istovremena konzumacija ostalih alkoholnih pića, ima suprotni učinak i dovodi do smanjenja spolne moći.

Brojne tvari, među kojima alkohol i amfetamini (lijekovi koji se koriste za poboljšanje koncentracije), odgovorni su za gubitak apetita i mogu biti i ozbiljan uzrok pojave pothranjenosti kod pojedine osobe. Osim toga, budući da jedan gram alkohola daje oko 7 kcal svojom razgradnjom, osobe koje konzumiraju veće količine alkohola postepeno prestaju jesti te svu potrebu za energijom nadoknađuju iz alkohola. Ako pak nastave s jelom ili pojačaju svoj apetit (to je slučaj kod stalne umjerene do veće konzumacije alkohola, dok još ne govorimo o pravom metaboličkom alkoholizmu) dolazi do povećanja tjelesne težine jer ipak je količina kalorija dobivena iz alkohola poprilična. Za usporedbu, prisjetimo se: ugljikohidrati i proteini daju po gramu 4 kcal, a masti 9 kcal. Stoga, s obzirom na 7 kcal po gramu, alkohol ipak spada u kalorijski "jače" tvari.

Najprije se mora spomenuti najrašireniji čaj dobiven iz biljke čajevac (lat. Camellia sinesnis). Navodno je postojanje biljke čajevac zabilježeno još prije 5000 godina. Postoje brojne priče o podrijetlu i otkriću čaja kao napitka. Čajevac je otporna i vrlo prilagodljiva biljka. Najbolje se razvija u tropskim i suptropskim područjima. Posebno je dobar, brz i snažan rast ove biljke u toploj klimi s velikom količinom oborina. Biljka čaja mnogo je otpornija od kavovca što je omogućilo čaju znatno veću rasprostranjenost od uzgoja kultura kave. Najbolja se kvaliteta čaja dobiva s plantaža na višim nadmorskim visinama (oko 2500 m).

Čajevac na tim visinama ima sporiji razvitak i rast, urod je manji, ali je zato kvaliteta znatno bolja. Tlo na kojem se uzgaja mora biti bogato hranjivim tvarima. Listići koji se osuše bez prethodne fermentacije sirovina daju tzv. zeleni čaj. Prerada zelenog čaja bazira se na tretiranju u pari svježe ubranog čaja u kratkom vremenu pri čemu se zaustavlja fermentacija i listovi zadržavaju zelenu boju. Zbog izostajanja faze fermentacije u listićima zelenog čaja ostaje više prirodnih spojeva, kao najvrjednijih sastojaka. tako se zeleni čaj uvelike koristi za toniziranje organizma, pročišćavanje jetre i krvi općenito, a suzbija i pojedine fosforilacijske procese koji mogu biti klica za malignu transformacije stanica. Od fermentiranih listića biljke čajevca dobivamo crni čaj. Nakon fermentacije listići se suše. Crni čaj ima izrazito povoljno protuupalno djelovanje jer je dokazano da sastojci crnog čaja uspješno inhibiraju proupalni enzim ciklooksigenazu-2. Tako se i ovaj čaj preporuča svima koji imaju sklonosti nastanka upalnih procesa, posebice u želucu i crijevima, te kod plućnih i astmatičnih bolesnika.

Između ove dvije vrste, zelenog i crnog, smještena je varijacija najčešće poznata pod imenom oolong, polufermentirani čaj. U slučaju oolonga, proces fermentacije prije svog "prirodnog završetka" prekida se sušenjem. Važno je napomenuti da su sve vrste čaja jednako vrijedne i da kod svih postoji blagotvorno dokazani učinci za zdravlje čovjeka. Bez obzira koju vrstu "klasičnog" čaja pijemo, zeleni, crni ili oolong, preporučena količina je dvije do tri šalice dnevno. U klasični se čaj vrlo često dodaju arome. Tako je jasminov čaj, primjerice, klasični crni čaj, (ponekad i oolong), koji se samo aromatizira osušenim cvijetom jasmina. Aromatizacija čaja jasminom ima vrlo dugu tradiciju. Voće i egzotično voće izvor je modernih aroma kojima se aromatizira čaj. Iako pojedine vrste čaja sadrže različite količine, ali i vrste pojedinih flavonoida, sve vrste čajeva smatraju se vrlo dobrim izvorima antioksidativnih tvari. Učinkovitost flavonoida čaja ovisna je prije svega o tome na koji ih način tijelo apsorbira, u kojoj količini se konzumiraju (npr. u obliku polifenola), ali ovisi i o samoj fiziologiji pojedinca. Istraživanja ukazuju da se jednostavniji oblici flavonoida, koji se u većoj količini nalaze u crnom čaju, lakše i brže iskoriste u organizmu od onih složenijih oblika koji se uglavnom nalaze u zelenom čaju. Tipovi i količina flavonoida koje se nalaze u čaju ovisit će i o samoj sirovini iz koje se čaj priprema, uvjetima rasta, sušenja i čuvanja pojedinih dijelova biljke, i ostalim čimbenicima. No, bez obzira o kojoj je vrsti čaja riječ, u prosjeku se smatra da od sveukupne količine fenola u čaju, oko 93 % čine upravo flavonoidi.

Za razliku od energetske vrijednosti (koja je gotovo jednaka nuli), nutritivna vrijednost čajeva je vrlo zanimljiva i "bogata", što opet ovisi od vrste biljaka od koje se priprema čaj, od načina pripremanja i načina proizvodnje. Nutritivna vrijednost čaja dodatno se povećava ukoliko se u napitak doda par kapi mlijeka (navodno je to idealna kombinacija za zdravlje zubi jer sadrži optimalni omjer kalcija i fosfora), a potrebno je napomenuti da čaj s mlijekom zadržava svoj antioksidativni potencijal.

Za mnoge osobe prva jutarnja šalica kave predstavlja pravu malu životnu radost. Upitate li ih zašto je to tako, reći će vam da kava na njih djeluje poticajno, olakšava svakodnevni početak rada, zataškava umor kao i sve teškoće i brige. Tipični odgovor koji opisuje djelovanje jednog stimulansa! Kava kao stimulans ne uzrokuje ovisnost u klasičnom smislu riječi, ali se čovjek vrlo lako navikne na taj napitak. Kofein iz kave po kemijskom je sastavu identičan alkaloidu teinu iz čaja dobivenom iz biljke čajevca. Kofein i tein uvjetuju učinkovitije iskorištavanje energetskih rezervi organizma, što nam osigurava osjećaj budnosti. Posljedica tog djelovanja je duže oslobađanje glukoze direktno u krv ili u unutrašnjost mišićnih stanica. Svako prekomjerno uživanje kave (može se nazvati i zloupotrebom) dovest će do iscrpljivanja organizma, skraćivanja vremena potrebnog za potpuni odmor, onemogućavanja dubokog sna i na taj način ozbiljno ugroziti zdravlje.
Kofein je tvar koja potiče rad živčanog sustava, poboljšava moć koncentracije i utječe na raspoloživu energiju organizma. Kofein je prisutan u kavi, u raznim vrstama crnog čaja, u kakau, čokoladi i u nekim u bezalkoholnim napitcima na bazi kole ili u pićima koja se uzimaju kao stimulans za podizanje energije.
Starenjem organizam postaje osjetljiviji na kofein i prekomjerno unošenje može uzrokovati nervozu, ubrzano lupanje srca, pojavu grčeva u donjim ekstremitetima, a nerijetko i u šakama, kao i ozbiljne poremećaje sna. Kava pokazuje diuretski učinak na organizam, što znači da pospješuju izlučivanje tekućine iz organizma u obliku mokraće. Budući da je kofein prilično jaki stimulans, posebno za osobe starije životne dobi, vrijedi pravilo da se kava pije tijekom prijepodneva ili u ranim poslijepodnevnim satima.

Najpoznatije gazirano piće, nakon gazirane vode, je gazirana tamnosmeđa slatka tekućina na bazi kole. Takva pića nemaju nikakav značajan nutritivni doprinos, ali sadrže jako puno šećera. U limenci od 0,33 litre možemo naći oko sedam malih žličica šećera. Jednako su tako slatki i neki sokovi dobiveni od voćnih koncentrata. Sve to direktno ugrožava dobru liniju, ali ponekad su takva pića poželjna jer u sebi sadrže i kofein koji nas održava budnima, a pomoću plina sadržanog u malim pjenušavim balončićima, ugljičnog dioksida, na neki način "toniziraju i dezinficiraju" probavni trakt. U više navrata vidljiva je bila preporuka konzumacije takvih pića kada se jede konzervirana hrana (suzbijaju nastanak kancerogenih spojeva nitrozoamina, koji mogu nastati iz konzervansa natrijevog nitrita) i kao sredstvo za brže otklanjanje mamurluka.

Drugu grupu čine gazirani bezalkoholni napici na bazi voća i voćnih sokova. Vrlo su slični gorenavedenim napicima na bazi kole, sadrže gaziranu mineralnu vodu, šećer i vrlo malo voćnog soka. Stoga su i ovi napici vrlo niske nutritivne vrijednosti, ali osvježavaju i mogu se davati djeci jer ne sadrže kofein.

Zeleni čaj postaje sve popularnije piće ili napitak u područjima Zapadne civilizacije. Odavno je prisutan kao napitak dalekog istoka i otuda dolaze prvi zapisi o njegovoj ljekovitosti. Posjeduje u svom sastavu jedne od najjačih antioksidansa, poput epigalokatehina, koji su pokazali da se mogu koristiti kao molekule s protuupalnim djelovanjem i da sprječavaju malignu proliferaciju stanica. Treba istaći da se dnevno može popiti oko tri šalice zelenog čaja i da je njegovo djelovanje povoljno na organizam ako se koristi redovito tijekom dužeg vremenskog razdoblja. Zeleni čaj potiče izlučivanje štetnih tvari iz organizma, stimulira rad jetre, štiti sluznice i membrane stanica oštećene djelovanjem slobodnih radikala. Istraživanje u kojem je promatrano preko 40.000 ljudi, pokazalo je kako zeleni čaj može smanjiti rizik od kardiovaskularnih bolesti gotovo za četvrtinu, smanjuje rizik i od drugih oboljenja karakteriziranih upalnim promjenama, a na taj način produljuje životni vijek. Budući da sprječava resorpciju željeza, ne treba zeleni čaj davati djeci jer može uzrokovati anemiju u djece. Osim toga sadrži kofein, pa kod osoba osjetljivih na tu tvar treba izbjegavati piti zeleni čaj tijekom kasnog popodneva i večeri.

Posebno dobra aroma ružmarina doći će do izražaja ako se ovo jelo jede uz salatu od svježih rajčica.

Sastojci

• lisnato tijesto
• 0,25 kg posnog svježeg kravljeg sira
• 2 jaja
• 10 dkg parmezana
• 0,25 kg naribanih tikvica
• 1 slatko vrhnje
• 1 kiselo vrhnje
• ružmarin

Priprema jela

Lisnato tijesto (može poslužiti i kupovno zaleđeno, koje prethodno treba odmrznuti) složite u namazanu tepsiju i rubove izdignite par centimetara. U tako formirani oblik stavite smjesu koja se sastoji od 0,25 kg posnog svježeg kravljeg sira, 2 jaja, 10 dkg parmezana, 0,25 kg naribanih tikvica, jednog slatkog i jednog kiselog vrhnja. Sve se pospe s listićima ružmarina i zapeče 25 minuta na 180 °C. Može se jesti toplo i hladno. Reže se u male rombove.

Prekrasna kombinacija morskih plodova i svježeg povrća osvježit će svakoga nakon napornog dana i dati dodatnu količinu energije bez da opterećuje organizam.

Priprema jela

U zdjelu stavite grubo istrgnutu zelenu salatu (nemojte je rezati nožem, već je samo odlomite rukom na komadiće). Dodajte skuhane i očišćene morske kozice ili očišćene repove malih škampa, tunu iz konzerve narezanu na listiće, te nekoliko većih crnih maslina. Dodajte male rajčice narezane na četvrtine i jednu veliku crvenu papriku narezane na kockice. Začinite umakom napravljenim od soka jednog limuna i maslinovog ulja i pospite preprženim sjemenkama sezama.

Analiza jela

Ovo jelo možete servirati kao kompletan ručak i za desert ponuditi puding ili sladoled. Ako pak ovo jelo ponudite kao večernji obrok, tada umjesto deserta servirajte nekoliko vrsta tvrdih sireva. Jelo je idealno za prehranu osoba koje su sklone osteoporozi ili imaju problema s kostima i zglobovima. Sezam je jedan od najboljih izvora kalcija, a tuna i račići dat će dodatne količine polinezasićenih masnih kiselina i vitamina D.

Budući da su kruške vrlo zahvalno voće koje može duže vremena ostati svježe, ovaj obrok možemo prirediti i kad njihova sezona branja prođe. Po potrebi se svježe naribane kruške mogu i smrznuti.

Sastojci (za 4 osobe)

• 2 velike kruške vilijamovke
• 2 velike žlice rakije dobivene od krušaka vilijamovki
• 200 grama brašna
• 75 grama maslaca
• 100 grama šećera
• 2 jaja
• 1 vrećica suhog kvasca
• 1 limun
• 4 suha keksa ("petit beure")
• šećer u prahu
• sol

Priprema jela

Brašno prosijati te u sredinu staviti 75 grama šećera, malo soli, omekšani maslac, jaja, i kvasac. Sve posuti sitno naribanom koricom limuna i zamijesiti.

Ostaviti da stoji zamotano u prozirnu foliju oko 30 minuta, a zatim podijeliti u dvije polovice i izvaljati u obliku pravokutnika površine 30x20 cm. Jednu polovicu stavi se u namašćeni i pobrašnjeli lim i na nju se stavi nadjev od krušaka.

Nadjev se priredi od naribanih krušaka, u koje se doda rakija i sitno naribani keksi te ostatak šećera (25 grama). Sve se prekrije drugom polovicom izvaljanog tijesta, vilicom se probuši na površini i po želji može se namazati smjesom žumanjka i male količine vode.

Stavi se u ugrijanu pećnicu na 200 °C i peče 30 minuta.

Ohlađeni kolač nareže se na kockice i lagano pospe šećerom u prahu.

Analiza jela

Po porciji sadrži oko 500 kcal. Ali možemo to podijeliti s više osoba i tako pojesti manje, a opet uživati u ovom ukusnom i zdravom kolaču.

Jelo koje se koristi prilikom gozbi, svečanih ručkova i večera, ali koje zbog jednostavnosti pripreme možemo servirati svakodnevno.

Sastojci (za 4 osobe) - njoki

• 0,4 kg brašna
• 10 dkg samljevenih lješnjaka
• 10 g soli
• 1 jaje
• 2 žlice maslinovog ulja
• 1 žlica vinskog octa
• topla voda
  

Pomiješajte sve sastojke dok se ne stvori žilavo tijesto. Dodajte se s žlicom u veliki lonac pun ključale slane vode i pustite da se noklice skuhaju dok ne isplivaju na površinu.

Sastojci - umak

• 20 dkg vrganja
• 20 dkg lisičica
• 1 manji crveni luk
• 1 žlica sitno ribanog parmezana
• 0,5 dcl maslinovog ulja
• 5 žlica rastopljenog maslaca
• 1 dcl pasirane rajčice
• 0,5 dcl bijelog vina
• sol
• šećer

Priprema jela

Na maslinovom ulju popirjajte luk dok ne postane staklast. Dodajte izblanširane vrganje i lisičice. Kad se sve sažme dodajte rajčicu, zatim malo šećera, soli, rastopljenog maslaca i zalijte vinom. Kada sve prokuha, ostavite na maloj vatri deset minuta. Izvadite s vatre, pomiješajte s njokima i pospite parmezanom. Servira se toplo (mora se držati na toplom).