Agrume ili citrusno voće predstavljaju razne voćke koje sve redom pripadaju rodu Citrus. Podrijetlo je tih voćki Daleki Istok, ali još su u antičko doba "dopremljene" u područje mediteranskog bazena gdje se uz sjevernu Afriku i danas najviše uzgajaju. Agrumi se odlikuju kiselkastom srži ili pulpom, a boja varira od narančaste do svijetložute. Jedna se voćka može sastojati od 5-12 režnjeva, u kojima se obično nalaze sjemenke, ali su se danas uspjele uzgojiti i vrste bez velikih, vidljivih sjemenki. Bijela, spužvasta ovojnica koja prekriva režnjiće citrusne voćke, ugljikohidratnog je sastava i predstavlja biljna vlakna koja se u vodi tope i bubre. Ta se biljna vlakna nazivaju još i pektinska vlakna. Zapravo nije uputno guliti bijelu, spužvastu kožicu s režnjića citrusnog voća nego se i taj dio voća ubraja u nutritivno vrijedne tvari i mora se jesti. U toj se ovojnici nalaze i tvari koje posjeduju zaštitnu ulogu u našem organizmu. Nazivamo ih flavonoidima, a smatraju se korisnim spojevima koji sprječavaju oksidativne procese u stanici.

Vanjska kora citrusnog voća je aromatična i sadrži mnoštvo sitnih "žlijezdica" prepunih esencijalnim aromatičnim uljem. Kora citrusnog voća koristi se kao dodatak jelima jer jelu daje ugodnu aromu. Treba jesti koru citrusa samo ako su iz vlastitog ili kontroliranog uzgoja jer se inače kora tretira kemikalijama.

Uz vitamin C, citrusno voće dobar je izvor minerala i njihovih soli, te narančastog biljnog pigmenta iz skupine karotenoida koji predstavljau molekule slične vitaminu A.
Ako se pak koristi citrusno voće kao cjelovita namirnica, organske kiseline sadržane u plodovima voćki (najviše limunska i vinska), smanjuju svojim djelovanjem kiselost mokraće i na taj način umanjuju mogućnost taloženja kristala mokraćne ili urične kiseline u bubrezima i mokraćnim putovima. Agrumi se i preporučuju osobama koje boluju od bubrežnih kamenaca, imaju problema s povećanom koncentracijom mokraćne kiseline u krvi, a i dijabetičarima jer su to namirnice vrlo efikasne u suzbijanju metaboličke acidoze.

U samoj srži ovog voća sadržane su i značajne količine minerala kalija. U agrumima voda je zastupljena u količini od 85-90%, dok količina šećera (uglavnom monosaharid fruktoza) varira od vrste do vrste. Mandarine su najslađe citrusno voće. Sadrže oko dvostruko više šećera od naranči, a čak devet puta više od limuna!

Mandarine sadrže i najviše narančastog pigmenta: beta-kriptoksantina, tvari koja posjeduje antioksidacijska svojstva i djelovanje slično vitaminu A.

To se voće koristi i u kozmetičkoj industriji za pripremu raznih krema, a zahvaljujući jedinstvenom osvježavajućem mirisu njihovih aromatičnih ulja dospjeli su ovi proizvodi i u industriju parfema.

Jednostavno bismo azuki mogli definirati kao grah dobiven od soje. To je "sitni grah" tamno crvene sjajne boje. Nutritivno sadrži sve ono što je prethodno napisano za sojino zrno. U orijentalnoj se prehrani i dijetoterapiji azuki koristi za izrazitu detoksikaciju organizma. Smatra se da je idealan obrok za bubrežne bolesnike, jača bubrege, pa se u dijetoterapiji nekih bubrežnih bolesti preporuča svakodnevno konzumiranje azukija kroz neko razdoblje. Svojevrsna "kura" za detoksikaciju trebala bi potrajati oko 5 dana, kada se zbog redovite konzumacije azukija organizam preko reguliranog i olakšanog pražnjenja crijeva, oslobađa od nagomilanih otrova. 

Smatra se da su banane podrijetlom iz jugoistočne Azije, točnije iz malezijskih džungli. Pojedini stručnjaci iz područja agro- i hortikulture vjeruju da je banana bila prvo zemaljsko voće. Prve povijesne zabilješke dolaze nam iz vremena Aleksandra Velikog. Nakon osvajanja Indije, otkrio je u tim predjelima bananu i to je zabilježeno u godini 327. prije Krista. U pojedinim zemljama tropskog područja banana predstavlja glavni prehrambeni artikl. Ti su ljudi toliko ovisni o toj namirnici, da postoje dokumenti (crtani i pisani) o tome kako se u vrijeme intenzivne trgovine slonovačom i robljem na području današnje zapadne Afrike, zajedno sa putnicima u te krajeve dopremala i biljka banane sa korijenjem kako bi se tu sadila i služila za prehranu onima koji se tu zateknu. Takvim trgovačkim putovima banana je došla i na Srednji Istok. Portugalski su trgovci stablo banane dopremili na Kanarske otoke, gdje se ova biljka još i dan-danas komercijalno uzgaja. S španjolskim pomorcima i osvajačima dolazi u "Novi Svijet" i banana. Iz španjolskih povijesnih zapisa vidljivo je da je svećenik Tomas de Berlanga 1516. godine prvi donio stablo banane na američko tlo. U toplim i vlažnim predjelima Južne Amerike, banana je pronašla svoje pogodno "stanište" i zauvijek se tu ukorijenila.

Banane posjeduju znatan kapacitet izazivanja osjećaja sitosti. Bogate su u svom sastavu jednostavnim šećerom-monosaharidom fruktozom ili voćnim šećerom. To je šećer koji brzo zadovoljava želju za slatkim (ima najveći stupanj slatkoće, u odnosu na bijeli šećer saharozu slađi je za 14 posto), ali ima i tu osobinu da ne izaziva nagli porast hiperglikemije u krvi. Kao posljedica toga ne dolazi ni do poticanja povećanog lučenja inzulina, hormona koji direktno utječe na ulazak glukoze u stanicu, pohranjivanje tog šećera, odnosno njegovu pretvorbu u masti. Međutim, banana ne izaziva ni suprotan učinak, odnosno ne smanjuje vrijednost glukoze u krvi što bi izazvalo hipoglikemiju i potaklo osjećaj gladi i želju za slatkom hranom.

Glikemijski indeks za bananu iznosi 62 posto. Glikemijski indeks predstavlja porast glukoze u krvi nakon konzumacije iste količine pojedinih ugljikohidrata u jedinici vremena. Izračunava se u odnosu na čistu glukozu za koju je glikemijski indeks 100 posto.

Budući da sadrži malo minerala natrija (svega 2 mg/100 g), a mnogo kalija, banana posjeduje diuretski učinak i pomaže gubitku nakupljene suvišne tekućine u organizmu.

Namirnica koja se ubraja u funkcionalnu hranu je brokula. Francuzi su pokazali da su velike količine 3-indol-karbinola, tvari s protuupalnim djelovanjem, prisutne u prokulicama i u sušenim ekstraktima cvijeta brokule. Poznat ekstrakt iz brokule, brokulin, posjeduje ljekovita svojstva i može se danas naći u prodaji kao preparat koji služi u nadopuni prehrani. Brokula je jako ukusna svježa, pa su salate od sirove brokule uobičajeno jelo u brojnim dijetama koje služe za tonificiranje i pročišćavanje organizma. Naročito se preporučuje u dijetoterapiji dijabetesa jer sadrži krom, mineral koji stabilizira nivo glukoze u krvi.

Od davnina brojni su narodi u svijetu koristili češnjak u prehrani ili kao hranu ili pak kao začin. Češnjak (Allium sativum) porijeklom je iz Kine. Obožavali su ga stanovici drevnog Egipta, uporno ga žvakali atletičari u antičkoj Grčkoj. Tek se nedavno češnjak počeo izučavati i sa znanstvenog stanovišta. U protekla dva desetljeća nekoliko tisuća znanstvenih i stručnih radova napisano je u čast ove jedinstvene biljke. Postoje četiri glavna područja istraživanja koja izučavaju djelovanje češnjaka na očuvanje cjelokupnog zdravlja organizma.

Prvo područje obuhvaća istraživanja antimikrobnog djelovanja češnjaka, drugo, njegovo djelovanje na krvožilni sustav, treće, njegov antioksidacijski efekt, a četvrto, potencijalno djelovanje češnjaka na prevenciju nastanka karcinoma.

Češnjak unaprijeđuje aktivnost imunološkog sustava djelujući stimulativno (preko stimulacije nastanka NK stanica (engl. natural killer cells; stanice koje izravno same uništavaju promijenjene stanice) i štiti DNA od mutagenog djelovanja kanceroznih tvari. Osim toga smanjuje mogućnost oksidacije tzv. lošeg kolesterola i smanjuje višestruko štetno sljepljivanje krvnih pločica ili trombocita cirkulaciji. Time ova namirnica prevenira nastanak krvnih ugrušaka u kapilarama. U svrhu prevencije dodaje se sirovi češnjak u sva jela, ali za regeneraciju preporuča se u kapsulama 2 puta dnevno tijekom mjesec dana. Takva terapija mora se ponavljati u ciklusima četiri puta tijekom godine.

Koliko je češnjaka dovoljno pojesti, kako bi se sve dobrobiti ove čudesne biljke pravilno odrazile na dobrobit zdravlja?
Tri do četiri režnja na dan čini se sasvim dovoljno. Kuhani je češnjak lakše probavljiv, pa ga mogu konzumirati one osobe koje imaju problema s želucem kada konzumiraju svježi češnjak.

Zbog oporog okusa pojedine osobe mlađe životne dobi izbjegavaju crni kruh. Ta je namirnica, nasuprot tomu, izrazito popularna među populacijom koja brine o svojem zdravlju i provodi pravilnu prehranu. Crni kruh se proizvodi od cijelog pšeničnog zrna, tako da zadržava sve važne kemijske sastojke. Tajna crnog kruha je njegovo bogatstvo vlaknima, vitaminima B i E, selenom, željezom, magnezijem, cinkom i ostalim visokovrijednim kemijskim spojevima. Već u malim količinama daje izrazit osjećaj sitosti te zato ga znanstvenici preporučaju kao predjelo za otklanjanje nervoze zbog gladi. Također, crni kruh mnogo bolje zadržava okus, miris i može više stajati bez da ‘’otvrdne’’. Korisno je znati da i crni kruh ima puno manje ‘’lošeg’’ kolesterola nego bijeli pa se izrazito preporučuje srčanim bolesnicima te da vlakna doprinose niskoj razini šećera u krvi tako da dijabetičari isto tako cijene ovaj proizvod. Druga stvar koja je bitna jest da crni kruh ima puno manje kalorija nego bijeli, tako da bi ljudi s prekomjernom težinom također trebali uvrstiti isti u svoj jelovnik. Bitno je pri kupnji provjeriti je li crni kruh zaista ‘’crni’’, tj. da je proizveden od cijelog zrna ili je samo dodana karamela za boju. Danas se mnogo radi na poboljšaju okusa crnog kruha pa različiti znanstvenici rade s bakterijama mliječne kiseline koje kruhu daju mnogo bolju aromu.

Općenito se pravi razlika između crvenog mesa (junetina, govedina, divljač) i bijelog mesa (piletina, puretina, kunić) te mesa teletine i janjetine, definirajući onu prvu skupinu kao izvor zasićenih masnih kiselina. Primjerice, jedan pileći batak od 120 grama sadrži približno 14 grama masti od kojih 9 grama nezasićenih i samo 4 grama zasićenih. Ista količina junećeg bifteka sadrži 21,6 grama masti, od čega su 9,1 grama zasićene, a 9,2 nezasićene. Stara pravila pružaju dakle jedan dobar način razlikovanja, no međutim taj način nije više primjenljiv za svinjsko meso. Svinjetina je zahvaljujući uvođenjem kontrolirane prehrane svinja na farmama postala meso s 37% zasićenih masti (nekad je taj postotak iznosio 60%) te sa 37% mononezasićenih masnih kiselina (nekad 26%). Bolje je stoga ponekad pojesti komad svinjetine nego goveđu šniclu.

Kiseli kupus predstavlja namirnicu koja po sadržaju vitamina C nadmašuje i neke poznate agrume, sadrži fantastičnu kombinaciju prehrambenih vlakana, tako da održava zdravu peristaltiku crijeva. Postoje autori koji ističu da kiseli kupus pomaže u održavanju homeostaze pojedinih hormona. Posebno je velika pobornica upotrebe kiselog kupusa poznata nutricionistica dr. Gillian McKeith. Bilo da ga koristimo kao glavno jelo, prilog ili u obliku salate, tijekom zimskih mjeseci trebali bismo konzumirati kiseli kupus barem dva do tri puta tjedno.

Stablo kiwija podrijetlom je iz daleke nam Kine. Ali to je za Europu ipak biljka 20. stoljeća. Kiwi je po prvi puta uključen u europsku gastronomiju 1900. godine, međutim sve do 1960. godine nije ova voćka postala komercijalno zanimljiva niti za jedno područje u svijetu osim za usko kinesko tržište gdje je autohtono i rasla.

Pulpa ili mesnati unutrašnji dio ploda predstavlja kao što je već velikoj većini ljudi poznato, jedinstveni izvor visoko vrijednog vitamina C. Vitamin C važan je za održavanje sluznica, mukoznih struktura i imunološkog sustava našeg organizma. Danas su se u štampi i na televiziji pojavile kontradiktorne informacije o ljekovitosti visokih količina samog vitamina C. U očekivanju da priznati stručnjaci i znanstvenici nađu zajednički stav, preporučila bih svakoj osobi (naročito djeci i omladini u razvoju) svakodnevno jedan plod kiwija za međuobrok. Količina vitamina C sadržana u jednom plodu kiwija predstavljati će pravu blagodat za svačiji organizam.
Osim vitamina C u kiwiju su prisutne i diskretne količine karotenoida, važnih pigmenata od kojih neki predstavljaju provitamin vitamina A i važne čimbenike u procesu detoksikacije organizma od suvišnih količina pojedinih slobodnih radikala. Ali izuzetno je važno istaći da su u kiwiju otkrivene najveće vrijednosti polifenola kvercitina koji je odgovoran za sniženje kolesterola i zdravlje krvnih žila.

Kiwi predstavlja osim toga dobar "rudnik" kalija, minerala koji zajedno s natrijem sudjeluje u održavanju i regulaciji ravnoteže tekućina u našem organizmu. Ove zanimljive voćke sadrže i male količine prehrambenih vlakana, topivih u vodi i onih koje u doticaju s vodom bubre. Stoga kiwi pomaže u održavanju pravilne pokretljivosti ili peristaltike crijeva, a biljna vlakna sadržana u kiwiju bivaju u procesu vrenja na neki način "obrađena" od strane mikroorganizama koji predstavljaju bakterijsku floru prisutnu u debelom crijevu (kolonu). Na taj način pokreće se i održava proizvodnja korisnih i zaštitnih tvari koje djeluju na samo zdravlje i očuvanje sluznice debelog crijeva. Sadržaj šećera u plodu kiwija je oko 10%, a jedna voćka srednje veličine daje svojim izgaranjem samo 40 kcal.

Kopriva je kao biljka zanemarena iako je daleko vrjednija i gotovo netoksična u odnosu na toliko hvaljeni i umjetno stvoreni "mit" o špinatu. Naime, špinat zaista sadrži neke nedostatke u sebi (velika količina nitrata i oksalata), o kojima treba i te kako voditi računa budući da se mogu dogoditi štetni procesi u organizmu ako se ne pripazi na pripremu i rukovanje špinatom prilikom kuhanja. Kopriva se među lisnatim samoniklim biljkama i nekim poznatim kultiviranim povrtnicama, nameće kao apsolutni rekorder u sadržaju vitamina C (175 mg/100 g - znatno više nego u naranči i limunu), kalcija (490 mg/100 grama), proteina i, konačno, željeza (10 mg/100 grama). Može se prirediti ukuhana u salatama i juhama, ali je najbolja priređena na isti način kao i špinat - kuhana i pasirana u obliku pirea, uz dodatak mlijeka i malo maslaca, a začinjena sitno nasjeckanim češnjakom. 

Krumpir (lat. Solanum tuberosum) je gomoljasta biljka, koja predstavlja dragocjen izvor ugljikohidrata škroba i vode. Vode u krumpiru ima najviše (78,5%), ugljikohidrata (uglavnom škrob) oko 19%, proteina 2,1%, masti 0,1%. Osim toga krumpir mase 100 grama sadrži 10-15 mg vitamina C, 13 mcg folne kiseline, zatim vitamine B1,B2, PP i vitamin E prisutan u kori. Od minerala u takvom krumpiru nalazimo 25 mg magnezija. Uz magnezij krumpir je dragocjen izvor kalcija, kalija, fosfora, a sadrži i željezo. Sve to skupa daje nam samo 83 kcal ili 348 kJ. Krumpir predstavlja adekvatnu zamjenu za tjesteninu, rižu i kruh. I prava je istina da krumpir ne deblja. Debljaju samo masti koje se lako upijaju u krumpir naročito prilikom prženja u puno ulja. Ako se krumpir kuha na pari ili u malo vode ili se pak peče s vrlo malo dodane masno}e, ne predstavlja nikakvu opasnost za dobru liniju. Ali prženi krumpir ili pire mogu ovisno o načinu pripreme unijeti šest do sedam puta više kalorija u naš organizam u odnosu na samu prirodnu namirnicu. Krumpir je idealan za prehranu djece, čak i dojenčadi. Zbog niskog sadržaja natrija daje se na razne načine bolesnicima koji boluju od povišenog krvnog tlaka. Ova se namirnica preporučuje i u prehrani dijabetičkih bolesnika. Posjeduje svojstvo zaraštavanja rana, djeluje protuupalno na probavni trakt, sprječava preveliko izlučivanje želučane kiseline i dobra je namirnica u liječenju proljeva. Oprezno moraju unositi krumpir u svoju prehranu osobe koje boluju od nadutosti trbuha, kolitisa i jetrenih smetnji.

Luk (lat. Allium cepa) potječe iz Azije i Bliskog Istoka. Smatra se da njegov uzgoj traje već preko 5000 godina. Luk je začinska biljka, niske kalorične vrijednosti. Bogat je sumporom i otuda potječe njegov karakterističan miris. Luk ima brojna ljekovita svojstva. Pospješuje rad krvožilnog sustava, regulira crijevnu floru, jača imunitet, djeluje antibakterijski i diuretično, te pročišćava organizam. Luk uspješno snižava vrijednosti lošeg kolesterola u serumu i djeluje na prevenciju pojave ateroskleroze. Poznata je juha od luka koja se priprema u Francuskoj tijekom zimskih mjeseci kao jelo koje jača obrambenu sposobnost organizma. Nadalje, luk sadrži mangan i krom, dva elementa koja su neophodna za pravilno lučenje i funkciju inzulina. Stoga se luk preporuča u prehrani osoba oboljelih ili onih sklonih obolijevanju od dijabetesa. U sebi sadrži i vitamin B6 koji je prirodni diuretik i utječe na smanjenje krvnog tlaka. Sorte luka su brojne i razlikuju se po boji, veličini i okusu. U proljeće i ljeto može se naći sorta mladog luka, koji ima slatkasti ili srednje jaki okus. U jesen se bere luk većih glavica koje se suše, pa nakon nekoliko mjeseci imaju suhu i lako lomljivu ljusku. Luk posjeduje izražajnu aromu i okus, a posebno mjesto među sortama luka ima ljutika, sorta s manjim glavicama, koja se uvelike uzgaja na području Istre.

Vrijedan su izvor ugljikohidrata, bjelančevina biljnog porijekla i biljnih vlakana. Najviše se od mahunarka koristi grah i soja, ali su i sve ostale biljke iz ove skupine prave male riznice nutritivno vrijednih elemenata.

Grah (Phaseolus vulgaris) sadrži oko 25% bjelančevina. Uz to sadrži veliku količinu minerala u optimalnom odnosu. Taj odnos osigurava pravilnu i djelotvornu resorpciju putem crijeva. Povoljniji je omjer natrij/kalij, te kalcij/fosfor kod graha u usporedbi s mesom. Grah je dobar izvor magnezija.

Grašak (Pisum sativum) je jednogodišnja biljka velike hranjive vrijednosti i prijatna okusa. Bogat je bjelančevinama, mineralima i vitaminima. Po sastavu nutritivnih komponenti međusobno se razlikuju zrelo i "zeleno" zrno graška. U zelenom zrnu graška ima 6,7% bjelančevina, 17,1% ugljikohidrata, 0,4% biljnih ulja i 0,9% minerala, od kojih najviše kalcija i željeza. to je niskokalorična namirnica koja daje svega 80 kcal (340 kJ) po 100 g. Od vitamina u zelenom grašku ima najviše vitamina C, B-skupine i karotena (provitamina A).

Bob (Vicia faba) predstavlja, za razliku od graha koji je dovezen iz Novog svijeta u 16. stoljeću, prastaru namirnicu na ovom području. Bob je posebna namirnica po svom sadržaju bjelančevina. Po biološkoj vrijednosti bjelančevina među biljkama bob zauzima visoko treće mjesto (ispred njega su samo kikiriki i soja). Budući da se kikiriki u nas ne uzgaja, ostaje činjenica da bob kao namirnica ipak nije dovoljno iskorišten u našoj prehrani u odnosu na svoju nutritivnu vrijednost. Bob uz ostalo sadrži još i lecitin, spoj važan za izgradnju membrana naročito živčanih stanica. Sadrži mnogo vitamina B-skupine, i fosfora i željeza. Na žalost, se ni soja ni bob ne uzgajaju u nas u onoj mjeri koliko bi trebali.

Leća (Lens esculenta) je kalorična mahunarka (100 g daje 338 kcal ili 1420 kJ). Može sadržavati i do 35% bjelančevina, ovisno o sušenju i podneblju u kojem raste. Taj je postotak bjelančevina viši nego u mesu, pa se može primijeniti kao zamjena za meso u pojedinim obrocima. Leća se uz sadržaj provitamina A, vitamina B-skupine i pojedinih minerala naročito ističe u sadržaju željeza, pa se stoga preporučuje u prehrani u stanjima deficita tog elementa.

Slanutak (Cicer arietinum) je mahunasta bjelančevinasta biljka i visokovrijedna namirnica za prehranu ljudi. Osušeno zrno ima 17,4-23,2% bjelančevina, 53,5-63,6% ugljikohidrata, 4,1-5,5% ulja, oko 5% celuloze i 3% minerala. Kao i bob, slanutak se u pojedinim krajevima koristi kao nadomjestak za kavu.

Soja (lat. Glycine hispida, Glycine maxima) sadrži 34,1% proteina, 17,7% lipida (od toga su čak 85% zastupljene nezasićene masne kiseline), te 33,5% ugljikohidrata. Sojini su proteini iskoristivi kao i proteini mesa, mlijeka i bjelanjka i to je veliki izuzetak u biljnom svijetu. Lipidi soje, odnosno sojino ulje vrlo je probavljiva namirnica (gotovo 95%), a ugljikohidrati sadržani u soji (većinom granični dekstrini), ne utječu na povećanje glukoze u krvi i na dodatno lučenje inzulina. Stoga se soja uvelike preporučuje u prehrani dijabetičara.

Med je namirnica koja se preporučuje u svim životnim dobima i predstavlja vrhunski prirodni proizvod. Kaže se da ne postoji „prirodnija" namirnica od meda. To je proizvod pčela, dobiven iz cvjetnog nektara i predstavlja smjesu vode i jednostavnih šećera (80 g šećera na 100 g ukupne mase), od kojih je najvećim dijelom zastupljena fruktoza, a znatno manje glukoza. U medu je sadržano dvjestotinjak različitih spojeva, pa najvjerojatnije iz tog razloga do sada nikome nije uspjelo stvoriti uspješni surogat, odnosno kopiju ove jedinstvene namirnice.

Međutim zanimljivo je spomenuti da postoje pojedine vrste meda koje se već stoljećima koriste kod dijetoterapije pojednih bolesti. Evo tablice koja može korisno poslužiti svima, a posebno onima koji pate od spomenutih tegoba:

Vongole, kamenice, dagnje, mrkači, sipe, lignje, škampi i jastozi, namirnice su s niskim sadržajem masti, ali sadrže velike količine kolesterola. Ovu vrstu namirnica trebaju izbjegavati osobe koje boluju od povišenih vrijednosti kolesterola, jetrenih bolesti, bubrežnih bolesti i gihta.

Najviše cinka ima u kamenicama koje su  neusporedivo bogatije u cinku u odnosu na  goveđu jetru. Dugo vremena smatralo se da je jedan od najboljih izvora cinka goveđa jetra. U goveđoj jetri cink je sadržan u količini od 3 mg/100 g, a ista količina kamenica ima 70 mg cinka.

U mrkvi je sadržano oko 1148 mcg/100 g beta-karotena. Mrkva posjeduje antioksidacijska i antikancerogena svojstva. I lišće mrkve predstavlja izvor vitamina A i vitamina E. Ta namirnica koristi se u borbi protiv anemije, za održavanje dobrog vida, a djelotvorna je u sprječavanju ispadanja kose i perutanja kože. Svježa se najbolje kombinira s ciklom i sokom od limuna i u tom obliku tonificira cijeli organizam. Kuhana te priređena u obliku pirea nije pogodna namirnica za osobe koje boluju ili imaju sklonost nastanku dijabetesa jer tako servirano jelo posjeduje jedan od najviših glikemijskih indeksa.

Paprika (lat. Capsicum anuum) je povrće bez kojeg se niti jedna kuhinja ne može zamisliti. U našoj prehrani se koristi na bezbroj različitih načina. Zahvaljujući visokom sadržaju vitamina C i bioflavonida, paprika predstavlja izvrstan antioksidans, međutim da bi se u potpunosti zadržali nivoi ovih važnih tvari, mora se jesti sirova i rezati neposredno prije same konzumacije jer su biološki vrijedni spojevi sadržani u njoj nestabilni na zraku.

Postoji više vrsta paprike koje se međusobno razlikuju ne samo po obliku, već i po veličini, boji, ljutini i debljini jestivog dijela ploda. Boja paprike varira od maslinastozelene i žute do crvene i crno-ljubičaste. Najčešće se koriste paprike zelene i crvene boje. Međutim, zanimljivo je istaći da između paprike zelene odnosno crvene boje postoji razlika po količini pojedinih hranjivih sastojaka, s tim što je po nutritivnom sastavu vrjednija crvena paprika. Ova razlika je utoliko veća ukoliko je boja paprike crvenija, a paprika zrelija, krupnija i mesnatija. Jedino je količina vitamina C približno ista u zelenoj i crvenoj paprici.

Količina vitamina C u svim dijelovima paprike nije podjednaka. Najviše ga ima u dijelu oko peteljke, a sve manje što smo bliži vrhu paprike. U prošlosti se smatralo da ljuta paprika ima više vitamina C, što nije točno, jer količina vitamina C ne ovisi o ljutini paprike, već od vrste i stupnja zrelosti.

Crvena boja paprike dolazi od pigmenta beta-karotena (provitamina vitamina A) i od dva karotenoida: kapsatina i kapsorubina, dok je karakterističan miris paprike posljedica prisustva eteričnog ulja kojeg u paprici ima 0,17 do 1,25 mg na 100 grama.

Peršin spada u začine, ali se može koristiti list i korijen pa se ova namirnica s pravom ubraja i u lisnato-korjenasto povrće. Odlikuje se niskom kalorijskom vrijednošću, visokim sadržajem vitamina C (među najbogatijim je biljkama po sadržaju vitamina C) i bogatstvom u sadržaju brojnih minerala: kalija, željeza, kalcija, mangana, magnezija, bakra… Djeluje povoljno kod bolesnika koji zbog terapije gube veće količine kalija, zatim se koristi za poticanje imuniteta i kod zaraštavanja sitnih unutrašnjih rana u organizmu. Pripisuju mu se i afrodizijačka svojstva, ali treba napomenuti da se s upotrebom mora postupati oprezno jer u većim količinama ili ako se koristi koncentrirani čaj od peršina ili ulje, može doći do neželjenih promjena na jetri, gastrointestinalnom traktu, a postoje slučajevi u kojima se opisuje da ulje peršina može izazvati pobačaj.

Mikroorganizmi koji se u posljednje vrijeme sve više koriste kao dodatak fermentiranim mliječnim proizvodima pokazali su se mnogo otporniji na utjecaj želučane kiseline, dolaze u većem broju na ciljana mjesta u crijevima i posjeduju veći kapacitet svoje reprodukcije na ciljnom mjestu. U tome je prednost ovih mikroorganizama u odnosu na tradicionalne, koji e do sada koristili.

Interes znanstvenika usmjeren je posebno prema dvjema bakterijskim vrstama, za koje se smatra da mogu zadovoljiti i najveća očekivanja: to su Bifidobacterium i Lactobacillus acidophilus. Te su dvije bakterije normalno prisutne u crijevnoj flori čovjeka zajedno sa ostalim bakterijama koje sudjeluju u održavanju bakterijske ravnoteže organizma. Te bakterije nazivamo još i "protektivnim ili zaštitnim agensima ili čimbenicima". Ti su mikroorganizmi u stanju "kolonizirati" crijevo, "prilijepiti" se na sluznicu crijeva i djelovati kao antagonisti ("suparnici") prema patogenim bakterijama koje uzrokuju infekciju.

Posebno se vrsta Bifidobacterium pokazala vrlo otporna na djelovanje želučane kiseline i otporna je prema pojedinim proteolitičkim enzimima koji se luče u želucu i duodenumu. Ova bakterijska vrsta štiti od napada proljeva, održava ravnotežu mikroflore crijeva, smanjuje "štetu" koja nastaju nakon terapije antibioticima.

I Lactobacillus acidophilus odolijeva djelovanju želučane kiseline i dolazi do crijeva bez da se razloži. Lactobacillus acidophilus i Lactobacillus rhamnosus prianjaju uz sluznicu crijeva i ne dozvoljavaju ostalim bakterijama, koje mogu biti patogene, pristup sluznici. Time direktno poput neke vojske štite sluznicu crijeva. Uz to, Lactobacillus acidophilus potiče djelovanje stanica leukocitne loze - makrofaga. Makrofazi su sposobni potpuno uništiti ili pak inaktivirati djelovanje mikroorganizama opasnih i štetnih po naše zdravlje.

Radič (Cichorium intybus var. foliosum) - pojedini priručnici i knjige ovu namirnicu odvajaju na dvije različite vrste. Radi se zapravo o varijetetima unutar iste biljke. Zeleni radič nalazimo najčešće na tržnicama i predstavlja biljku gorkog okusa vrlo dobro prihvaćenu u istarskoj i primorskoj kuhinji. Danas se sve više ta namirnica nudi i u kontinentalnim dijelovima Hrvatske, mada je u tim područjima više prisutan varijetet crvene boje, kojeg jednostavno nazivamo crveni radič.

U Istri i duž primorja uzgaja se biljka velikih, širokih, perastih listova, izrazito gorkog okusa koja se naziva cikorija i ne poistovjećuje se nikada sa radičem iako se radi o istoj biljci.

Jednostavno možemo reći da bez obzira posegli za zelenim ili crvenim radičem, ili cikorijom dobivamo biljku izvanrednih sposobnosti po naš organizam. Ta biljka u sebi sadrži oko 8% suhe tvari, 4% ugljikohidrata, 0,4 % proteina i oko 0,1% biljne masti. Bogata je mineralima i sadrži vitamin C i u malim količinama vitamin A . Budući da u sastav radiča ulaze tonizirajuće tvari poput nekih glikozida i intibina koje biljki daju karakterističan gorak okus, konzumiranjem ove biljke potičemo izlučivanje nagomilanih otrova iz tijela i na neki način regeneriramo (obnavljamo) našu krv i ostale strukture u organizmu. Radič potiče izlučivanje žuči i eliminiranje urina. Olakšava rad jetre i zahvaljujući velikom sadržaju celuloze - polisaharida odgovornog za održavanje pokretljivosti (peristaltike) crijeva, dobro djeluje na reguliranje i održavanje normalne probave.

Sezam je jedna od najstarijih biljaka koja se sjemenski uzgajala radi dobivanja ulja. Danas se koristi u raznim receptima, posebno je popularno pohanje u mješavini krušnih mrvica i sezama. Potrebno ga je prije korištenja lagano prepržiti da se poništi djelovanje solanina, jednog inhibitora enzima koji razgrađuju bjelančevine, jer nativni sezam može pogodovati otežanoj probavi proteina. Koristi se u raznim proizvodima koji sadrže sjemenke i žitarice i predstavljaju gotove proizvode za pripremu doručka. Sezam je izuzetno bogat kalcijem. Posebno se preporučuje namaz od sezama kod osoba koje imaju problema sa zaraštavanjem kostiju, osteoporozom ili općenito imaju snižene vrijednosti kalcija u serumu. Od sezama se priređuje i mlijeko koje može zamijeniti kravlje mlijeko kod osoba koje nemaju laktazu (enzim koji razgrađuje mliječni šećer laktozu) ili pak kod onih koji su alergični na neki od proteina sadržanih u kravljem mlijeku. Sezam je bogat fitoestrogenima i preporučuje se u prehrani žena u menopauzi. Djeluje uspješno na sniženje loših masti u krvi, smanjenje hipertenzije i zahvaljujući sadržaju omega-masnih kiselina djeluje na povećanje fluidnosti krvi i nemogućnost stvaranja ugrušaka.

Sjemenke bundeve - sadrže značajne količine željeza, važnog za efikasnu opskrbu hemoglobinom unutar crvenih krvnih zrnaca. U sjemenkama suncokreta sadržani su još u velikim količinama dva bitna minerala, odnosno mikroelementa - magnezij i cink. Prvi je važan kao antistresni element i element koji sudjeluje u održavanju strukture energetski važnih molekula, dok je cink važan za održavanje normalnog imunološkog sustava, reprodukciju i pravilan rast i razvoj.

Sjemenke sezama - te su sjemenke nezamjenjive u kuhinjama Bliskog istoka i sjeverne Afrike. Najpoznatije jelo pripremljeno od mesa, slatkastog okusa, poznato pod nazivom halva ili tahini, kao temeljni okus i začin koristi "pire" ili kremu pripremljenu od sjemenki sezama. Sjemenke sezama koriste se u bliskoistočnoj gastronomiji i za pripremu izvrsnog kruha. Ulje dobiveno iz sezamovih sjemenki daje aromu mnogim egzotičnim jelima.
Sezamove sjemenke sadrže velike količine vitamina E, ali poznate su i kao izvrstan izvor minerala kalcija (preporuča se pasta ili namaz od sezama u prehrani kod prijeloma kostiju) i minerala kalija (osigurava pravilnu podražljivost, kada nedostaje javljaju se učestali mišićni grčevi).

Sjemenke suncokreta - visoki su izvor vitamina E i nezasićene linolenske masne kiseline, neophodne za pravilnu izgradnju membrana naših stanica. Od sjemenki suncokreta ekstrahira se suncokretovo ulje, koje se povremeno koristi i isključivo za proizvodnju margarina sa visokim sadržajem polinezasićenih masnih kiselina.

Soja (lat. Glycine hispida, Glycine maxima) je mahunarka koja tek u današnje vrijeme doživljava u području Europe priznanje dostojno svojim vrijednostima. Soja se već više od četiri tisućljeća uzgaja na Dalekom Istoku, u Kini, Japanu i u zemljama jugoistočne Azije. Međutim tek je u 18. stoljeću soja iz tih predjela prenesena kao povrtna kultura u Europu. Zaprepašćuje svojevrsni otpor Europljana prema toj kulturi! Tim više što soja predstavlja sve ono što ostale biljke nemaju: sadrži jedina sve esencijalne aminokiseline, neophodne za rast i razvoj organizma i s pravom se smatra dostojnom zamjenom za meso kad su proteini u pitanju. U svom zrnu soja sadrži 34,1% proteina, 17,7% lipida (od toga su čak 85% zastupljene nezasićene masne kiseline), te 33,5% ugljikohidrata. Sojini su proteini iskoristivi kao i proteini mesa, mlijeka i bjelanjka i to je veliki izuzetak u biljnom svijetu. Lipidi soje, odnosno sojino ulje vrlo je probavljiva namirnica (gotovo 95%), a ugljikohidrati sadržani u soji (većinom granični dekstrini), ne utječu na povećanje glukoze u krvi i na dodatno luženje inzulina. Stoga se soja uvelike preporučuje u prehrani dijabetičara.

U soji su sadržani vitamini, posebno provitamin vitamina A i čitava paleta vitamina pripadnika B-skupine. Uz vitamine topive u ulju E, D i K soja sadrži i male količine vitamina C. Od minerala u soji su sadržani cink, kobalt, bakar, molibden, bor, natrij, sumpor, željezu (u većem postotku nego u pšenici), a najvrjednije su količine kalcija i fosfora, te njihov optimalni omjer koji osigurava najbolju resorpciju kalcija i fosfora.

Soja je kalorična namirnica, 100 g ima približno 60 kcal više od 100 g riže, odnosno ona energetski vrijedi oko 400 kcal (1687 kJ).

Sušeno voće se kao pojam uglavnom odnosi na sušene šljive, smokve, jabuke, marelice, banane, grožđice, ali ono obuhvaća i egzotično voće poput papaje, ananasa, manga… Vrlo često zaboravljamo u svakodnevnoj prehrani na sušeno voće čija sezona traje cijele godine. Obilje plodova se pored raznih metoda konzerviranja pretvara sušenjem u visokovrijedne namirnice koje mogu zamijeniti međuobroke, čak i cijele obroke ili se mogu dodati u pojedine obroke, primjerice mogu obogatiti doručak ili predstavljati desert. Sušeno voće ima nekoliko puta veću energetsku vrijednost od svježeg voća, što znači da je znatno kaloričnije. Međutim, upravo zbog toga što je velikim djelom oslobođeno od vode, predstavlja pravi rudnik visokovrijednih minerala i pojedinih vitamina, posebice vitamina B-skupine i pojedinih pigmenata koji mu daju boju, a imaju povoljno farmakološko djelovanje na organizam. Uz to zbog sadržaja balastnih tvari i u vodi topivih biljnih vlakana, preporuča se za normaliziranje probave, sniženje tlaka, smanjenje vrijednosti lipida u serumu i kod hiperkolesterolemije.

Iako nema kalorija i ne osigurava ni najmanju količinu tvari za tzv. energetski rad, voda je sredstvo u kojem se i pomoću kojeg se u našem organizmu odvija život. Poznato je da voda čini više od 60% odraslog organizma, a da zauzima gotovo 75% prostora u dječjem organizmu dok je ono u razvoju. Dnevno treba u tijelo unijeti od 1,5 do 2,5 litre tekućine. Nije teško razumjeti razlog nastanka ozbiljnih poteškoća, kada naše tijelo izgubi stanovitu količinu ove dragocjene tekućine. Svakodnevnim unosom mora se nadoknaditi sva voda koja se raznim fiziološkim procesima izlučila iz organizma. Potrebno je automatski uzimati vodu u nekoliko gutljaja, u malim količinama tijekom cijelog dana. Najbolje je u tu svrhu vodu držati pokraj sebe ili staviti na neko vidljivo mjesto na koje nam pogled često skreće. Na taj način potaknut ćemo stvaranje uvjetovanog refleksa uzimanja vode. To je dobar način održavanja ravnoteže između unosa i izlaza vode iz organizma. Svaka voda u našoj zemlji za sada je dobra i pogodna za ljudsku upotrebu. O tome kakvu vrstu vode piti svaka osoba ili obitelj mora donijeti vlastitu odluku u skladu sa svojim subjektivnim stanjem i mogućnostima. Prirodnu, nemineralnu vodu odabrat će one osobe koje imaju poteškoća sa bubrezima ili su sklone nastanku kamenaca. Tijekom ljeta bolje je opredijeliti se za mineralnu, lagano gaziranu vodu iz dva razloga. Prvi je taj što znojenjem gubimo i minerale iz organizma, a drugi razlog je taj što gazirana voda predstavlja napitak koji je manje podložan bakterijskom onečišćenju u odnosu na običnu vodu.

Etilni alkohol sastojak je alkoholnih pića, a dobiva se vrenjem šećera ili škroba. Tijekom procesa nastanka stvaraju se i ostali spojevi koji doprinose i daju specifičnim vrstama pića specifične arome, boje i okuse. Ti su sastojci velikom većinom isto tako odgovorni za brojne neugodne simptome koje osjećamo nakon pretjerivanja s alkoholnim pićima, jednom riječju mamurluk, koji je velikim dijelom uzrokovan kemijskim spojevima sadržanim u alkoholnim pićima i njihovim djelovanjem na strukture u našim stanicama. Međutim, najotrovnija komponenta za naš organizam, u vinu, pivu, konjaku, je upravo alkohol.

Brojne teorije o tome da vina dobivena na tradicionalnim vinogradima - kultivarima, imaju mnogo manje štetnih posljedica po zdravlje nemaju nikakve znanstvene potvrde. Alkohol je za organizam otrov i nastojimo ga uz pomoć prisutnih mehanizama eliminirati iz organizma ili prevesti u manje toksične spojeve. Organizam se protiv alkohola bori uz pomoć enzima koji razgrađuju etanol i metanol. Tih enzima ima dovoljno za malu i umjerenu razgradnju tijekom jednog do dva sata. Vjerojatno je evolucijom razvoj ovih enzima nastao zbog toga što se etanol i njemu slični alkoholi stvaraju prilikom razgradnje pojedinih vrsta voća, ili su već prisutni u zrelom i prezrelom voću pa se naša stanica postojanjem endogenih zaštitnih čimbenika osposobila za njihovu uspješnu detoksikaciju. Međutim, naš se organizam nikako ne može osloboditi i zaštititi od velikih, stalno prisutnih količina alkohola u krvi. Tada alkohol preuzima na neki način kontrolu ključnih komponenti u stanici i njegovom metaboličkom razgradnjom biva podređen metabolizam ostalih ključnih komponenti u stanici. Tako, ako konzumiramo veće količine alkoholnog pića prije ili izvan obroka, a onda konzumiramo ugljikohidrate (šećer, škrob) te se tvari neće pravilno razgraditi na ugljični dioksid, vodu i dati nam potrebnu energiju za tjelesni i umni rad, već će se pretvoriti u vrlo opasne lipide i masti. Tu se ruše svi mitovi u zaštitnom i benevolentnom utjecaju alkohola na nivo kolesterola u krvi. Naime, umjesto da u malim količinama alkohol djeluje zaštitno na nivo masti u krvi, u velikim količinama pogoduje masnoj degeneraciji u nastanku upale unutrašnjih organa.

Djelovanjem alkohola i dolazi do izlučivanja kalija, cinka i magnezija urinom. Alkohol sprječava asimilaciju tiamina (vitamin B1) i folne kiseline, uzrokujući na taj način anomalije živčanog sustava i anemična stanja. Alkoholičari pokazuju karenciju ili nedostatak vitamina B1 - tiamina i vrlo važnog vitamina B6. Piridoksamin ili vitamin B6 potreban je osim za metabolizam šećera i za dobro iskorištavanje bjelančevina, pa dnevna potrebna količina tog vitamina ovisi o dnevnom unosu bjelančevina. Možemo ukratko reći da nedostatak jednog ili više vitamina iz ove skupine B-vitamina uvelike pojačava stres organizma. Mnoge osobe piju isključivo da zaborave trenutačne probleme, da steknu stanovitu hrabrost ili da se opuste. Suprotno onome što se vjeruje, alkohol nije stimulativno sredstvo. Alkohol doprinosi depresivnosti i povećana konzumacija alkohola smanjuje funkcionalnost moždanih stanica, te uvelike reducira sposobnost koncentracije. Šampanjac se koristi kao piće koje služi kao afrodizijak, međutim u većim količinama od jedne čaše, te istovremena konzumacija ostalih alkoholnih pića, ima suprotni učinak i dovodi do smanjenja spolne moći.

Brojne tvari, među kojima alkohol i amfetamini (lijekovi koji se koriste za poboljšanje koncentracije), odgovorni su za gubitak apetita i mogu biti i ozbiljan uzrok pojave pothranjenosti kod pojedine osobe. Osim toga, budući da jedan gram alkohola daje oko 7 kcal svojom razgradnjom, osobe koje konzumiraju veće količine alkohola postepeno prestaju jesti te svu potrebu za energijom nadoknađuju iz alkohola. Ako pak nastave s jelom ili pojačaju svoj apetit (to je slučaj kod stalne umjerene do veće konzumacije alkohola, dok još ne govorimo o pravom metaboličkom alkoholizmu) dolazi do povećanja tjelesne težine jer ipak je količina kalorija dobivena iz alkohola poprilična. Za usporedbu, prisjetimo se: ugljikohidrati i proteini daju po gramu 4 kcal, a masti 9 kcal. Stoga, s obzirom na 7 kcal po gramu, alkohol ipak spada u kalorijski "jače" tvari.

Za mnoge osobe prva jutarnja šalica kave predstavlja pravu malu životnu radost. Upitate li ih zašto je to tako, reći će vam da kava na njih djeluje poticajno, olakšava svakodnevni početak rada, zataškava umor kao i sve teškoće i brige. Tipični odgovor koji opisuje djelovanje jednog stimulansa! Kava kao stimulans ne uzrokuje ovisnost u klasičnom smislu riječi, ali se čovjek vrlo lako navikne na taj napitak. Kofein iz kave po kemijskom je sastavu identičan alkaloidu teinu iz čaja dobivenom iz biljke čajevca. Kofein i tein uvjetuju učinkovitije iskorištavanje energetskih rezervi organizma, što nam osigurava osjećaj budnosti. Posljedica tog djelovanja je duže oslobađanje glukoze direktno u krv ili u unutrašnjost mišićnih stanica. Svako prekomjerno uživanje kave (može se nazvati i zloupotrebom) dovest će do iscrpljivanja organizma, skraćivanja vremena potrebnog za potpuni odmor, onemogućavanja dubokog sna i na taj način ozbiljno ugroziti zdravlje.
Kofein je tvar koja potiče rad živčanog sustava, poboljšava moć koncentracije i utječe na raspoloživu energiju organizma. Kofein je prisutan u kavi, u raznim vrstama crnog čaja, u kakau, čokoladi i u nekim u bezalkoholnim napitcima na bazi kole ili u pićima koja se uzimaju kao stimulans za podizanje energije.
Starenjem organizam postaje osjetljiviji na kofein i prekomjerno unošenje može uzrokovati nervozu, ubrzano lupanje srca, pojavu grčeva u donjim ekstremitetima, a nerijetko i u šakama, kao i ozbiljne poremećaje sna. Kava pokazuje diuretski učinak na organizam, što znači da pospješuju izlučivanje tekućine iz organizma u obliku mokraće. Budući da je kofein prilično jaki stimulans, posebno za osobe starije životne dobi, vrijedi pravilo da se kava pije tijekom prijepodneva ili u ranim poslijepodnevnim satima.

Loj je masno tkivo životinjskog podrijetla koje se sastoji od 99% masti. Mast je otopljeni loj i ista je po sastavu kao loj. Budući da se radi o namirnicama koje su sastavljene od zasićenih masnih kiselina, najbolje je ako ih u prehrani koriste osobe koje se bave intenzivnom sportskom aktivnošću ili pak radnici koji obavljaju teške fizičke poslove. Zbog visokog sadržaja zasićenih masnih kiselina teško se probavljaju i bolje je u prehrani zamijeniti ove namirnice biljnim uljima.

Saharoza ili stolni šećer može biti i opasna namirnica ako se koristi u prekomjernim količinama. Najbolje je upotrebu tog šećera u svakodnevnoj prehrani svesti na minimum. Naš organizam u biokemijskom smislu nije prilagođen na ogromne količine saharoze koje svakodnevno konzumiramo. Najopasnije je to što često nismo svjesni da konzumiramo stolni šećer jer je on "skriven" u nekom proizvodu. Ti se slatki proizvodi inače vrlo lako jedu, pa je to jedan od razloga zašto se lako pretjeruje s kolačima, kremama, bombonima i ostalim slasticama.
Sav suvišan šećer koji se u našem organizmu ne iskoristi u obliku energije pretvorit će se u rezervnu mast, ali upravo u onu koja je dogovorna za nastanak brojnih degenerativnih bolesti. Prekomjerno uživanje šećera osim što dovodi do gojaznosti, može uzrokovati oštećenje žlijezde gušterače, pa uz utjecaj stresa i nasljednih čimbenika dolazi do pojave dijabetesa ili šećerne bolesti. Nadalje, takav nezdravi način prehrane kroz duže vremensko razdoblje dovodi do oštećenja krvnih žila i pojave ateroskleroze.
Šećer daje energiju ako ga potrošimo, a ako ne, stvara masne naslage u našem organizmu na vrlo osjetljivim i opasnim mjestima. On je isključivo potrošač vitaminskih i mineralnih zaliha organizma. Posebno se za metabolizam šećera troše vitamini B-skupine.
Smeđi šećer je po kemijskom sastavu isti kao i bijeli, stolni šećer. Prednost smeđeg šećera je u tome što ne izaziva dodatnu fermentaciju u crijevima. Poželjno je stoga uvijek umjesto bijelog, koristiti smeđi šećer ako ga već moramo upotrijebiti, primjerice za spremanje kolača.

Salata koja ima sve karakteristike afrodizijačkog jela jer objedinjuje morske plodove, masline, rajčicu, maslinovo ulje, citruse i med.

Priprema jela

U zdjelu stavite grubo narezanu zelenu salatu. Dodajte skuhane morske kozice ili očišćene repove malih škampa, tunu iz konzerve narezanu na listiće, te nekoliko većih crnih maslina. Dodajte rajčicu i jednu veliku crvenu papriku narezane na kockice Začinite umakom napravljenim od soka jednog limuna, maslinovog ulja i male žličice meda.

Savršena nutritivna kombinacija koja će pomoći održavanju zdravog imunološkog sustava i osiguravanju pravilne hidriranosti organizma tijekom zime.

Sastojci (za 4 osobe)

• 4 veća crvena luka
• 50 g maslaca
• 1 režanj češnjaka
• ½ litre mlijeka
• 100 g ribanog ementalera
• 50 g ribanog parmezana
• 2 do 3 kriške suhog kruha
• sol
• papar
• muškatni oraščić

Priprema jela

Luk ogulite, prepolovite, narežite na tanke rezance i zajedno sa zdrobljenim češnjakom stavite na zagrijani maslac da zamre. Podlijte toplom vodom (ili vinom) i pirjajte približno jedan sat, na vrlo laganoj vatri. Povremeno podlijevajte vodom da luk ne potamni. Kruh narežite na kockice I namočite u mlijeko. Istisnite ga i umiješajte u juhu, te kuhajte na tihoj vatri otkriveno još pola sata. Zatim juhu procijedite i začinite ribanim ementalerom, solju, paprom i muškatnim oraščićem. Ako je previše gusta, dolijte još tople vode i stavi te na vatru da kratko proključa. Razdijelite juhu u zdjelice, pospite ribanim parmezanom i poslužite vruće.

Analiza jela

Siromašno proteinima, ali bogato složenim ugljikohidratima i vlaknima topivim u vodi, ovo jelo izvrsna je preporuka svima koji imaju problema s bolovima zglobovima, cirkulacijom i koncentracijom. Jelo je kalorično (jedan obrok daje približno 350 kcal), ali u kombinaciji s niskokaloričnim glavnim jelom daje izvrstan uvod u jedan izdašan, a opet lagan zimski ručak. Ovo jelo zapravo predstavlja pravi primjerak izvrsnog zimskog toplog obroka. Kada se priprema pažljivo i polagano, ovakva juha daje sve blagodati koje u sebi sadrži jedinstvena namirnica - crveni luk. U sebi luk sadrži tvari koje djeluju protuupalno i pomažu dekongestiji - otapanju sluzi u sinusima i katara u plućima. Takvo jelo moralo bi se naći jednom tjedno na našim jelovnicima tijekom zime.

Ovo jelo može se prirediti i uz dodatak nekog slatkog vina, preporučuje se mađarski Tokay ili talijanski Prosecco.

Sastojci (za 4 osobe)

• 0,6 kg prvorazrednog telećeg bifteka
• maslinovo ulje
• žličica maslaca
• 6 češnja usitnjena češnjaka
• 0,2 L šampanjca

Priprema jela

Teleći biftek očistite i narežite na male šnicle debljine 1 cm. Stavite naglo peći i dodajte sav češnjak. Poklopite i pustite pirjati 5-10 minuta. Kad meso postane sivo, dodajte žličicu maslaca i ulijte šampanjac. Pojačajte vatru i kuhajte dok šampanjac ne iskuha.

Prilog

Kuhana broskva (kelj, raštika), ako nema broskve može se upotrijebiti blitva.

Pravi energetski obrok koji je idealan za prehranu djece, osoba u pubertetu i za rekonvalescente.

Priprema jela

Za jednu osobu potrebno je oguliti i poprečno prerezati jednu srednju bananu. Malu šalicu vode potrebno je zakuhati do vrenja te se u tekućinu doda velika žlica meda od bagrema i vanilin-šećer. Kuha se uz miješanje na laganoj vatri i kad smjesa postane sirupasta ostavi se da se hladi. Bademe grubo narezati i staviti u ohlađeni sirup te zatim sve to skupa preliti po bananama. Može se ukrasiti listićima svježe mente i po potrebi služiti uz sladoled s okusom vanilije.

Napomena: Bademi u kombinaciji s bananom vrlo blagotvorno djeluju na regulaciju kiselosti želuca i štite od žgaravice.