Bijela je riba po kemijskom sastavu aminokiselina i bjelančevina najsličnija životinjskom mesu, te sadrži mnoga mišićna vlakna koja omogućavaju jednostavniju probavu. Omiljeni je dio različitih dijeta, a razlog tome leži u činjenici da 100 g ribljeg mesa ima samo 70 kcal. Najukusnija priprema bijele ribe je ta da je se peče na gradelama s dodatkom maslinovog ulja, peršina i češnjaka. Preporuča se kod oporavka od proljeva, u obliku riblje juhe, kod rekonvalescenata nakon operativnih zahvata te u prehrani sportaša i onih koji žele izgraditi mišićnu masu.

Piletina, puretina, meso patke i guske predstavljaju kategoriju mesa koju nazivamo jednostavno perad, meso peradi ili bijelo meso. Perad je dobar izvor bjelančevina i željeza, te vitamina B-skupine. Meso ovih krilatih domaćih životinja u sebi sadrži esencijalne aminokiseline (one koje naš organizam treba, ali nije u stanju sam stvoriti u našoj stanici, pa se moraju uzimati hranom), sadrži veliki broj vitamina B-skupine, važnih za zdravlje prvenstveno živčanog sustava i kože, te određene diskretne količine minerala cinka neophodnog za pravilan razvoj i funkciju imunološkog sustava.

Sadrži relativno malo zasićenih masnih kiselina, koje mogu dovesti do povećanih vrijednosti lošeg kolesterola u krvi. U svakom slučaju, najveći dio masti nalazi se u kožici koja se vrlo lako uklanja, bilo prije ili nakon pripreme.

Nadalje, pureća i pileća jetrica sadrže velike količine vitamina A. Vitamin A je važan mikronutrijent za stanice kože i za one stanice (leukocite) koje sudjeluju u borbi protiv patogenih bakterija. U jetri peradi ima i toliko važnog vitamina B12, kojeg nalazimo samo u proizvodima koji su nastali od ili uz sudjelovanje životinjskih stanica. Vrlo često se karencija, odnosno nedostatak vitamina B12 uočava kod ekstremnih vegetarijanaca koji ne jedu mliječne proizvode. Masti sadržane u mesu peradi dijelom su nezasićene i ne dovode do porasta vrijednosti lošeg kolesterola u krvi. Najmasnije je meso patki i gusaka, dok je meso pilića i puretine vrlo posno i sadrži samo 2% masti. Dakako, ovo se odnosi na meso bez kože, za koju je najbolje da se ne konzumira. Ako vaš organizam nije jako ugrožen povremenom konzumacijom masti, ako ste relativno zdravi i nemate povećani krvni tlak i kolesterol, onda si možete priuštiti pripremu peradi s kožicom, a tek nakon što se priredi mora se prije samog jela kožica ukloniti. Međutim, ako spadate u rizičnu skupinu pacijenata sklonih bolestima srca i krvnih žila, najbolje je koristiti perad od pripreme do konzumacije - uvijek bez kože. Nadalje, treba istaći da je meso peradi mnogo lakše probavljivo od crvenog mesa i koristi se u prehrani djece, starijih osoba i rekonvalescenata.

Na ovom mjestu treba napomenuti da perad može biti i jedan od najvećih izvora i nositelja vrlo opasne bakterije salmonele. Stoga, ova bakterija mora biti nekako uništena prije konzumacije. Budući da se ne može uništiti zamrzavanjem, potrebno je svako meso peradi dobro termički obraditi (skuhati, ispeći ili ispržiti) prije svake konzumacije. Posebno je opasno raditi paštetu od pilećih i purećih jetrica koja nisu propisno termički obrađena.

Namirnica koja se ubraja u funkcionalnu hranu je brokula. Francuzi su pokazali da su velike količine 3-indol-karbinola, tvari s protuupalnim djelovanjem, prisutne u prokulicama i u sušenim ekstraktima cvijeta brokule. Poznat ekstrakt iz brokule, brokulin, posjeduje ljekovita svojstva i može se danas naći u prodaji kao preparat koji služi u nadopuni prehrani. Brokula je jako ukusna svježa, pa su salate od sirove brokule uobičajeno jelo u brojnim dijetama koje služe za tonificiranje i pročišćavanje organizma. Naročito se preporučuje u dijetoterapiji dijabetesa jer sadrži krom, mineral koji stabilizira nivo glukoze u krvi.

Jabuka je plod voćke koju latinski nazivamo Malus silvestris. Kombinacijom različitih okusa i aroma, jabuka pruža svojevrsni užitak uz istovremenu blagodat po zdravlje organizma.

Jabuka je osvježavajuće voće samo sebi svojstvene arome i okusa, kojeg najbolje definiramo kao slatko-kiseli okus. Najčešće se jede sirova, ali se i peče, kuha, suši, prerađuje u sokove, marmelade, džemove, želee, a poznat je i vrlo cijenjeni jabučni ocat.

Zahvaljujući sadržaju pektina (netopivog vlakna koji bubri u doticaju sa vodom) u našem želucu jabuka uspijeva postići dodatni osjećaj punoće i sitosti. Time jabuka postaje namirnica izbora prilikom provođenja redukcijskih dijeta, jer služi upravo otklanjanju osjećaja gladi.
Jabuka osim toga sadrži dijelom i monosaharid fruktozu, šećer koji može izazvati zadovoljenje želje za slatkim, a da ne dolazi do velikih promjena u koncentraciji glukoze u krvi. Iz tog razloga, posljedično se ne povećava izlučivanje hormona inzulina koji može potaknuti uskladištavanje šećera i stvaranje masti iz šećera.

Spomenuti pektin sadržan u jabuci u količini od oko 1,2 grama, ima vrlo povoljan učinak na probavni sustav. Jabuka bez kore ili pak u kuhanom obliku preporuča se u prehrani bolesnika oboljelih od bolesti žuči, bolesti debelog crijeva i kod čira na želucu. Sočna se jabuka svakodnevno preporučuje u dijeti srčanih bolesnika. Pečene jabuke ukusna su i hranjiva užina koja se preporuča u prehrani bubrežnih bolesnika. Jabuka se može upotrijebiti u prehrani osoba koje moraju voditi računa o tome da unose manje količine kalija i fosfora, odnosno, kalcija u svoj organizam.

Nadalje ovo je voće djelotvorno u zaluživanju mokraće (stanje koje je potrebno održavati kod šećerne bolesti, acidoze, bolesti srca, bolesti jetra i bubrega praćenih acidozom, kod kroničnih proljeva, komplikacija u trudnoći i dugotrajnog gladovanja. Svakako bi ovo voće trebalo preporučiti onim osobama koje obožavaju meso i svakodnevno konzumiraju veće količine mesa, jer se njihov organizam dodatno mora "boriti" protiv suvišnog zakiseljavanja.

Ječam (Hordeum sativum) sadržava 11% bjelančevina, 1,8% masti, 73,4% ugljikohidrata. Bogat je mineralnim sastojcima kalija, fosfora i magnezija, a osim toga sadrži i kalcij, natrij, sumpor, željezo, mangan, bakar, cink, kobalt, fluor i jod. Sadrži sve vitamine B-skupine, a u brašnu dobivenom iz ječmenog slada sadržan je i vitamin B12 i vitamina E. Posebnost je ječma u tome što sadrži i do nezasićenih 35% masnih kiselina koje smanjuju vrijednost LDL-kolesterola u krvi, što nije slučaj s inim žitaricama.

Ječmena kava je prava blagodat za naš organizam. Djeluje tako da zalužuje organizam i uspješno se suprotstavlja štetnoj zakiseljenosti koja je posljedica neadekvatne prehrane, stresa i neurednog načina života. Jednu stvar treba napomenuti u vezi ovog finog napitka. Osnovni sastojak ječmene kave, svekoliko poznate u nas i u području srednje Europe pod nazivom Kneipp-kava, zapravo je ječmeni slad – jedina namirnica koja u vegetarijanskom jelovniku može nadomjestiti nedostatak vitamina B12 u prehrani. Kava se sprema tako da se stavi jedna velika žlica ječmenog slada (Kneipp) u hladnu vodu i posti da prokuha. Zatim se kava ostavi nekih par minuta da se slegne i pije se u stvari nadtalog prepun vrijednih nutritivnih komponenti. Vrlo brzo nakon upotrebe uvidjet ćete blagotvorni i terapijski učinak ovog drevnog napitka.

Jogurt je proizvod dobiven fermentacijom ili vrenjem mlijeka uz pomoć specifičnih bakterija. Predstavlja izvrstan izvor kalcija i fosfora, minerala neophodnih za pravilan razvoj i rast kostiju i zubi. Sadrži i značajne količine vitamina B2, neophodnog za pravilno stanično disanje i dobivanje energije iz ugljikohidrata, masti i nekih aminokiselina. Riboflavin je vitamin koji svojim djelovanjem pomaže i djelovanje ostala dva vitamina B-skupine: tiamina (vitamin B1) i piridoksamina (vitamina B6). Jogurt daje i vitamin B12, koji je uz ostalo neophodan za rast i razvoj stanica, za pravilno sazrijevanje crvenih krvnih zrnaca i za održavanje živčanog sustava. Jogurt je niskokalorična namirnica i ovisno o vrsti mlijeka iz kog je priređen može imati i različitu kalorijsku vrijednost. Tako primjerice 100 grama jogurta priređenog od punomasnog mlijeka daje oko 150 kcal (627 kJ), dok onaj dobiven vrenjem nemasnog mlijeka daje svega 45 kcal (190 kJ). Dodatak voća i šećera i nemasnom jogurtu povećava dakako i kalorijsku vrijednost, tako nemasni voćni jogurt uz dodatak jagode ima energetsku vrijednost približno 70 kcal (300 kJ).

U jogurtu su prisutne na tisuće mliječnih bakterija koje u procesu vrenja stvaraju mliječnu kiselinu, a na nivou crijeva potiču stvaranje zdrave bakterijske flore. Sposobnost i kapacitet fermentiranog mlijeka i jogurta da posjeduje stimulirajući i zdrav utjecaj na organizam, zapravo najviše ovisi o broju živućih mikroorganizama prisutnim u samom proizvodu. Što je proizvod svježiji veći je broj živih bakterija sadržan u njemu i veća je vjerojatnost da će sve te bakterije preživjeti prolaz kroz probavni trakt, odnosno kroz želudac koji može postati mjesto "umiranja" bakterija uslijed djelovanja želučane kiseline. Jedino "jaki" i svježi mikroorganizmi iz fermentiranih mliječnih proizvoda mogu doći na mjesto svog djelovanja - sluznicu crijeva i tu se "utaboriti".

Najnovija ispitivanja na području znanosti o prehrani pokazala su da nisu svi mikroorganizmi iz fermentiranih mliječnih proizvoda istovaljani, te da svaki od njih posjeduje zapravo svoju jedinstvenu ulogu. Međusobnim povoljnim kombinacijama mikroorganizama postiglo se unaprjeđenje djelovanja mikroorganizama na nivou organizma. U tim kombinacijama oni jedan prema drugom pokazuju odnos koji se u znanstvenoj terminologiji naziva sinergistički odnos ili sinergizam. Jednostavno se može reći da je sinergizam međusobni odnos dviju ili više jedinki ili tvari ili pak molekula, zasnovan na principu da jedna tvar pomaže djelovanje druge i obrnuto. Mogli bismo jednostavno reći da se takvim odnosom dobiva maksimalno povoljan učinak svake pojedine tvari.

Kopriva je kao biljka zanemarena iako je daleko vrjednija i gotovo netoksična u odnosu na toliko hvaljeni i umjetno stvoreni "mit" o špinatu. Naime, špinat zaista sadrži neke nedostatke u sebi (velika količina nitrata i oksalata), o kojima treba i te kako voditi računa budući da se mogu dogoditi štetni procesi u organizmu ako se ne pripazi na pripremu i rukovanje špinatom prilikom kuhanja. Kopriva se među lisnatim samoniklim biljkama i nekim poznatim kultiviranim povrtnicama, nameće kao apsolutni rekorder u sadržaju vitamina C (175 mg/100 g - znatno više nego u naranči i limunu), kalcija (490 mg/100 grama), proteina i, konačno, željeza (10 mg/100 grama). Može se prirediti ukuhana u salatama i juhama, ali je najbolja priređena na isti način kao i špinat - kuhana i pasirana u obliku pirea, uz dodatak mlijeka i malo maslaca, a začinjena sitno nasjeckanim češnjakom. 

Krumpir (lat. Solanum tuberosum) je gomoljasta biljka, koja predstavlja dragocjen izvor ugljikohidrata škroba i vode. Vode u krumpiru ima najviše (78,5%), ugljikohidrata (uglavnom škrob) oko 19%, proteina 2,1%, masti 0,1%. Osim toga krumpir mase 100 grama sadrži 10-15 mg vitamina C, 13 mcg folne kiseline, zatim vitamine B1,B2, PP i vitamin E prisutan u kori. Od minerala u takvom krumpiru nalazimo 25 mg magnezija. Uz magnezij krumpir je dragocjen izvor kalcija, kalija, fosfora, a sadrži i željezo. Sve to skupa daje nam samo 83 kcal ili 348 kJ. Krumpir predstavlja adekvatnu zamjenu za tjesteninu, rižu i kruh. I prava je istina da krumpir ne deblja. Debljaju samo masti koje se lako upijaju u krumpir naročito prilikom prženja u puno ulja. Ako se krumpir kuha na pari ili u malo vode ili se pak peče s vrlo malo dodane masno}e, ne predstavlja nikakvu opasnost za dobru liniju. Ali prženi krumpir ili pire mogu ovisno o načinu pripreme unijeti šest do sedam puta više kalorija u naš organizam u odnosu na samu prirodnu namirnicu. Krumpir je idealan za prehranu djece, čak i dojenčadi. Zbog niskog sadržaja natrija daje se na razne načine bolesnicima koji boluju od povišenog krvnog tlaka. Ova se namirnica preporučuje i u prehrani dijabetičkih bolesnika. Posjeduje svojstvo zaraštavanja rana, djeluje protuupalno na probavni trakt, sprječava preveliko izlučivanje želučane kiseline i dobra je namirnica u liječenju proljeva. Oprezno moraju unositi krumpir u svoju prehranu osobe koje boluju od nadutosti trbuha, kolitisa i jetrenih smetnji.

Kruška je plod drveta Pyrus communis. U 100 grama ploda kruške sadržano je 0,3 g proteina, 0,4 g masti, 9,5 g ugljikohidrata, 2,8 g ukupnih vlakana i 5 mg vitamina C. Kruška sadrži i neznatne količine masti, stoga ima na 100 grama nešto više kalorija od jabuke (oko 80 kcal u odnosu na 60 kcal), međutim kruške vilijamovke sadrže velike količine kalcija i željeza u odnosu na drugo voće, stoga se preporučuju kao obavezno voće u prehrani žena iznad 40 godine!

Koje su najbolje i kako ih izabrati: na tržnici birajte tvrde i sjajne kruške koje posjeduju miris, nećete pogriješiti.

Kruške su poznate po tome što se od njih sprema vrlo kvalitetna rakija, manje ih koristimo u kompotima i pekmezima iako se i od njih može prirediti vrlo ukusni konzervirani voćni proizvodi.

Najbolje je kruške jesti svježe, tada najbolje tonificiraju organizam, a ako se već moraju pohraniti na neko vrijeme onda je najbolje staviti ih svega par dana u najniži dio hladionika.

Po svojoj konstituciji mogu podnijeti i zamrzavanje na minus 20 °C u ledenici. Potrebno je prethodno kruške lagano oprati u otopini sode bikarbone i osušiti. Zatim se narežu na četvrtine i izvadi im se koštica. Tako očišćene i oprane, potpuno suhe od vode stavljaju se u vrećice za zamrzavanje kao komadi i mogu održati svoju svježinu do tri mjeseca.

Takve kruške možemo koristiti za pripremu slanih i slatkih jela jer se ta namirnica jako dobro uklapa uz plemenito svinjsko ili juneće meso, poput bifteka.

Luk (lat. Allium cepa) potječe iz Azije i Bliskog Istoka. Smatra se da njegov uzgoj traje već preko 5000 godina. Luk je začinska biljka, niske kalorične vrijednosti. Bogat je sumporom i otuda potječe njegov karakterističan miris. Luk ima brojna ljekovita svojstva. Pospješuje rad krvožilnog sustava, regulira crijevnu floru, jača imunitet, djeluje antibakterijski i diuretično, te pročišćava organizam. Luk uspješno snižava vrijednosti lošeg kolesterola u serumu i djeluje na prevenciju pojave ateroskleroze. Poznata je juha od luka koja se priprema u Francuskoj tijekom zimskih mjeseci kao jelo koje jača obrambenu sposobnost organizma. Nadalje, luk sadrži mangan i krom, dva elementa koja su neophodna za pravilno lučenje i funkciju inzulina. Stoga se luk preporuča u prehrani osoba oboljelih ili onih sklonih obolijevanju od dijabetesa. U sebi sadrži i vitamin B6 koji je prirodni diuretik i utječe na smanjenje krvnog tlaka. Sorte luka su brojne i razlikuju se po boji, veličini i okusu. U proljeće i ljeto može se naći sorta mladog luka, koji ima slatkasti ili srednje jaki okus. U jesen se bere luk većih glavica koje se suše, pa nakon nekoliko mjeseci imaju suhu i lako lomljivu ljusku. Luk posjeduje izražajnu aromu i okus, a posebno mjesto među sortama luka ima ljutika, sorta s manjim glavicama, koja se uvelike uzgaja na području Istre.

Marelica (lat. Prunus armeniaca) je jedan su od najboljih izvora beta-karotena. Sa visokom koncentracijom beta-karotena (360 mcg/100grama) marelica osigurava primjerenu borbu u suzbijanju štetnog djelovanja slobodnih radikala. Taj je narančasti pigment poznat i kao jedan od najjačih antioksidansa. Nadalje, marelice u sebi sadrže velike količine kalija, pa se preporučuju osobama koje pate od hipokalijemije ili gube kalij uslijed uzimanja pojedinih lijekova. Sušene marelice dobar su izvor željeza, prehrambenih vlakana i sadrže i nešto kalcija. Bile su uključena u prehranu astronauta jer su ekonomična namirnica u kojoj je u koncentriranom obliku sadržano nekoliko ključnih nutrijenata. Međutim, potreban je oprez prilikom upotrebe sušenih marelica jer mnogi proizvođači suhih marelica tretiraju marelice prilikom sušenja aditivom E220 koji se kemijski naziva cinkov dioksid. Tretman osigurava postojanost narančaste boje. Ako takva tvar dođe u dodir s osjetljivom sluznicom gornjih dišnih organa, osoba koja je sklona astmi može dobiti astmatični napad.

U mrkvi je sadržano oko 1148 mcg/100 g beta-karotena. Mrkva posjeduje antioksidacijska i antikancerogena svojstva. I lišće mrkve predstavlja izvor vitamina A i vitamina E. Ta namirnica koristi se u borbi protiv anemije, za održavanje dobrog vida, a djelotvorna je u sprječavanju ispadanja kose i perutanja kože. Svježa se najbolje kombinira s ciklom i sokom od limuna i u tom obliku tonificira cijeli organizam. Kuhana te priređena u obliku pirea nije pogodna namirnica za osobe koje boluju ili imaju sklonost nastanku dijabetesa jer tako servirano jelo posjeduje jedan od najviših glikemijskih indeksa.

Palenta je proizvod koji se dobiva iz kukuruznog brašna, najčešće je bijele ili žute boje. Palenta sama po sebi spada u niskokalorična jela, jer kako je već spomenuto, kukuruz je najvećim djelom sastavljen od ugljikohidrata (75%), nešto bjelančevina (8-10%) i tragova masti. Jedući palentu u porciji veličine šake u organizam unosimo oko 200 kcal (kukuruzno brašno samo je neznatno kaloričnije od brašna pšenice). Međutim palenta postaje kalorično jelo ako se servira s kaloričnim umacima i prilozima, koji se upijaju vrlo lako u samu strukturu ovog jela. Primjerice, oko 0,25 L mlijeka povećava kaloričnu vrijednost porcije palente za 150 kcal! Međutim, moramo imati na umu da palenta ako se jede sama ne predstavlja kompletno jelo, budući da nedostaju aminokiseline koje su esencijalne i ne mogu se sintetizirati u organizmu, kao što je triptofan. Triptofan je aminokiselina prisutna u jajetu, mesu, a preteča je ili prekursor molekule koju nazivamo serotonin, poznate i po neurotransmiterskim svojstvima. Serotonin utječe na dobro raspoloženje i na subjektivni osjećaj ugode, a time uvelike kontrolira i sposobnost uspostavljanja normalne potrebe za snom. Danas se lijekovima koji se vezuju na serotoninske receptore mogu liječiti i određeni tipovi depresivnog stanja. Palenta je jelo karakteristično za čitavu Hrvatsku. Ovisno o područjima servira se s brudetom, gulašima, svježim kravljim sirom, vrhnjem, jajima, mlijekom, povrćem… Palenta se može koristiti kao zamjenski obrok kada želimo povećati izbor korištenja ugljikohidrata i uspješno nadomještava krumpir, rižu, tijesto te predstavlja kvalitetnu nadopunu u svakodnevnom sastavljanju jelovnika. Za vegetarijance se preporuča upotreba palente sa sirevima i mliječnim proizvodima, ili s umacima od soje kako bi tim obrokom dobili kompletan „set“ potrebnih esencijalnih i neesencijalnih aminokiselina.

Peršin spada u začine, ali se može koristiti list i korijen pa se ova namirnica s pravom ubraja i u lisnato-korjenasto povrće. Odlikuje se niskom kalorijskom vrijednošću, visokim sadržajem vitamina C (među najbogatijim je biljkama po sadržaju vitamina C) i bogatstvom u sadržaju brojnih minerala: kalija, željeza, kalcija, mangana, magnezija, bakra… Djeluje povoljno kod bolesnika koji zbog terapije gube veće količine kalija, zatim se koristi za poticanje imuniteta i kod zaraštavanja sitnih unutrašnjih rana u organizmu. Pripisuju mu se i afrodizijačka svojstva, ali treba napomenuti da se s upotrebom mora postupati oprezno jer u većim količinama ili ako se koristi koncentrirani čaj od peršina ili ulje, može doći do neželjenih promjena na jetri, gastrointestinalnom traktu, a postoje slučajevi u kojima se opisuje da ulje peršina može izazvati pobačaj.

Plava riba naziva se ona riba koja na "leđima" i "bokovima" ima srebrnkaste pruge koje se odražavaju plavom bojom. U našem moru ta riba plovi u velikim jatima i lovi se u velikim količinama. U najvećem broju slučajeva te "skromne" i jeftine ribe pravi su izvor dijetetskih vrijednosti.

Primjerice, najčešća i najjeftinija srdela, nalazi se na samom vrhu "top liste" nutricionistički visoko vrijednih namirnica po sadržaju esencijalnih aminokiselina, građevnih jedinica bjelančevina koje se moraju unijeti hranom jer se ne stvaraju u organizmu. Srdela je najbogatija po sadržaju lizina, valina, izoleucina i alanina, aminokiselina koje su između ostalog neophodne za intelektualni rad i dobru koncentraciju. Kod ljudi ponekad postoji otpor prema srdeli, ona se smatra "masnom" ribom, a zapravo radi se o sasvim neutemeljenoj bojazni. Srdela u sebi sadrži samo 4,5% masti ili lipida.

Iglica se među plavim ribama izdvaja kao "ultra light" (vrlo posna) namirnica sa samo 1,05% masti u svome sastavu. Nutricionistički siromašnija riba od srdele - inćun sadrži 2,5, a skuša ima u sebi najviše,11,1%, masti. Dijetetski se ribe moraju promatrati upravo preko profila masti koje ulaze u njihov sastav. Jer upravo su masti sadržane u ribama od velike terapeutske vrijednosti. Sada već znamo da masne kiseline sadržane u ribljem mesu predstavljaju većinom nezasićene masne kiseline, a ne one zasićene kakve nalazimo u mesu životinja. Među tim nezasićenim masnim kiselinama nalaze se one esencijalne koje u našem organizmu ne možemo stvoriti, a najpoznatije su one tipa omega-3-polinezasićene masne kiseline.

Prema najnovijim istraživanjima, višestruko nezasićene masne kiseline tipa omega-3, mogu smanjiti učestalost pojave degenerativnih bolesti srca i krvnih žila. Omega-3 djeluju između ostalog i na smanjenje sinteze prekomjernih količina tvari koje sudjeluju u stvaranju upalnih procesa. Tako omega-3 predstavljaju protuupalne spojeve koje dobivamo iz namirnica. Protuupalne sposobnosti omega-3-polinezasićenih masnih kiselina djelotvorno su sredstvo i u sprječavanju pojave reumatoidnog artritisa.

Ujedno je riba kao namirnica veoma pogodna u prehrani osoba koje žele smanjiti tjelesnu težinu. Riba se izuzetno preporuča i u prehranili i dijetoterapiji bolesnika koji boluju od bolesti jetre ili srca. Pojedini znanstveni radovi navode pozitivan utjecaj ribe tijekom liječenja malignih oboljenja probavnog sustava. U svim životnim uzrastima, a naročito tijekom djetinjstva i starosti riba se preporuča u dijetalnom liječenju akutnih i kroničnih proljeva, čak i onih uvjetovanih lošom apsorpcijom ili pak slabom probavom.

Mikroorganizmi koji se u posljednje vrijeme sve više koriste kao dodatak fermentiranim mliječnim proizvodima pokazali su se mnogo otporniji na utjecaj želučane kiseline, dolaze u većem broju na ciljana mjesta u crijevima i posjeduju veći kapacitet svoje reprodukcije na ciljnom mjestu. U tome je prednost ovih mikroorganizama u odnosu na tradicionalne, koji e do sada koristili.

Interes znanstvenika usmjeren je posebno prema dvjema bakterijskim vrstama, za koje se smatra da mogu zadovoljiti i najveća očekivanja: to su Bifidobacterium i Lactobacillus acidophilus. Te su dvije bakterije normalno prisutne u crijevnoj flori čovjeka zajedno sa ostalim bakterijama koje sudjeluju u održavanju bakterijske ravnoteže organizma. Te bakterije nazivamo još i "protektivnim ili zaštitnim agensima ili čimbenicima". Ti su mikroorganizmi u stanju "kolonizirati" crijevo, "prilijepiti" se na sluznicu crijeva i djelovati kao antagonisti ("suparnici") prema patogenim bakterijama koje uzrokuju infekciju.

Posebno se vrsta Bifidobacterium pokazala vrlo otporna na djelovanje želučane kiseline i otporna je prema pojedinim proteolitičkim enzimima koji se luče u želucu i duodenumu. Ova bakterijska vrsta štiti od napada proljeva, održava ravnotežu mikroflore crijeva, smanjuje "štetu" koja nastaju nakon terapije antibioticima.

I Lactobacillus acidophilus odolijeva djelovanju želučane kiseline i dolazi do crijeva bez da se razloži. Lactobacillus acidophilus i Lactobacillus rhamnosus prianjaju uz sluznicu crijeva i ne dozvoljavaju ostalim bakterijama, koje mogu biti patogene, pristup sluznici. Time direktno poput neke vojske štite sluznicu crijeva. Uz to, Lactobacillus acidophilus potiče djelovanje stanica leukocitne loze - makrofaga. Makrofazi su sposobni potpuno uništiti ili pak inaktivirati djelovanje mikroorganizama opasnih i štetnih po naše zdravlje.

Riža (lat. Oryza sativa) je namirnica koja pripada pravim antikvitetima. Podrijetlom je iz jugoistočne Azije. Čini se da se u tom području riža uzgajala već i oko 2 800. godine prije Krista. Od tamo se kultura uzgoja riže brzo proširila na Kinu, zatim u Indiju, Perziju, Mezopotamiju i Egipat. Najvjerojatnije je Aleksandar Veliki bio taj koji je svojim osvajanjima Istoka, prenio ovo dragocjeno "blago" zapadnim civilizacijama. Međutim, danas se smatra da je upravo zahvaljujući arapskom narodu ova namirnica opstala u mediteranskom bazenu i tako se proširila u općoj upotrebi među stanovnicima Sredozemlja. Zapadni dijelovi evropskog kontinenta dugo su vremena ovu namirnicu smatrali rijetkom i egzotičnom biljkom, a njena je cijena u tim područjima bila tako visoka da su si je mogle priuštiti samo bogate obitelji. Tada se riža koristila više kao dijetoterapijska namirnica za liječenje bolesti gastrointestinalnog sustava, nego za svakodnevnu prehranu. Postoje zapisi s kraja dvanaestog i početka trinaestog stoljeća, o uzgajanju riže na imanjima bogatih obitelji, oko samostana i sanatorija (neke vrste ondašnjih lječilišta). Vladala je priča, zapravo prava "fama" o tome da riža predstavlja terapeutsku namirnicu, nutritivno vrlo vrijednu, lako probavljivu i gastronomski tako vrijednu jer omogućuje veliko mnoštvo različitih načina pripreme. Zbog svega toga pojedine su se obitelji ondašnjih vlastela naprosto takmičili u tome da ovu namirnicu uvrste na svoje svakodnevne trpeze.

Krajem petnaestog stoljeća riža se počinje intenzivno uzgajati na području današnje sjeverne Italije i na taj način postaje dostupnija i na područjima uz našu obalu, posebno na onim dijelovima obale koja su razvija trgovinsku razmjenu sa susjednim državicama na Apeninskom poluotoku.

U kolovozu ova biljka dostiže svu svoju zrelost, zrno je spremno za branje tijekom rujna i listopada. Nakon branja, čišćenja i sušenja zrna riže slijede sasvim različite tokove daljnje obrade ovisno o tome kakvu finalnu namirnicu želimo: integralnu-smeđu, poliranu-bijelu, obarenu ili pretkuhanu rižu. Riža se smatra glavnim izvorom polisaharida škroba, ali ona predstavlja i dragocjeni izvor proteina biljnog podrijetla. Osim toga sadrži minerale poput magnezija koji je blagotvoran za čitav niz biokemijskih procesa, a posebno se navodi kao "anti-stresni" mineral. Posebno valja naglasiti sadržaj vitamina B-skupine u riži (B1, B2 i PP). Integralna riža koja nije polirana sadrži oko tri puta više nikotinske kiseline, tiamina, i oko 60% više folne kiseline u odnosu na poliranu bijelu rižu. Stoga se ova namirnica smatra zdravijom. Međutim, moramo naglasiti da se opredjeljujući za bilo koju vrstu riže nikada nećemo prevariti sa nutritivnog, dijetetskog, pa čak i gastronomskog stajališta jer ne postoji riža koja nije zdrava i blagotvorna za cjelokupni naš organizam.

Ta namirnica ima još i tu prednost da ne sadrži gluten, proteinsku frakciju koju nalazimo u pšenici, a odgovorna je za nastanak bolesti koju poznajemo pod nazivom celijakija ili glutenska enteropatija. To je bolest u djece koja se sastoji u nepodnošljivosti glutena.
Rižin se škrob koristi između ostalog,u vrlo velikom opsegu u proizvodnji dječje hrane, a poznat je proizvod i rižin protein. To je proizvod umjetno dobiven u postupku prerade riže, a nutritivno sadrži sve esencijalne aminokiseline, osim triptofana. Ne sadrži ni aminokiselinu cistein, pa se preporuča uzimati zajedno sa mlijekom kako bi se taj nedostatak nadoknadio proteinima mlijeka.

Međutim, riža sadrži esencijalnu, bazičnu aminokiselinu lizin koja predstavlja pravi dragulj među aminokiselinama i znatno povećava dijetoterapijsku vrijednost namirnica u kojima se nalazi.

Sezam je jedna od najstarijih biljaka koja se sjemenski uzgajala radi dobivanja ulja. Danas se koristi u raznim receptima, posebno je popularno pohanje u mješavini krušnih mrvica i sezama. Potrebno ga je prije korištenja lagano prepržiti da se poništi djelovanje solanina, jednog inhibitora enzima koji razgrađuju bjelančevine, jer nativni sezam može pogodovati otežanoj probavi proteina. Koristi se u raznim proizvodima koji sadrže sjemenke i žitarice i predstavljaju gotove proizvode za pripremu doručka. Sezam je izuzetno bogat kalcijem. Posebno se preporučuje namaz od sezama kod osoba koje imaju problema sa zaraštavanjem kostiju, osteoporozom ili općenito imaju snižene vrijednosti kalcija u serumu. Od sezama se priređuje i mlijeko koje može zamijeniti kravlje mlijeko kod osoba koje nemaju laktazu (enzim koji razgrađuje mliječni šećer laktozu) ili pak kod onih koji su alergični na neki od proteina sadržanih u kravljem mlijeku. Sezam je bogat fitoestrogenima i preporučuje se u prehrani žena u menopauzi. Djeluje uspješno na sniženje loših masti u krvi, smanjenje hipertenzije i zahvaljujući sadržaju omega-masnih kiselina djeluje na povećanje fluidnosti krvi i nemogućnost stvaranja ugrušaka.

Svježi kravlji sir sadrži više vode i manje masti, ali ima manje nutritivnih elemenata od trajnog sira. Potrebno je istaći kako u današnjem načinu života, kad se nema previše vremena eksperimentirati i pripremati razna jela od raznih, vrlo često "egzotičnih" namirnica izgleda najjednostavnije i najlakše posegnuti za svježim kravljim sirom kao kompletnom namirnicom, kako bi brzo i sigurno nadoknadili dnevne potrebe za proteinima i još jednim važnim mineralom – kalcijem. Osim visokoraspoloživih bjelančevina i kalcija u svježem kravljem siru sadržane su masti životinjskog porijekla, pa je bolje koristiti posni kravlji sir. Od minerala uz kalcij, najviše ima fosfora, te cinka koji djeluje protektivno na sluznice i povećava obrambenu sposobnost organizma. Svježi kravlji sir je idealan večernji obrok, jer se tijekom noći luči hormon rasta koji će omogućiti pravovaljanu obnovu bjelančevina u našem organizmu uz pomoć aminokiselina visoke kakvoće prisutnih u svježem kravljem siru.

Tofu - sir od soje. Predstavlja svojevrsnu alternativu siru proizvedenom od kravljeg mlijeka, ali znatno lakša namirnica jer 100 grama daje svega 70 kcal (294 kJ). Tofu sadrži manje proteina od kravljeg mlijeka (13% u odnosu na 20% sadržanih u kravljem siru), a osim toga sadržaj kalcija je vrlo nizak u odnosu na kravlji sir. Ali je to namirnica koja daje sve esencijalne aminokiseline, ne sadrži kolesterol, zamjetan je sadržaj oligominerala magnezija, te vitamina B1, B2 i PP. Treba istaći bogatstvo bazične aminokiseline lizina sadržane u toj namirnici. Zbog nedostatka vlastitog okusa, tofu poprima okus namirnica s kojima se u pojedinim jelima kombinira, te je s gastronomskog stajališta i zahvalna namirnica.

Zeleni čaj postaje sve popularnije piće ili napitak u područjima Zapadne civilizacije. Odavno je prisutan kao napitak dalekog istoka i otuda dolaze prvi zapisi o njegovoj ljekovitosti. Posjeduje u svom sastavu jedne od najjačih antioksidansa, poput epigalokatehina, koji su pokazali da se mogu koristiti kao molekule s protuupalnim djelovanjem i da sprječavaju malignu proliferaciju stanica. Treba istaći da se dnevno može popiti oko tri šalice zelenog čaja i da je njegovo djelovanje povoljno na organizam ako se koristi redovito tijekom dužeg vremenskog razdoblja. Zeleni čaj potiče izlučivanje štetnih tvari iz organizma, stimulira rad jetre, štiti sluznice i membrane stanica oštećene djelovanjem slobodnih radikala. Istraživanje u kojem je promatrano preko 40.000 ljudi, pokazalo je kako zeleni čaj može smanjiti rizik od kardiovaskularnih bolesti gotovo za četvrtinu, smanjuje rizik i od drugih oboljenja karakteriziranih upalnim promjenama, a na taj način produljuje životni vijek. Budući da sprječava resorpciju željeza, ne treba zeleni čaj davati djeci jer može uzrokovati anemiju u djece. Osim toga sadrži kofein, pa kod osoba osjetljivih na tu tvar treba izbjegavati piti zeleni čaj tijekom kasnog popodneva i večeri.

Zob (Avena sativa) je žitarica poznata više kao stočna hrana, a u nas se manje koristi u prehrani ljudi. Sasvim pogrešno, budući da ta žitarica u sebi sadrži tvari neophodno potrebne za adekvatan rast i razvoj organizma. Naročito se preporuča u prehrani djece te kod anemija. Zob sadrži lecitin, jedinstvenu molekulu važnu za izgradnju membrana živčanog tkiva. Nadalje u zobi imamo kao u svim žitaricama visokovrijedne složene ugljikohidrate, provitamin vitamina A (karoten), vitamin B1, B6, vitamin E i vitamin K - važan za normalno zgrušavanje krvi. Od minerala zob sadrži sve neophodne makro- i mikroelemente, od željeza do mangana i cinka. Još je važno istaći prisustvo vitamina H ili biotina u zobi. Biotin je neophodan za zdravlje kose i noktiju.

Agrume ili citrusno voće predstavljaju razne voćke koje sve redom pripadaju rodu Citrus. Podrijetlo je tih voćki Daleki Istok, ali još su u antičko doba "dopremljene" u područje mediteranskog bazena gdje se uz sjevernu Afriku i danas najviše uzgajaju. Agrumi se odlikuju kiselkastom srži ili pulpom, a boja varira od narančaste do svijetložute. Jedna se voćka može sastojati od 5-12 režnjeva, u kojima se obično nalaze sjemenke, ali su se danas uspjele uzgojiti i vrste bez velikih, vidljivih sjemenki. Bijela, spužvasta ovojnica koja prekriva režnjiće citrusne voćke, ugljikohidratnog je sastava i predstavlja biljna vlakna koja se u vodi tope i bubre. Ta se biljna vlakna nazivaju još i pektinska vlakna. Zapravo nije uputno guliti bijelu, spužvastu kožicu s režnjića citrusnog voća nego se i taj dio voća ubraja u nutritivno vrijedne tvari i mora se jesti. U toj se ovojnici nalaze i tvari koje posjeduju zaštitnu ulogu u našem organizmu. Nazivamo ih flavonoidima, a smatraju se korisnim spojevima koji sprječavaju oksidativne procese u stanici.

Vanjska kora citrusnog voća je aromatična i sadrži mnoštvo sitnih "žlijezdica" prepunih esencijalnim aromatičnim uljem. Kora citrusnog voća koristi se kao dodatak jelima jer jelu daje ugodnu aromu. Treba jesti koru citrusa samo ako su iz vlastitog ili kontroliranog uzgoja jer se inače kora tretira kemikalijama.

Uz vitamin C, citrusno voće dobar je izvor minerala i njihovih soli, te narančastog biljnog pigmenta iz skupine karotenoida koji predstavljau molekule slične vitaminu A.
Ako se pak koristi citrusno voće kao cjelovita namirnica, organske kiseline sadržane u plodovima voćki (najviše limunska i vinska), smanjuju svojim djelovanjem kiselost mokraće i na taj način umanjuju mogućnost taloženja kristala mokraćne ili urične kiseline u bubrezima i mokraćnim putovima. Agrumi se i preporučuju osobama koje boluju od bubrežnih kamenaca, imaju problema s povećanom koncentracijom mokraćne kiseline u krvi, a i dijabetičarima jer su to namirnice vrlo efikasne u suzbijanju metaboličke acidoze.

U samoj srži ovog voća sadržane su i značajne količine minerala kalija. U agrumima voda je zastupljena u količini od 85-90%, dok količina šećera (uglavnom monosaharid fruktoza) varira od vrste do vrste. Mandarine su najslađe citrusno voće. Sadrže oko dvostruko više šećera od naranči, a čak devet puta više od limuna!

Mandarine sadrže i najviše narančastog pigmenta: beta-kriptoksantina, tvari koja posjeduje antioksidacijska svojstva i djelovanje slično vitaminu A.

To se voće koristi i u kozmetičkoj industriji za pripremu raznih krema, a zahvaljujući jedinstvenom osvježavajućem mirisu njihovih aromatičnih ulja dospjeli su ovi proizvodi i u industriju parfema.

Grah (Phaseolus vulgaris) je biljka koja pripada porodici mahunarki, a članovi ove porodice se zbog visokog sadržaja bjelančevina i ugljikohidrata, smatraju povrćem najbogatije nutritivnim tvarima. Pojedine biljke iz ove skupine posjeduju i ljekovita svojstva.

Suho zrno graha sadrži oko 25% bjelančevina, što je za trećinu više od sadržaja bjelančevina u goveđem mesu. Bjelančevine graha nutritivno su siromašnije od bjelančevina mesa, jer ne sadrže sve neophodne aminokiseline. Grah naime, ne sadrži metionin. Međusobnim kombiniranjem ostalih namirnica taj se nedostatak može lako nadoknaditi. Osim što je bogat celulozom, u svom proteinskom sastavu ima mnogo aminokiseline arginina. Ta aminokiselina potiče stvaranje hormona gušterače - glukagona. Glukagon spada u spojeve koji ubrzavaju metabolizam djelujući na aktivaciju enzima. Kao posljedica njegovog djelovanja dolazi do razgradnje rezervi ugljikohidrata i masti.

Nadalje, interesantno je napomenuti da grah sadrži veliku količinu minerala u optimalnom odnosu, koji osigurava pravilnu i djelotvornu resorpciju putem crijeva. Povoljniji je omjer natrij/kalij, te kalcij/fosfor kod graha u usporedbi s mesom. Grah je dobar izvor magnezija, minerala za kojeg smo već više puta naglašavali da djeluje povoljno u sprječavanju nastanka i ublažavanju posljedica stresa.

Grašak (Pisum sativum) je jednogodišnja biljka velike hranjive vrijednosti i prijatna okusa. Bogat je bjelančevinama, mineralima i vitaminima. Po sastavu nutritivnih komponenti međusobno se razlikuju zrelo i "zeleno" zrno graška. U zelenom zrnu graška ima 6,7% bjelančevina, 17,1% ugljikohidrata, 0,4% biljnih ulja i 0,9% minerala, od kojih najviše kalcija i željeza. To je niskokalorična namirnica koja daje svega 80 kcal (340 kJ) po 100 g. Od vitamina u zelenom grašku ima najviše vitamina C, B-skupine i karotena (provitamina A).

Grožđe je plod biljke koja se latinski naziva Vitis vinifera. Postoje razne sorte grožđa, a najčešće susrećemo grožđe od kojeg se priprema vino, stolno grožđe koje uglavnom koristimo za jelo u svježem obliku i osušeno grožđe (grožđice) koje je dobiveno prirodnim sušenjem grožđa.

Ovaj bobičasti plod loze predstavlja vrlo zahvalnu namirnicu, velike nutritivne i dijetetske vrijednosti. Grožđe djeluje kao prirodni tonik organizma, a uz to je i izrazito hranjiva namirnica. U sebi sadrži prosječno oko 20% šećera, pa predstavlja i sa energetskog stanovišta vrijednu namirnicu. Potpunim izgaranjem 100 grama grožđa, oslobodit će se u našoj stanici oko 100 kcal, odnosno 420 kJ, što dakako ovisi o vrsti grožđa. Nadalje, ista količina grožđa biti će i dobar izvor vitamina C, kojeg je u toj količini grožđa ima oko 12 mg.

Grožđe je visoko vrijedan izvor spojeva koje nazivamo bioflavonidima. To je specifična skupina biljnih pigmenata (boja) koje se danas intenzivno istražuju. Posjeduju izraziti antioksidacijski potencijal. To znači da štite našu stanicu od štetnog utjecaja tvari koje zajedničkim imenom poznajemo pod pojmom slobodni radikali. Oni su odgovorni za pokretanje raznih procesa u našem organizmu, ali u suvišku izazivaju štete po samu stanicu u obliku molekulskih oštećenja. Na taj se način može utrti put razvoju čitavog niza bolesti, ali može doći i do prijevremenog starenja organizma. Grožđe sadrži osim bioflavonida, fosfatnu kiselinu i veoma važan element - silicij. Upotrebom grožđa u prehrani održavamo ljepotu kože i kose. Grožđe djeluje kao prirodni tonik organizma, a uz to je i izrazito hranjiva namirnica.
Preporuča se u prehrani svih dobnih skupina. Sjemenke grožđa treba pažljivo žvakati i na taj način iskoristiti jer se u njima nalazi aktivna tvar koja djeluje na smanjenje kolesterola.

Kelj (Brassica oleracea var. sabauda) nastao je iz svog pretka kupusa (Brassica oleracea var. capitata) i nutritivno je znatno bogatija namirnica od kupusa. Obilje ugljikohidrata, masti i bjelančevina svrstava kelj u tzv. energetsko povrće. I po sadržaju vitamina kelj ima veću raznolikost u svom sastavu u odnosu na kupus. Vitamini B-skupine i karoten sadržani su u obje namirnice, opet uz napomenu da i u ovim slučajevima kelj vodi pred kupusom. Kelj je isto tako rekorder po sadržaju kalija, željeza i magnezija. Kelj za razliku od kupusa nije pogodan za kiseljenje i spremanje za zimu i to je njegov najveći nedostatak. Međutim, kelj je kao biljka izuzetno prilagodljiv vremenskim uvjetima, pa se pojedine vrste mogu uzgajati tijekom cijele godine. Posebno se ističe varijetet koji uspijeva na području sjevernog Primorja i u Istri, a naziva se broskva. Broskva je, za razliku od toliko poznate raštike u Dalmaciji i Dalmatinskoj zagori i na području Hercegovine, biljka koja stvara velike listove ali i glavice. Uspijeva i na mrazu, na malo zemlje i kad puše bura. To su namirnice koje uz ribu, ulje, vino predstavljaju zajednički nazivnik u mediteranskoj kuhinji. U tim se namirnicama nalazi spoj 3-indol-karbinol, koji je po svojim dijetoterapijskim osobinama poznat kao jedna od najkvalitetnijih nutritivnih komponenti s izrazitim ljekovitim svojstvima. U brojnim pokusima provedenim u laboratoriju taj se spoj pokazao kao učinkovito sredstvo u suzbijanju nastanka karcinoma prostate i karcinoma debelog crijeva. Osim toga, zbog izrazito protuupalnog djelovanja dugoročna primjena namirnica koje sadrže 3-indol-karbinol štiti organizam od kroničnih upalnih bolesti te od autoimunih bolesti.

Sve brojne vrste kestena nastale su varijacijom tzv. vrste pitomog kestena. Pitomi kesten je plod drveta Castanea sativa. Ta je drevna poljoprivredna kultura potekla upravo iz područja našeg Sredozemlja, a tijekom tisućljeća ta se biljka prenosila i uzgojila u gotovo čitavoj Europi. Uzgaja se još u sjevernoj Africi, Maloj Aziji, a postoje i vrste američkog, japanskog i kineskog kestena. Ovo je jedinstveno voće zdrava i izuzetno kvalitetna namirnica koja nije poput ostalog sličnog voća visoko kalorična. Kesten je namirnica bogata škrobom (oko 44%), polisaharidom visoke kvalitete i dobre asimilacije. Iz tog razloga posjeduje veliki energetski kapacitet i dobro je probavljiva namirnica. Sukladno tome kesten predstavlja dobar izbor za sve one osobe koje paze na dobru liniju i provode dijete za mršavljenje. Iako se kesten svrstava u porodicu suhog voća, za razliku od ovog potonjeg to je namirnica siromašna mastima i primjerice daje više od dvostruko manje kalorija u odnosu na istu količinu oraha (100 grama kestena daje približno 200 kcal, dok ista količina oraha daje oko 500 kcal!). U biti zbog velike količine škroba sastav kestena sličan je sastavu žitarica! Iako po nutritivnoj vrijednosti zaostaje za pšeničnim brašnom (ono sadrži lako probavljivi škrob u većoj količini), kesten se u našoj kuhinji mora tretirati adekvatno svojoj vrijednosti i više uvrstiti u svakodnevnu prehranu. Na taj bi način kesten opet dobio ono mjesto koje mu je pripadalo prije nekih pedesetak godina. U to je vrijeme kesten osiguravao preživljavanje velikog broja planinskog stanovništva i seljaštva u brdskim predjelima Europe. U tim je predjelima bilo i razdoblja kada je jesenja berba kestena služila za cijelu godinu. Zbog visokog sadržaja škroba, proteina, vitamina i mineralnih soli, te malog sadržaja masti, kesten predstavlja veoma vrijednu namirnicu u nutritivnom smislu. Zahvaljujući takvom sastavu preporuča se u dijetoterapiji pojedinih bolesti i u posebnim stanjima organizma. Kesten nadoknađuje istrošene energetske zalihe u tijelu, osigurava unos visokovrijednih minerala, daje snagu i potrebnu čvrstoću našim mišićima, jača naš obrambeni sustav i djelotvoran je u borbi protiv anemije. Zreli i dobro kuhani kesten pravi je melem u liječenju tjelesnih i mentalnih astenija (nemoći i slabosti). Osim što je izvrstan izvor željeza i iz tog razloga djelotvoran u dijetoterapiji anemija uzrokovanih manjkom željeza, kesten posjeduje jedno posebno svojstvo, koje mu osigurava primjenu u dijetoterapiji osoba koje boluju od čvorasto proširenih, krivudavih vena i hemoroida. Kesten bi obavezno morali uzimati osobe koje su pogođene kroničnim reumatizmom, a preporuča se nadasve u sprječavanju prijevremenog starenja. Budući da se, kao što je već navedeno, kesten lako probavlja, mogu ga bez dodatnih ograničenja koristiti i osobe koje boluju od bolesti gastrointestinalnog, odnosno probavnog sustava.

Kiseli kupus predstavlja namirnicu koja po sadržaju vitamina C nadmašuje i neke poznate agrume, sadrži fantastičnu kombinaciju prehrambenih vlakana, tako da održava zdravu peristaltiku crijeva. Postoje autori koji ističu da kiseli kupus pomaže u održavanju homeostaze pojedinih hormona. Posebno je velika pobornica upotrebe kiselog kupusa poznata nutricionistica dr. Gillian McKeith. Bilo da ga koristimo kao glavno jelo, prilog ili u obliku salate, tijekom zimskih mjeseci trebali bismo konzumirati kiseli kupus barem dva do tri puta tjedno.

Kukuruzno ulje predstavlja zapravo proizvod dobiven iz kukuruznih klica. Nastaje kao dodatni nusproizvod prilikom vlažnog ili suhog mljevenja kukuruznog zrna. Nešto je tamnije boje od ostalih vrsta ulja. Sadrži velike količine linolne kiseline, ali je siromašno linolenskom kiselinom pa je stoga znatno stabilnije. Osim toga odlikuje se visokim sadržajem tokoferola ili vitamina E, te najviše zbog toga spada u nutritivno visokovrijedne namirnice.

Kupusnjače ne volimo kuhati jer izazivaju neugodan miris prilikom pripreme. Razlog tome je velik sadržaj sumporom bogatih spojeva – tzv. sulforana. Međutim, griješimo ako te namirnice redovito ne uvrstimo u naše jelovnike jer su svi ti spojevi izuzetno korisni i dokazano im je povoljno djelovanje na stanice sluzokože crijeva i na jačanje imunološkog odgovora. Osim toga, posjeduju određeno antiparazitsko djelovanje, što je izuzetno važno kod prehrane djece vrtićke i školske dobi. U kupusnjače spadaju kupus, kelj, raštika, broskva, prokulice, cvjetača ili karfiol.

Leća (Lens esculenta) je kalorična mahunarka (100 g daje 338 kcal ili 1420 kJ). Može sadržavati i do 35% bjelančevina, ovisno o sušenju i podneblju u kojem raste. Taj je postotak bjelančevina viši nego u mesu, pa se može primijeniti kao zamjena za meso u pojedinim obrocima. Leća se uz sadržaj provitamina A, vitamina B-skupine i pojedinih minerala naročito ističe u sadržaju željeza, pa se stoga preporučuje u prehrani u stanjima deficita tog elementa.

Loj je masno tkivo životinjskog podrijetla koje se sastoji od 99% masti. Mast je otopljeni loj i ista je po sastavu kao loj. Budući da se radi o namirnicama koje su sastavljene od zasićenih masnih kiselina, najbolje je ako ih u prehrani koriste osobe koje se bave intenzivnom sportskom aktivnošću ili pak radnici koji obavljaju teške fizičke poslove. Zbog visokog sadržaja zasićenih masnih kiselina teško se probavljaju i bolje je u prehrani zamijeniti ove namirnice biljnim uljima.

Maslac se sastoji se od 82% masti u kojoj su otopljeni vrijedni vitamini. U vodenom dijelu nalaze se otopljeni proteini, vitamini topivi u vodi i mliječni šećer - laktoza. Budući da nutritivna i dijetološka vrijednost "vodenog" dijela ove namirnice nije upitna, rasprava o maslacu vodi nas stoga prema njegovom dijelu koji se sastoji od masti, jesmo li za ili protiv ove namirnice? Jesmo li za masti biljnog ili životinjskog podrijetla. Maslac je u potpunosti životinjskog podrijetla.

U sastav maslaca ulaze masne kiseline koje su po svom sastavu srednje ili kratkolančane i ulaze direktno u cirkulaciju preko vene portae. Osobito je važna namirnica u djetinjstvu i tijekom rasta i razvoja mladog organizma, ali sa sigurnošću ćemo za vrlo kratko vrijeme moći istaći da je bolja namirnica za SVE uzraste od umjetno dobivenog margarina.
Masne kiseline sadržane u maslacu jednako su tako dobro i tolerirane od svih onih osoba koji pate od loše probave masti.

Maslac je relativno jednostavno i lako razgradiva namirnica. Masti koje ulaze u satav ove namirnice predstavljaju zasićene masne kiseline i postoji veliki dio njih koje su jednostruko nezasićene masne kiseline. Važno je napomenuti da zahvaljujući ovom sastavu maslac relativno lako podnosi oksidacijske procese koji nastaju zagrijavanjem tako da se uspješno koristi u pripremi jela i ne mijenja svoj stupanj razgradnje u probavnom traktu čak i ako je kuhan ili zagrijavan s ostalim sastojcima u jelu.

Ne treba skrivati, maslac je jako kalorična namirnica (10 dkg ima 758 kcal). U sastavu ulaze još i tvari kao kolesterol (250 mg/100 g), ali mala količina tzv. trans-nezasićenih masnih kiselina (4-8 g/100 g) predstavlja jako vrijedan doprinos ove namirnice u našoj svakodnevnoj prehrani.

Mekinje su ljuske žitarica koje nastaju kao produkt kod mljevenja žitarica. Najbolje su i najpoznatije pšenične, ražene, ječmene, a manje se upotrebljavaju kukuruzne mekinje. Studija objavljena u časopisu American Journal of Clinical Nutrition pokazuje da povećani unos integralnih žitarica, osobito mekinja može smanjiti učestalost pojave uvećanog krvnog tlaka, hipertenzije kod muškaraca srednje životne dobi. Mekinje mogu djelovati kao antikancerogene jer ubrzavaju metabolizam i eliminaciju hormona estrogena, poznatog kao pokretača razvoja raka dojke. Preporučuju se radi osiguravanja normalne probave, održavanja normalne peristaltike crijeva, kod dijabetesa, kod uvećanog kolesterola u serumu i posebno kod bolesti srca i krvnih žila jer djeluju na sniženje krvnog tlaka. Mekinje se ne preporučuju u prehrani osoba koje imaju kolitise, divertikuloze crijeva jer mogu izazvati zapletaj crijeva.

Paprika (lat. Capsicum anuum) je povrće bez kojeg se niti jedna kuhinja ne može zamisliti. U našoj prehrani se koristi na bezbroj različitih načina. Zahvaljujući visokom sadržaju vitamina C i bioflavonida, paprika predstavlja izvrstan antioksidans, međutim da bi se u potpunosti zadržali nivoi ovih važnih tvari, mora se jesti sirova i rezati neposredno prije same konzumacije jer su biološki vrijedni spojevi sadržani u njoj nestabilni na zraku.

Postoji više vrsta paprike koje se međusobno razlikuju ne samo po obliku, već i po veličini, boji, ljutini i debljini jestivog dijela ploda. Boja paprike varira od maslinastozelene i žute do crvene i crno-ljubičaste. Najčešće se koriste paprike zelene i crvene boje. Međutim, zanimljivo je istaći da između paprike zelene odnosno crvene boje postoji razlika po količini pojedinih hranjivih sastojaka, s tim što je po nutritivnom sastavu vrjednija crvena paprika. Ova razlika je utoliko veća ukoliko je boja paprike crvenija, a paprika zrelija, krupnija i mesnatija. Jedino je količina vitamina C približno ista u zelenoj i crvenoj paprici.

Količina vitamina C u svim dijelovima paprike nije podjednaka. Najviše ga ima u dijelu oko peteljke, a sve manje što smo bliži vrhu paprike. U prošlosti se smatralo da ljuta paprika ima više vitamina C, što nije točno, jer količina vitamina C ne ovisi o ljutini paprike, već od vrste i stupnja zrelosti.

Crvena boja paprike dolazi od pigmenta beta-karotena (provitamina vitamina A) i od dva karotenoida: kapsatina i kapsorubina, dok je karakterističan miris paprike posljedica prisustva eteričnog ulja kojeg u paprici ima 0,17 do 1,25 mg na 100 grama.

Salata (Lactuca sativa) - najčešće se na našim tržnicama mogu naći četiri "oblika" ovog povrća, a to su: salata glavatica zvana putarica, hruskava salata zvana kristalka, lisnata salata za rezanje i ona druga lisnata salata za branje. Najveći dio salate (95%) čini voda, ali preostalu količinu od oko 5% čini čitav niz dragocjenih vitamina i minerala i polisaharid celuloza.

Od vitamina salata sadrži vitamin C, vitamine B-skupine, provitamin vitamina A i malo vitamina E. Minerali prisutni u salati jesu: kalcij i željezo u najvećim količinama, ali ona obiluje mnoštvom oligoelemenata važnih za svakodnevnu regulaciju brojnih tjelesnih zadaća. Potrebno je spomenuti: magnezij, jod, mangan, silicij, bakar, kobalt i nikal.

Bijeli sok koji poput mlijeka salata izlučuje na mjestima zarezivanja, naziva se laktukarij. Taj sok najvrjedniji je sastojak salate poznat još od grčkih vremena. Osnovno djelovanje ovog sastojka odnosi se na njegovu smirujuću (sedativnu) aktivnost. On može ublažiti bol, napetost i otkloniti nesanicu.

Zbog velikog sadržaja celuloze (koja čini biljna vlakna u salati) moguće je da pojedine osobe ne mogu konzumirati tu namirnicu. Preporuča se u tim slučajevima popirjati salatu sasvim lagano na maslinovom ulju ili margarinu, time se povećava njezina probavljivost, a ostaju sačuvani svi sastojci uz djelomični gubitak vitamina C.

Saharoza ili stolni šećer može biti i opasna namirnica ako se koristi u prekomjernim količinama. Najbolje je upotrebu tog šećera u svakodnevnoj prehrani svesti na minimum. Naš organizam u biokemijskom smislu nije prilagođen na ogromne količine saharoze koje svakodnevno konzumiramo. Najopasnije je to što često nismo svjesni da konzumiramo stolni šećer jer je on "skriven" u nekom proizvodu. Ti se slatki proizvodi inače vrlo lako jedu, pa je to jedan od razloga zašto se lako pretjeruje s kolačima, kremama, bombonima i ostalim slasticama.
Sav suvišan šećer koji se u našem organizmu ne iskoristi u obliku energije pretvorit će se u rezervnu mast, ali upravo u onu koja je dogovorna za nastanak brojnih degenerativnih bolesti. Prekomjerno uživanje šećera osim što dovodi do gojaznosti, može uzrokovati oštećenje žlijezde gušterače, pa uz utjecaj stresa i nasljednih čimbenika dolazi do pojave dijabetesa ili šećerne bolesti. Nadalje, takav nezdravi način prehrane kroz duže vremensko razdoblje dovodi do oštećenja krvnih žila i pojave ateroskleroze.
Šećer daje energiju ako ga potrošimo, a ako ne, stvara masne naslage u našem organizmu na vrlo osjetljivim i opasnim mjestima. On je isključivo potrošač vitaminskih i mineralnih zaliha organizma. Posebno se za metabolizam šećera troše vitamini B-skupine.
Smeđi šećer je po kemijskom sastavu isti kao i bijeli, stolni šećer. Prednost smeđeg šećera je u tome što ne izaziva dodatnu fermentaciju u crijevima. Poželjno je stoga uvijek umjesto bijelog, koristiti smeđi šećer ako ga već moramo upotrijebiti, primjerice za spremanje kolača.

Moramo se zapitati koje i kakve sve voćne sokove pijemo i konzumiramo tijekom dana. Vrlo često radi se o zaslađenim napitcima bilo da su dodani prirodni šećeri ili zamjenske tvari koje nazivamo "umjetnim zaslađivačima". Najbolji su izotonični napitci, koji se sve više nalaze i na našem tržištu, a služe nadomješćivanju elektrolita nakon napornog tjelesnog rada ili vježbe. Obično su takvog sastava da na neki način zamjenjuju intravenoznu infuziju elektrolita i sadrže malo šećera, najčešće nadoknađuju gubitak tvari izgubljenih znojenjem. Predstavljaju izvor energije i neophodnih minerala za sportaše i sve one koji prakticiraju intenzivne treninge i tjelesne napore. Svježe priređeni voćni sokovi predstavljaju pravu blagodat u prehrani sviju koji se žele pravilno hraniti. Najbolji su izvor svježe dostupnih minerala, vitamina i pojedinih aminokiselina Jedino se ne preporučuju osobama koje moraju pripaziti na unos kalija, te osoba sklonih nastanku bubrežnih kamenaca oksalatne prirode, jer voćni sokovi obično sadrže velike količine oksalne kiseline.

Najpoznatije gazirano piće, nakon gazirane vode, je gazirana tamnosmeđa slatka tekućina na bazi kole. Takva pića nemaju nikakav značajan nutritivni doprinos, ali sadrže jako puno šećera. U limenci od 0,33 litre možemo naći oko sedam malih žličica šećera. Jednako su tako slatki i neki sokovi dobiveni od voćnih koncentrata. Sve to direktno ugrožava dobru liniju, ali ponekad su takva pića poželjna jer u sebi sadrže i kofein koji nas održava budnima, a pomoću plina sadržanog u malim pjenušavim balončićima, ugljičnog dioksida, na neki način "toniziraju i dezinficiraju" probavni trakt. U više navrata vidljiva je bila preporuka konzumacije takvih pića kada se jede konzervirana hrana (suzbijaju nastanak kancerogenih spojeva nitrozoamina, koji mogu nastati iz konzervansa natrijevog nitrita) i kao sredstvo za brže otklanjanje mamurluka.

Drugu grupu čine gazirani bezalkoholni napici na bazi voća i voćnih sokova. Vrlo su slični gorenavedenim napicima na bazi kole, sadrže gaziranu mineralnu vodu, šećer i vrlo malo voćnog soka. Stoga su i ovi napici vrlo niske nutritivne vrijednosti, ali osvježavaju i mogu se davati djeci jer ne sadrže kofein.

Samo ime govori da se radi o posebnoj vrsti juhe koja predstavlja pravi krepki obrok tijekom zime. Međutim, zahvaljujući kvalitetnim sastojcima može se servirati uvijek kada želimo malo ojačati organizam.

Sastojci (za 6 osoba)

• kokošja jaja, 4 komada
• krušne mrvice, 60 grama
• ribani parmezan, 60 grama
• muškatni orašćić, po želji
• odmašćena pileća i teleća juha

Priprema jela

Istucite snijeg od četiri bjelanjka, dodajte žumanjke, lagano sve izmiješajte, dodajte žlicu izribanog kruha, zatim žlicu izribanog parmezana i tako dok ne potrošite sav kruh i parmezan lagano miješajući. Preostaje na kraju samo lagano začiniti muškatnim orašćićem. Sol nije potrebna jer je parmezan dovoljno slan.

U kipući pileći i teleći temeljac dodajemo pripremljenu smjesu za okruglice pomoću male žlice. Kuha se sedam do osam minuta i služi toplo.

Neposredno prije serviranja posuti sitno isjeckanim listićima peršina.

Ovaj prekrasan primjerak dobre juhe spravlja se nakon što smo iz uobičajenog pilećeg i telećeg temeljca uklonili svu vidljivu mast s površine. To se može postići specijalnom kutljačom, ili pak staviti juhu na hladno i kad se mast skruti jednostavno je maknuti.

Okruglice za čiju pripremu navodimo recept spravljaju se od najfinijeg kruha (najbolje je da sami osušite miješani kukuruzni kruh i sameljete ga u fine mrvice) i najkvalitetnijeg parmezana.

Analiza jela

Jelo nije kalorično (127 kcal po osobi), ali je odnos bjelančevina, masti i ugljikohidrata neuravnotežen. Naime idealno je 15:25:60, dok je kod ove juhe odnos: 29:46:25. Jelo daje veće količine bjelančevina i kolesterola (178 mg po obroku), tako da je idealno za sve osobe koje si mogu priuštiti barem jednom do dvaput tjedno namirnice koje sadrže kolesterol. Dakako, ne preporuča se osobama sklonim hiperkolesterolemiji, hiperlipidemiji i gihtu.

Međutim, kombiniramo li ovu juhu s laganim glavnim jelom (npr. kuhane lučice luka u slatko-kiselom umaku) u kombinaciji s odrescima od soje, a za desert odaberemo lagani puding od čokolade ili voćku, dobit ćemo raskošnu uvertiru u nedjeljni ručak koji nas neće ostaviti s osjećajem pretrpanosti želuca niti u lošem raspoloženju. 

Luk je vrlo zahvalna namirnica koja poprima okus dodataka uz koje se jelo s lukom priprema. U ovom jelu uživat će svi koji su pobornici francuske i orijentalne kuhinje.

Sastojci (za 6 osoba)

• lučice crvenog luka veličine oraha, 300 grama
• med bagrema, 4 žličice
• brašno glatko - tip 0, 15 grama
• ocat balsamico
• voda

Priprema jela

Ne radi se o jelu koje zahtijeva veliko znanje u kuhanju, ali onaj tko spravlja ovo jelo mora imati osjećaj za pravilno doziranje pojedinih sastojaka. Dakle, male bijele lučice crvenog luka treba očistiti, lagano izvaditi tvrdu jezgru, te se skuhaju u slanoj vodi (12-15 minuta).

U suhu zdjelicu koju držite na laganoj vatri, stavite četiri žličice meda, kad se počinje rastapati šećer u medu polako umiješajte oko 15 g brašna (toliko da se sažme s medom). Kad smjesa postane crvenkasto-smeđa, počnite dodavati polako vodu s octom tako da se sve grudice ravnomjerno uklone. Postepeno smjesa postane homogena i glatka - pretvara se u sirup. U tu smjesu dodate kuhane lučice crvenog luka, poklopite i na najmanjoj vatri pustite da se lučice sažmu sa sirupom, nemojte ih dirati kuhačom, već samo povremeno potresite cijeli sadržaj u poklopljenoj zdjelici. Nakon 3-4 minute jelo je gotovo, može se kušati i po ukusu dodati još malo octa ako nije dovoljno kiselkasto.

Analiza jela

Ovo niskokalorično jelo (oko 60 kcal po osobi) predstavlja idealan prilog brojnim jelima koja sadrže više masti i proteina, a manje ugljikohidrata. Zbog meda i lučica luka koje se većinom sastoje od ugljikohidrata, ovim jelom unosimo preko 90% ugljikohidrata, nešto manje od 8% bjelančevina ili proteina i samo neznatne količine masti (oko 1%).

Zbog svog blagotvornog učinka na čitav naš organizam, crveni luk trebamo uvrstiti u sam vrh nutritivno i dijetološki vrijednih namirnica. Crveni luk sadrži brojne minerale, natrij, kalij, fosfat, nitrospojeve, željezo, sumpor, jod, silicij, a posjeduje antibiotsko djelovanje. Izvrsna je namirnica kod osoba sklonim nastanku katara, potiče cirkulaciju krvi, djeluje kao diuretik, sprječava stvaranje tromba, a mnogi ističu i njegova afrodizijačka svojstva. Ako spojevi sumpora koje u sebi sadrži mogu umanjiti zbog neugodnog mirisa to svojstvo, onda je idealno crveni luk jesti u kuhanom obliku pri čemu većina tvari ostaje i dalje prisutna, a neugodni mirisi nestaju skupa s hlapivim esencijama koje se tijekom kuhanja gube.

Ovo jelo mogu koristiti barem jednom tjedno zaposlene žene kada pripremaju obroke za svoju obitelj unaprijed. Soja ne gubi svoj okus stajanjem, a može se lagano zagrijati u mikrovalnoj pećnici i drugi dan.

Sastojci (za 6 osoba)

• sušeni sojini medaljoni, 12 komada
• krušne mrvice, 60 grama
• sol
• papar
• maslinovo ulje

Priprema jela

U jednu litru kipuće vode stavimo jednu veliku žlicu soli i u tom kuhamo medaljone 15 minuta. Nakon toga medaljone izvadimo, ocijedimo i istisnemo suvišak vode. Ostavimo ih da se ohlade, a nakon toga uvaljamo ih u grubo samljevene krušne mrvice i naglo prepržimo na malo maslinovog ulja.

Analiza jela

Ovako pripremljena soja zapravo predstavlja idealno glavno jelo uz već spomenutu juhu i prilog. Ovim jelom dobivamo malo kalorija (približno 90 kcal po osobi) a unosimo 40% bjelančevina biljnog podrijetla, 40% ugljikohidrata, 20% visokokvalitetnih masti, iz soje i maslinova ulja.

Osim što je soja jedina namirnica biljnog podrijetla koja sadrži esencijalne aminokiseline (to su one koje su neophodne za normalni rad našeg organizma, a ne mogu se stvoriti u njemu), soja je fantastičan izvor tvari koje djeluju povoljno na naš organizam, a nazivamo ih fitoestrogeni. Osim što su korisni u menopauzi, čini se prema posljednjim istraživanjima da su jako učinkoviti kao pomoćna sredstva u liječenju depresije.

Za zdravlje živčanog sustava potrebno je unositi u organizam složene ugljikohidrate, posebno u obliku integralne tjestenine bogate vitaminima B-skupine, tako da se uz ovo jelo preporuča upotreba upravo te namirnice.

Sastojci

• ½ kg tjestenine
• 3 konzerve tune - komadići
• 1 kiselo vrhnje
• maslinovo ulje
• 3 češnja češnjaka

Priprema jela

Iz konzerve tune iscijediti biljno ulje. U posudu zagrijati malo maslinovog ulja, na to dodati usitnjeni češnjak i odmah dodati tunu. Kad se popržilo, dodati razmućeno kiselo vrhnje, malo ružmarina i bosiljka.

Nadjev preliti preko skuhane tjestenine „al dente".