Bakalar kao namirnica u prehrani, posjeduje značajna dijetoterapijska svojstva i nutritivno je visoko kvalitetna namirnica. Nadasve je bogat bjelančevinama, mineralima (fosfor, kalcij, jod i željezo), ima jako malo masnoća i nisko je kaloričan. Stoga se bakalar preporuča u prehrani ljudi koji zbog bolesti ili stanja u kojem se nalaze moraju koristiti hipokaloričnu prehranu (prehranu s izrazito niskim kalorijski unosom). Međutim, bakalar se kao namirnica nalazi na samom vrhu popisa namirnica i u onih pacijenata ili ljudi koji moraju slijediti uravnoteženu prehranu bez smanjivanja kalorijskog unosa. Osim toga preporuča se i u prehrani sportaša zbog visokog udjela kvalitetnih bjelančevina koje služe za izgradnju mišićne mase. U 100 grama bakalara nemamo ugljikohidrata, ali zato nalazimo skoro 22 grama proteina i samo oko 1 gram otpada na masti. Ukupna je kalorijska vrijednost 100 grama bakalara između 75-90 kcal ovisno o tome govori li se o sušenom ili svježe usoljenom bakalaru. Svakako treba još jednom istaći da je to vrlo prihvatljiva namirnica u svim redukcijskim dijetama jer daje puno manje kalorija od ostalih proteinskih namirnica.

Bakalar ima malo masti, ali one koje u sebi sadrži su visokovrijedne i spadaju u red esencijalnih masti (one koje ne mogu nastati u organizmu, već se moraju unijeti hranom). To su u prvom redu masti iz skupine omega-3-masnih kiselina. Omega-3-masne kiseline spadaju među najbolje masnoće. Te polinezasićene masne kiseline sastoje se najčešće od EPA (eikosapentaenske kiseline) i DHA (dokosaheksaenske kiseline). Od mnogih njihovih pozitivnih učinaka, ističu se sljedeća svojstva: čine da se krvna zrnca manje lijepe i grušaju, smanjuju neke štetne kemijske reakcije, poput reakcija naknadne oksidacije koje dovode do promjena u arterijama. Nadalje omega-3-polinezasićene masne kiseline smanjuju razinu LDL-kolesterola čija se štetna uloga očituje pojavom aterogenih plakova na arterijama, ali omega-3-masne kiseline smanjuju i ukupnu količinu kolesterola pa se uvelike preporučuju i kao dodaci u prehrani svih ljudi koji su podložni porastu vrijednosti kolesterola u serumu. I konačno, za te se masne kiseline zna da smanjuju krvni tlak i da djeluju protuupalno.

Uz to, bakalar je bogat vitaminima topivim u ulju - vitaminom A i vitaminom D. Ta su dva vitamina neophodna za zdravlje naših sluznica i za jačanje kostiju. Vitamin D je esencijalan za pravilan rast i razvoj djece, a uvodi se i u prehranu svih osoba sklonih osteoporozi.

Bijela je riba po kemijskom sastavu aminokiselina i bjelančevina najsličnija životinjskom mesu, te sadrži mnoga mišićna vlakna koja omogućavaju jednostavniju probavu. Omiljeni je dio različitih dijeta, a razlog tome leži u činjenici da 100 g ribljeg mesa ima samo 70 kcal. Najukusnija priprema bijele ribe je ta da je se peče na gradelama s dodatkom maslinovog ulja, peršina i češnjaka. Preporuča se kod oporavka od proljeva, u obliku riblje juhe, kod rekonvalescenata nakon operativnih zahvata te u prehrani sportaša i onih koji žele izgraditi mišićnu masu.

Piletina, puretina, meso patke i guske predstavljaju kategoriju mesa koju nazivamo jednostavno perad, meso peradi ili bijelo meso. Perad je dobar izvor bjelančevina i željeza, te vitamina B-skupine. Meso ovih krilatih domaćih životinja u sebi sadrži esencijalne aminokiseline (one koje naš organizam treba, ali nije u stanju sam stvoriti u našoj stanici, pa se moraju uzimati hranom), sadrži veliki broj vitamina B-skupine, važnih za zdravlje prvenstveno živčanog sustava i kože, te određene diskretne količine minerala cinka neophodnog za pravilan razvoj i funkciju imunološkog sustava.

Sadrži relativno malo zasićenih masnih kiselina, koje mogu dovesti do povećanih vrijednosti lošeg kolesterola u krvi. U svakom slučaju, najveći dio masti nalazi se u kožici koja se vrlo lako uklanja, bilo prije ili nakon pripreme.

Nadalje, pureća i pileća jetrica sadrže velike količine vitamina A. Vitamin A je važan mikronutrijent za stanice kože i za one stanice (leukocite) koje sudjeluju u borbi protiv patogenih bakterija. U jetri peradi ima i toliko važnog vitamina B12, kojeg nalazimo samo u proizvodima koji su nastali od ili uz sudjelovanje životinjskih stanica. Vrlo često se karencija, odnosno nedostatak vitamina B12 uočava kod ekstremnih vegetarijanaca koji ne jedu mliječne proizvode. Masti sadržane u mesu peradi dijelom su nezasićene i ne dovode do porasta vrijednosti lošeg kolesterola u krvi. Najmasnije je meso patki i gusaka, dok je meso pilića i puretine vrlo posno i sadrži samo 2% masti. Dakako, ovo se odnosi na meso bez kože, za koju je najbolje da se ne konzumira. Ako vaš organizam nije jako ugrožen povremenom konzumacijom masti, ako ste relativno zdravi i nemate povećani krvni tlak i kolesterol, onda si možete priuštiti pripremu peradi s kožicom, a tek nakon što se priredi mora se prije samog jela kožica ukloniti. Međutim, ako spadate u rizičnu skupinu pacijenata sklonih bolestima srca i krvnih žila, najbolje je koristiti perad od pripreme do konzumacije - uvijek bez kože. Nadalje, treba istaći da je meso peradi mnogo lakše probavljivo od crvenog mesa i koristi se u prehrani djece, starijih osoba i rekonvalescenata.

Na ovom mjestu treba napomenuti da perad može biti i jedan od najvećih izvora i nositelja vrlo opasne bakterije salmonele. Stoga, ova bakterija mora biti nekako uništena prije konzumacije. Budući da se ne može uništiti zamrzavanjem, potrebno je svako meso peradi dobro termički obraditi (skuhati, ispeći ili ispržiti) prije svake konzumacije. Posebno je opasno raditi paštetu od pilećih i purećih jetrica koja nisu propisno termički obrađena.

Bjelanjak je dio jajeta koji osigurava žumanjak i embrio koji se u njemu nalazi nakon oplodnje. Volumno čini 2/3 cijelog jajeta. Kemijski sastav je vrlo jednostavan: 15% proteina otopljeno u vodi te nešto malo ugljikohidrata i natrija. Sadrži masti u tragovima za razliku od žumanjka. Koristi se na različite načine u kulinarstvu. Važno je napomenuti da bilo kakvim zagrijavanjem bjelanjka dolazi do stupnjevite denaturacije proteina što je vrlo važno za ljude koji imaju strogi režim prehrane. Koristi se kada god treba nadoknaditi mišićnu masu i proteine u serumu. Izvor je svih esencijalnih aminokiselina.

Od davnina brojni su narodi u svijetu koristili češnjak u prehrani ili kao hranu ili pak kao začin. Češnjak (Allium sativum) porijeklom je iz Kine. Obožavali su ga stanovici drevnog Egipta, uporno ga žvakali atletičari u antičkoj Grčkoj. Tek se nedavno češnjak počeo izučavati i sa znanstvenog stanovišta. U protekla dva desetljeća nekoliko tisuća znanstvenih i stručnih radova napisano je u čast ove jedinstvene biljke. Postoje četiri glavna područja istraživanja koja izučavaju djelovanje češnjaka na očuvanje cjelokupnog zdravlja organizma.

Prvo područje obuhvaća istraživanja antimikrobnog djelovanja češnjaka, drugo, njegovo djelovanje na krvožilni sustav, treće, njegov antioksidacijski efekt, a četvrto, potencijalno djelovanje češnjaka na prevenciju nastanka karcinoma.

Češnjak unaprijeđuje aktivnost imunološkog sustava djelujući stimulativno (preko stimulacije nastanka NK stanica (engl. natural killer cells; stanice koje izravno same uništavaju promijenjene stanice) i štiti DNA od mutagenog djelovanja kanceroznih tvari. Osim toga smanjuje mogućnost oksidacije tzv. lošeg kolesterola i smanjuje višestruko štetno sljepljivanje krvnih pločica ili trombocita cirkulaciji. Time ova namirnica prevenira nastanak krvnih ugrušaka u kapilarama. U svrhu prevencije dodaje se sirovi češnjak u sva jela, ali za regeneraciju preporuča se u kapsulama 2 puta dnevno tijekom mjesec dana. Takva terapija mora se ponavljati u ciklusima četiri puta tijekom godine.

Koliko je češnjaka dovoljno pojesti, kako bi se sve dobrobiti ove čudesne biljke pravilno odrazile na dobrobit zdravlja?
Tri do četiri režnja na dan čini se sasvim dovoljno. Kuhani je češnjak lakše probavljiv, pa ga mogu konzumirati one osobe koje imaju problema s želucem kada konzumiraju svježi češnjak.

Tim se imenom nazivaju razne biljke koje rastu samonikle na našim poljima, a zapravo se pod tim imenom krije biljka iz porodice radiča. Ima karakteristične plave zvjezdaste cvjetove i nazubljene tamnozelene listove. Divlja cikorija ima karakterističan gorak okus i jede se u salatama ili kuhana u raznim juhama s ostalim povrćem. Jako je dobar izvor vitamina C, beta-karotena i kalija. Sadrži vrlo malo masti, ali važno je naglasiti da su od masti najzastupljenije one visoko vrijedne bogate polinezasićenim masnim kiselinama. Svakotjedna konzumacija ove biljke osigurava vam zasigurno dugi životni vijek i elastičnost krvnih žila.

Dinja se smatra namirnicom kojoj se pripisuju antikancerogena svojstva zbog visokog sadržaja antioksidansa. Iako ima preko 90% vode u sebi, sadrži čak 190 mikrograma beta-karotena (provitamina vitamina A) i 32 miligrama vitamina C na 100 grama. Najbolje su dinje koje imaju tamnožutu do narančastu pulpu i sjemenke iste boje. Dinja je kaloričnija namirnica od lubenice i 100 grama daje oko 30 kcal. Sjemenke dinje i njenog srodnika buče pokazale su se izvanredne u suzbijanju prijevremenog starenja i sprječavanju nastanka malignih oboljenja prostate, pa se uvelike preporuča upotreba tih sjemenki i ulja dobivenog njihovim hladnim cijeđenjem kod osoba sklonih bolestima prostate. Inače postoji i jedna nutricionistička zanimljivost vezana uz toliko poznato predjelo kada se zrela dinja u kriškama služi s pršutom. Redovito konzumiranje takvog predjela osigurava vam brže postizanje osjećaja sitosti tako da ako svoj obrok započnete tim jelom, nema opasnosti od pretrpavanja hranom i osjećaja težine nakon obroka.

Jogurt, acidofil, kefir, LGG-proizvodi su proizvod dobiven fermentacijom ili vrenjem mlijeka uz pomoć specifičnih bakterija. Predstavljaju izvrstan izvor kalcija i fosfora, minerala neophodnih za pravilan razvoj i rast kostiju i zubi. Sadrže i značajne količine vitamina B2, neophodnog za pravilno stanično disanje i dobivanje energije iz ugljikohidrata, masti i nekih aminokiselina. Riboflavin je vitamin koji svojim djelovanjem pomaže i djelovanje ostala dva vitamina B-skupine: tiamina (vitamin B1) i piridoksamina (vitamina B6). Fermentirani mliječni proizvodi daju i vitamin B12, koji je uz ostalo neophodan za rast i razvoj stanica, za pravilno sazrijevanje crvenih krvnih zrnaca i za održavanje živčanog sustava. Fermentirani mliječni proizvodi su niskokalorična namirnica i ovisno o vrsti mlijeka iz kojeg se priređuju mogu imati i različitu kalorijsku vrijednost. Tako primjerice 100 grama jogurta priređenog od punomasnog mlijeka daje oko 150 kcal (627 kJ), dok onaj dobiven vrenjem nemasnog mlijeka daje svega 45 kcal (190 kJ). Dodatak voća i šećera nemasnom jogurtu povećava i kalorijsku vrijednost, tako nemasni voćni jogurt uz dodatak jagode ima energetsku vrijednost približno 70 kcal (300 kJ).

U fermentiranim mliječnim proizvodima prisutne su na tisuće mliječnih bakterija koje u procesu vrenja stvaraju mliječnu kiselinu, a na nivou crijeva potiču stvaranje zdrave bakterijske flore. Sposobnost i kapacitet fermentiranog mlijeka i tih proizvoda da posjeduju stimulirajući i zdrav utjecaj na organizam zapravo najviše ovisi o broju živućih mikroorganizama prisutnim u samom proizvodu. Što je proizvod svježiji veći je broj živih bakterija sadržan u njemu i veća je vjerojatnost da će sve te bakterije preživjeti prolaz kroz probavni trakt, odnosno kroz želudac koji može postati mjesto "umiranja" bakterija uslijed djelovanja želučane kiseline. Jedino "jaki" i svježi mikroorganizmi iz fermentiranih mliječnih proizvoda mogu doći na mjesto svog djelovanja - sluznicu crijeva i tu se "utaboriti".

Fermentirani mliječni proizvodi nazivaju se još i probiotici - nutritivno su nezamjenjivi jer omogućuju regeneraciju i održavanje normalne crijevne flore. Budući da se u fermentiranim mliječnim proizvodima mliječni šećer pretvara u mliječnu kiselinu, te proizvode mogu koristiti i osobe koji iz nekog razloga ne podnose mliječni šećer - laktozu. Priprema ovih proizvoda moguća je od kravljeg, kozjeg i ovčjeg mlijeka.

Najnovija ispitivanja na području znanosti o prehrani pokazala su da nisu svi mikroorganizmi iz fermentiranih mliječnih proizvoda istovaljani, te da svaki od njih posjeduje zapravo svoju jedinstvenu ulogu. Međusobnim povoljnim kombinacijama mikroorganizama postiglo se unaprjeđenje djelovanja mikroorganizama na nivou organizma. U tim kombinacijama oni jedan prema drugom pokazuju odnos koji se u znanstvenoj terminologiji naziva sinergistički odnos ili sinergizam. Mikroorganizmi koji se u posljednje vrijeme sve više koriste kao dodatak fermentiranim mliječnim proizvodima pokazali su se mnogo otpornijima na utjecaj želučane kiseline, dolaze u većem broju na ciljana mjesta u crijevima i posjeduju veći kapacitet svoje reprodukcije na ciljnom mjestu. U tome je prednost ovih mikroorganizama u odnosu na tradicionalne, koji su se do sada koristili.

Interes znanstvenika usmjeren je posebno prema dvjema bakterijskim vrstama, za koje se smatra da mogu zadovoljiti i najveća očekivanja: to su Bifidobacterium i Lactobacillus acidophilus. Te su dvije bakterije normalno prisutne u crijevnoj flori čovjeka zajedno sa ostalim bakterijama koje sudjeluju u održavanju bakterijske ravnoteže organizma. Te bakterije nazivamo još i "protektivnim ili zaštitnim agensima ili čimbenicima". Ti su mikroorganizmi u stanju "kolonizirati" crijevo, "prilijepiti" se na sluznicu crijeva i djelovati kao antagonisti ("suparnici") prema patogenim bakterijama koje uzrokuju infekciju. Lactobacillus acidophilus i Lactobacillus rhamnosus prianjaju uz sluznicu crijeva i ne dozvoljavaju ostalim bakterijama, koje mogu biti patogene, pristup sluznici. Time direktno poput neke vojske štite sluznicu crijeva. Uz to, Lactobacillus acidophilus potiče djelovanje stanica leukocitne loze - makrofaga. Makrofazi su sposobni potpuno uništiti ili pak inaktivirati djelovanje mikroorganizama opasnih i štetnih po naše zdravlje.

Ječmena kava je prava blagodat za naš organizam. Djeluje tako da zalužuje organizam i uspješno se suprotstavlja štetnoj zakiseljenosti koja je posljedica neadekvatne prehrane, stresa i neurednog načina života. Jednu stvar treba napomenuti u vezi ovog finog napitka. Osnovni sastojak ječmene kave, svekoliko poznate u nas i u području srednje Europe pod nazivom Kneipp-kava, zapravo je ječmeni slad – jedina namirnica koja u vegetarijanskom jelovniku može nadomjestiti nedostatak vitamina B12 u prehrani. Kava se sprema tako da se stavi jedna velika žlica ječmenog slada (Kneipp) u hladnu vodu i posti da prokuha. Zatim se kava ostavi nekih par minuta da se slegne i pije se u stvari nadtalog prepun vrijednih nutritivnih komponenti. Vrlo brzo nakon upotrebe uvidjet ćete blagotvorni i terapijski učinak ovog drevnog napitka.

Krumpir (lat. Solanum tuberosum) je gomoljasta biljka, koja predstavlja dragocjen izvor ugljikohidrata škroba i vode. Vode u krumpiru ima najviše (78,5%), ugljikohidrata (uglavnom škrob) oko 19%, proteina 2,1%, masti 0,1%. Osim toga krumpir mase 100 grama sadrži 10-15 mg vitamina C, 13 mcg folne kiseline, zatim vitamine B1,B2, PP i vitamin E prisutan u kori. Od minerala u takvom krumpiru nalazimo 25 mg magnezija. Uz magnezij krumpir je dragocjen izvor kalcija, kalija, fosfora, a sadrži i željezo. Sve to skupa daje nam samo 83 kcal ili 348 kJ. Krumpir predstavlja adekvatnu zamjenu za tjesteninu, rižu i kruh. I prava je istina da krumpir ne deblja. Debljaju samo masti koje se lako upijaju u krumpir naročito prilikom prženja u puno ulja. Ako se krumpir kuha na pari ili u malo vode ili se pak peče s vrlo malo dodane masno}e, ne predstavlja nikakvu opasnost za dobru liniju. Ali prženi krumpir ili pire mogu ovisno o načinu pripreme unijeti šest do sedam puta više kalorija u naš organizam u odnosu na samu prirodnu namirnicu. Krumpir je idealan za prehranu djece, čak i dojenčadi. Zbog niskog sadržaja natrija daje se na razne načine bolesnicima koji boluju od povišenog krvnog tlaka. Ova se namirnica preporučuje i u prehrani dijabetičkih bolesnika. Posjeduje svojstvo zaraštavanja rana, djeluje protuupalno na probavni trakt, sprječava preveliko izlučivanje želučane kiseline i dobra je namirnica u liječenju proljeva. Oprezno moraju unositi krumpir u svoju prehranu osobe koje boluju od nadutosti trbuha, kolitisa i jetrenih smetnji.

Lubenica je voće koje je zapravo srodnik povrtnice krastavca ili latinski Citrullus vulgaris. Iako nutritivno siromašna namirnica, lubenica sadrži najviše vode (95%), malo šećera (oko 4%), diskretne količine vitamina i nešto malo minerala. Međutim, dobro ohlađena lubenica predstavlja veliko osvježenje od ljetne žege i uvelike nadoknađuje organizmu izgubljenu vodu i minerale putem znojenja. Ono što je karakteristično za to voće je zajedničko stajalište dijetologa i nutricionista da se svakako može primijeniti za brzu detoksikaciju organizama. Postoji poznata detoksikacijska dijeta s lubenicom. Ta takozvana jednodnevna dijeta s lubenicom, postiže diuretski učinak, potiče normalnu probavu i pražnjenje crijeva, te konačno tonificira organizam i topi poneki suvišni kilogram. Razlog je taj jer se sastoji od velike količine vode u kojoj su otopljeni minerali i vitamini, a ukupno daje malo kalorija, svega 15 kcal na 100 grama. U čemu se sastoji i kako se provodi ta dijeta? Vrlo jednostavno, kupite veliku sočnu lubenicu i jedite je tijekom cijelog dana kada god poželite u neograničenim količinama. Iako sadrži malo šećera, lubenica zbog velikog sadržaja vode daje osjećaj sitosti jer "efikasno" puni želudac tako da tijekom provođenja ove jednodnevne dijete ne treba konzumirati nikakve druge namirnice, pa čak nije potrebno piti dodatne tekućine.

Marelica (lat. Prunus armeniaca) je jedan su od najboljih izvora beta-karotena. Sa visokom koncentracijom beta-karotena (360 mcg/100grama) marelica osigurava primjerenu borbu u suzbijanju štetnog djelovanja slobodnih radikala. Taj je narančasti pigment poznat i kao jedan od najjačih antioksidansa. Nadalje, marelice u sebi sadrže velike količine kalija, pa se preporučuju osobama koje pate od hipokalijemije ili gube kalij uslijed uzimanja pojedinih lijekova. Sušene marelice dobar su izvor željeza, prehrambenih vlakana i sadrže i nešto kalcija. Bile su uključena u prehranu astronauta jer su ekonomična namirnica u kojoj je u koncentriranom obliku sadržano nekoliko ključnih nutrijenata. Međutim, potreban je oprez prilikom upotrebe sušenih marelica jer mnogi proizvođači suhih marelica tretiraju marelice prilikom sušenja aditivom E220 koji se kemijski naziva cinkov dioksid. Tretman osigurava postojanost narančaste boje. Ako takva tvar dođe u dodir s osjetljivom sluznicom gornjih dišnih organa, osoba koja je sklona astmi može dobiti astmatični napad.

Zahvaljujući svom uravnoteženom sastavu, maslinovo ulje ima zaštitnu ulogu u borbi protiv prijevremenog starenja naših krvnih žila, štiti želudac i jetru. Potiče rast tijekom djetinjstva, produžava životni vijek, a istovremeno daje onaj jedinstven, nenadmašiv okus jelu. Zbog brojnih nutritivnih i dijetoterapijskih svojstava maslinovo ulje preporuča se u svakodnevnoj prehrani i u prehrani tijekom pojedinih bolesti i stanja.
Korist od konzumacije maslinovog ulja vidljiva je kod bolesti: probavnog trakta (želudac, crijeva, žučni mjehur); ateroskleroze; kod zaraštavanja unutrašnjih i vanjskih rana, a naročito se upotreba maslinovog ulja preporuča u najranijem djetinjstvu i tijekom poznije životne dobi.
Međutim, možda je najvažnije istaknuti da maslinovo ulje uspješno prevenira nastanak kroničnih upalnih bolesti jer u sebi sadrži jedinstvene komponente koje djeluju protuupalno - biofenole. O njima se danas najviše govori, a istraživanja pokazuju da su te jedinstvene kemijske molekule zasigurno kandidati koji će ponijeti titulu najkorištenijih lijekova u idućem desetljeću!

Antioksidativni učinak maslinovog ulja djelom je rezultat biofenola prisutnih u tom jedinstvenom proizvodu, a dijelom zbog prisustva vitamina E i provitamina vitamina A. Maslinovo ulje poznato pod nazivom "extra vergine" ili "ekstradjevičansko" posjeduje visoki sadržaj navedenih tvari, one sve redom posjeduju jaki antioksidacijski potencijal.

Biofenoli ili fenolne komponente sadržane u maslinovom ulju predstavljaju složene smjese sljedećih spojeva: oleochantal, 3,4-dihidroksifeniletanol, 4-hidroksifeniletanol (tirosol), 4-hidroksifeniloctena kiselina, protokatehuična kiselina, siringična kiselina, vanilinska kiselina, kafeinska, kumarinska kiselina. Koncentracija fenolne frakcije u maslinovom ulju varira i ovisi o kultivaru, klimi, stupnju zrelosti ploda, a srednja vrijednost tih tvari iznosi oko 500 mg/L u djevičanskom maslinovom ulju. Od čitavog niza fenolnih komponenti netom nabrojenih koje čine biofenole maslinovog ulja, najvažnijom se čini hidroksitirosol i oleokantal. Prisutni su kao slobodne molekule, ali i kao dio složenih molekula (npr. vrlo poznatog oleuropieina). U laboratorijskim pokusima dokazano je da te tvari ima veću antioksidacijsku moć od poznatih antioksidansa koji se koriste kao standardi (npr. hidroksitoluena). Istraživanja su pokazala da visoko kvalitetno maslinovo ulje znatno smanjuje peroksidaciju lipoproteina niske gustoće (LDL) u usporedbi s suncokretovim uljem. 

U mrkvi je sadržano oko 1148 mcg/100 g beta-karotena. Mrkva posjeduje antioksidacijska i antikancerogena svojstva. I lišće mrkve predstavlja izvor vitamina A i vitamina E. Ta namirnica koristi se u borbi protiv anemije, za održavanje dobrog vida, a djelotvorna je u sprječavanju ispadanja kose i perutanja kože. Svježa se najbolje kombinira s ciklom i sokom od limuna i u tom obliku tonificira cijeli organizam. Kuhana te priređena u obliku pirea nije pogodna namirnica za osobe koje boluju ili imaju sklonost nastanku dijabetesa jer tako servirano jelo posjeduje jedan od najviših glikemijskih indeksa.

Specijalisti koji se bave prehranom i dijetolozi koji brižno pripremaju detaljne upute hranjenja za bolesnike i rekonvalescente, jedinstveni su u ocjeni pastrva, i smatraju je idealnim mesnim obrokom. Pastrva sadrži zanemarivo male količine kolesterola, a predstavlja dobar izvor polinezasićenih masnih kiselina (važnih spojeva kojih nema u ostalim vrstama mesa). Polinezasićene masne kiseline u svom sastavu imaju više (uglavnom četiri) "slobodna" mjesta na atomima ugljika na koje mogu vezati atome vodika. Najpoznatija od tih masnih kiselina je linolna masna kiselina koja ulazi u sastav brojnih biljnih ulja poput suncokretovog, kukuruznog i sezamovog. Kao izvor polinezasićenih masnih kiselina navode se i ribe, od morskih je to u prvom redu sva plava riba, dok prvo mjesto među riječnim ribama pripada pastrvi. Zbog tih svojih svojstava pastrva se preporuča i u dijetoterapiji osoba koje pate od bolesti srca i krvnih žila. Prehrana koja pomaže povećanju fluidnosti krvi djeluje preventivno u sprječavanju nastanka infarkta. Nadalje, pastrva je izvrstan izvor visokovrijednih proteina. U svom aminokiselinskom sastavu proteini pastrve sadrže i sve esencijalne aminokiseline. Sa samo 200 grama mesa pastrve odrasla osoba može zadovoljiti ukupnu dnevnu potrebu za svim esencijalnim aminokiselinama. Stoga je važno je takvu namirnicu uvrstiti i u prehranu sportaša i studenata, odnosno općenito u prehranu svih onih koji su podvrgnuti većim fizičkim ili intelektualnim naporima. Još je jedna velika prednost pastrvina mesa. Meso pastrve izrazito je lako probavljivo. U današnje vrijeme kada svi jedemo neredovito i uglavnom u kratkim pauzama puni žurbe, korisne su one namirnice koje neće opteretiti naš probavni sustav i koje nam nakon jela neće ostaviti osjećaj "težine" u želucu. Pastrva je jedna od njih.

Peršin spada u začine, ali se može koristiti list i korijen pa se ova namirnica s pravom ubraja i u lisnato-korjenasto povrće. Odlikuje se niskom kalorijskom vrijednošću, visokim sadržajem vitamina C (među najbogatijim je biljkama po sadržaju vitamina C) i bogatstvom u sadržaju brojnih minerala: kalija, željeza, kalcija, mangana, magnezija, bakra… Djeluje povoljno kod bolesnika koji zbog terapije gube veće količine kalija, zatim se koristi za poticanje imuniteta i kod zaraštavanja sitnih unutrašnjih rana u organizmu. Pripisuju mu se i afrodizijačka svojstva, ali treba napomenuti da se s upotrebom mora postupati oprezno jer u većim količinama ili ako se koristi koncentrirani čaj od peršina ili ulje, može doći do neželjenih promjena na jetri, gastrointestinalnom traktu, a postoje slučajevi u kojima se opisuje da ulje peršina može izazvati pobačaj.

Riža (lat. Oryza sativa) je namirnica koja pripada pravim antikvitetima. Podrijetlom je iz jugoistočne Azije. Čini se da se u tom području riža uzgajala već i oko 2 800. godine prije Krista. Od tamo se kultura uzgoja riže brzo proširila na Kinu, zatim u Indiju, Perziju, Mezopotamiju i Egipat. Najvjerojatnije je Aleksandar Veliki bio taj koji je svojim osvajanjima Istoka, prenio ovo dragocjeno "blago" zapadnim civilizacijama. Međutim, danas se smatra da je upravo zahvaljujući arapskom narodu ova namirnica opstala u mediteranskom bazenu i tako se proširila u općoj upotrebi među stanovnicima Sredozemlja. Zapadni dijelovi evropskog kontinenta dugo su vremena ovu namirnicu smatrali rijetkom i egzotičnom biljkom, a njena je cijena u tim područjima bila tako visoka da su si je mogle priuštiti samo bogate obitelji. Tada se riža koristila više kao dijetoterapijska namirnica za liječenje bolesti gastrointestinalnog sustava, nego za svakodnevnu prehranu. Postoje zapisi s kraja dvanaestog i početka trinaestog stoljeća, o uzgajanju riže na imanjima bogatih obitelji, oko samostana i sanatorija (neke vrste ondašnjih lječilišta). Vladala je priča, zapravo prava "fama" o tome da riža predstavlja terapeutsku namirnicu, nutritivno vrlo vrijednu, lako probavljivu i gastronomski tako vrijednu jer omogućuje veliko mnoštvo različitih načina pripreme. Zbog svega toga pojedine su se obitelji ondašnjih vlastela naprosto takmičili u tome da ovu namirnicu uvrste na svoje svakodnevne trpeze.

Krajem petnaestog stoljeća riža se počinje intenzivno uzgajati na području današnje sjeverne Italije i na taj način postaje dostupnija i na područjima uz našu obalu, posebno na onim dijelovima obale koja su razvija trgovinsku razmjenu sa susjednim državicama na Apeninskom poluotoku.

U kolovozu ova biljka dostiže svu svoju zrelost, zrno je spremno za branje tijekom rujna i listopada. Nakon branja, čišćenja i sušenja zrna riže slijede sasvim različite tokove daljnje obrade ovisno o tome kakvu finalnu namirnicu želimo: integralnu-smeđu, poliranu-bijelu, obarenu ili pretkuhanu rižu. Riža se smatra glavnim izvorom polisaharida škroba, ali ona predstavlja i dragocjeni izvor proteina biljnog podrijetla. Osim toga sadrži minerale poput magnezija koji je blagotvoran za čitav niz biokemijskih procesa, a posebno se navodi kao "anti-stresni" mineral. Posebno valja naglasiti sadržaj vitamina B-skupine u riži (B1, B2 i PP). Integralna riža koja nije polirana sadrži oko tri puta više nikotinske kiseline, tiamina, i oko 60% više folne kiseline u odnosu na poliranu bijelu rižu. Stoga se ova namirnica smatra zdravijom. Međutim, moramo naglasiti da se opredjeljujući za bilo koju vrstu riže nikada nećemo prevariti sa nutritivnog, dijetetskog, pa čak i gastronomskog stajališta jer ne postoji riža koja nije zdrava i blagotvorna za cjelokupni naš organizam.

Ta namirnica ima još i tu prednost da ne sadrži gluten, proteinsku frakciju koju nalazimo u pšenici, a odgovorna je za nastanak bolesti koju poznajemo pod nazivom celijakija ili glutenska enteropatija. To je bolest u djece koja se sastoji u nepodnošljivosti glutena.
Rižin se škrob koristi između ostalog,u vrlo velikom opsegu u proizvodnji dječje hrane, a poznat je proizvod i rižin protein. To je proizvod umjetno dobiven u postupku prerade riže, a nutritivno sadrži sve esencijalne aminokiseline, osim triptofana. Ne sadrži ni aminokiselinu cistein, pa se preporuča uzimati zajedno sa mlijekom kako bi se taj nedostatak nadoknadio proteinima mlijeka.

Međutim, riža sadrži esencijalnu, bazičnu aminokiselinu lizin koja predstavlja pravi dragulj među aminokiselinama i znatno povećava dijetoterapijsku vrijednost namirnica u kojima se nalazi.

Proizvodi se močenjem, odnosno kvašenjem u vodi samljevenog sojinog zrna. Iako je po izgledu gotovo identično kravljem mlijeku, sojino se mlijeko uvelike nutritivno od njega razlikuje. Sojino mlijeko nema kolesterola, pa je idealna namirnica za sve koji pate od hiperkolesterolemije, hipertenzije i kardiopatija. Nadalje ne sadrži mliječni šećer laktozu, molekulu zbog koje mnoge osobe ne podnose kravlje mlijeko, pa se preporuča u svim slučajevima intolerancije na laktozu. Po sadržaju kalcija, sojino je mlijeko znatno siromašnije os kravljeg, stoga nije pogodno za one osobe koji boluju ili su skloni osteoporozi. Prava vrijednost sojinog mlijeka leži u visokom sadržaju proteina, koji su jednako vrijedni kao i proteini životinjskog podrijetla, a u odnosu na kravlje mlijeko koje sadrži 3,1% proteina, u sojinom mlijeku taj postotak iznosi visokih 7,7%. Zbog ovog visokog sadržaja proteina sojino se mlijeko preporuča ne kao napitak, već kao namirnica koja bi se trebala više puta tjedno uz ostale fermentirane proizvode od soje koristiti u prehrani.

Špinat (Spinacia oleracea) je jako cijenjena biljka koja spada u lisnato povrće, a čiji je uzgoj raširen u cijelome svijetu. Ova se biljka odlikuje niskom kaloričnošću i visokim sadržajem vitamina A i minerala. U špinatu se nalazi i određena količina folne kiseline koja ni u kojem slučaju nije zanemariva. U 100 grama kuhanog i ocijeđenog špinata sadržano je 23.3 kcal (97.86 kJ), 91.2 grama vode; 0.22 grama masti (sa ukupno 0.11 grama polinezasićenih masnih kiselina); 3 grama proteina; 3.8 grama ugljikohidrata; 1.88 grama dijetalnih vlakana koja su bitna za fiziološke procese vrenja, peristaltiku crijeva i eliminaciju (izlučivanje) toksičnih i otpadnih tvari iz organizma. Od vitamina u 100 grama kuhanog špinata ostaje sačuvano oko: 8190 i.j. vitamina A; 10 mg vitamina C; 0.1 mg B1 vitamina; 0.23 mg vitamina B2; 0. 25 mg vitamina B6; 0.49 mg niacina; 0.14 mg pantotenske kiseline i 145.5 mcg folne kiseline. Uz to u istoj količini kuhanog špinata nalazi se 70 mg natrija; 135.6 mg kalcija; 87.8 mg magnezija; 3.5 mg željeza; 55.6 mg fosfora; 465.6 mg kalija; 0.77 mg cinka; 0.174 mg bakra i 0.935 mg mangana. Dugi niz godina smatrao se špinat najboljim izvorom minerala željeza. Ta je činjenica netočna jer se željezo u špinatu i ne nalazi u velikim količinama, a osim toga takvo željezo koje još i nazivamo ne-heminsko željezo, za razliku od heminskog željeza (kojeg nalazimo u hemoglobinu - proteinu koji daje crvenu boju krvi i mesu), predstavlja oblik koji se slabo i vrlo sporo upija (resorbira) u našim crijevima. Upotrebom takve vrste željeza ne treba očekivati veće pozitivne učinke u liječenju akutnih anemija. Legendarni crtić o Popaju ipak je najvećim dijelom proizvod marketinške politike budući da špinat nije ni približno moćna namirnica sa energetskog stanovišta. U špinatu je vrlo visoki sadržaj oksalne kiseline. To je kiselina koja se može taložiti u bubrezima i izaziva pojavu oksalatnih kamenaca. Najviše oksalata ima u peteljci, a manje u lišću špinata. Djeci i dojenčadi treba obavezno pripremati lišće odvojeno od peteljke i uz to upotrijebiti mlijeko u pripremi špinata. Kalcij iz mlijeka zajedno sa oksalatima pretvoriti se time u netopivi spoj - kalcij-oksalat, koji se nerazgrađen izluči iz organizma. Na taj se način neće moći iskoristiti kalcij iz mlijeka za naš metabolizam, ali će nam omogućiti da se riješimo potencijalno opasnih oksalata. Zbog visokog sadržaja oksalata špinat se ne preporučuje bubrežnim bolesnicima, a zbog dosta velike količine mokraćne kiseline i purina, špinat moraju izbjegavati osobe koje pate od gihta, reume, artritisa, žučnih kamenaca i kamenaca u sustavu za izlučivanje mokraće. Mora se istaći i još jedan opasni nedostatak špinata. Špinat ima sposobnost uvlačenja (resorpcije) nitrata iz zemlje preko korijena. Stajanjem špinata, te naročito stajanjem gotovog jela ta se količina nitrata povećava. Nitrati u kuhanom špinatu mogu se u procesu vrenja čak i u hladioniku pretvoriti u opasne nitrite koji se u našem organizmu spajaju sa aminima i tvore visoko kancerogene spojeve koje nazivamo nitrozoamini.

Svježi kravlji sir sadrži više vode i manje masti, ali ima manje nutritivnih elemenata od trajnog sira. Potrebno je istaći kako u današnjem načinu života, kad se nema previše vremena eksperimentirati i pripremati razna jela od raznih, vrlo često "egzotičnih" namirnica izgleda najjednostavnije i najlakše posegnuti za svježim kravljim sirom kao kompletnom namirnicom, kako bi brzo i sigurno nadoknadili dnevne potrebe za proteinima i još jednim važnim mineralom – kalcijem. Osim visokoraspoloživih bjelančevina i kalcija u svježem kravljem siru sadržane su masti životinjskog porijekla, pa je bolje koristiti posni kravlji sir. Od minerala uz kalcij, najviše ima fosfora, te cinka koji djeluje protektivno na sluznice i povećava obrambenu sposobnost organizma. Svježi kravlji sir je idealan večernji obrok, jer se tijekom noći luči hormon rasta koji će omogućiti pravovaljanu obnovu bjelančevina u našem organizmu uz pomoć aminokiselina visoke kakvoće prisutnih u svježem kravljem siru.

Dok u nas postoje brojni nazivi za tu izdašnu namirnicu, a najučestaliji su buča i bundeva, tikva se latinski naziva Cucurbita pepo. Njena je pradomovina Meksiko i prvi zapis o njenom postojanju datira od kraja petnaestog stoljeća i potječe od Kolumba. Brzo se udomaćila u Europi i koristila se većinom za prehranu domaćih životinja i u prehrani siromaha.

To je pomalo nepravedno jer je tikva vrlo dobra namirnica s nutricionističkog i dijetetskog stanovišta. Ima jako malu kalorijsku vrijednost, daje najviše do 30 kcal po 100 grama mase (postoje i vrste koje su kalorijski siromašnije). Međutim u tikvi postoji prava riznica minerala i vitamina. Najviše ima kalija, zatim kalcija, fosfora, željeza i mangana. To su elementi koji sudjeluju u pravilnoj izmjeni tvari i djeluju diuretski, tako da tikva pomaže izlučivanju suvišne vode iz organizma, a jako se preporučuje u prehrani dijabetičara i osoba koje su sklone obolijevanju od gihta. Još jedan vitamin sadržan u tikvi pomaže u izlučivanju vode i djeluje kao prirodni diuretik. To je vitamin B6, a uz njega u tikvi ima i ostalih vitamina iz skupine B (tijamin i riboflavin), zatim ima vitamina C i velike količine beta-karotena - pigmenta iz kojeg u organizmu nastaje vitamin A.

Osim toga, treba napomenuti da je tikva jedan od najboljih izvora prehrambenih vlakana koja utječu na pravilan rad probavnog sustava. Zbog niske kalorijske vrijednosti, tikva ili buča redovito je prisutna kao namirnica prilikom provođenja redukcijskih dijeta.

Za razliku od tikve koja nam je došla iz Meksika, jedna srodna biljka isto tako latinskog naziva Cucurbita pepo, ali varijanata giromontia mnogo je češće gost na našim trpezama. Radi se o običnoj tikvici koja nam dolazi iz drugog kraja svijeta - njena je pradomovina Indija, točnije Molučki otoci. Tikvica se jede cijela i ako se pažljivo opere grubom solju ili otopinom sode bikarbone može se jesti i kora koja je bogata mineralima i vitaminima.

Iako nema kalorija i ne osigurava ni najmanju količinu tvari za tzv. energetski rad, voda je sredstvo u kojem se i pomoću kojeg se u našem organizmu odvija život. Poznato je da voda čini više od 60% odraslog organizma, a da zauzima gotovo 75% prostora u dječjem organizmu dok je ono u razvoju. Dnevno treba u tijelo unijeti od 1,5 do 2,5 litre tekućine. Nije teško razumjeti razlog nastanka ozbiljnih poteškoća, kada naše tijelo izgubi stanovitu količinu ove dragocjene tekućine. Svakodnevnim unosom mora se nadoknaditi sva voda koja se raznim fiziološkim procesima izlučila iz organizma. Potrebno je automatski uzimati vodu u nekoliko gutljaja, u malim količinama tijekom cijelog dana. Najbolje je u tu svrhu vodu držati pokraj sebe ili staviti na neko vidljivo mjesto na koje nam pogled često skreće. Na taj način potaknut ćemo stvaranje uvjetovanog refleksa uzimanja vode. To je dobar način održavanja ravnoteže između unosa i izlaza vode iz organizma. Svaka voda u našoj zemlji za sada je dobra i pogodna za ljudsku upotrebu. O tome kakvu vrstu vode piti svaka osoba ili obitelj mora donijeti vlastitu odluku u skladu sa svojim subjektivnim stanjem i mogućnostima. Prirodnu, nemineralnu vodu odabrat će one osobe koje imaju poteškoća sa bubrezima ili su sklone nastanku kamenaca. Tijekom ljeta bolje je opredijeliti se za mineralnu, lagano gaziranu vodu iz dva razloga. Prvi je taj što znojenjem gubimo i minerale iz organizma, a drugi razlog je taj što gazirana voda predstavlja napitak koji je manje podložan bakterijskom onečišćenju u odnosu na običnu vodu.

Zeleni čaj postaje sve popularnije piće ili napitak u područjima Zapadne civilizacije. Odavno je prisutan kao napitak dalekog istoka i otuda dolaze prvi zapisi o njegovoj ljekovitosti. Posjeduje u svom sastavu jedne od najjačih antioksidansa, poput epigalokatehina, koji su pokazali da se mogu koristiti kao molekule s protuupalnim djelovanjem i da sprječavaju malignu proliferaciju stanica. Treba istaći da se dnevno može popiti oko tri šalice zelenog čaja i da je njegovo djelovanje povoljno na organizam ako se koristi redovito tijekom dužeg vremenskog razdoblja. Zeleni čaj potiče izlučivanje štetnih tvari iz organizma, stimulira rad jetre, štiti sluznice i membrane stanica oštećene djelovanjem slobodnih radikala. Istraživanje u kojem je promatrano preko 40.000 ljudi, pokazalo je kako zeleni čaj može smanjiti rizik od kardiovaskularnih bolesti gotovo za četvrtinu, smanjuje rizik i od drugih oboljenja karakteriziranih upalnim promjenama, a na taj način produljuje životni vijek. Budući da sprječava resorpciju željeza, ne treba zeleni čaj davati djeci jer može uzrokovati anemiju u djece. Osim toga sadrži kofein, pa kod osoba osjetljivih na tu tvar treba izbjegavati piti zeleni čaj tijekom kasnog popodneva i večeri.

Etilni alkohol sastojak je alkoholnih pića, a dobiva se vrenjem šećera ili škroba. Tijekom procesa nastanka stvaraju se i ostali spojevi koji doprinose i daju specifičnim vrstama pića specifične arome, boje i okuse. Ti su sastojci velikom većinom isto tako odgovorni za brojne neugodne simptome koje osjećamo nakon pretjerivanja s alkoholnim pićima, jednom riječju mamurluk, koji je velikim dijelom uzrokovan kemijskim spojevima sadržanim u alkoholnim pićima i njihovim djelovanjem na strukture u našim stanicama. Međutim, najotrovnija komponenta za naš organizam, u vinu, pivu, konjaku, je upravo alkohol.

Brojne teorije o tome da vina dobivena na tradicionalnim vinogradima - kultivarima, imaju mnogo manje štetnih posljedica po zdravlje nemaju nikakve znanstvene potvrde. Alkohol je za organizam otrov i nastojimo ga uz pomoć prisutnih mehanizama eliminirati iz organizma ili prevesti u manje toksične spojeve. Organizam se protiv alkohola bori uz pomoć enzima koji razgrađuju etanol i metanol. Tih enzima ima dovoljno za malu i umjerenu razgradnju tijekom jednog do dva sata. Vjerojatno je evolucijom razvoj ovih enzima nastao zbog toga što se etanol i njemu slični alkoholi stvaraju prilikom razgradnje pojedinih vrsta voća, ili su već prisutni u zrelom i prezrelom voću pa se naša stanica postojanjem endogenih zaštitnih čimbenika osposobila za njihovu uspješnu detoksikaciju. Međutim, naš se organizam nikako ne može osloboditi i zaštititi od velikih, stalno prisutnih količina alkohola u krvi. Tada alkohol preuzima na neki način kontrolu ključnih komponenti u stanici i njegovom metaboličkom razgradnjom biva podređen metabolizam ostalih ključnih komponenti u stanici. Tako, ako konzumiramo veće količine alkoholnog pića prije ili izvan obroka, a onda konzumiramo ugljikohidrate (šećer, škrob) te se tvari neće pravilno razgraditi na ugljični dioksid, vodu i dati nam potrebnu energiju za tjelesni i umni rad, već će se pretvoriti u vrlo opasne lipide i masti. Tu se ruše svi mitovi u zaštitnom i benevolentnom utjecaju alkohola na nivo kolesterola u krvi. Naime, umjesto da u malim količinama alkohol djeluje zaštitno na nivo masti u krvi, u velikim količinama pogoduje masnoj degeneraciji u nastanku upale unutrašnjih organa.

Djelovanjem alkohola i dolazi do izlučivanja kalija, cinka i magnezija urinom. Alkohol sprječava asimilaciju tiamina (vitamin B1) i folne kiseline, uzrokujući na taj način anomalije živčanog sustava i anemična stanja. Alkoholičari pokazuju karenciju ili nedostatak vitamina B1 - tiamina i vrlo važnog vitamina B6. Piridoksamin ili vitamin B6 potreban je osim za metabolizam šećera i za dobro iskorištavanje bjelančevina, pa dnevna potrebna količina tog vitamina ovisi o dnevnom unosu bjelančevina. Možemo ukratko reći da nedostatak jednog ili više vitamina iz ove skupine B-vitamina uvelike pojačava stres organizma. Mnoge osobe piju isključivo da zaborave trenutačne probleme, da steknu stanovitu hrabrost ili da se opuste. Suprotno onome što se vjeruje, alkohol nije stimulativno sredstvo. Alkohol doprinosi depresivnosti i povećana konzumacija alkohola smanjuje funkcionalnost moždanih stanica, te uvelike reducira sposobnost koncentracije. Šampanjac se koristi kao piće koje služi kao afrodizijak, međutim u većim količinama od jedne čaše, te istovremena konzumacija ostalih alkoholnih pića, ima suprotni učinak i dovodi do smanjenja spolne moći.

Brojne tvari, među kojima alkohol i amfetamini (lijekovi koji se koriste za poboljšanje koncentracije), odgovorni su za gubitak apetita i mogu biti i ozbiljan uzrok pojave pothranjenosti kod pojedine osobe. Osim toga, budući da jedan gram alkohola daje oko 7 kcal svojom razgradnjom, osobe koje konzumiraju veće količine alkohola postepeno prestaju jesti te svu potrebu za energijom nadoknađuju iz alkohola. Ako pak nastave s jelom ili pojačaju svoj apetit (to je slučaj kod stalne umjerene do veće konzumacije alkohola, dok još ne govorimo o pravom metaboličkom alkoholizmu) dolazi do povećanja tjelesne težine jer ipak je količina kalorija dobivena iz alkohola poprilična. Za usporedbu, prisjetimo se: ugljikohidrati i proteini daju po gramu 4 kcal, a masti 9 kcal. Stoga, s obzirom na 7 kcal po gramu, alkohol ipak spada u kalorijski "jače" tvari.

Općenito se pravi razlika između crvenog mesa (junetina, govedina, divljač) i bijelog mesa (piletina, puretina, kunić) te mesa teletine i janjetine, definirajući onu prvu skupinu kao izvor zasićenih masnih kiselina. Primjerice, jedan pileći batak od 120 grama sadrži približno 14 grama masti od kojih 9 grama nezasićenih i samo 4 grama zasićenih. Ista količina junećeg bifteka sadrži 21,6 grama masti, od čega su 9,1 grama zasićene, a 9,2 nezasićene. Stara pravila pružaju dakle jedan dobar način razlikovanja, no međutim taj način nije više primjenljiv za svinjsko meso. Svinjetina je zahvaljujući uvođenjem kontrolirane prehrane svinja na farmama postala meso s 37% zasićenih masti (nekad je taj postotak iznosio 60%) te sa 37% mononezasićenih masnih kiselina (nekad 26%). Bolje je stoga ponekad pojesti komad svinjetine nego goveđu šniclu.

Grah (Phaseolus vulgaris) je biljka koja pripada porodici mahunarki, a članovi ove porodice se zbog visokog sadržaja bjelančevina i ugljikohidrata, smatraju povrćem najbogatije nutritivnim tvarima. Pojedine biljke iz ove skupine posjeduju i ljekovita svojstva.

Suho zrno graha sadrži oko 25% bjelančevina, što je za trećinu više od sadržaja bjelančevina u goveđem mesu. Bjelančevine graha nutritivno su siromašnije od bjelančevina mesa, jer ne sadrže sve neophodne aminokiseline. Grah naime, ne sadrži metionin. Međusobnim kombiniranjem ostalih namirnica taj se nedostatak može lako nadoknaditi. Osim što je bogat celulozom, u svom proteinskom sastavu ima mnogo aminokiseline arginina. Ta aminokiselina potiče stvaranje hormona gušterače - glukagona. Glukagon spada u spojeve koji ubrzavaju metabolizam djelujući na aktivaciju enzima. Kao posljedica njegovog djelovanja dolazi do razgradnje rezervi ugljikohidrata i masti.

Nadalje, interesantno je napomenuti da grah sadrži veliku količinu minerala u optimalnom odnosu, koji osigurava pravilnu i djelotvornu resorpciju putem crijeva. Povoljniji je omjer natrij/kalij, te kalcij/fosfor kod graha u usporedbi s mesom. Grah je dobar izvor magnezija, minerala za kojeg smo već više puta naglašavali da djeluje povoljno u sprječavanju nastanka i ublažavanju posljedica stresa.

Grožđe je plod biljke koja se latinski naziva Vitis vinifera. Postoje razne sorte grožđa, a najčešće susrećemo grožđe od kojeg se priprema vino, stolno grožđe koje uglavnom koristimo za jelo u svježem obliku i osušeno grožđe (grožđice) koje je dobiveno prirodnim sušenjem grožđa.

Ovaj bobičasti plod loze predstavlja vrlo zahvalnu namirnicu, velike nutritivne i dijetetske vrijednosti. Grožđe djeluje kao prirodni tonik organizma, a uz to je i izrazito hranjiva namirnica. U sebi sadrži prosječno oko 20% šećera, pa predstavlja i sa energetskog stanovišta vrijednu namirnicu. Potpunim izgaranjem 100 grama grožđa, oslobodit će se u našoj stanici oko 100 kcal, odnosno 420 kJ, što dakako ovisi o vrsti grožđa. Nadalje, ista količina grožđa biti će i dobar izvor vitamina C, kojeg je u toj količini grožđa ima oko 12 mg.

Grožđe je visoko vrijedan izvor spojeva koje nazivamo bioflavonidima. To je specifična skupina biljnih pigmenata (boja) koje se danas intenzivno istražuju. Posjeduju izraziti antioksidacijski potencijal. To znači da štite našu stanicu od štetnog utjecaja tvari koje zajedničkim imenom poznajemo pod pojmom slobodni radikali. Oni su odgovorni za pokretanje raznih procesa u našem organizmu, ali u suvišku izazivaju štete po samu stanicu u obliku molekulskih oštećenja. Na taj se način može utrti put razvoju čitavog niza bolesti, ali može doći i do prijevremenog starenja organizma. Grožđe sadrži osim bioflavonida, fosfatnu kiselinu i veoma važan element - silicij. Upotrebom grožđa u prehrani održavamo ljepotu kože i kose. Grožđe djeluje kao prirodni tonik organizma, a uz to je i izrazito hranjiva namirnica.
Preporuča se u prehrani svih dobnih skupina. Sjemenke grožđa treba pažljivo žvakati i na taj način iskoristiti jer se u njima nalazi aktivna tvar koja djeluje na smanjenje kolesterola.

Jabuka je plod voćke koju latinski nazivamo Malus silvestris. Kombinacijom različitih okusa i aroma, jabuka pruža svojevrsni užitak uz istovremenu blagodat po zdravlje organizma.

Jabuka je osvježavajuće voće samo sebi svojstvene arome i okusa, kojeg najbolje definiramo kao slatko-kiseli okus. Najčešće se jede sirova, ali se i peče, kuha, suši, prerađuje u sokove, marmelade, džemove, želee, a poznat je i vrlo cijenjeni jabučni ocat.

Zahvaljujući sadržaju pektina (netopivog vlakna koji bubri u doticaju sa vodom) u našem želucu jabuka uspijeva postići dodatni osjećaj punoće i sitosti. Time jabuka postaje namirnica izbora prilikom provođenja redukcijskih dijeta, jer služi upravo otklanjanju osjećaja gladi.
Jabuka osim toga sadrži dijelom i monosaharid fruktozu, šećer koji može izazvati zadovoljenje želje za slatkim, a da ne dolazi do velikih promjena u koncentraciji glukoze u krvi. Iz tog razloga, posljedično se ne povećava izlučivanje hormona inzulina koji može potaknuti uskladištavanje šećera i stvaranje masti iz šećera.

Spomenuti pektin sadržan u jabuci u količini od oko 1,2 grama, ima vrlo povoljan učinak na probavni sustav. Jabuka bez kore ili pak u kuhanom obliku preporuča se u prehrani bolesnika oboljelih od bolesti žuči, bolesti debelog crijeva i kod čira na želucu. Sočna se jabuka svakodnevno preporučuje u dijeti srčanih bolesnika. Pečene jabuke ukusna su i hranjiva užina koja se preporuča u prehrani bubrežnih bolesnika. Jabuka se može upotrijebiti u prehrani osoba koje moraju voditi računa o tome da unose manje količine kalija i fosfora, odnosno, kalcija u svoj organizam.

Nadalje ovo je voće djelotvorno u zaluživanju mokraće (stanje koje je potrebno održavati kod šećerne bolesti, acidoze, bolesti srca, bolesti jetra i bubrega praćenih acidozom, kod kroničnih proljeva, komplikacija u trudnoći i dugotrajnog gladovanja. Svakako bi ovo voće trebalo preporučiti onim osobama koje obožavaju meso i svakodnevno konzumiraju veće količine mesa, jer se njihov organizam dodatno mora "boriti" protiv suvišnog zakiseljavanja.

Jagoda (lat. Fragaria) čisti organizam djelujući na jetru i bubrege. To je dobra namirnica za zdravlje kože. Bogat je izvor vitamina C te folne kiseline, koja predstavlja faktor rasta i neophodna je za pravilno sazrijevanje stanica crvene krvne loze – eritrocita. Nadalje, jagoda se odlikuje bogatstvom antioksidansa pa se koristi za sprječavanje štetnog utjecaja slobodnih radikala i time djeluje na poticanje vitalnosti organizma, usporavanje staničnog starenja i regeneraciju struktura u organizmu koje bivaju oštećene djelovanjem štetnih reaktivnih molekula (DNA, kolagen, elastin). Jagoda može kod djece izazvati alergijsku reakciju u obliku urtikarije, pa se ne preporuča njeno uvrštavanje u prehranu do navršene druge godine života.

Za mnoge osobe prva jutarnja šalica kave predstavlja pravu malu životnu radost. Upitate li ih zašto je to tako, reći će vam da kava na njih djeluje poticajno, olakšava svakodnevni početak rada, zataškava umor kao i sve teškoće i brige. Tipični odgovor koji opisuje djelovanje jednog stimulansa! Kava kao stimulans ne uzrokuje ovisnost u klasičnom smislu riječi, ali se čovjek vrlo lako navikne na taj napitak. Kofein iz kave po kemijskom je sastavu identičan alkaloidu teinu iz čaja dobivenom iz biljke čajevca. Kofein i tein uvjetuju učinkovitije iskorištavanje energetskih rezervi organizma, što nam osigurava osjećaj budnosti. Posljedica tog djelovanja je duže oslobađanje glukoze direktno u krv ili u unutrašnjost mišićnih stanica. Svako prekomjerno uživanje kave (može se nazvati i zloupotrebom) dovest će do iscrpljivanja organizma, skraćivanja vremena potrebnog za potpuni odmor, onemogućavanja dubokog sna i na taj način ozbiljno ugroziti zdravlje.
Kofein je tvar koja potiče rad živčanog sustava, poboljšava moć koncentracije i utječe na raspoloživu energiju organizma. Kofein je prisutan u kavi, u raznim vrstama crnog čaja, u kakau, čokoladi i u nekim u bezalkoholnim napitcima na bazi kole ili u pićima koja se uzimaju kao stimulans za podizanje energije.
Starenjem organizam postaje osjetljiviji na kofein i prekomjerno unošenje može uzrokovati nervozu, ubrzano lupanje srca, pojavu grčeva u donjim ekstremitetima, a nerijetko i u šakama, kao i ozbiljne poremećaje sna. Kava pokazuje diuretski učinak na organizam, što znači da pospješuju izlučivanje tekućine iz organizma u obliku mokraće. Budući da je kofein prilično jaki stimulans, posebno za osobe starije životne dobi, vrijedi pravilo da se kava pije tijekom prijepodneva ili u ranim poslijepodnevnim satima.

Kelj (Brassica oleracea var. sabauda) nastao je iz svog pretka kupusa (Brassica oleracea var. capitata) i nutritivno je znatno bogatija namirnica od kupusa. Obilje ugljikohidrata, masti i bjelančevina svrstava kelj u tzv. energetsko povrće. I po sadržaju vitamina kelj ima veću raznolikost u svom sastavu u odnosu na kupus. Vitamini B-skupine i karoten sadržani su u obje namirnice, opet uz napomenu da i u ovim slučajevima kelj vodi pred kupusom. Kelj je isto tako rekorder po sadržaju kalija, željeza i magnezija. Kelj za razliku od kupusa nije pogodan za kiseljenje i spremanje za zimu i to je njegov najveći nedostatak. Međutim, kelj je kao biljka izuzetno prilagodljiv vremenskim uvjetima, pa se pojedine vrste mogu uzgajati tijekom cijele godine. Posebno se ističe varijetet koji uspijeva na području sjevernog Primorja i u Istri, a naziva se broskva. Broskva je, za razliku od toliko poznate raštike u Dalmaciji i Dalmatinskoj zagori i na području Hercegovine, biljka koja stvara velike listove ali i glavice. Uspijeva i na mrazu, na malo zemlje i kad puše bura. To su namirnice koje uz ribu, ulje, vino predstavljaju zajednički nazivnik u mediteranskoj kuhinji. U tim se namirnicama nalazi spoj 3-indol-karbinol, koji je po svojim dijetoterapijskim osobinama poznat kao jedna od najkvalitetnijih nutritivnih komponenti s izrazitim ljekovitim svojstvima. U brojnim pokusima provedenim u laboratoriju taj se spoj pokazao kao učinkovito sredstvo u suzbijanju nastanka karcinoma prostate i karcinoma debelog crijeva. Osim toga, zbog izrazito protuupalnog djelovanja dugoročna primjena namirnica koje sadrže 3-indol-karbinol štiti organizam od kroničnih upalnih bolesti te od autoimunih bolesti.

Kikiriki (lat. Arachis hypogaea) je namirnica koja se smatra orašastim plodom. Zapravo je to netočno, već se radi o povrću koje pripada porodici mahunarki (Fabaceae). Domovina kikirikija je Južna Amerika, a uvelike se uzgajao u Meksiku i Srednjoj Americi. Kikiriki je vrlo bogat proteinima i sadrži značajne količine željeza, cinka i magnezija. Zbog visokog sadržaja proteina i cinka ta je namirnica idealna za prehranu vegetarijanaca i preporuča se u obliku kikiriki-maslaca. Kikiriki i dobar izvor vitamina D. Kalorična je namirnica jer 100 grama daje oko 650 kcal. Kikiriki pojačava koncentraciju, pažnju i djeluje na postizanje bolje mentalne sposobnosti. Osobe koje jedu više obroka kikirikija tjedno imaju znatno manji rizik od srčanog udara u odnosu na osobe koje jedu kikiriki manje od jednom tjedno. Kikiriki treba jesti bez dodatka soli i sirov, jer je zdraviji (sadrži više minerala i vitamina) u odnosu na prženi i slani kikiriki. Konzumacija kikirikija povlači za sobom i određene rizike. Može doći do alergijskih reakcija, raznih intenziteta, čak i vrlo teških. Alergija na kikiriki je jedna od pet najčešćih alergija na hranu, kako kod djece, tako i kod odraslih osoba, pa se upotreba ne preporuča prije navršene druge godine života, a i tada samo u obliku namaza kao kikiriki-maslac jer se dijete može ugušiti jedući plod kikirikija kao zasebnu namirnicu.

Kiseli kupus predstavlja namirnicu koja po sadržaju vitamina C nadmašuje i neke poznate agrume, sadrži fantastičnu kombinaciju prehrambenih vlakana, tako da održava zdravu peristaltiku crijeva. Postoje autori koji ističu da kiseli kupus pomaže u održavanju homeostaze pojedinih hormona. Posebno je velika pobornica upotrebe kiselog kupusa poznata nutricionistica dr. Gillian McKeith. Bilo da ga koristimo kao glavno jelo, prilog ili u obliku salate, tijekom zimskih mjeseci trebali bismo konzumirati kiseli kupus barem dva do tri puta tjedno.

Kukuruzno ulje predstavlja zapravo proizvod dobiven iz kukuruznih klica. Nastaje kao dodatni nusproizvod prilikom vlažnog ili suhog mljevenja kukuruznog zrna. Nešto je tamnije boje od ostalih vrsta ulja. Sadrži velike količine linolne kiseline, ali je siromašno linolenskom kiselinom pa je stoga znatno stabilnije. Osim toga odlikuje se visokim sadržajem tokoferola ili vitamina E, te najviše zbog toga spada u nutritivno visokovrijedne namirnice.

Kupusnjače ne volimo kuhati jer izazivaju neugodan miris prilikom pripreme. Razlog tome je velik sadržaj sumporom bogatih spojeva – tzv. sulforana. Međutim, griješimo ako te namirnice redovito ne uvrstimo u naše jelovnike jer su svi ti spojevi izuzetno korisni i dokazano im je povoljno djelovanje na stanice sluzokože crijeva i na jačanje imunološkog odgovora. Osim toga, posjeduju određeno antiparazitsko djelovanje, što je izuzetno važno kod prehrane djece vrtićke i školske dobi. U kupusnjače spadaju kupus, kelj, raštika, broskva, prokulice, cvjetača ili karfiol.

Loj je masno tkivo životinjskog podrijetla koje se sastoji od 99% masti. Mast je otopljeni loj i ista je po sastavu kao loj. Budući da se radi o namirnicama koje su sastavljene od zasićenih masnih kiselina, najbolje je ako ih u prehrani koriste osobe koje se bave intenzivnom sportskom aktivnošću ili pak radnici koji obavljaju teške fizičke poslove. Zbog visokog sadržaja zasićenih masnih kiselina teško se probavljaju i bolje je u prehrani zamijeniti ove namirnice biljnim uljima.

Vrijedan su izvor ugljikohidrata, bjelančevina biljnog porijekla i biljnih vlakana. Najviše se od mahunarka koristi grah i soja, ali su i sve ostale biljke iz ove skupine prave male riznice nutritivno vrijednih elemenata.

Grah (Phaseolus vulgaris) sadrži oko 25% bjelančevina. Uz to sadrži veliku količinu minerala u optimalnom odnosu. Taj odnos osigurava pravilnu i djelotvornu resorpciju putem crijeva. Povoljniji je omjer natrij/kalij, te kalcij/fosfor kod graha u usporedbi s mesom. Grah je dobar izvor magnezija.

Grašak (Pisum sativum) je jednogodišnja biljka velike hranjive vrijednosti i prijatna okusa. Bogat je bjelančevinama, mineralima i vitaminima. Po sastavu nutritivnih komponenti međusobno se razlikuju zrelo i "zeleno" zrno graška. U zelenom zrnu graška ima 6,7% bjelančevina, 17,1% ugljikohidrata, 0,4% biljnih ulja i 0,9% minerala, od kojih najviše kalcija i željeza. to je niskokalorična namirnica koja daje svega 80 kcal (340 kJ) po 100 g. Od vitamina u zelenom grašku ima najviše vitamina C, B-skupine i karotena (provitamina A).

Bob (Vicia faba) predstavlja, za razliku od graha koji je dovezen iz Novog svijeta u 16. stoljeću, prastaru namirnicu na ovom području. Bob je posebna namirnica po svom sadržaju bjelančevina. Po biološkoj vrijednosti bjelančevina među biljkama bob zauzima visoko treće mjesto (ispred njega su samo kikiriki i soja). Budući da se kikiriki u nas ne uzgaja, ostaje činjenica da bob kao namirnica ipak nije dovoljno iskorišten u našoj prehrani u odnosu na svoju nutritivnu vrijednost. Bob uz ostalo sadrži još i lecitin, spoj važan za izgradnju membrana naročito živčanih stanica. Sadrži mnogo vitamina B-skupine, i fosfora i željeza. Na žalost, se ni soja ni bob ne uzgajaju u nas u onoj mjeri koliko bi trebali.

Leća (Lens esculenta) je kalorična mahunarka (100 g daje 338 kcal ili 1420 kJ). Može sadržavati i do 35% bjelančevina, ovisno o sušenju i podneblju u kojem raste. Taj je postotak bjelančevina viši nego u mesu, pa se može primijeniti kao zamjena za meso u pojedinim obrocima. Leća se uz sadržaj provitamina A, vitamina B-skupine i pojedinih minerala naročito ističe u sadržaju željeza, pa se stoga preporučuje u prehrani u stanjima deficita tog elementa.

Slanutak (Cicer arietinum) je mahunasta bjelančevinasta biljka i visokovrijedna namirnica za prehranu ljudi. Osušeno zrno ima 17,4-23,2% bjelančevina, 53,5-63,6% ugljikohidrata, 4,1-5,5% ulja, oko 5% celuloze i 3% minerala. Kao i bob, slanutak se u pojedinim krajevima koristi kao nadomjestak za kavu.

Soja (lat. Glycine hispida, Glycine maxima) sadrži 34,1% proteina, 17,7% lipida (od toga su čak 85% zastupljene nezasićene masne kiseline), te 33,5% ugljikohidrata. Sojini su proteini iskoristivi kao i proteini mesa, mlijeka i bjelanjka i to je veliki izuzetak u biljnom svijetu. Lipidi soje, odnosno sojino ulje vrlo je probavljiva namirnica (gotovo 95%), a ugljikohidrati sadržani u soji (većinom granični dekstrini), ne utječu na povećanje glukoze u krvi i na dodatno lučenje inzulina. Stoga se soja uvelike preporučuje u prehrani dijabetičara.

Maslac se sastoji se od 82% masti u kojoj su otopljeni vrijedni vitamini. U vodenom dijelu nalaze se otopljeni proteini, vitamini topivi u vodi i mliječni šećer - laktoza. Budući da nutritivna i dijetološka vrijednost "vodenog" dijela ove namirnice nije upitna, rasprava o maslacu vodi nas stoga prema njegovom dijelu koji se sastoji od masti, jesmo li za ili protiv ove namirnice? Jesmo li za masti biljnog ili životinjskog podrijetla. Maslac je u potpunosti životinjskog podrijetla.

U sastav maslaca ulaze masne kiseline koje su po svom sastavu srednje ili kratkolančane i ulaze direktno u cirkulaciju preko vene portae. Osobito je važna namirnica u djetinjstvu i tijekom rasta i razvoja mladog organizma, ali sa sigurnošću ćemo za vrlo kratko vrijeme moći istaći da je bolja namirnica za SVE uzraste od umjetno dobivenog margarina.
Masne kiseline sadržane u maslacu jednako su tako dobro i tolerirane od svih onih osoba koji pate od loše probave masti.

Maslac je relativno jednostavno i lako razgradiva namirnica. Masti koje ulaze u satav ove namirnice predstavljaju zasićene masne kiseline i postoji veliki dio njih koje su jednostruko nezasićene masne kiseline. Važno je napomenuti da zahvaljujući ovom sastavu maslac relativno lako podnosi oksidacijske procese koji nastaju zagrijavanjem tako da se uspješno koristi u pripremi jela i ne mijenja svoj stupanj razgradnje u probavnom traktu čak i ako je kuhan ili zagrijavan s ostalim sastojcima u jelu.

Ne treba skrivati, maslac je jako kalorična namirnica (10 dkg ima 758 kcal). U sastavu ulaze još i tvari kao kolesterol (250 mg/100 g), ali mala količina tzv. trans-nezasićenih masnih kiselina (4-8 g/100 g) predstavlja jako vrijedan doprinos ove namirnice u našoj svakodnevnoj prehrani.

Mekinje su ljuske žitarica koje nastaju kao produkt kod mljevenja žitarica. Najbolje su i najpoznatije pšenične, ražene, ječmene, a manje se upotrebljavaju kukuruzne mekinje. Studija objavljena u časopisu American Journal of Clinical Nutrition pokazuje da povećani unos integralnih žitarica, osobito mekinja može smanjiti učestalost pojave uvećanog krvnog tlaka, hipertenzije kod muškaraca srednje životne dobi. Mekinje mogu djelovati kao antikancerogene jer ubrzavaju metabolizam i eliminaciju hormona estrogena, poznatog kao pokretača razvoja raka dojke. Preporučuju se radi osiguravanja normalne probave, održavanja normalne peristaltike crijeva, kod dijabetesa, kod uvećanog kolesterola u serumu i posebno kod bolesti srca i krvnih žila jer djeluju na sniženje krvnog tlaka. Mekinje se ne preporučuju u prehrani osoba koje imaju kolitise, divertikuloze crijeva jer mogu izazvati zapletaj crijeva.

Ocat poznajemo kao začin jelima, a nadasve se primjenjuje u oplemenjivanju okusa salata pripremljenih od sirovog povrća. Brojne svjetske kuhinje koriste ocat kao dodatak gotovim jelima, spravljenim s manjom količinom masti, odnosno ulja i soli. ocat ima to svojstvo da daje stanoviti originalni okus i dijetalnim obrocima, bez opasnosti pojave neželjenih posljedica. Ocat koji se u kulinarstvu svakodnevno upotrebljava, otopina je octene kiseline. Obično je koncentracija octene kiseline 50 g na litru otopine. Češće se koncentracija u ovom slučaju izražava u obliku postotaka, pa se nerijetko govori da je kuhinjski ocat 5-6%-tna otopina octene kiseline. Octena kiselina je slaba organska kiselina koja i daje ovoj namirnici karakterističan kiseli okus. Ocat se proizvodi vrenjem vina ili nekih drugih alkoholnih napitaka. Pojedini mikroorganizmi odgovorni su za zakiseljavanje ili acidifikaciju i pretvaraju etilni alkohol u octenu kiselinu. U prvom redu je za taj proces najvažnija bakterija iz roda Bacillus, poznata pod nazivom B. acetobacter. Ova bakterija raste i razmnožava se uz prisustvo kisika i malih količina alkohola, te svojim metabolizmom potiče stvaranje octene kiseline iz alkohola. Samo je vrlo rijetko zabilježena nepodnošljivost octa kao namirnice u ljudi koji su skloni alergijama izazvanim kvascima ili fermentiranim proizvodima. Karakteristični simptomi koji se u tom slučaju javljaju jesu glavobolja i urtikarija. Upotreba octa seže u daleku prošlost Ocat se spominje i u Bibliji, a stari su ga Grci i Rimljani koristili i kao začin i kao napitak za čišćenje organizma. Sama zadaća octa nije isključivo ta da obogati okus raznih salata, već se ocat široko primjenjuje u postupku konzerviranja brojnih namirnica, u prvom redu raznovrsnog povrća. U primorskoj se kuhinji ocat stoljećima koristi za pripremu raznovrsnih marinada, svojevrsnih jela koja se dugo mogu održati svježima. Dakako, primjena octa kao konzervansa danas je mnogo manja nego nekada, kada se nisu poznavale tehnike sterilizacije, pasterizacije i dubokog zamrzavanja namirnica. Poznata je činjenica sa se bakteriostatski učinak octa može povećati uvećanjem udjela octene kiseline u finalnoj otopini.

Raznovrsne boje i okusi octa ovise o osobinama polazne tvari od koje "kreće" proizvodnja octa. vinski ocat, dobiven fermentacijom crnog ili bijelog vina napoznatiji je i najviše se primjenjuje u svakodnevnoj pripremi jela. Postoje pojedine vrste octa koje su izuzetno cijenjene jer se dobivaju iz vrhunskih, specijalnih vrsta vina. ocat dobiven od biranih sorti čuvenih španjolskih vina, poznat pod nazivom i "sherry-ocat" postiže visoke cijene na tržištu. Jako je cijenjen i ocat dobiven od nadaleko poznatog pjenušca Champagne, jer posjeduje jedinstveni aromatični miris, a okus mu je slatko-kiselkast. Među kvalitetnim vrstama octa koje su relativno lako dostupne i u našim prodavaonicama spada ocat iz Modene, poznat pod nazivom Aceto balsamico di Modena. Manje se koristi ocat dobiven oksidacijom raznih voćnih sokova, mada je njegov okus ugodno slatko-kiselkast, te ocat dobiven vrenjem ječmenog slada. U Kini i Japanu koristi se rižin ocat, a danas se naširoko popularizira jabučni ocat.
Postoje i specijalne vrste vinskog octa koji se proizvodi uz dodatak posebnih aromatičnih i ljekovitih biljaka. Najčešće se u tu svrhu koriste kozalac (lat. Artemisia dracunculus), divlji komorač i ružmarin. proizvode se još i posebne vrste pikantnog octa u koje se dodaje crni ili zeleni papar ili pak ekstrakti limuna.

Istine i zablude oko jabučnog octa

Veličanje jabučnog octa kao namirnice koja posjeduje ljekovito djelovanje nikada nije ozbiljnije znanstveno dokazano. Jabučni se ocat dobiva vrenjem jabučnog soka pri čemu uvelike treba paziti da se radi o jabukama iz biološkog uzgoja koje su rasle bez dodataka pesticida. Poznato je da se napitak pripremljen od nekoliko žličica jabučnog octa, uz dodatak meda i mlake vode smatra "eliksirom" mladosti i kreposti. Nažalost, kao što je već spomenuto ozbiljnije studije o upotrebi ove vrste octa nisu do danas provedene. Nadalje, mišljenje da dvije žličice jabučnog octa razrijeđene u mlakoj vodi i popite natašte, uspješno "tope" suvišne kilograme nema čvrste struče osnove. Međutim, mnogi koji se bave liječenjem ljekovitim biljem smatraju da je jabučni ocat uspješno sredstvo u borbi protiv artritisa, da stimulira stvaranje žuči, da može zaustaviti proljev, suzbiti gastrointestinalne infekcije i da liječi sindrom kronične premorenosti.

Najvrjedniji ocat

Mirisni aceto balsamico, tamnosmeđe boje, nastaje vrenjem crnog vina iz područja Modene, stavlja se u prikladne boce tek nakon što je prošao proces "starenja" u trajanju od 15-50 godina! Tijekom tog razdoblja barem 10 godina treba takav ocat provesti u pravim drvenim bačvama da bi na kraju postigao karakterističan okus i miris. Cijena takvog octa nije mala, ali budući da se sada može naći i u našim trgovinama isplati se uložiti i probati ovaj jedinstveni okus koji će salatu pretvoriti u pravu delikatesu.

Salata (Lactuca sativa) - najčešće se na našim tržnicama mogu naći četiri "oblika" ovog povrća, a to su: salata glavatica zvana putarica, hruskava salata zvana kristalka, lisnata salata za rezanje i ona druga lisnata salata za branje. Najveći dio salate (95%) čini voda, ali preostalu količinu od oko 5% čini čitav niz dragocjenih vitamina i minerala i polisaharid celuloza.

Od vitamina salata sadrži vitamin C, vitamine B-skupine, provitamin vitamina A i malo vitamina E. Minerali prisutni u salati jesu: kalcij i željezo u najvećim količinama, ali ona obiluje mnoštvom oligoelemenata važnih za svakodnevnu regulaciju brojnih tjelesnih zadaća. Potrebno je spomenuti: magnezij, jod, mangan, silicij, bakar, kobalt i nikal.

Bijeli sok koji poput mlijeka salata izlučuje na mjestima zarezivanja, naziva se laktukarij. Taj sok najvrjedniji je sastojak salate poznat još od grčkih vremena. Osnovno djelovanje ovog sastojka odnosi se na njegovu smirujuću (sedativnu) aktivnost. On može ublažiti bol, napetost i otkloniti nesanicu.

Zbog velikog sadržaja celuloze (koja čini biljna vlakna u salati) moguće je da pojedine osobe ne mogu konzumirati tu namirnicu. Preporuča se u tim slučajevima popirjati salatu sasvim lagano na maslinovom ulju ili margarinu, time se povećava njezina probavljivost, a ostaju sačuvani svi sastojci uz djelomični gubitak vitamina C.

Saharoza ili stolni šećer može biti i opasna namirnica ako se koristi u prekomjernim količinama. Najbolje je upotrebu tog šećera u svakodnevnoj prehrani svesti na minimum. Naš organizam u biokemijskom smislu nije prilagođen na ogromne količine saharoze koje svakodnevno konzumiramo. Najopasnije je to što često nismo svjesni da konzumiramo stolni šećer jer je on "skriven" u nekom proizvodu. Ti se slatki proizvodi inače vrlo lako jedu, pa je to jedan od razloga zašto se lako pretjeruje s kolačima, kremama, bombonima i ostalim slasticama.
Sav suvišan šećer koji se u našem organizmu ne iskoristi u obliku energije pretvorit će se u rezervnu mast, ali upravo u onu koja je dogovorna za nastanak brojnih degenerativnih bolesti. Prekomjerno uživanje šećera osim što dovodi do gojaznosti, može uzrokovati oštećenje žlijezde gušterače, pa uz utjecaj stresa i nasljednih čimbenika dolazi do pojave dijabetesa ili šećerne bolesti. Nadalje, takav nezdravi način prehrane kroz duže vremensko razdoblje dovodi do oštećenja krvnih žila i pojave ateroskleroze.
Šećer daje energiju ako ga potrošimo, a ako ne, stvara masne naslage u našem organizmu na vrlo osjetljivim i opasnim mjestima. On je isključivo potrošač vitaminskih i mineralnih zaliha organizma. Posebno se za metabolizam šećera troše vitamini B-skupine.
Smeđi šećer je po kemijskom sastavu isti kao i bijeli, stolni šećer. Prednost smeđeg šećera je u tome što ne izaziva dodatnu fermentaciju u crijevima. Poželjno je stoga uvijek umjesto bijelog, koristiti smeđi šećer ako ga već moramo upotrijebiti, primjerice za spremanje kolača.

Sušeno voće se kao pojam uglavnom odnosi na sušene šljive, smokve, jabuke, marelice, banane, grožđice, ali ono obuhvaća i egzotično voće poput papaje, ananasa, manga… Vrlo često zaboravljamo u svakodnevnoj prehrani na sušeno voće čija sezona traje cijele godine. Obilje plodova se pored raznih metoda konzerviranja pretvara sušenjem u visokovrijedne namirnice koje mogu zamijeniti međuobroke, čak i cijele obroke ili se mogu dodati u pojedine obroke, primjerice mogu obogatiti doručak ili predstavljati desert. Sušeno voće ima nekoliko puta veću energetsku vrijednost od svježeg voća, što znači da je znatno kaloričnije. Međutim, upravo zbog toga što je velikim djelom oslobođeno od vode, predstavlja pravi rudnik visokovrijednih minerala i pojedinih vitamina, posebice vitamina B-skupine i pojedinih pigmenata koji mu daju boju, a imaju povoljno farmakološko djelovanje na organizam. Uz to zbog sadržaja balastnih tvari i u vodi topivih biljnih vlakana, preporuča se za normaliziranje probave, sniženje tlaka, smanjenje vrijednosti lipida u serumu i kod hiperkolesterolemije.

Najpoznatije gazirano piće, nakon gazirane vode, je gazirana tamnosmeđa slatka tekućina na bazi kole. Takva pića nemaju nikakav značajan nutritivni doprinos, ali sadrže jako puno šećera. U limenci od 0,33 litre možemo naći oko sedam malih žličica šećera. Jednako su tako slatki i neki sokovi dobiveni od voćnih koncentrata. Sve to direktno ugrožava dobru liniju, ali ponekad su takva pića poželjna jer u sebi sadrže i kofein koji nas održava budnima, a pomoću plina sadržanog u malim pjenušavim balončićima, ugljičnog dioksida, na neki način "toniziraju i dezinficiraju" probavni trakt. U više navrata vidljiva je bila preporuka konzumacije takvih pića kada se jede konzervirana hrana (suzbijaju nastanak kancerogenih spojeva nitrozoamina, koji mogu nastati iz konzervansa natrijevog nitrita) i kao sredstvo za brže otklanjanje mamurluka.

Drugu grupu čine gazirani bezalkoholni napici na bazi voća i voćnih sokova. Vrlo su slični gorenavedenim napicima na bazi kole, sadrže gaziranu mineralnu vodu, šećer i vrlo malo voćnog soka. Stoga su i ovi napici vrlo niske nutritivne vrijednosti, ali osvježavaju i mogu se davati djeci jer ne sadrže kofein.

Ovo jelo mogu koristiti barem jednom tjedno zaposlene žene kada pripremaju obroke za svoju obitelj unaprijed. Soja ne gubi svoj okus stajanjem, a može se lagano zagrijati u mikrovalnoj pećnici i drugi dan.

Sastojci (za 6 osoba)

• sušeni sojini medaljoni, 12 komada
• krušne mrvice, 60 grama
• sol
• papar
• maslinovo ulje

Priprema jela

U jednu litru kipuće vode stavimo jednu veliku žlicu soli i u tom kuhamo medaljone 15 minuta. Nakon toga medaljone izvadimo, ocijedimo i istisnemo suvišak vode. Ostavimo ih da se ohlade, a nakon toga uvaljamo ih u grubo samljevene krušne mrvice i naglo prepržimo na malo maslinovog ulja.

Analiza jela

Ovako pripremljena soja zapravo predstavlja idealno glavno jelo uz već spomenutu juhu i prilog. Ovim jelom dobivamo malo kalorija (približno 90 kcal po osobi) a unosimo 40% bjelančevina biljnog podrijetla, 40% ugljikohidrata, 20% visokokvalitetnih masti, iz soje i maslinova ulja.

Osim što je soja jedina namirnica biljnog podrijetla koja sadrži esencijalne aminokiseline (to su one koje su neophodne za normalni rad našeg organizma, a ne mogu se stvoriti u njemu), soja je fantastičan izvor tvari koje djeluju povoljno na naš organizam, a nazivamo ih fitoestrogeni. Osim što su korisni u menopauzi, čini se prema posljednjim istraživanjima da su jako učinkoviti kao pomoćna sredstva u liječenju depresije.

Bakalar je fantastična riba, koja osim jedinstvenog okusa posjeduje i jedinstvenu mogućnost duže pohrane u obliku sušenog bakalara. Ovo jelo može se spremati cijele godine, a ne samo za Badnjak.

Sastojci (za 4 osobe)

• smrznuti file bakalara, 600 g
• 400-500 g krumpira
• češnjak
• peršin
• 1 dl vina
• 1 dl maslinova ulja
• 1 žličica krupne morske soli, malo papra
• 2-3 lovorova list
• svježi ili sušeni ružmarin

Priprema jela

Na zagrijano maslinovo ulje dodajte odmrznuti bakalar razrezan na manje komade. Popržite, dolijte vino, ½ L vode i dodajte narezani krumpir, lovorov list, ružmarin, sol i malo papra. Kuhajte oko pola sata dok krumpir ne postane mekan. Mora biti tekuće, jede se sa žlicom.

Orada je kraljica među ribama, a ovo jelo dodatno ističe sve njene vrijednosti i upotrebljivost orade u obliku dimljene ribe.

Sastojci (za 4 osobe)

• 4 krumpira
• 4 filea (čistog mesa bez kože i kosti) dimljene orade

Za umak:

• 10 listića peršina
• 2 režnja češnjaka
• maslinovo ulje
• sol
• papar

Priprema jela

Obrišite i posolite filee dimljene ribe. Ogulite krumpire i narežite na što tanje ploškice. Na tepsiju poslažite ploškice krumpira jednu preko druge poput crjepova na krovu. Posolite lagano krumpire i na njih stavite ribe. Pokrijte ribu preostalim krumpirom slažući ih na isti način. Umjereno posolite i nakapajte malo maslinova ulja i narežite listiće maslaca. Pecite jedan sat u pećnici zagrijanoj na 150 °C. U međuvremenu oljuštite češnjak i nasjeckajte s peršinom, posolite, popaprite i dodajte malo ulja da dobijete umak koji ponudite uz zgotovljeno jelo.