Anksiozni poremećaji u adolescenata

Anksioznost, što je to?

Anksioznost možemo opisati kao strah, strepnju, osjećaj nelagode, tenziju ili napetost. Na anksioznost možemo gledati iz više različitih perspektiva. Ona može biti svrsishodna, funkcionalna, u situacijama kada nam daje znak da trebamo obratiti pažnju na nešto ili nas pak upozorava na određene opasnosti. Anksioznost može biti pozitivna ako usmjerava našu pažnju i koncentraciju, naše tjelesne kapacitete na neki zadatak. Evolucijski, možemo reći da je anksioznost usko vezana uz nagon za preživljavanje, jer je čovjeka oprez i strah od nepoznatog često "spašavao".

No, što ako se bojimo i kada nema "opasnosti"? Što ako nas strahovi od nepoznatog, neuspjeha, bolesti, smrti.. paraliziraju i ograničavaju u našim životnim ulogama, svakodnevnim funkcijama? Takva anksioznost više nije svrsishodna, poželjna, obrambena, na način adekvatnog nošenja sa stresorima, već tada govorimo o patološkoj anksioznosti. Takva, patološka anksioznost je razlog za traženje stručne pomoći, te koliko god neobično bilo, nije rezervirana samo za odraslu populaciju , već često, puno češće nego to pretpostavljamo, predstavlja problem i djeci.

Otkud strahovi kod djece

Uobičajen, "normalan razvoj", očekivano u sebi sadrži i neke strahove, koje ne samo da očekujemo, već i pretpostavljamo ili prepoznajemo vrstu strahova tipičnu za neku dob. Tako se mala djeca često boje glasnih zvukova, grubih glasova, nepoznatih osoba, kasnije mraka, čudovišta, otvorenih ormara..

Svi koji su nekad ostavljali dijete po prvi put u vrtiću, školi, novoj sredini, upoznali su što znači strah od odvajanja ili separacijska anksioznost. Nešto kasnije ih je više strah povreda, ozljeda, zaraza, nečistoće.. mnogi su proživjeli „strah od bijelih kuta doktora“ ili pak recentno "zaraze od korone".. što bi bio prototip strahova od bolesti i smrti.  U tinejdžerskoj dobi ti strahovi više idu prema strahovima od neprihvaćanja, srama, nesigurnosti oko vlastitog izgleda, a javljaju se i neke specifične fobije koje su inače prisutne i kod odraslih, kao npr. strah od visine, od zatvorenog prostora ili pak velikih otvorenih prostora ili pak mase ljudi.. tad govorimo o klaustrofobiji ili pak agorafobiji, s panikom ili bez nje.

Socijalna anksioznost

Danas se posebno govori o porastu socijalne anksioznosti, što možda posebnu važnost zadobiva u vremenu u kojem živimo, a to je vrijeme digitalne tehnologije, online prijateljstava, virtualnih druženja, društvenih mreža "na kojima" je naš život vidljiv svima i koliko je dobar važemo ne vlastitim zadovoljstvom, već komentarima, "lajkovima". Važno je što misle "drugi", "većina".  Život u kojem je sve manje kontakta uživo i sve manje dodira, pretvara "ljudski dodir" i "interakciju",  od nečeg uobičajenog i poznatog u zonu nepoznatog, a to znači potencijalno opasnog.

Ne učimo se strpljenju, empatiji, altruizmu. Želimo sve odmah i sad, nismo u stanju čekati na plodove truda. U takvom okolišu odrastanja, u kojem su naši tinejdžeri sami u "džungli virtualnih bespuća" dešavaju se najveći strahovi, strahovi koji ne tako rijetko završavaju depresivnim stanjima, izgladnjivanjima ili prejedanjima, samoozlijeđivanjima, suicidalnim mislima. Još uvijek nam je blisko razdoblje "karantena", online školovanja, kada su "htjeli ne htjeli" takvi klinci bili prinuđeni na još manje druženja s vršnjacima, i na još više izolacije i usamljenosti. Neki od njih pate od sveopće generalizirane anksioznosti, straha od svega, kada su hipersenzibilni i na najmanje sitnice, bez mogućnosti opuštanja, opterećeni iščekivanjima.

Adolescencija i njene specifičnosti

"Ja, adlescent"

Imamo svijet u kojem nas čeka nepoznato, nepredvidivo, nešto što nismo "vježbali"  i nešto nad čim nemamo gotovo nikakve kontrole. Koji osjećaj je najlogičniji u takvoj situaciji? Strah, panika. Strah da si ružan, da se nećeš svidjeti, sram da svi vide kako si čudan, bespomoćnost da sebi pomogneš, nemogućnost da se razumiješ, panika od toga da "svi to vide" i da će ti se smijati.. potreba da se vežeš uz neke "poznate" rituale, stvari, rutine.. da bar malo učiniš sebi svijet sigurnijim, predvidljivijim..

Ponekad ta potreba da se obraniš predvidljivim obrascima uvodi u opsesivno kompulzivne obrasce, kada se ne možeš oteti stalnim brigama i mislima pa pokušavaš pomoći sebi radnjama.. Nekad iste pomognu a nekad ne.. Ne možeš se previše osloniti na roditelje, jer ili previše rade, ili su na neki način "odsutni", ako uopće imaš sreće da su tu. Nije popularno tražiti pomoć od roditelja, jer to je tako ne-cool, i tako ti stalno govore da se "s tobom nešto dešava", više se ne povjeravaš, ne pričaš o sebi, više te ne prepoznaju.. U situacijama javnih nastupa, ispita, zamuckuješ, blokiraš se, paralizira te ispitna anksioznost. Škola postaje izvor dodatnih frustracija. Škola, jedan od dva svijeta u kojem postojimo.

Zapravo, jedan od glavnih zadataka adolescencije je osamostaljivanje od roditelja, izgradnja vlastitog identiteta i prihvaćanje vlastite seksualnosti, svog tijela.. tijela od kojeg bježimo jer u virtualnom svijetu sve je cyber space.. u tom prostoru granice roda, spola, postaju fluidne, pa tako imamo i šansu za još lakšu disperziju identiteta koji se tek formira.. roditeljski stil modernog doba je stil s puno više zaštićivanja, svijet manje oštrih granica, liberalnijeg odgoja, u kojem je teže osjetiti gdje su naše točke razdvajanja i tko sam ja a tko si ti...što je nužno za procese identifikacije i diferencijacije, bez čega nema jasnog osjećaja sebe.

Utjecaj trendova

Napredak tehnologije danas je tako brz da ga roditelji teško mogu pratiti, a njihova detronizacija ide daleko ranije i strmoglavije iako su današnja djeca i adolescenti puno fragilniji i usamljeniji te im roditelji trebaju. Njihov ego nije imao mrežu svakodnevnih ljudskih kontakata, svakodnevnih vježbanja u stvarnom, plastičnom miljeu koji čini bazu budućih osoba. Njihova kuća nije od onog praščića koji gradi kamenom ili ciglom, jer ljepilo građevnog materijala nije cyber svijet.

Ni biologija ne pomaže. Mozak adolescenta nema dobrih kočnica niti može brzo reflektirati, emocije pršte bez kontrole te su reakcije plod impulzivnosti, radnje idu prije "pameti". Često adolescent ni ne zna "što mu se desilo" jer jezik emocija često je strani jezik koji nemaju unutar školskog kurikuluma i nemaju rječnik za prevođenje i razumijevanje vlastitih stanja kojima su nekad preplavljeni

Svijet u kojem žive današnji adolescenti je svijet koji nudi puno narcizma i težnje perfekciji jer uvijek se imamo "s kim usporediti", a i moguće je mijenjati svoje tijelo prema željama, gdje nam je kraj?? Kako nakon svega ovoga prestati funkcionirati po načelima ugode i uvažiti načela odraslosti, kada svijet više nije igra i zabava, već je odgovornost i dosljednost put koji je pred nama. Djeluje lakše okrenuti se i pobjeći.. Nekad je i bijeg u poremećaj bijeg od odgovornosti i odraslosti, znak da se još kolebamo, da nismo spremni. Ne samo kod adolescenata.

Anksiozni poremećaji u adolescenata danas - epidemija ili ne

Anksiozni poremećaji su najčešći mentalni poremećaji u adolescenata. Često nisu samostalni već u pratnji nekog drugog poremećaja, obično nije samo jedan tip anksioznosti u pitanju, već ih je prisutno više. Češći su kod djevojčica. Nastaju kao produkt više faktora, od nasljeđa, razvojne okoline, psiholoških, socijalnih čimbenika. Nije svaka anksioznost ujedno i poremećaj, da bi mogli govoriti o anksioznom poremećaju potrebno je da anksioznost prelazi okvire razvojno očekivane, te da ometa normalno funkcioniranje adolescenta, dovoljno dugo vremena, što se procjenjuje prema aktualnim stručnim smjernicama, koje su definirane za svaki tip poremećaja. Trendovi unazad više godina pokazuju porast problema iz područja mentalnog zdravlja uopće te porast potrebe za postupcima i intervencijama vezano uz mentalno zdravlje. Vrijeme u kojem živimo nameće visoka očekivanja od današnje djece i adolescenata a smanjeni opseg i kvalitetu vremena koje provode uživo s okolinom.

Na svjetskoj razini se bilježi porast potražnje za intervencijama vezano uz mentalno zdravlje.

Važno je znati da se 50% svih problema iz kruga mentalnog zdravlja otkriva u dobi od 14.godina, a 75% svih psihičkih poremećaja koji će se uopće ikad liječiti u dobi do 24.godine. Podaci Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) inače (iz perioda prije pandemije) govore o pojavnosti mentalnih poremećaja na razini 10% djece u dobi do 16 godina, ponajviše iz kruga anksiozno depresivnih smetnji, danas su te brojke na razini 20-25 % , pa čak i do 30%, ovisno o istraživanjima. Inače su najviše su pogođeni stariji adolescenti i djevojčice, u dobi oko 15 godina,  vrijeme javljanja prvih psihičkih smetnji koje traže stručnu pomoć je sve ranija, u dobi 11, 12 godina pa i ranije. Od poteškoća prevladavaju anksiozno depresivne smetnje, suicidalnost i samoozlijeđivanje, poteškoće koncentracije, pad motivacije, poremećaji prehrane, a bilježi se na svjetskoj razini trend porasta zlouporabe psihoaktivnih supstanci kao i porast nasilnog ponašanja. 

NPS-HR-NP-00098