Imam 20 godina i prije otprilike mjesec dana počeo mi se javljati veliki problem, pa sam se (uz pomoć roditelja) obratila svojoj liječnici obiteljske medicine. Ona je ustanovila da imam simptome depresije, a od drugih simptoma javljali su mi se napadaji drhtanja ruku i nogu, kočenje mišića, panični ispadi i nesanica. To sam ponajprije pokušala riješiti sama sa sobom i sa roditeljima, a kasnije i pomoću tableta alprazolama. Sada sam nekako sve to uspjela prebroditi, ali i dalje mi je ostao jedan veliki problem: kako se riješiti panike. Naime, imam strah doslovno od svega - od najobičniji obaveza, npr. vožnje u automobilu. Tada imam osjećaj gubitka zraka kao da ću se ugušiti, a slično mi se događa i prilikom najobičnijeg odlaska do trgovine. Najviše pak počnem paničariti kad si postavim neka osnovna pitanja o životu, npr. kako smo mi ljudi uopće nastali. Što se to sa mnom događa? odgovor

Prema terapiji trebala bih uzimati Luxetu od 50 miligrama i alprazolam od 0,25 miligrama po potrebi. Svaki dan popijem samo polovinu doze alprazolama od 0,25 jer me strah da ću se naviknuti na njega i da se neću moći odviknuti. Osim toga, budući da sam u vezi, bojim se da će djetetu sve to škoditi ako ostanem trudna. Čitam da se puno ljudi navikne na alprazolam, a budući da ne mogu bez njega, uhvati me strah da će takva situacija biti i sa mnom. Pokušavam ga uzimati samo kad me uhvati jaka vrtoglavica i ošamućenost i kad osjetim da bez njega ne mogu. odgovor

Moja majka uskoro će navršiti 56 godina. Trenutačno se nalazi u psihijatrijskoj bolnici nakon 4 ili 5 pokušaja samoubojstva, s time da su se dva dogodila unatrag nekoliko mjeseci, a preostali za koje znam u rasponu od kojih dvadesetak godina (a možda ih je bilo i više). Od 1997. do 2008. godine bila je hospitalizirana 4 puta, liječila se kod psihijatra, ali je terapiju samoinicijativno prekidala i lijekove miješala s alkoholom. Cijelu svoju mladost sam je čuvala i strepila za nju, jer je svakodnevno govorila da ne vrijedi živjeti, da ništa nema smisla, crtala grobove, davala upute gdje i kako je pokopati (ja sam tada imala 13, a sestra tek 8 godina). S druge strane je sestru i mene, kao i čitavu obitelj konstantno emocionalno ucjenjivala, stvarala drame i kreirala pravi pakao iako je bila u urednom obiteljskom i egzistencijalnom okruženju. Otjerala je sve prijatelje i poznanike, jer su prema njenom mišljenju svi bili glupi. Njezini pokušaju suicida su sve gori po načinu izvršenja, postaje opasna i za druge jer je ranvnodušna prema svemu te se počinjem bojati za svoju djecu i svoj zdravlje. Stalno laže, izvrće obične činjenice i emocionalno je hladna, iako plače ko mila godina. Prema navodima liječnika, osim depresije, dijagnosticiran je poremećaj osobnosti. Od zadnjeg strašnog pokušaja nisam je željela više vidjeti. Osjećam gađenje i prolazi me jeza. S druge pak strane, grize me savjest i ne znam kako da joj pomognem, jer učestali razgovori i svakodnevni kontakti do sada nisu urodili plodom. Samo njenim vrijeđanjem i boli. Kako se postaviti prema takvom bolesniku, za kojeg je prognoza liječnika u 99% slučajeva loša? Kako se postaviti, što učiniti, a da uspijem sačuvati vlastito psihičko zdravlje? Na koji način komunicirati? Napominjem da njen suprug redovito odlazi u posjetu. odgovor

Imam 33 godine i u mojoj obitelji ima oboljelih od depresije. Molio bih vas da mi odgovorite moja pitanja. Već otprilike deset godina se liječim od depresivno-anksioznog poremećaja, što mi je i službena dijagnoza. Isprobao sam sve antidepresive, i neke lijekove iz grupe antipsihotika (Prazine, risperidon, olanzapin). Od antipsihotika se jako debljam pa sam ih morao prekinuti. Naime, na raspoloženje su mi djelovali jako dobro, ali nažalost, ta nuspojava mi ne dopušta mi daljnu upotrebu jer ne znam na što bih ličio da ih nastavim uzimati, budući da za vrijeme njihovog uzimanja nikako ne mogu kontrolirati apetit. Antidepresivi uglavnom pokazuju slično djelovanje, dakle dovode do poboljšanja, makar mi se čini ne do kraja jer, unatoč tome što funkcioniram, imam dosta loših dana. Kao veliki problem ostaje anksioznost, koja je konstantno izražena. Sedativni antidepresivi kod mene izazivaju dosta izraženu potrebu za snom, kao i debljanje. Kada sam pokušao prekinuti upotrebu lijekova, nisam mogao ujutro ustati iz kreveta, i ne mogu funkcionirati uopće. Trenutno uzimam fluoksetin od 40 mg i Velafax od 150 mg. Pod tom terapijom sam relativno dobrog raspoloženja, ali anksioznost i dalje ostaje dosta izražena. Bilo koji benzodiazepin to donekle suzbija, ali ih zbog straha od ovisnosti ne uzimam redovito, nego samo kada ne mogu izdržati tu anksioznost koju osjećam. Išao sam godinama na psihoterapiju, no bez rezultata i nekog pomaka. Moj psihijatar više ne zna što bi mi drugo, osim ovoga što već uzimam, uveo u terapiju (budući da sam gotovo sve isprobao). Kaže da je anksioznost dio moje depresivne bolesti, ali niti jedan antidepresiv mi je ne smanjuje, osim sedativnih antidepresiva, ali kao što sam već napomenuo, od njih se jako debljam i previše spavam. Debljanje si ne mogu dopustiti, jer i ovako imam graničnu težinu i dijagnosticiranu hipertenziju koju liječim, ali i steatozu jetre. Ostale fizičke pretrage su u redu, uključujuči i hormone. Zanima me vaše mišljnje u vezi sa svim time i imam još dva konkretna pitanja: 1. Imam li šanse izlječiti se tako da mogu funkcionirati bez lijekova, jer svako smanjenje terapije ili njeno prekidanje dovede do povratka depresivne epizode koje svaki puta budu sve teže? 2. Bih li se navikao na benzodiazepine, ako bih recimo jedan mjesec uzimao alprazolam, drugi dijazepam, treći bromazepan, itd., dakle ako bih mijenjao anksiolitike nakon svakih mjesec do mjesec i pol? Bi li se svejedno stvorila ovisnost? Što mi vi predlažete, i koje je vaše mišljenje, jer ponavljam, probao sam SVE antidepresive koji postoje na našem tržištu, i to u manjim i većim dozama, ali anksioznost ostaje kao perzistirajući problem. odgovor

U šestom mjesecu ove godine bit će jedanaesta godina otkad sam prvi put namjerno povratila. Točno se sjećam datuma, a i povoda - htjela sam biti mršava. Ideju sam dobila iz popularnog časopisa Teena (ili OK-a). I eto, takvo ponašanje traje i dan danas. Ponekad povratim par puta dnevno, a ponekad dva ili tri dana ništa. Nikad ovo nisam nikome rekla, a čudi me da, s obzirom na ožiljke na ruci, to nitko nije primijetio ili pretpostavio. Dolaskom u Zagreb na studij, počela sam intenzivnije piti i par puta tjedno sam zaista u vrlo pijanom stanju. Tada sam saznala za Atkinsonovu dijetu i potpuno izbacila ugljikohidrate iz prehrane. Smršavila sam, samo jednom tjedno sam izazivala povraćanje, i to nedjeljom kad bi se najela puno kruha, krumpira i kolača. Nedugo nakon novootkrivene dijete javila mi se i anksioznost, zbog čega sam pila alprazolam od 0,25 miligrama 3 puta dnevno. Diplomirala sam i vratila se kući, ali nisam pronašla posao. I dalje povraćam, i dalje izbjegavam ugljikohidrate i dalje pijem - ukratko, ubijam se. Često mi se ujutro tresu ruke, trnci mi preplave listove i imam osjećaj da neću moći ustati ni hodati. Taj osjećaj se javi puno intenzivnije kad sam van kuće, kao i kad sam dan prije nešto pila. Čak mi se čini da to stanje i izaziva konzumacija alkohola. Krvna slika mi je u redu, izuzev nešto nižih trombocita unazad godinu dana. Budući da sam "zatočena" na otoku, Internet je moja jedina nada za stupanje u kontakt, zato Vas molim da mi pomognete. Iskreno me zaima što budi sve one nabrojene simptome; bulimija, alkohol, anksioznost, ili je pak anksioznost produkt svega nabrojenog. Znam da sam za sve sama kriva. odgovor

Već tri godine uzimam Anafranil i to jednom na dan u dozi od 25 miligrama. Je li to štetno za organizam? Naime, imam povremene napade panike koji dolaze do izražaja kada moj suprug ode na službeni put. Molim Vas da mi odgovorite smijem li nastaviti s uzimanjem Anafranila, jer mi se čini da bi bez njega napadaji bili svakodnevni, no s druge pak strane, bojim se negativnih utjecaja ovog lijeka na moj organizam. odgovor

Imam 26 godina i moje tegobe su počele prije osam godina. Bila sam najnormalnije biće na svijetu, otvorena, nasmijana i ne pretjerano strašljiva (što inače kažu za osobe podložne paničnom poremećaju). Oko 18. godine života, neposredno nakon gubitka voljene osobe, nesretna kombinacija (u potencijalnom depresivnom stanju) alkohola i marihuane u jednom navratu pokrenula mi je panični poremećaj u svojoj punoj snazi. Nikada do tada nisam mogla zamisliti kako mozak može ići na svoju ruku. Da mi je netko ispričao ja to vjerojatno ne bih mogla shvatiti. Jedan dan ste zdravi, drugi dan ne. Kad bi se to moglo izbrisati iz sjećanja, prvi panični napadaj i što ga je potaklo, resetirati, obrisati datoteke i nastaviti bezbrižno, to bi bilo uistinu odlično (npr. detoksikacija antipsihoticima). Ako kod depresije i paničnog poremećaja pomaže lobotomija, svakako me predbilježite. Inače moja majka pati od istog, tako da je vjerojatno neurološki status u ovom slučaju naslijeđen. Posjetila sam psihijatra koji mi je rekao da nakon proživljenog (zaista mi se tada zaredao niz nesretnih okolnosti) meni ne trebaju nikakvi lijekovi i poslao me kući, s napomenom da je to normalna reakcija na izloženost stresu koji sam doživjela. Naravno, nije bio u pravu. Imala sam napadaje panike, a nisam imala lijeka. Pomagala sam si sama. Sada se osjećam bolje, mogu funkionirati, radim, imam vezu, ali sam ipak ograničena jer imam strah od gubitka kontrole, izbjegavam putovanja, neke fobije su ostale i osjećam se depresivno, a to znam jer me napadaju turobne misli, s tim da povremeno imam nesanicu i povećan umor. Mjerenjem biopotencijala, energetski rad glave mi je uvijek puno veće vrijednosti od ostalih organa. Naglašavam da ipak funkioniram, stisnem zube i kažem si da je to sve proizvod mog mozga koji fiziološki nije u najboljem stanju. Pijem bromazepam već duže vremena, ali samo 1,5 mg ujutro, ponekad svaki drugi dan. Pomaže mi, ali taj lijek smanjuje moždanu aktivnost i meni bi zapravo bilo idealnije da pijem antidepresiv, budući da je moje stanje anksiozno-depresivno. Pokušala sam s lijekom na biljnoj bazi, pokušavajući se na taj način skinuti s bromazepama, no nije mi pomogao. Htjela bih se svakako skinuti s bromazepama jer mi pomaže samo trenutno, a isti problem ostaje i dalje. Zbog toga želim primati terapiju koja je najbolja baš za mene. Želim se potpuno izliječiti. Puno sam čitala, ne mislim da imam duševnu bolest nego je problem očito u mom mozgu. Moj duh je zdrav, pun ljubavi i kreativnosti, ali moji neurotransmiteri su s greškom. Problem je niz mogućih rješenja, a kako sam kreativna po prirodi, ja ću izmisliti rješenje. Duh me snaži, daje mi volju. Htjela bi se liječiti kod pravog stručnjaka, ali ne u svom gradu. Hvala na savjetu i preporuci. odgovor

Molim Vas da mi kažete da li se napadaji panike mogu ikada potpuno izliječiti i koji je njihov utjecaj na eventualnu trudnoću. Naime, ja sam suočena s problemom napadaja panike. Liječnica mi je prepisala alprazolam od 0,25 mg i tek sam ga počela piti. Imam super život i ne mogu dokučiti koji je razlog tih strahova i panika. Želim se svakako toga riješiti; naime, radi toga odgađam trudnoću jer me strah kako ću reagirati, a još više me strah moguće postporođajne depresije. odgovor

Imam 26 godina. Posljednje tri godine sam zbog pojave depresije i opsesivnih misli posjećivala psihijatra koji mi je prepisao antidepresiv - sertralin. Trenutno ne uzimam ništa. Kako u narednom periodu svog života planiram trudnoću, zanima me da li uzimanje takvog lijeka u protekle tri godine može imati kakve negativne posljedice na plod, te može li pojava paničnih napadaja ili depresije u toku trudnoće dovesti do nekih neželjenih posljedica? odgovor

Od 11. mjeseca počeli su mi se pojavljivati simptomi kao što su tjeskoba, strah, izgubila sam na tjelesnoj težini, izgubila sam apetit, i ne mogu zaspati (budim se svakih 1 sat). Nakon toga počele su me obuzimati suicidalne misli i tada su se strah i panika povećavale. Dijagnosticirano mi je sa strane psihijatra anksioznost i opsesivno - kompluzivni poremećaj. Pijem lijekove. Kako se riješiti suicidalnih misli, nisam osoba koja bi to bila u stanju napraviti. Te misli me ometaju u svakodnenom životu i trudim se misliti o lijepim stvarima, ali opet imam osjećaj kao da sam na samom početku. 1987. sam godište. odgovor