Imao sam vrlo težak i stresan život od rane mladosti. Uz pomoć neke više sile uspio sam uvijek ostati sabrane glave i hrabro sam kročio dalje. Završio sam visoku školu, imam dobar posao sa visokom funkcijom, osnovao obitelj. I sada kada bi sve trebalo ići samo na bolje ja sam počeo dobivati nekakve strahove koje se čak ne bi moglo ni imenovati jer su nelogični i neutemeljeni, ali su svejedno prisutni. Recimo da je to nekakav "strah od života" (barem bih ga ja tako nazvao). U tim trenucima bi se osjećao kao u nekakvom stanju panike ili visokog stresa. Srećom ti trenuci ne traju dugo ali se često znaju pojaviti i što je najgore imam strah da bi se mogli pojaviti i samim time sebi stvaram još veći strah te tako pridajem tome puno veću važnost nego što bi trebalo. Trebao bih naglasiti da si uvijek sam uspijem pomoći i da se saberem te da nitko pored mene ne može vidjeti da ja imam borbu u sebi. Najgore mi je od svega toga što više se ne mogu opustiti, pogledati film, maštati, zaspati ili raditi bilo što će me relaksirati već sam jedino siguran dok radim i zato mi najteže padaju vikendi i radni dani poslije 4 kada više nema posla. Već polako postajem umoran od toga i želio bih pitati da li možda ja polako ludim ili ima neko opravdanje za to? I može li se to izroditi u nešto veće ako ne potražim stručnu pomoć ili ne počnem uzimati nekakve ljekove?

Vi ste osoba koja je na profesionalnoj razini, unatoč nepovoljnim vanjskim faktorima u periodu razvoja i odrastanja, uspjela ostvariti značajan dio svojih potencijala što je dobro i pohvalno. Međutim, određene nepovoljne okolnosti, ostavile su traga na razini psihičkog funkcioniranja, lijepo ste to prepoznali kao visoka razina tjeskobe i nemogućnost opuštanja. Očito da se vaš organizam kondicionirao na stanje pojačane pobuđenosti u smislu permanentnog opreza, koji je zapravo obrana od nepredviđenih situacija i neuspjeha koji po svaku cijenu želite izbjeći jer su vas ranije životne situacije naučile da je pomoć izvana često nedostupna pa morate učiniti sve sami... Psihoanalitičke teorije kažu, da simptomi tjeskobe imaju dvostruku prirodu, s jedne strane otežavaju život, no s druge strane obično znače određeni signal, odnosno alarmiraju organizam da je potrebna promjena određenih obrazaca ponašanja - što je zapravo životna šansa za pozitivnu promjenu. Ako su naša očekivanja od nas samih i života relativno visoka, a to u mnogim situacijama ne možemo ostvariti, javlja se raskorak željenog i mogućeg, a na razini smetnji postoji osjećaj frustracije-nezadovoljstva. Rad na sebi, koji određeni ljudi čine kroz psihoterapiju, omogućuje bolji uvid u svoje intrapsihičke procese, omogućuje da se sadržaji strahova koji su značajnim dijelom potaknuti događajima u domeni nesvjesnog, na pravi način osvijeste, što u konačnici nudi smanjenje smetnji i poboljšanje kvalitete života. Psihoterapija je poput sazrijevanja, proces koji kroz svoje trajanje nudi bolje razumijevanje sebe i svojih potreba pa kada se osoba bolje spozna, gubi se značenje pojedinih simptoma koji su raniji signalizirali da su na razini osobnosti potrebne promjene jer tijelo reagira strahom i tjeskobom. U svakom slučaju, mislim da bi bilo pametno uz pomoć stručne osobe (educirani psiholog ili psihijatar-psihoterapeut) poraditi na boljem razumijevanju svog umora i tjeskoba i tada je prognoza jako dobra.

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar