Imam djevojcicu od 5,5 godina koja je najstarije dijete od troje (mlađi su brat od 3 godine i sestra od 16 mjeseci). Uvijek je bila dosta svojeglava i čvrste volje, a nakon rođenja brata je bila pomalo i agresivna pa sam se obratila dječjem psihologu koji je utvrdio da ona samo skreće pažnju na sebe i to svim mogućim sredstvima, ali da je inače potpuno normalno dijete, nešto zrelije od vršnjaka. S godinama se ponašanje nije promijenilo, ona se često svađa sa ukućanima, kod kuće je rijetko nasmijana, a u vrtiću je vrlo tiha i povučena, ponekad nezainteresirana za aktivnosti i igra se sa svima ili s onima koji su dovoljno dominantni da joj skrenu pažnju. Odgajatelji to ne vide kao problem, no s obzirom da je u kući jako 'sigurna' u sebe, brine me ta vanjska nesigurnost i nezainteresiranost. Jednostavno mi se čini da je ništa ne interesira i ne veseli, a brata i sestru vidi kao smetnju.

Opisana zapažanja ne predstavljaju bolest. Karakterna osobina manjka sigurnosti u komunikaciji s vanjskim svijetom nerijetko bude popraćena vrlo snažnim izljevima emocija kod kuće - tamo gdje je situacija poznata i postoji sigurnost da se neće ništa loše dogoditi kao odgovor na agresiju. Potrebna je strpljivost, a možda ne bi bilo loše još jednom posavjetovati se s psihologom kako postupati.

Prof. dr. sc. Milivoj Jovančević, dr. med., specijalist pedijatar