Nasljednost je poznata kao jedan od čimbenika rizika. Pri tome je važan broj oboljelih prvih srodnika kao i dob u kojoj su oboljeli. Utjecaji okoline svakako imaju utjecaja na formiranje rizika za razvoj bolesti, a poglavito se odnose na prehrambene navike, gdje loše utječu velika količina masnoća životinjskog porijekla te niski sadržaj vitamina E i selena, a povoljno povećana količina voća i povrća. Ovakve opće savjete vjerojatno ima smisla dati samo muškarcima u čijoj najbližoj obitelji gdje već postoje oboljeli od raka prostate, ali za sada nema dovoljno utemeljenja ovako savjetovati sve muškarce. Sterilizacija muškaraca, pušenje, konzumacija alkohola i debljina nisu dokazani rizici.

Rak prostate i dobroćudno povećanje prostate imaju neka zajednička obilježja. Obje bolesti se češće javljaju s porastom dobi, za nastanak obje bolesti je potreban testosteron (eunusi i muškarci kastrirani u mladosti ne obolijevaju), a smanjenjem njegovih učinaka obje bolesti pokazuju znakove regresije. Međutim, dobroćudno povećanje prostate prisutno je u 80% bolesnika s rakom te žlijezde, ali učestalost raka u bolesnika s dobroćudnim povećanjem prostate iznosi svega 3%.

Rana dijagnostika treba biti usmjerena prema muškarcima starijim od 40 godina ako je obolio otac i/ili brat. U ostalih je treba provoditi jednom godišnje u starijih od 50 godina ako je očekivano trajanje života 10 ili više godina. Metode rane dijagnostike uključuju urološki pregled (poglavito digitorektalni pregled) i PSA jednom godišnje. Konačna dijagnoza se postavlja biopsijom prostate, a nju je potrebno učiniti ako postoji sumnja na rak prostate temeljen digitorektalne pretrage i to neovisno o vrijednosti PSA-a. Isto tako, ako je vrijednost PSA-a veća od 4 ng/ml biopsija je indicirana čak i ako je digitorektalni nalaz uredan. Biopsijom se uzimaju uzorci tkiva prostate koje patolog analizira mikroskopski. Iz nalaza patologa doznajemo je li karcinom prisutan, u kojem dijelu žlijezde, procjenu njegove veličine te stupanj zloćudnosti tumorskih stanica. Ako patolog ne nađe tumorskog tkiva, ali u njegovom nalazu ili nalazima kontrolnih pregleda i dalje postoji sumnja na postojanje tumora, biopsiju je potrebno ponoviti, katkad i nekoliko puta.

Važno je naglasiti da rak prostate u ranim fazama razvoja nema nikakvih simptoma sugestivnih baš za tu bolest ali ga je upravo tada moguće izliječiti. Nađe li se bolest u uznapredovaloj fazi, izlječenje nije moguće ali usporenje daljnjeg napredovanja bolesti jest.

Kad je jednom dijagnoza raka prostate postavljena, potrebno je procijeniti proširenost bolesti. Rak prostate najprije se širi regionalno u zdjelične limfne čvorove a kasnije sustavno, najčešće u kosti, iako može zahvatiti i mekotkivne organe.

Najpouzdanija metoda koja će odgovoriti na pitanje je li se bolest proširila u limfne čvorove jest zdjelična limfadenektomija. Radi se o kirurškoj proceduri kojom se započinje radikalna operacija raka prostate. Ako se hitnom histološkom analizom intraoperacijski pokaže da postoji značajno širenje bolesti u limfne čvorove, većina operatera neće inzistirati na daljnjem kirurškom liječenju i savjetovat će bolesniku drugi način liječenja. Treba reći kako ni CT ni MR nisu dovoljno pouzdane metode za detekciju metastaza u regionalne limfne čvorove, a najnovija metoda - PET scan - još je u fazi istraživanja njezinih vrijednosti.

Najpouzdanija metoda dijagnostike koštanih metastaza je scintigrafija kostiju, a nužna je u bolesnika s tumorom visokog malignog potencijala i u slučaju lokalno uznapredovale bolesti. Ako se radi o bolesniku s inicijalnom vrijednošću PSA-a ispod 20 ng/ml, s tumorom povoljnih prognostičkih parametara, scintigrafija kostiju nije indicirana.