Liječenje raka prostate najbolje je usporediti s mozaikom gdje se konačna "slika" ukazuje tek nakon pravilnog slaganja nekoliko segmenata, a to su: procjena proširenosti bolesti i stupnja zloćudnosti tumora, dob bolesnika kao i već ranije postojeće bolesti (očekivano trajanje života), početna vrijednost PSA-a, očekivana kvaliteta života i konačno, ali ne i najmanje bitno, preferencija samog bolesnika i urologa.

Nakon pružene potpune informacije o mogućim postupcima, očekivanim efektima liječenja, kao i predvidivim komplikacijama, bolesnik sve češće sam izabire način liječenja. Praksa, međutim, pokazuje da bolesnici najčešće ipak žele čuti utemeljen i konkretan prijedlog terapijskog plana a tek potom treba omogućiti izbor bolesniku.

Postoji nekoliko terapijskih mogućnosti, a izbor najbolje za pojedinog pacijenta ovisi o nekoliko čimbenika.

Radikalna prostatektomija je kirurški način liječenja raka prostate kojeg preporučamo bolesnicima s klinički lokaliziranom bolešću, a cilj liječenja je izlječenje bolesnika. Ovdje je potrebno razborito promisliti o bolesniku i njegovoj bolesti.

Kad razmatramo o bolesniku, ovakav način liječenja preporučuje se onima s očekivanim trajanjem života barem 10 godina, na što utječu ranije postojeće bolesti i dob bolesnika. Naime, neke već postojeće bolesti mogu značajno utjecati na preživljenje bolesnika, ujedno povećavajući operacijski i postoperacijski rizik, uključujući i opasnosti same anestezije. Od izuzetne važnosti je i osobni izbor bolesnika. Neki bolesnici zaziru od kirurškog liječenja dok drugi, ako se radi o malignoj bolesti, jedino vjeruju u moć kirurgije. Različiti stavovi posljedica su dosadašnjih iskustava s kirurškim liječenjem, prosvjećenosti bolesnika te njegovih osobnih uvjerenja.

Kad razmatramo bolest, potrebno je znati radi li se doista o lokaliziranoj bolesti kao i stupanj zloćudnosti tumorskih stanica.

Radikalnu prostatektomiju moguće je učiniti klasičnim kirurškim pristupom rezom iznad stidne kosti ili na međici, laparoskopski ili, najnovije, robotskom kirurgijom - koja se u nas još ne koristi. Rezultati izlječenja ne razlikuju se glede primijenjenog kirurškog pristupa. Bez obzira na pristup, osim općih kirurških komplikacija (krvarenje, infekcija, usporeno cijeljenje rane, mogućnost embolije i sl.) postoje i specifične komplikacije koje uključuju postoperacijsku impotenciju (često) i inkontinenciju (nekontrolirano mokrenje - 5-30% operiranih), ozljedu završnog crijeva, stenoza na formiranom spoju mjehura i mokraćne cijevi.

Radioterapija podrazumijeva upotrebu ionizirajućeg zračenja, a može biti primarna radikalna (cilj je izlječenje radioterapijom), adjuvantna (dodatno zračenje nakon učinjene radikalne prostatektomije) i palijativna (zračenje metastaza s frakturom kosti). Radioterapiju je moguće provesti zračenjem "izvana" ili ugradnjom izvora zračenja u samu prostatu (tzv. brahiterapija, koja se u našoj zemlji ne koristi).

Upotrebom tzv. konformalne radioterapije danas su rezultati liječenja radikalnom kirurgijom i radikalnom radioterapijom vrlo slični na rok od 10 godina, uz uvjet pravilno i identično postavljenih indikacija.

Nerijetko se radioterapija izabire kao prvi izbor liječenja u bolesnika kod kojeg je operacijski rizik prevelik s obzirom na opće zdravstveno stanje odnosno prateće bolesti. Kad govorimo o komplikacijama, impotencija također često nastaje nakon zračenja dok je učestalost inkontinencije manja nego u bolesnika liječenih kirurški. Međutim, specifične komplikacije zračenja su neinfektivna upala mjehura (iradijacijski cistitis) te završnog crijeva (iradijacijski proktitis) s krvarenjima, edem donjih ekstremiteta te iradijacijske promjene kože.

Aktivni nadzor (engl. Watchful waiting) prikladan je oblik tretmana za bolesnike kojima je bolest dijagnosticirana u ranoj fazi ali visokoj životnoj dobi. Naime, otprije poznate bolesti i sama dob te operacijski rizik (anestezije i operacije) kao i opasnosti hormonske manipulacije, više ugrožavaju bolesnika od samog, sporo napredujućeg, raka prostate. Tako se moguće naći se u situaciji u kojoj je izbor "gledaj me - ne diraj me".

Hormonska terapija se najčešće koristi u slučajevima proširene bolesti kada lokalna i regionalna terapija neće ostvariti željene učinke. Radi se o palijacijskoj terapiji koja nema za cilj izliječiti nego usporiti napredovanje i omogućiti bolju kontrolu bolesti te poboljšati kvalitetu života. Kako god se ona provodila, kirurški ili medikamentno, cilj joj je spriječiti učinke testosterona na daljnje napredovanje bolesti, tako dugo dok se radi o tumoru koji je hormonski ovisan. U protivnom, moguće je primijeniti sustavnu kemoterapiju ali i dalje bez očekivanja izlječenja. Suportivna terapija bisfosfonatima donekle može prevenirati nastanak i komplikacije fraktura kostiju koje nastaju kao posljedica metastaziranja.

Nakon provedbe bilo kojeg oblika liječenja neophodne su redovite kontrole zbog mogućeg povrata bolesti. Ipak, najviše nedoumica vjerojatno predstavlja situacija gdje PSA, nakon radikalne terapije, postepeno raste što se naziva biokemijskim povratom bolesti. U toj fazi još nije moguće pouzdano utvrditi radi li se o lokalnom ili sustavnom recidivu i na koji bi to način trebalo terapijski djelovati - lokalnom redioterapijom ili sustavnim hormonskim liječenjem i u kojem trenutku. U liječenju ove bolesti, nerijetko je izbor terapije, vrijeme njezine primjene i mogućnosti kombiniranog liječenja dobrim dijelom u sferi kompromisa između mogućeg i željenog.