Kad nabrojimo neke najpoznatije poput dima, soli, octa, začina, sredstava za zgušćivanje itd. vidimo da su to zapravo poznate i svakodnevno dostupne tvari. Te tvari same po sebi nemaju nutritivnu vrijednost ali bez njih hrana i jela ne bi imali okus, boju, konzistenciju, a ni trajnost poput one na koju smo navikli.

Bez aditiva pojedine se namirnice ne bi dugo mogle održati svježima: masnoće bi užegle, a voće i povrće izgubilo bi sebi svojstvenu boju i konzistenciju. Međutim, dokazano je da neki aditivi mogu pokrenuti alergijske reakcije u osjetljivom organizmu te djelovati i na promjenu ponašanja osjetljivih osoba. Mnoge tvari koje se dodaju u pojedine namirnice i jela prilikom njihove pripreme pripadaju prirodnim tvarima ili su dobiveni ekstrakcijom iz prirodnih tvari. Drugu vrstu čine spojevi koji su dobiveni kemijskom sintezom. Obje vrste tvari jednako su korisne u očuvanju svojstava pojedinih namirnica zadržavajući stanovitu sigurnost upotrebe i često poboljšavajući kvalitetu, okus i miris, a najčešće upravo sam vanjski izgled, odnosno poboljšavaju tzv. organoleptička svojstva namirnica.

Tijekom srednjeg vijeka soli, dim i začini koji su u Europu došli najprije s Križarima a zatim i s trgovcima koji su pohodili srednji i daleki istok bili su jedini "aditivi". Ne samo da su se te tvari koristile za održavanje svojevrsnih hranjivih vrijednosti namirnica tijekom dužeg razdoblja, već su uz to i dodavani namjerno mesu i jelima od mesa kako bi se "maskirao" neugodan miris i okus mesa koje je duže vremena stajalo u neadekvatnim uvjetima. Međutim, treba istaknuti da su pojedini začini i štitili osjetljive organizme od potencijalnih štetnih bakterija i nametnika, jer u sebi sadrže tvari s odgovarajućim antibakterijskim i antiparazitskim djelovanjem.

Danas se više od 3000 spojeva može naći u pojedinim vrstama namirnica kao aditivi i to su zakonom klasificirani spojevi ili strukture ili smjese koji uglavnom čine skupinu aroma a zajedničko im je da ne moraju biti posebno istaknuti i navedeni na etiketama prilijepljenim uz pojedine namirnice. Ponekad se jedino mogu naći njihova generička imena. Aditivi se u namirnice dodaju namjerno, ali su zastupljeni u izrazito niskim koncentracijama. Dodavanje pojedinih aditiva regulirano je posebnim propisima prehrambene industrije i zakonima najviših svjetskih i državnih institucija koje takve tvari stavljaju u promet za masovnu upotrebu. Za svaki spoj, prije no što se započne s njegovom upotrebom, mora se dostaviti detaljna dokumentacija koja potvrđuje njegovu neškodljivost za ljudski organizam. Tek kad se u ispitivanjima provedenim u više zemalja dokaze da je spoj za zdravlje neškodljiv dopušta se njegova upotreba i on dobiva karakterističnu brojčanu oznaku koja slijedi iza velikog slova "E".  Ta se oznaka u obliku šifre ili koda pojavljuje onda u listi osnovnih sastojaka namirnice.

Mnoge su bojazni i strahovi danas povezani s pojmom aditiva. Većina njih proizlazi iz nedovoljnog poznavanja ovih spojeva ili iz neznanja. Stoga je takav strah i svojevrsna fobija odbijanja svega što u sebi ima neki aditiv u najvećoj većini slučajeva neosnovan. Svijet ide dalje, znanost i razvoj donose novitete i ti noviteti su u velikoj većini korisne stvari za osiguravanje dužeg i kvalitetnijeg života ljudskoj vrsti. Ne možemo zabijati glavu u pijesak i gunđati kako je nekad bilo bolje jer činjenica je da je sad bolje. Ljudi žive dulje, kvaliteta života je porasla, veliki broj bolesti je danas izlječiv, a namirnice su zdravstveno sigurnije, uglavnom i boljeg okusa, boje i mirisa. Prednosti razvoja moraju se iskorištavati i na taj način će možda jednog dana hrana koja predstavlja veliki problem čovječanstva, u prvom redu jer je nema dovoljno, postati dostatna i dostupna svima.

Pokušajmo grupirati osnovne skupine u koje su pojedini aditivi uvršteni i malo pobliže upoznati te spojeve koji su u malim koncentracijama potrebni, a u uvećanima izazivaju potencijalne opasnosti po zdravlje. Još se jednom dokazuje istina koja govori da je razlika između lijeka i otrova u - koncentraciji: