Prostatitis je najčešća urološka dijagnoza u muškaraca mlađih od 50 godina i treća po učestalosti urološka dijagnoza u muškaraca starijih od 50 godina (nakon dijagnoze dobroćudne žljezdane hiperplazije prostate i raka prostate). Od ukupnih posjeta urologu, približno 8% muškaraca javlja se radi smetnji uzrokovanih prostatitisom.
Najčešći uzročnici bakterijskog prostatitisa su gram-negativne bakterije iz obitelji Enterobacteriaceae, koje potječu od normalne fiziološke flore iz probavnog trakta, a u 65 do 80% slučajeva radi se o sojevima Escherichiae coli.
Učestalost javljanja bakterijskog prostatitisa iznosi samo 5 do 15% svih slučajeva prostatitisa. Najčešći uzročnici bakterijskog prostatitisa su gram-negativne bakterije iz obitelji Enterobacteriaceae, koje potječu od normalne fiziološke flore iz probavnog trakta, a u 65 do 80% slučajeva radi se o sojevima Escherichiae coli.
Urovirulentni čimbenici imaju značajnu ulogu u razvoju bakterijskog prostatitisa. Tako se na primjer, bakterijske P-fimbrije (vlakna koja omogućuju bakterijama prianjanje na određenu površinu) vežu na receptore sluznice mokraćnog mjehura, što omogućuje kolonizaciju donjeg urinarnog trakta uropatogenom Escherichijom coli. U slučaju prostatitisa bakterije su prisutne u duktusima (kanalnom sustavu) prostate.
Akutni bakterijski prostatitis
Izražene smetnje su: opća slabost, povišena tjelesna temperatura, bolovi ili osjećaj nelagode između čmara i mošnje ili u završnom dijelu debelog crijeva, a javlja se i učestalo, bolno i otežano mokrenje
Akutni bakterijski prostatitis najčešće se javlja u muškaraca između 20. i 40. godine. Izražene smetnje su: opća slabost, povišena tjelesna temperatura, bolovi ili osjećaj nelagode između čmara i mošnje ili u završnom dijelu debelog crijeva. Osim navedenih tegoba javlja se učestalo, bolno i otežano mokrenje, a katkada može doći i do nemogućnosti mokrenja.
U slučaju postavljanja sumnje na akutni prostatitis potrebno je izvršiti pregled prostate u završnom dijelu debelog crijeva. Prostata je na opip izrazito bolna, topla i katkada je "močvarne" konzistencije. U nekim slučajevima može doći i do nakupljanja gnoja unutar tkiva prostate, što upućuje na apsces (nakupina gnoja), koji bi trebalo kirurški otvoriti i isprazniti gnojni sadržaj.
Kronični bakterijski prostatitis
Zbog prisutnog žarišta bakterija u tkivu prostate kronični bakterijski prostatitis udružen je s često ponavljajućim akutnim cistitisima, odnosno upalom sluznice mokraćnog mjehura. Kod ove bolesti, bolesnici su većinom bez tegoba između akutnih faza pogoršanja stanja.
Liječenje upale prostate antimikrobijalnom terapijom uvijek je nedovršeno i nepotpuno.
Kod primjenjene antimikrobne terapije, bakterije stvaraju agregate (takozvani biofilm) u duktusima ili acinusima (žlijezdama) prostate, što je zaštitni mehanizam koji omogućuje preživljenje bakterija i u slučaju izliječenja cistitisa. Dakle, dok se antimikrobijalnom terapijom relativno jednostavno liječi upala u mokraćnom mjehuru, liječenje upale prostate je uvijek nedovršeno i nepotpuno.
Kronični nebakterijski prostatitis
Bolnost se većinom javlja u predjelu između čmara i mošnje, ispod pupka, u vanjskom spolovilu, u preponi ili u križima. Uz navedene tegobe, pojačan je i nagon na mokrenje, koje je učestalo, a prisutno je i napinjanje na početku mokrenja. Mlaz mokraće je oslabljen i povremeno isprekidan, a u pojedinih bolesnika javlja se i bolnost tijekom ili nakon ejakulacije
Kronični nebakterijski prostatitis naziva se i sindromom kronične bolnosti zdjelice, zbog bolnosti kao prevladavajuće tegobe. Bolnost se većinom javlja u predjelu između čmara i mošnje, ispod pupka, u vanjskom spolovilu, u preponi ili u križima. Uz navedene tegobe, pojačan je i nagon na mokrenje, koje je pak učestalo, a prisutno je i napinjanje na početku mokrenja. Mlaz mokraće je primjetno oslabljen i povremeno isprekidan. U pojedinih bolesnika javlja se i bolnost tijekom ili nakon ejakulacije (izbacivanja sjemena), a mogu se javiti i drugi problemi vezani uz seksualnu funkciju.
Sindrom prostatitisa postaje kroničan, ukoliko tegobe traju dulje od tri mjeseca. U nekim slučajevima, tegobe se vremenom pojavljuju i iščezavaju same od sebe. Sindrom kroničnog prostatisa, odnosno sindrom kronične bolnosti zdjelice nije "teška bolest", ali je dugotrajna (sa razdobljima pogoršanja i poboljšanja), neugodna, i svakako utječe na kvalitetu života.
Standardni dijagnostički postupak obuhvaća razgovor, fizikalni pregled, pregled urina, test s četiri čaše, UZV, PSA, ali opseg pretraga koje je potrebno obaviti najbolje je prepustiti odluci urologa.
U standardnom dijagnostičkom postupku kod bolesnika koji ima sindrom kroničnog prostatitisa odnosno kronične bolnosti zdjelice potrebno je obaviti sljedeće: razgovor sa bolesnikom (anamneza), fizikalni pregled (uključujući i pregled prostate prstom kroz završno debelo crijevo), pregled urina i urinokultura. Preporučuje se takozvani test sa četiri ili dvije čaše, utvrđivanje indeksa tegoba (NIH-CPSI), citološki pregled urina, mikciometrija (objektivno ispitivanje mlaza mokraće) i ultrazvučna procjena količine preostalog urina nakon mokrenja. Osim navedenog može se učiniti i bakteriološka analiza ejakulata, bris mokraćne cijevi, laboratorijski nalaz PSA (prostata specifičnog antigena), cistoskopija (optički pregled mokraćnog mjehura instrumentom), transrektalni ultrazvuk prostate, kao i dodatna radiološka obrada zdjelice (ultrazvučno, CT-om i magnetskom rezonancom). Opseg pretraga koje je potrebno obaviti najbolje je prepustiti odluci urologa. Pristup bolesniku treba biti individualan i ovisan o vrsti prostatitisa i tegobama. Važno je procijeniti koje pretrage je potrebno učiniti i kada te pretrage treba učiniti.
Prostatitis nastaje sekundarno zbog vraćanja inficiranog urina iz mokraćnog mjehura u prostatu. Također je potvrđeno da intraprostatični refluks mokraće dovodi i do stvaranja prostatičnih kamenaca, koji sadrže agregate bakterija ili biofilm bakterija.
Iako su bakterije kultiviranjem dokazane samo u 5% do 10% slučajeva prostatitisa, smatra se da je taj postotak znatno viši, stoga se najčešće provodi antimikrobijalna terapija neovisno o tome jesu li bakterije izolirane (u mokraći, ejakulatu ili eksprimatu prostate).
U terapiji se koriste uroantiseptici, antimikrobna terapija, blokatori alfa receptora te protuupalni lijekovi.
U slučaju prostatitisa, empirijski se preporučuje korištenje uroantiseptika florokinolona (npr. norfloksacina, ciprofloksacina ili levofloksacina) tijekom 4-6 tjedana, pa i dulje. Naime, u otprilike 40% bolesnika s nebakterijskim kroničnim prostatitisom utvrđeno je smanjenje tegoba na primijenjenu antimikrobnu terapiju.
"Disfunkconalno" mokrenje (sa slabom i nedovoljnom relaksacijom vrata mokraćnog mjehura tijekom akta mokrenja) u bolesnika sa sindromom kroničnog prostatitisa dovodi do refluksa mokraće u prostatične duktuse, uzrokujući intraprostatičnu upalu i posljedično tome bolnost. Vrat mokraćnog mjehura i prostata imaju obilje alfa-adrenergičkih receptora, te bi se njihovom blokadom poboljšalo mokrenje i time bi se smanjio intraprostatični duktalni refluks inficirane mokraće. Prema tome, upotrebom lijekova poput terazosina, alfuzosina i tamsulozina (alfa-adrenergički blokatori) tijekom 6-12 tjedana moguće je dodatno ublažiti smetnje.
U slučaju nebakterijskog kroničnog prostatitisa mogu pomoći i nesteroidni antiupalni lijekovi, kortikosteroidi i imunosupresivni lijekovi, budući je u ejakulatu nađena povišena vrijednost citokina, na koje ovi lijekovi djeluju.
Nadalje, rast i funkcija prostate pod utjecajem je lokalnog hormonskog miljea, tako da bi anti-androgen (inhibitor 5 alfa-reduktaze) djelovao na usporavanje rasta žljezdanog tkiva prostate, čime bi bili poboljšani parametri mokrenja i smanjio bi se intraprostatični duktalni refluks.
