Dok u nas postoje brojni nazivi za tu izdašnu namirnicu, a najučestaliji su buča i bundeva, tikva se latinski naziva Cucurbita pepo. Njena je pradomovina Meksiko i prvi zapis o njenom postojanju datira od kraja petnaestog stoljeća i potječe od Kolumba. Brzo se udomaćila u Europi i koristila se većinom za prehranu domaćih životinja i u prehrani siromaha.

To je pomalo nepravedno jer je tikva vrlo dobra namirnica s nutricionističkog i dijetetskog stanovišta. Ima jako malu kalorijsku vrijednost, daje najviše do 30 kcal po 100 grama mase (postoje i vrste koje su kalorijski siromašnije). Međutim u tikvi postoji prava riznica minerala i vitamina. Najviše ima kalija, zatim kalcija, fosfora, željeza i mangana. To su elementi koji sudjeluju u pravilnoj izmjeni tvari i djeluju diuretski, tako da tikva pomaže izlučivanju suvišne vode iz organizma, a jako se preporučuje u prehrani dijabetičara i osoba koje su sklone obolijevanju od gihta. Još jedan vitamin sadržan u tikvi pomaže u izlučivanju vode i djeluje kao prirodni diuretik. To je vitamin B6, a uz njega u tikvi ima i ostalih vitamina iz skupine B (tijamin i riboflavin), zatim ima vitamina C i velike količine beta-karotena - pigmenta iz kojeg u organizmu nastaje vitamin A.

Osim toga, treba napomenuti da je tikva jedan od najboljih izvora prehrambenih vlakana koja utječu na pravilan rad probavnog sustava. Zbog niske kalorijske vrijednosti, tikva ili buča redovito je prisutna kao namirnica prilikom provođenja redukcijskih dijeta.

Za razliku od tikve koja nam je došla iz Meksika, jedna srodna biljka isto tako latinskog naziva Cucurbita pepo, ali varijanata giromontia mnogo je češće gost na našim trpezama. Radi se o običnoj tikvici koja nam dolazi iz drugog kraja svijeta - njena je pradomovina Indija, točnije Molučki otoci. Tikvica se jede cijela i ako se pažljivo opere grubom solju ili otopinom sode bikarbone može se jesti i kora koja je bogata mineralima i vitaminima.