Poremećaji erekcije

Općenito

Erektilna disfunkcija vrlo je učestala među muškarcima srednje i starije životne dobi. S obzirom na tu učestalost još uvijek se malo govori o toj temi i ona je svojevrsni tabu. Iako to nije smrtonosna bolest, ED može znatno narušiti psihofizičko, ali i socijalno zdravlje muškarca. Pod time podrazumijevamo osjećaj manje vrijednosti, osjećaj krivnje, povlačenje u sebe, izbjegavanje kontakata s osobama suprotnog spola itd. Razloge „tabuiziranja" ED-a nalazimo u tome što je naše društvo još uvijek konzervativno po tom pitanju, ljudi nisu dovoljno educirani. 

Smatra se da oko polovica muškaraca nakon četrdesete godine života pati od nekog stupnja erektilne disfunkcije. O primarnoj disfunkciji govorimo ako od početka stupanja u spolne odnose postoji ED, a o sekundarnoj ako je nastala naknadno.

Etiologija

Uzroci ED-a mogu biti psihogene ili organske naravi no najčešće se radi o njihovoj kombinaciji. Neki od psihogenih uzroka mogu biti gubitak libida (spolne želje), poremećaj intimnosti, stres, strah od neuspjeha, sram, problemi u komunikaciji s partnerom, gubitak povjerenja u partnera...

Budući da erekciju također možemo opisati kao fenomen koji je pod kontrolom vaskularnog, neurogenog i hormonalnog sustava, u svakom navedenom sustavu možemo pronaći organske uzroke ED-a. 

Neurogena ED može nastati zbog bolesti središnjeg ili perifernog živčanog sustava (ozljede, kirurški zahvati u abdomenu i maloj zdjelici, upale, šećerna bolest, epilepsije, kronični alkoholizam, tumori, Parkinsonova bolest, cerebrovaskularni inzult, Alzheimerova bolest...).

Neki od razloga arteriogene erektilne disfunkcije uključuju aterosklerozu,visoki krvni tlak, šećernu bolest, pušenje, hiperkolesterolemiju, ozljede u maloj zdjelici i ozljede penisa, zračenje u području zdjelice i slično.

Venogena ED nastaje onog trenutka kada je odljev krvi iz penisa veći od priljeva. Takvo stanje može nastati zbog ozljeda penisa, Peyroniejeve bolesti ili šećerne bolesti.

Smanjena razina testosterona u krvi, bilo da je riječ o primarnom ili sekundarnom hipogonadizmu, rezultirat će smanjenim libidom, a time i ED-om. Neki lijekovi koji se propisuju za, nazovimo ih, „svakodnevne bolesti" (povišen krvni tlak, gastritis, depresija...) mogu izazvati probleme s erekcijom. Neki od njih su beta-blokatori, cimetidin, tiazidski diuretici, estrogeni, antiandrogeni, spironolakton, anksiolitici, antidepresivi i antipsihotici. Prehrana bogata mastima, slabija tjelesna aktivnost, pušenje, alkohol također su rizični čimbenici za nastanak ED-a.

Dijagnostika

U postavljanju dijagnoze ED-a, odnosno otkrivanju uzroka ED najviše doprinosi kvalitetna medicinska, psihološka i seksualna anamneza. Kod toga najveću važnost ima uspostavljanje opuštene atmosfere i povjerenja liječnik-bolesnik prije samog započinjanja razgovora o toj temi. Prilikom fizikalnog pregleda pažnju usmjeravamo na habitus bolesnika, sekundarne spolne karakteristike, izgled spolnih organa i postoperativne ožiljke. U krvnim nalazima pažnju usmjeravamo na kompletnu krvnu sliku, biokemijske parametre (jetreni enzimi, bubrežna funkcija, profil lipida, šećer u krvi), po potrebi na hormonski status te PSA.

Od specijaliziranih testova najčešće koristimo Doppler penilnih krvnih žila. Prije samog pregleda potrebno je instilirati vazodilatatorno sredstvo u kavernozna tijela penisa. Ukoliko se nakon intrakvernozne injekcije alprostadila javi erekcija u trajanju od 30 minuta, s velikom sigurnošću možemo govoriti o urednom vaskularnom penilnom statusu. Test nokturalne penilne tumescencije izvodi se posebnim prijenosnim uređajem koji uz pomoć dvaju prstenova smještenih na bazi i pri vrhu penisa mjeri jačinu, broj i trajanje erekcija. Ukoliko se uređajem snimi bar jedna erekcija u trajanju od najmanje 10 minuta, smatra se da je erektilni mehanizam očuvan.

Liječenje

Liječenje ED-a ne bi smjelo biti orijentirano isključivo na liječenje simptoma već na liječenje pravog uzroka bolesti. Postoji nekoliko stanja koja uzrokuju ED, a liječenjem kojih možemo izliječiti i ED. To su, primjerice, bolesti koje kao posljedicu imaju manjak testosterona, specifični psihološki problemi bolesnika te arteriogena ED u mladih osoba uzrokovana traumom zdjelice ili perineuma.

Ako se ne radi o nijednom od gore navedenih stanja onda u liječenju ED razlikujemo tri razine.

Prvu razinu liječenja erektilne disfunkcije predstavljaju PDE-5-inhibitori (sildenafil, tadalafil, vardenafil) te vakuumski konstrikcijski uređaji. Potonji nisu "omiljeni" među ciljnom populacijom zbog nuspojava (bol, krvarenje, hiposenzitivnost penisa, nemogućnost ejakulacije te u najgorem slučaju nekroza kože penisa).

Drugu razinu liječenja čine intrakavernozne injekcije (alprostadil) te intrauretralni pripravci alprostadila. Intrauretralni pripravci manje su učinkoviti u odnosu na intrakavernozne injekcije no puno su praktičniji za primjenu.

Treću razinu čine penilne proteze. Razlikujemo semirigidne te hidraulične (dvodjelne i trodjelne proteze).

U svakom slučaju registracija sildenafila 1998. godine unijela je revoluciju u liječenju ED-a i znatno unaprijedila kvalitetu života ljudima pogođenim ovim problemom.