Reumatoidni artritis

Simptomi reumatoidnog artritisa

Početni simptomi reumatoidnog artritisa su različiti ali najčešće uključuju bolove (artralgije) u zglobovima šaka i stopala, nakon čega slijede i otekline malih zglobova šaka i stopala. Otekline su odraz nakupljanja izljeva i upalnih stanica u zglobnim pukotinama. Unatoč tome što se reumatoidni artritis smatra bolesti kostiju i zglobova, ta bolest je sustavna bolest tj. zbog svoje upalne i autoimune prirode može zahvatiti sve organske sustave u tijelu. Najčešći izvanzglobni simptomi bolesti uključuju promjene na plućima (intersticijska bolest pluća), srcu, koži, moždanom i živčanom sustavu. Sama bolest je u stvari uzrokovana neravnotežom upalnih i protuupalnih molekula koje postoje u ljudskom organizmu. Određene osobe s genetskom sklonošću te određenim drugim nepovoljnim čimbenicima obolijevaju od artritisa. Do današnjeg dana još uvijek nije moguće predvidjeti tko će oboliti a tko neće od upalnog artritisa - reumatoidnog artritisa.

Oblici reumatoidnog artritisa

Bolest može imati blagi, umjereni i teški oblik a težina se stupnjuje ovisno o brzini pogoršanja zglobnih simptoma tijekom vremena. Najgora je klinička slika kod bolesnika kod kojih otekne i boli velik broj zglobova u kratkom vremenu (npr. u svega nekoliko mjeseci od početka prvih simptoma). Agresivna i teška klinička slika pojavljuje se kod 10-15% bolesnika dok većina ostalih ima blaži ili umjereni tijek, što znači da će se njihovi simptomi razvijati tijekom godina i da ne bi trebali ostaviti trajna i nepopravljiva oštećenja ako se bolest na vrijeme krene liječiti.

Postavljanje dijagnoze

Dijagnoza upalnog artritisa se postavlja na temelju nekoliko elemenata. Svaka bol u zglobu nije automatski upalni artritis. Tipična klinička slika uključuje pojavu bolova ali i oteklina određenih malih zglobova šaka (najčešće metakarpofalangealnih zglobova) i ručnih (radiokarpalnih) zglobova. Otekline perifernih zglobova su najčešće simetrične. Ostali zglobovi tijela također mogu biti zahvaćeni premda su šake i stopala uobičajene lokacije artritisa. Jutarnja ukočenost šaka ili cijeloga tijela česti je rani simptom upalnog artritisa.

Upalne promjene na zglobovima mogu biti blage i nikada ne oštetiti kosti u zglobovima a ponekad u težim oblicima bolesti mogu dovesti do pojave oštećenja - erozija. Erozije su nepopravljiva oštećenja kostiju i dovode do poremećaja funkcije i pokretljivosti kostiju i zglobova. Na taj način se u neliječenih bolesnika pojavljuje invalidnost.

Klinički pregled zglobova izrazito je bitan za postavljanje dijagnoze a sljedeći korak uključuje određivanje laboratorijskih pretraga. Najčešće su u aktivnoj fazi povišeni paramteri akutne upale (sedimentacija eritrocita - SE i C-reaktivni protein - CRP). Od specifičnih laboratorijskih testova pozitivni su reumatoidni faktor (RF) i protutijela na cikličke citrulirane peptide (CCP). Ta protutijela mogu tijekom cijele bolesti i liječenja ostati povišena i ne očekujemo da će u potpunosti nestati. Radiološke snimke nam daju uvid u status koštanog dijela šaka i stopala i preporuka je da se one odslikaju na početku bolesti. Ultrazvučnim pregledom dobivamo uvid u mekotkivni dio zgloba te se uz pomoć obojanog Dopplera (Color Doppler) može utvrditi postojanje upalne aktivnosti. Ponekad se koristi i magnetska rezonancija, no puno rjeđe nego kod drugih koštano-mišićnih bolesti.

Liječenje reumatoidnog artritisa

Liječenje bolesnika s reumatoidnim artritisom je multidisciplinarno, tj. uključuje liječnike nekoliko različitih struka. Najbitniji su reumatolozi a veliku ulogu imaju i specijalisti fizikalne medicine te također i liječnici obiteljske medicine. Ortopedi i traumatolozi povremeno kirurškim intervencijama mogu pomoći oboljelima. Najčešće kod uznapredovalih oblika bolesti u obzir dolaze toalete zglobnih prostora i zamjena zgloba endoprotezom.

Farmakološko liječenje reumatoidnog artritisa se mijenjalo tijekom godina te se prilagodilo strategiji koja zastupa da agresivnije liječenje u ranoj fazi bolesti pridonosi boljoj prognozi bolesti dugoročno. Lijekovi koji se koriste u liječenju uključuju nesteroidne antireumatike (lokalne i one koji se uzimaju na usta), glukokortikoide te temeljne lijekove koji mijenjaju tijek bolesti (eng. Disease modifying antirheumatic drugs - DMARD). Nakon neučinkovitosti jedne linije liječenja, kreće se s drugom linijom. Biološki lijekovi i ciljani sintetski lijekovi (blokatori citokina i unutarstaničnih signalnih puteva) se ubrajaju u skupinu modernih i „pametnih” lijekova za liječenje upalnog artritisa. Moderni lijekovi iz skupine bioloških lijekova značajno su pridonijeli liječenju bolesnika s reumatoidnim artritisom i povećali su broj oboljelih koji su ostvarili povoljan učinak liječenja.

Nefarmakološko liječenje koristi mjere koje nisu lijekovi i najčešće se radi o ciljnoj fizikalnoj terapiji (bilo ambulantnoj, bilo stacionarnoj u toplicama) te korištenju pomagala za hodanje i različitih ortoza.

Ciljevi liječenja

Cilj liječenja bolesnika s reumatoidnim artritisom je postizanje remisije tj. potpunog odsustva znakova bolesti. Bolesnik u remisiji nema niti otečenih niti bolnih zglobova te su mu laboratorijski parametri akutne upale (SE i CRP) uredni. Kod određenih bolesnika nemoguće je postići potpunu remisiju tj. odsustvo bolesti te se tada zadovoljavamo niskom aktivnosti bolesti što je cilj vrlo blizu remisiji. Velika većina bolesnika remisiju ili nisku aktivnost bolesti postižu uz primjenu konvencionalnih temeljnih antireumatika (DMARD-ovi) dok tek manji broj bolesnika isti cilj postiže uz primjenu bioloških i ciljanih sintetskih lijekova. Kod najtežih oblika bolesti nekada je potrebno mijenjati jedan u drugi biološki lijek te se ponekad mijenjaju mehanizmi djelovanja lijeka tj. mijenja se ciljna upalna molekula / citokin na koji lijek djeluje. To dovodi do ponovnog uspostavljanja ravnoteže i ostvarivanja remisije ili niske aktivnosti bolesti.

Kada i kod koga posumnjati na reumatoidni artritis?

Osobe mlađe i srednje životne dobi (treće do peto desetljeće života), najčešće ženskog spola sa simetričnim bolovima i oticanjima malih zglobova prvenstveno šaka, ponekad i stopala te ponekad ostalih zglobova tijela. Zglobne tegobe traju više tjedana i mjeseci i ne prolaze spontano. Patološki nalazi iz krvi koji se mogu ustanovi su - povišen CRP i ubrzana SE, te pozitivni serološki imunološki bilježi artritisa - RF i CCP. Bolesnik se treba obratiti liječniku obiteljske medicine koji nakon pregleda i navedene laboratorijske obrade upućuje bolesnika specijalistu reumatologu ili specijalistu fizikalne medicine koji također može nadopuniti obradu u smjeru upalnog artritisa.

Zaključak

Upalne reumatske bolesti (i reumatoidni artritis) razlikuju se od neupalnih i mehaničkih promjena koštano-mišićnog sustava svojim mehanizmom nastanka, kliničkom slikom i mogućnostima liječenja. Upalni artritis zahtijeva primjenu protuupalnih lijekova te nadzor reumatologa. Bolesnici s reumatoidnim artritisom imaju različiti tijek bolesti ali pravovremeno uvođenje diferentne terapije lijekovima će doprinijeti da se upala smanji i da ne dođe do nepopravljivih promjena kostiju i zglobova. Pravovremena dijagnoza i liječenje sprečavaju pojavu koštanih deformiteta, nastavak invaliditeta i omogućavaju bolesniku svakodnevno funkcioniranje bez većih koštano-mišićih poteškoća.