Leptospiroza

Leptospiroza – o uzročniku bolesti

Leptospiroza je globalno rasprostranjena zarazna bolest koju uzrokuju bakterije iz roda Leptospira. Unatoč tome što je poznata već više od stoljeća, ova bolest je i dalje nedovoljno istražena te nerijetko zanemarena, čak i u područjima gdje predstavlja ozbiljnu javnozdravstvenu prijetnju. Kad govorimo o uzročniku, riječ je o vrlo tankoj, spiralno uvijenoj bakteriji nalik na vijak, a koja se može kretati pomoću bičeva (flagela) smještenih ispod vanjske ovojnice. Zahvaljujući upravo takvoj karakterističnoj pokretljivosti, bakterije roda Leptospira mogu lakše prodrijeti kroz sićušne ogrebotine na koži, oštećene dijelove sluznice ili čak kroz zdravu spojnicu oka čovjeka. Jednom kada uđu u organizam, ulaze u krvotok (čemu pogoduje karakteristična pH-vrijednost krvi) te se tada mogu proširiti po čitavom tijelu. 

Na temelju novijih genetskih analiza danas znamo da postoji više od 60 različitih vrsta bakterija roda Leptospira, a koje se mogu svrstati u patogene, saprofitske (tj. bezopasne) i one sa zasad nepoznatim potencijalom da izazovu bolest. Valja naglasiti kako samo patogene vrste mogu uzrokovati bolest kod ljudi, i to tako da potiču snažan imunosni odgovor koji može dovesti do oštećenja tkiva i organa – osobito bubrega, jetre i pluća. Dosad je otkriveno više od 300 tzv. serovara, tj. podtipova patogenih leptospira, a koji se razlikuju po površinskim antigenima, odnosno dijelovima koje prepoznaje naš imunosni sustav. Takva raznolikost serovara i njihova prisutnost u različitim životinjskim vrstama dodatno otežavaju kontrolu bolesti te čine leptospirozu važnim javnozdravstvenim izazovom, osobito u područjima s ograničenim higijenskim uvjetima.

Izvor zaraze i širenje infekcije

Leptospiroza se ubraja među zoonoze, što su bolesti koje se sa životinja prenose na ljude. Prirodni rezervoari leptospira izuzetno su raznoliki i obuhvaćaju više od 160 različitih vrsta sisavaca, uključujući mnoge divlje, domaće i nerijetko gospodarski važne životinje. Najvažniji izvori zaraze su glodavci, osobito štakori, koji izlučuju bakterije putem mokraće, i to vrlo često bez ikakvih znakova bolesti. Osim glodavaca, rezervoari infekcije mogu biti i druge životinje poput pasa, goveda, svinja i ovaca. U svakom slučaju, kada mokraća zaraženih životinja dospije u vodu, lokve, tlo ili mulj, bakterije u takvim vlažnim uvjetima (i naročito vodama stajaćicama) mogu preživjeti danima, tjednima, pa čak i mjesecima.

Čovjek se tako zarazi kada dođe u izravan kontakt s kontaminiranom vodom ili tlom, osobito ako ima sitne ozljede na koži ili ako dođe do kontakta sa sluznicom oka, nosa ili usta. Najveći rizik prijeti osobama koje rade ili borave u uvjetima povećane vlage i loše sanitarne infrastrukture, kao što su poljoprivrednici, šumski radnici, rudari, vojnici, veterinari, ali i ljubitelji prirode i rekreativci koji se kupaju u riječnim tokovima ili jezerima. Poplave, topli klimatski uvjeti i neadekvatan sustav odvodnje dodatno pogoduju širenju infekcije, što objašnjava zašto je bolest češća u tropskim i suptropskim područjima svijeta. Uz to, postoji i rizik od infekcije ako se konzumira hrana ili voda koja je kontaminirana urinom zaraženih životinja. Prijenos s čovjeka na čovjeka nije potvrđen, a dosad je zabilježeno tek nekoliko anegdotalnih slučajeva takvog širenja u medicinskoj literaturi.

Epidemiološki kontekst leptospiroze

Generalno se procjenjuje da se svake godine u svijetu zabilježi oko milijun slučajeva leptospiroze, od čega otprilike šezdeset tisuća završava smrtnim ishodom. Najveći broj slučajeva prijavljuje se u zemljama nižeg i srednjeg dohotka gdje su higijenski uvjeti loše, gdje je česta izloženost poplavama, ali i gdje se bilježi nedostatak adekvatne dijagnostičke podrške. Povećani broj slučajeva može se pripisati i masovnim migracijama zbog suša, poplava ili gladi. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, najveći broj slučajeva bilježi se u regijama poput Oceanije i Jugoistočne Azije, s incidencijom koja u nekim područjima prelazi 150 slučajeva na 100 tisuća stanovnika godišnje.

Ipak, posljednjih godina sve se više slučajeva bilježi i u Europi, gdje se godišnje dosad u prosjeku prijavljivalo između dva i tri slučaja na milijun stanovnika. Zabrinjava podatak da ta brojka postupno raste, ponajviše zbog klimatskih promjena, urbanizacije bez odgovarajuće infrastrukture, kao i većeg broja ekstremnih vremenskih događaja poput obilnih kiša i poplava. Stručnjaci stoga opravdano upozoravaju da bi se zbog klimatskih promjena učestalost bolesti mogla dodatno povećavati i u našim krajevima. Tome svjedoči i epidemija u svibnju i lipnju 2025. godine u Bosni i Hercegovini te Crnoj Gori, gdje su zabilježeni deseci slučajeva bez smrtnih ishoda – ali s potencijalom širenja i u Republiku Hrvatsku.

Klinička prezentacija bolesti

Ova infekcija je poznata po tome što se može prezentirati vrlo raznolikom kliničkom slikom – od akutne do kronične bolesti, te od potpuno asimptomatske infekcije do teških oblika bolesti koji uključuju oštećenje više organa te koji posljedično mogu završiti smrtnim ishodom. U većini slučajeva simptomi i znakovi bolesti su blagi i nespecifični, što znači da podsjećaju na običnu virozu ili gripu. Sukladno tome, najčešće viđamo povišenu tjelesnu temperaturu, zimicu, glavobolju, bolove u mišićima (osobito u listovima), mučninu, povraćanje, bolove u trbuhu i opću iscrpljenost. Karakterističan znak bolesti koji može pomoći u razlikovanju leptospiroze od drugih infekcija jest crvenilo očiju uslijed pucanja kapilara oka, bez pojave iscjetka.

U težim slučajevima (što je otprilike između 5 i 15 posto slučajeva), bolest može napredovati u tzv. ikterični oblik, poznat kao Weilova bolest, a koji uključuje žuticu (požutjelost kože i bjeloočnica), oštećenje bubrega i jetre, poremećaje zgrušavanja krvi te u nekim slučajevima upalu srčanog mišića i plućno krvarenje. Tada su (očekivano) simptomi/znakovi znatno izraženiji: otežano disanje, smanjeno izlučivanje mokraće, vrtoglavica, poremećaj svijesti te ponekad opasni poremećaji srčanog ritma. Kod ovog oblika bolesti smrtnost može biti visoka, i to posebice ako se liječenje ne započne na vrijeme. 

Osim navedenog, leptospiroza se (premda rijetko) može manifestirati i kroz tzv. bifazični oblik bolesti – s početnom fazom infekcije nakon koje simptomi nakratko popuste, da bi se potom ponovno javili, često u obliku upale moždanih ovojnica (meningitis), upale srednje ovojnice oka (uveitis) ili drugih komplikacija. Važno je naglasiti da se bolest može zamijeniti s drugim infekcijama poput gripe, bolesti COVID-19, denga groznice ili virusnog hepatitisa.

Dijagnostički pristup

Na leptospirozu je važno posumnjati dovoljno rano, jer rana dijagnoza omogućuje pravovremeno liječenje i značajno smanjuje rizik od komplikacija. Ipak, navedeno može biti izazovno. Naime, rani simptomi su nerijetko nespecifični i (kao što je već rečeno) slični mnogim drugim infekcijama, stoga je ključan korak u prepoznavanju bolesti uzimanje dobre anamneze, tj. dobre povijesti bolesti. Važno je dobiti informacije o mogućem kontaktu s kontaminiranom vodom, blatom ili životinjama, nedavnom boravku u prirodi, poljoprivrednim radovima ili pak o boravku u poplavljenim područjima. S obzirom na to da laboratorijski testovi često nisu odmah dostupni, klinička sumnja i prepoznavanje rizičnih situacija igraju presudnu ulogu u ranom prepoznavanju same infekcije.

Za potvrdu dijagnoze koriste se različite metode u mikrobiološkom laboratoriju, uključujući serološke testove kojima se otkrivaju protutijela u krvi na bakterije roda Leptospira (što je dokaz odgovora našeg organizma na infekciju) te molekularne tehnike poput metode lančane reakcije polimerazom (on engl. polymerase chain reaction; PCR) koje omogućuju izravno otkrivanje bakterijskog genetskog materijala u krvi, urinu ili cerebrospinalnoj tekućini. Valja naglasiti kako se serološki testovi (poput imunoenzimnog testa) češće koriste u kasnijim fazama bolesti, kada tijelo već počinje stvarati protutijela; s druge strane, PCR testovi korisni su u prvim danima bolesti kada su bakterije još prisutne u krvi. Ipak, u mnogim zemljama, posebno onima s ograničenim resursima, dijagnostička obrada nije uvijek dostupna, stoga se dijagnoza često postavlja na temelju kliničke slike i povijesti izloženosti. U težim slučajevima bolesti (i kad se očekuju komplikacije) mogu se koristiti dodatne pretrage, poput elektrokardiograma (EKG), rentgena pluća, ultrazvuka i drugih modaliteta slikovne radiološke dijagnostike.

Antibiotska terapija i potporne mjere

U većini slučajeva leptospiroza se uspješno liječi, osobito ako se prepozna i dijagnosticira na vrijeme. Kod blagih oblika bolesti liječenje se provodi ambulantno, najčešće uz primjenu antibiotika poput doksiciklina ili azitromicina, a ponekad se daje i amoksicilin. Navedeni lijekovi pomažu zaustaviti širenje bakterije u organizmu i skraćuju trajanje bolesti, a valja naglasiti kako je liječenje najučinkovitije kada se započne u prvim danima simptoma, tj. dok je bakterija još prisutna u krvotoku. 

U težim slučajevima, osobito kada dođe do oštećenja jetre, bubrega, pluća ili srca, potrebna je hospitalizacija. Tada se liječenje provodi intravenskom primjenom antibiotika, poput penicilina ili ceftriaksona, uz intenzivnu potporu vitalnim funkcijama. Potonje može uključivati nadoknadu tekućine i elektrolita, dijalizu u slučaju bubrežnog zatajenja, kisik ili mehaničku ventilaciju kod plućnog krvarenja te praćenje srčane funkcije. U takvim slučajevima liječenje se provodi u sklopu jedinica intenzivne medicinske njege.

Važno je napomenuti kako je otpornost, tj. rezistencija leptospira na antibiotike vrlo rijetka, stoga liječenje najčešće daje dobre rezultate. Ipak, čak i uz terapiju, u vrlo teškim oblicima bolesti može doći do komplikacija. Uz to, određeni broj pacijenata nakon oporavka može imati blaže postinfektivne simptome koji potraju tjednima (poput umora, glavobolje, bolova u mišićima i zglobovima ili problema s vidom uslijed kronične upale), premda se i ti simptomi s vremenom povlače. Dakle, iako bolest može biti ozbiljna, rana intervencija značajno smanjuje rizik od komplikacija i smrtnog ishoda.

Mjere opreza i sprječavanje leptospiroze

Prevencija leptospiroze temelji se prvenstveno na izbjegavanju kontakta s potencijalno kontaminiranom vodom, tlom i životinjskim izlučevinama. U rizičnim situacijama (poput već spomenutih poplava, boravka u prirodi, rada na poljoprivrednim gospodarstvima ili čišćenja prostora s mogućim prisustvom glodavaca) važno je koristiti zaštitnu opremu, kao što su čizme, rukavice i maska kako bi se smanjio rizik izlaganja patogenu. Također, važno je održavati higijenu ruku i izbjegavati kontakt sa stajaćom vodom, osobito ako su na tijelu prisutne otvorene rane ili ogrebotine.

Dodatne mjere uključuju kontrolu glodavaca, pravilno skladištenje hrane, osiguravanje čiste pitke vode te higijensko zbrinjavanje otpada. U nekim slučajevima, napose kod putovanja u endemska područja ili kod osoba koje su profesionalno izložene (npr. veterinari, vojnici, poljoprivrednici) može se razmotriti primjena antibiotika u preventivne svrhe (kao određeni oblik predekspozicijske profilakse), premda učinkovitost takvog pristupa još nije definitivno potvrđena.

Iako učinkovita cjepiva za životinje već postoje i pomažu u smanjenju širenja bakterija na ljude, univerzalno cjepivo za zaštitu ljudi od leptospiroze još uvijek nije dostupno. Valja naglasiti kako postoje eksperimentalna cjepiva koja se daju radnicima pod rizikom, no dosadašnji pokušaji razvoja ljudskog cjepiva nailazili su na prepreke poput niske učinkovitosti i nedostatka dugotrajne zaštite protiv različitih podtipova bakterije. Trenutno su u razvoju nova cjepiva, uključujući tzv. DNA cjepiva i komponentna cjepiva, koja obećavaju bolju zaštitu, ali se još uvijek nalaze u fazi istraživanja.

Zaključak

Leptospiroza je zarazna bolest koja se prenosi sa životinja na ljude putem kontaminirane vode ili tla, a zbog mogućih teških komplikacija i sve češće pojave u Europi, predstavlja rastuću prijetnju i našem javnom zdravlju. Smrtnost od teških oblika veća je nego kod brojnih drugih tropskih infekcija, no infekcija još uvijek nije službeno prepoznata kao jedna od „zanemarenih tropskih bolesti” od strane vodećih globalnih zdravstvenih organizacija. Upravo ta činjenica doprinosi slabom financiranju istraživanja, ograničenoj dostupnosti testiranja i nedostatku kvalitetne zdravstvene skrbi u brojnim pogođenim regijama. Svakako su potrebni jednostavniji i brži dijagnostički testovi, učinkovitih cjepiva i ciljane terapije za teže oblike bolesti. Istovremeno, potrebno je podići svijest među zdravstvenim djelatnicima i stanovništvom, osobito u područjima gdje su rizici najveći. Bez jasnije globalne strategije i ulaganja, zanemarivanje ove potencijalno smrtonosne bolesti moglo bi imati ozbiljne posljedice po zdravlje ljudi i napore prema postizanju ciljeva održivog razvoja.