Enterovirusne infekcije

O enterovirusima

Enterovirusi su grupa virusa koji spadaju u obitelj Picornaviridae, a mogu se podijeliti u nekoliko tipova te velik broj serotipova. Njihova genetika je vrlo zanimljiva; genom sadrži jedan lanac ribonukleinske kiseline (RNA) koji nosi informacije potrebne za umnažanje virusa i izgradnju njegovih proteinskih sastavnih dijelova. Genom enterovirusa sastoji se od tri osnovna dijela: neprevedene regije (engl. nontranslated region; NTR), koja sadrži genetske upute potrebne za replikaciju i kontrolu genetske ekspresije virusa, strukturalne gene koji kodiraju proteine za izgradnju i kompletiranje virusne čestice, kao i regiju koja kodira nestrukturalne proteine koji su uključeni u replikaciju virusa.

Ono što valja naglasiti jest kako enteroviruse karakterizira visoka varijabilnost genoma, što znači da se njihovi geni mogu mijenjati tijekom vremena. Takva mogućnost genetske varijabilnosti omogućava ovim virusima prilagodbu različitim uvjetima te izbjegavanje imunosnog odgovora domaćina jednom kada uđu u organizam. Također, ova varijabilnost je jedan od razloga zašto postoji veliki broj različitih serotipova enterovirusa.

Epidemiologija enterovirusnih infekcija

Enterovirusi su rasprostranjeni širom svijeta i mogu izazvati različite vrste infekcija kod ljudi. Ono što znatno utječe na zarazu te osjetljivost domaćina na enterovirusne infekcije su čimbenici poput dobi, imunosnog statusa, genetske predispozicije i prisutnosti drugih zdravstvenih stanja. Djeca, a posebno novorođenčad, su nerijetko podložnija infekcijama enterovirusima.

Ova skupina virusa prenosi se poglavito feko-oralnim putem, tj. putem hrane, vode ili predmeta koji su kontaminirane izmetom zaražene osobe. Također, mogu se prenositi direktnim kontaktom sa zaraženom osobom ili inhaliranjem respiratornih kapljica koje sadrže virus. Širenje enterovirusa može biti sezonsko, s većim brojem slučajeva u toplijim mjesecima; međutim, valja naglasiti kako ovi virusi mogu biti prisutni tijekom cijele godine.

Neki specifični serotipovi enterovirusa mogu izazvati epidemije ili izbijanja bolesti u zajednicama ili određenim geografskim područjima. Posebno su zahvaćeni kolektivi kao što su dječji vrtići, škole i zdravstvene ustanove. Uzroci takvih epidemija mogu uključivati neadekvatnu higijenu, loše sanitarne uvjete, nedostatak pristupa čistoj vodi, slabu zdravstvenu infrastrukturu te nepostojanje učinkovitih preventivnih mjera. Nadalje, učestala putovanja i globalizacija također mogu doprinijeti širenju enterovirusnih infekcija širom svijeta, čime se objašnjava njihova pojavnost i rasprostranjenost.

Klinički relevantna stanja uzrokovana enterovirusima

Infekcija enterovirusima može izazvati različite bolesti kod zahvaćenih osoba, a koje variraju od blagih do itekako ozbiljnih stanja. Navedeno ovisi o tipu virusa te količini unesenog uzročnika (potonje se još naziva i infektivna doza). Jedan od najčešćih kliničkih entiteta povezanih s enterovirusima jest akutna respiratorna infekcija, koja mahom ima blagi klinički tijek, a može uključivati spektar različitih simptoma poput kašlja, curenja nosa, upale grla i povišene tjelesne temperature.

Gastroenteritis je još jedno često kliničko stanje koju mogu izazvati enterovirusi. Ova upala u probavnom sustavu (uz primarnu zahvaćenost želuca i crijeva) uzrokuje simptome i znakove bolesti kao što su mučnina, povraćanje, proljev, bol u trbuhu i gubitak apetita. Ovi simptomi mogu biti vrlo neugodni te zahtijevaju adekvatnu nadoknadu tekućine kako bi se izbjegla dehidracija, kao i druge potporne mjere. Valja naglasiti da, premda se proljev može naći među simptomima, ovaj znak bolesti uglavnom nije vodeći te ne dominira kliničkom slikom.

Tzv. bolest ruku, nogu i usta (vezikulozni stomatitis s egzantemom koji se često pronalazi pod engleskim nazivom Hand, Foot and Mouth Disease) često je prisutna kod djece do pet godina života, iako se može pojaviti i kod odraslih osoba. Ova bolest karakterizirana je vrlo prepoznatljivom kliničkom slikom uz pojavu malih mjehurića ili čireva na rukama, stopalima, koži trupa i ustima. Povišena tjelesna temperatura, grlobolja i opća nelagoda također su česti simptomi koji se javljaju u sklopu ove bolesti.

Enterovirusna infekcija također se može proširiti putem krvi te dovesti do ozbiljnijih stanja kao što su miokarditis (tj. upala srčanog mišića) te meningitis i encefalitis, što predstavlja upalu moždanih ovojnica i mozga. Ova stanja su manje učestala, ali mogu biti itekako ozbiljna i životno ugrožavajuća – napose kod osoba s oslabljenim imunosnim sustavom, zahtijevaju hitnu medicinsku pažnju.

Enterovirusni meningitis

Simptomi enterovirusnog meningitisa uključuju pojavu jakih glavobolja, ukočenost vrata, visoku tjelesnu temperaturu, osjetljivost na svjetlost (tzv. fotofobiju) i opću malaksalost. Osim toga, mogu se javiti i drugi simptomi kao što su mučnina, povraćanje, osip na koži te izraženi bolovi u mišićima. Ono što je ohrabrujuće jest kako većinu slučajeva enterovirusnog meningitisa karakterizira blaga klinička slika, a zahvaćene se osobe oporavljaju bez potrebe za uvođenjem specifičnog liječenja.

Drugim riječima, enterovirusni meningitis obično ima dobru prognozu, s potpunim oporavkom bez dugoročnih posljedica. Međutim, u rijetkim slučajevima može doći do ozbiljnijih komplikacija kao što su encefalitis (akutna upala mozga), hidrocefalus (nakupljanje cerebrospinalne tekućine što povećava intrakranijski tlak) ili neurološki poremećaji, zbog čega je iznimno važno pravodobno prepoznati simptome, dijagnosticirati te pravilno liječiti enterovirusnu infekciju kako bi se smanjio ovaj rizik.

Dijagnostika enterovirusnih infekcija

Dijagnostika enterovirusnih infekcija uključuje niz različitih metoda koje omogućuju identifikaciju prisutnosti enterovirusa u uzorcima pacijenata. Dijagnostički pristup obuhvaća kliničku procjenu simptoma i znakova bolesti te različite laboratorijske testove, a danas su nezamjenjive tzv. molekularne metode. Važno je napomenuti kako se dijagnostika enterovirusnih infekcija često provodi u specijaliziranim mikrobiološkim laboratorijima koji imaju potrebnu opremu za dokaz infekcije.

U svakom slučaju, klinička procjena predstavlja prvi korak u dijagnostici enterovirusnih infekcija. Liječnik i drugo zdravstveno osoblje prvo pregledavaju pacijenta kako bi se utvrdila eventualna prisutnost simptoma karakterističnih za enterovirusne infekcije, kao što su groznica, kočenje vrata, osip, gastrointestinalni simptomi ili simptomi respiratornih bolesti. Ono što valja naglasiti jest kako u dijagnostičkom pristupu klinička prezentacija može biti korisna za postavljanje sumnje, ali sama po sebi nije dovoljna za potvrdu dijagnoze enterovirusne infekcije.

Shodno tome, laboratorijsko testiranje igra ključnu ulogu u potvrđivanju dijagnoze enterovirusnih infekcija. Uzimanje uzoraka za provođenje laboratorijske dijagnostike obično uključuje vađenje krvi, prikupljanje cerebrospinalne tekućine putem lumbalne punkcije (što je ključno u dijagnostici enterovirusnog meningitisa), kao i uzimanje uzoraka stolice i/ili uzoraka iskašljaja. Ovi uzorci se zatim šalju u odgovarajuće mikrobiološke laboratorije radi daljnje analize.

Molekularne metode, od koje se najviše koristi lančana reakcija polimeraze (engl. polymerase chain reaction; PCR), najčešće se koriste za otkrivanje genetskog materijala enterovirusa u uzorcima pacijenata. Naime, PCR se temelji na amplifikaciji specifičnih genetskih fragmenata virusa, što omogućuje njihovo otkrivanje čak i kad su prisutni u vrlo malim količinama. Upravo je zbog toga ova metoda vrlo osjetljiva i specifična te omogućuje brzu i preciznu dijagnozu enterovirusnih infekcija.

Osim molekularnih metoda, u dijagnostičkom pristupu mogu se primijeniti i tzv. serološke metode. Serološkim testovima određuje se prisutnost i tip protutijela na enteroviruse u krvi pacijenta. S obzirom da je tijelu potrebno određeno vrijeme da stvori protutijela kao odgovor na ulazak uzročnika u organizam, ova metoda se često koristi za potvrdu prethodne infekcije enterovirusom ili za praćenje serokonverzije (razvoj protutijela) tijekom vremena.

Terapijski pristup

Liječenje enterovirusnih infekcija i enterovirusnog meningitisa poglavito je usmjereno na simptomatsko olakšanje i podršku imunosnom sustavu pacijenta. Naime, specifični antivirusni lijekovi protiv enterovirusa nisu široko dostupni, a premda se ponegdje viđa korištenje imunomodulatora, interferona i intravenoznog imunoglobulina kad dođe do razvoja meningitisa, zasad nema konkretnih dokaza u učinkovitosti ovakvog pristupa. Važan aspekt liječenja jest sprječavanje dehidracije kod djece i starijih osoba, što može uključivati oralnu rehidraciju ili intravensku primjenu tekućina (ovisno o težini simptoma i stanju pacijenta).

Za ublažavanje simptoma groznice, glavobolje i mišićne boli, mogu se koristiti antipiretici (protiv povišene temperature) poput paracetamola ili nesteroidnih protuupalnih lijekova, no valja se striktno pridržavati preporučenih doza te uzeti u obzir individualne značajke pacijenta. U slučajevima enterovirusnog meningitisa, pacijenti se često hospitaliziraju radi praćenja vitalnih funkcija i simptoma, posebice kod težih ili kompliciranih slučajeva.

U nekim slučajevima, ako postoji sumnja na bakterijsku superinfekciju ili komplikacije, može se razmotriti primjena antibiotika (iako treba naglasiti kako enterovirusi nisu osjetljivi na iste). Upravo se zbog toga antibiotici koriste samo kada postoji potreba za suzbijanjem bakterijske infekcije koja se može javiti paralelno s enterovirusnom infekcijom, budući da oni nemaju utjecaj na viruse. Ono što je važno jest osigurati odgovarajući odmor pacijentima kako bi im se omogućilo da se oporave. Također, izbjegavanje kontakta s drugim osobama tijekom infektivnog razdoblja pomaže u sprječavanju širenja zaraze na druge osobe.

Prevencija enterovirusnih infekcija

Adekvatni preventivni pristup u rješavanju problema enterovirusa igra ključnu ulogu u smanjenju njihovog širenja i sprječavanju pojave bolesti. Jedna od najvažnijih i dobro poznatih preventivnih mjera je redovito i temeljito pranje ruku. Navedeno uključuje korištenje sapuna i tople vode, te trljanje ruku barem dvadeset sekundi. Pranje ruku valja obavljati nakon odlaska u toalet, prije pripreme hrane, prije konzumacije jela, nakon kontakta sa zaraženom osobom ili površinama te nakon boravka na javnim mjestima.

Nadalje, prilikom kašljanja ili kihanja važno je prekriti usta i nos savijenim laktom ili maramicom kako bi se spriječilo raspršivanje kapljica koje sadrže virus u zraku. Ako se koristi maramica, treba je odmah zbrinuti i oprati ruke. Redovito čišćenje i dezinfekcija površina koje se često dodiruju (kao što su kvake, prekidači za svjetlo, mobilni uređaju, daljinski upravljači i slično) mogu smanjiti prisutnost virusa na tim površinama. Edukacija o enterovirusima, njihovim načinima prijenosa i simptomima, kao i terapijskim/preventivnim intervencija također su ključni koraci u sprječavanju ovih infekcija.

Zaključak

Ljudski enterovirusi uzrokuju različite bolesti – od blagih i gotovo neprimjetnih infekcija do teških kliničkih stanja kao što su meningitis i upala srčanog mišića. Korištenje mikrobiološkog laboratorija u dijagnostici važno je za pravovremeno potvrđivanje infekcije; ipak, kako ne postoji specifična terapija za tretiranje ovih infekcija, naglasak se mora staviti na prevenciju. Preventivne mjere je potrebno primjenjivati kontinuirano i u svakodnevnom životu, posebno u vrijeme epidemija ili izbijanja enterovirusnih infekcija. Održavanje visoke razine higijene i pridržavanje svih navedenih preventivnih mjera pomaže u sprječavanju infekcija i širenju enterovirusa među ljudima.