Žuta groznica

Virus žute groznice i njegova rasprostranjenost

Virus žute groznice prototip je virusa iz roda Flavivirus i obitelji Flaviviridae ("flavus" je latinska riječ za žuto), gdje također spadaju uzročnici poput virusa denge, virusa Zapadnog Nila i virusa japanskog encefalitisa. Do prijenosa na čovjeka dolazi uslijed ugriza inficiranog komarca, prvenstveno iz rodova Aedes ili Haemagogus. Zanimljivo je istaknuti da je virus žute groznice prvi ljudski virus uspješno izoliran u laboratorijskim uvjetima.

Postoje dva osnovna tipa bolesti: gradski i prašumski tip. Gradski tip bolesti javlja se u obliku epidemija nakon ugriza komarca Aedes aegypti koji se zarazio otprilike dva tjedna ranije hranjenjem na osobi s virusom u krvi. Kod prašumskog tipa bolest se javlja u obliku enzootije, tj. virus se prenosi šumskim komarcima roda Haemagogus koji se virusom zaraze od divljih primata. Nedavno je opisan i intermedijarni tip bolesti (poznat i kao "ciklus savane"), što je trenutno najčešći način prijenosa bolesti u Africi kod ljudi koji žive ili rade na područjima na granici s džunglom.

Godišnje se zabilježi otprilike 200 tisuća slučajeva žute groznice, a 90% od te brojke javlja se u Africi (napose zbog velike gustoće komaraca u blizini uglavnom nevakciniranog stanovništva). U Južnoj Africi stopa prijenosa žute groznice je manja, djelomično zbog dobre procijepljenosti u sklopu masovnih imunizacijskih kampanja koje su provedene kao odgovor na epidemije. U Aziji i Australiji bolest nije proširena.

Klinička prezentacija bolesti

Prezentacija žute groznice varira od subkliničke infekcije koja je praktički bez ikakvih simptoma, do teške sustavne bolesti koja uključuje vrućicu, groznicu, žuticu, krvarenja u različitim organima te zatajenje buberga. Za takav raspon kliničkih slika odgovorne su razlike u sojevima virusa, ali i čimbenici imunosnog sustava zaraženog domaćina. Najveći broj virusa u krvi viđa se dva do tri dana nakon infekcije, a smrtonosni slučajevi bolesti češće se bilježe u dojenčadi i osoba starije životne dobi.

Generalno se opisuju tri stadija žute groznice. U prvom je stadiju virus prisutan u krvi, stoga nakon 3-6 dana inkubacije dolazi do razvoja općih simptoma bolesti kao što su vrućica, slabost, gubitak apetita, mučnina i povraćanje, bolovi u mišićima te vrtoglavica. U drugom stadiju dolazi do privremenog poboljšanja kliničke slike (i oporavka kod većeg broja bolesnika), da bi se u trećem stadiju koji se javlja u otprilike 15% slučajeva simptomi vratili gori nego prije, uz žuticu i krvarenja kroz usta, nos i oči. Polovica pacijenata u toj posljednjoj fazi umire unutar 7-10 dana.

Dijagnostika i liječenje

Žutu groznicu je teško dijagnosticirati, pogotovo u ranim fazama bolesti. Naime, dijagnoza se postavlja klinički, budući da se virus može potvrditi tek 6-10 dana nakon početka bolesti. Shodno tome, teži oblici bolesti nerijetko se zamijene s malarijom, fulminantnim oblicima virusnog hepatitisa, leptospirozom, drugim hemoragičnim groznicama ili različitim otrovanjima. Najraniji dokaz infekcije dobiva se iz krvi korištenjem lančane reakcije polimerazom (RT-PCR), a u kasnijim stadijima mogu se dokazati protutijela koja stvara vlastiti imunosni sustav.

Kao i kod drugih infekcija uzrokovanih flavivirusima, specifični protuvirusni lijek za žutu groznicu ne postoji, stoga je liječenje uglavnom potporno. Navedeno uključuje adekvatnu rehidraciju i kupiranje boli lijekovima kao što je paracetamol. Ovdje treba naglasiti kako se davanje acetilsalicilne kiseline mora izbjegavati zbog antikoagulacijskog učinka koji može biti katastrofalan u slučajevima unutarnjeg krvarenja koje se viđa kod žute groznice. U svih pacijenata kod kojih je bolest u tako teškom obliku da zahtjeva hospitalizaciju nužno je provesti profilaksu krvarenja iz probavnog trakta pomoću inhibitora protonske pumpe ili blokatora histaminskih receptora.

Prevencija

Aktivna imunizacija, tj. cijepljenje protiv žute groznice ljudima je dostupno već gotovo 70 godina te je zaslužno za značajno smanjivanje pobola od ove bolesti diljem svijeta. Danas su u uporabi cjepiva koja su razvijena iz oslabljenog soja virusa žute groznice (tzv. soj 17D), što se smatra jednim od najuspješnijih vakcina koja su ikad razvijena. Jedna doza cjepiva dostatna je cjeloživotnu zaštitu, a kod zaštite pučanstva od epidemija koriste se različite strategije cijepljenja (kao što su rutinska imunizacija dojenčadi, masovne kampanje te cijepljenje putnika koji dolaze u područja endemska za žutu groznicu).

Naravno, smanjenje broja komaraca te sprječavanje njihova uboda pomoću mreža, zaštitnih pokrivača i dietiltoluamida (DEET) također su važni segmenti prevencije od žute groznice. U svrhu sprječavanja daljnjeg prijenosa bolesti komarcima, zaražene je osobe potrebno izolirati u sobama koje su dobro zaštićene i poprskane insekticidima. 

Zaključak

Žuta groznica je opasna i potencijalno smrtonosna bolest, zbog čega Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) preporučuje da svaka zemlja pod rizikom od ove bolesti ima barem jedan nacionalni laboratorij gdje se mogu provesti osnovna testiranja. Jedan slučaj žute groznice potvrđen u laboratoriju u populaciji koja nije procijepljena smatra se epidemijom, stoga je važno provesti dodatna ispitivanja u svim takvim okolnostima.

Puno je neodgovorenih pitanja oko virusa žute groznice i bolesti do koje dovodi, doka se prijetnja od epidemija se povećava i potencijalno može zahvatiti i Europu. Najveći je problem manjak znanja o uzročniku i mogućnostima liječenja pacijenata; naime, velika je potreba za razvojem specifičnih protuvirusnih lijekova i poboljšanih brzih dijagnostičkih testova za ovu i druge bolesti uzrokovane flavivirusima.