Imam 33 godine i u mojoj obitelji ima oboljelih od depresije. Molio bih vas da mi odgovorite moja pitanja. Već otprilike deset godina se liječim od depresivno-anksioznog poremećaja, što mi je i službena dijagnoza. Isprobao sam sve antidepresive, i neke lijekove iz grupe antipsihotika (Prazine, risperidon, olanzapin). Od antipsihotika se jako debljam pa sam ih morao prekinuti. Naime, na raspoloženje su mi djelovali jako dobro, ali nažalost, ta nuspojava mi ne dopušta mi daljnu upotrebu jer ne znam na što bih ličio da ih nastavim uzimati, budući da za vrijeme njihovog uzimanja nikako ne mogu kontrolirati apetit. Antidepresivi uglavnom pokazuju slično djelovanje, dakle dovode do poboljšanja, makar mi se čini ne do kraja jer, unatoč tome što funkcioniram, imam dosta loših dana. Kao veliki problem ostaje anksioznost, koja je konstantno izražena. Sedativni antidepresivi kod mene izazivaju dosta izraženu potrebu za snom, kao i debljanje. Kada sam pokušao prekinuti upotrebu lijekova, nisam mogao ujutro ustati iz kreveta, i ne mogu funkcionirati uopće. Trenutno uzimam fluoksetin od 40 mg i Velafax od 150 mg. Pod tom terapijom sam relativno dobrog raspoloženja, ali anksioznost i dalje ostaje dosta izražena. Bilo koji benzodiazepin to donekle suzbija, ali ih zbog straha od ovisnosti ne uzimam redovito, nego samo kada ne mogu izdržati tu anksioznost koju osjećam. Išao sam godinama na psihoterapiju, no bez rezultata i nekog pomaka. Moj psihijatar više ne zna što bi mi drugo, osim ovoga što već uzimam, uveo u terapiju (budući da sam gotovo sve isprobao). Kaže da je anksioznost dio moje depresivne bolesti, ali niti jedan antidepresiv mi je ne smanjuje, osim sedativnih antidepresiva, ali kao što sam već napomenuo, od njih se jako debljam i previše spavam. Debljanje si ne mogu dopustiti, jer i ovako imam graničnu težinu i dijagnosticiranu hipertenziju koju liječim, ali i steatozu jetre. Ostale fizičke pretrage su u redu, uključujuči i hormone. Zanima me vaše mišljnje u vezi sa svim time i imam još dva konkretna pitanja: 1. Imam li šanse izlječiti se tako da mogu funkcionirati bez lijekova, jer svako smanjenje terapije ili njeno prekidanje dovede do povratka depresivne epizode koje svaki puta budu sve teže? 2. Bih li se navikao na benzodiazepine, ako bih recimo jedan mjesec uzimao alprazolam, drugi dijazepam, treći bromazepan, itd., dakle ako bih mijenjao anksiolitike nakon svakih mjesec do mjesec i pol? Bi li se svejedno stvorila ovisnost? Što mi vi predlažete, i koje je vaše mišljenje, jer ponavljam, probao sam SVE antidepresive koji postoje na našem tržištu, i to u manjim i većim dozama, ali anksioznost ostaje kao perzistirajući problem.

Prema sadržaju vašeg maila vidim da vam je teško i da, unatoč tome, pokazujete jaku volju da si pomognete, što smatram iznimno bitnim i pohvalnim u procesu liječenja. Psihički poremećaji često imaju oscilirajući tijek, stoga je potrebno biti pripravan i na faze pogoršanja u kojima treba biti svjestan da svaka kriza ima svoj početak, ali i kraj, a lijek i psihoterapija će omogućiti lakši izlazak iz krize koja ima svoj prirodni tijek. Vezano uz lijekove, smatram kako je najbitnije da u dogovoru s psihijatrom donosite odluke o svakoj promjeni lijeka i pri tome ne treba imati strah od nastanka ovisnosti jer, uz adekvatno ordiniranu terapiju od strane liječnika i redovito uzimanje preporučene terapije od strane bolesnika, ne bi trebalo biti nepotrebnog povećanja doze i stvaranja ovisnosti. Vezano uz mogućnost liječenja putem psihoterapije, važno je napomenuti kako u Hrvatskoj postoji više različitih psihoterapijskih pravaca, sukladno tome i mogućnosti psihoterapijskog liječenja smetnji iz kruga anksiozno-depresivnog sindroma, koji ste naveli. S jedne strane, postoje psihoanalitičke tehnike koje se provode, kako individualno, tako i kao grupna terapija (psihijatri KBC Zagreb-Rebro, PB Vrapče i PB Jankomir). Isto tako, postoji mogućnost liječenja putem integrativne psihoterapije (psihijatri KB Dubrava), kao i kognitivno-bihevioralne psihoterapije (u Hrvatskoj je većinski provode psiholozi, centar društva za kognitivno-bihevioralnu terapiju je u Zagrebu), kao i geštalt-psihoterapije i još neke druge psihoterapije. Smatram da u vašem konkretnom slučaju ne bi trebalo pozornost koncentrirati isključivo na lijekove, što smatram bitnim, ali prava terapija ide kroz kombinaciju lijekova i psihoterapije. Pri tome je moguće da psihijatar određuje farmakoterapiju, a drugi psihijatar-psihoterapeut (ili psiholog-psihoterapeut) provodi psihoterapiju. Smatram da je važan segment u procesu vašeg izliječenja da i nadalje budete aktivni u procesu liječenja koje se sastoji od uzimanja lijekova i psihoterapije.

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar