Imam 20 godina, uspješna sam studentica, govorim 5 jezika, prije sam i radila kao model, imam divnog dečka, kojeg sigurno nisam zaslužila, ali ja jednostavno mrzim samu sebe i svoj život. Nikad mi ništa nije dovoljno dobro, pa padam u depresivna stanja. Najmanja sitnica me izbaci iz takta. Život mi je pun obaveza, za koje nisam sigurna ni zašto sam ih preuzela. Strašno sam anksiozna, alprazolam pijem i kad treba i kad ne treba. Baš ništa u životu mi nema smisla, često mi se plače, mogu spavati i 13-14 sati dnevno, općenito se fizički jako loše osjećam (mučnina, opća slabost, vrtoglavica, tahikardije), što je vjerojatno povezano s mojim psihičkim stanjem. Kod psihijatara sam već bila i bilo je to bacanje novca i vremena. Više i ne znam što da učinim. Najgore je što konkretnog razloga za moje stanje zapravo nema. Ljudi od mene stalno nešto očekuju, a ja pucam po šavovima. Mislim da mi gore nikad nije bilo. Počeli su mi se vraćati i napadi panike, što već 3 godine nisam doživjela.

Period života u kojem se nalazite, s obzirom na godine, spada u period kraja adolescencije. Dakle, još uvijek imate priliku razviti svoje potencijale jer razvoj, u širem smislu, još nije završen. Smetnje koje navodite ulaze u kategoriju miješanih anksioznih i depresivnih. No to je samo površina problema, neki bi rekli vrh sante ledenog brijega. U svakom slučaju, kada smetnje predstavljaju značajno opterećenje u svakodnevnom funkcioniranju, poželjno je javiti se psihologu ili psihijatru-psihoterapeutu, a psihoterapija služi za bolje razumijevanje nastanka smetnji i uči kako da se osoba ponaša u konkretnoj situaciji. Mogu razumjeti vaše nezadovoljstvo, ali smatram da je uz psihoterapiju, prognoza dobra, tako da mislim da trebate unijeti malo više optimizma u razmišljanje o liječenju vaših smetnji, nema razloga za pretjerani strah i katastrofične procjene svojeg stanja.

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar