Ozljede i oštećenja

Teniski lakat (lat. lateralni epikondilitis)

Objavljeno 28.07.2010.
Prof. dr. sc. Ivan Bojanić, dr. med., specijalist ortoped
Lateralni epikondilits jedan je od najpoznatijih, a ujedno i najčešćih sindroma prenaprezanja (engl. overuse injuries) sustava za kretanje u ljudi koji se očituje pojavom boli u vanjskom dijelu lakta.
Teniski lakat   (lat. lateralni epikondilitis)

Anatomske osobitosti

izbočine koje nazivamo vanjskom (lat. epicondylus lateralis), odnosno unutrašnjom izbočinom (lat. epicondylus medialis). Lateralni epikondil ima oblik piramide s čijeg vrha polazi vanjska pobočna sveza (lat. ligamentum laterale colaterale), sa stražnje strane lakatni mišić (lat. m. anconeus), a s prednje strane dva mišića i to kratki radijalni ispružač zapešća (lat. m. extensor carpi radialis brevis - ERCB) te ispružač prstiju (lat. m. extensor digitorum communis - EDC). S vanjskog ruba nadlaktične kosti i s gornje strane lateralnog epikondila polaze još dva mišića koja su smještena u sloju iznad ERCB-a i EDC-a, a to su brahioradijalni mišić (lat. m. brachioradialis) te dugi radijalni ispružač zapešća (lat. m. extensor carpi radialis longus - ERCL). U najdubljem sloju nalazimo još i supinacijski mišić (lat. m. supinator) koji samo manjim dijelom polazi s lateralnog epikondila.

Definicija

Lateralni epikondilits jedan je od najpoznatijih, a ujedno i najčešćih sindroma prenaprezanja.

Lateralni epikondilits jedan je od najpoznatijih, a ujedno i najčešćih sindroma prenaprezanja (engl. overuse injuries) sustava za kretanje u ljudi koji se očituje pojavom boli u vanjskom dijelu lakta. Nastaje kao posljedica ponavljajućih aktivnosti rukom prilikom kojih se ili ispružaju šaka i prsti ili se podlaktica okreće tako da dlan gleda prema gore ili ukoliko se čini kombinacija tih kretnji, odnosno ako se te kretnje čine protiv otpora. U svim je slučajevima lateralnog epikondilitisa zahvaćeno polazište tetive kratkog radijalnog ispružača zapešća (ECRB-a), dok su polazišta drugih tetiva na lateralnom epikondilu znatno rjeđe zahvaćena. Istraživanja su pokazala da je riječ o degenerativnom procesu koji se naziva angiofibroblastična tendinoza.

Uzroci nastanka

Istraživanja su pokazala da lateralni epikondilitis najčešće nastaje u sportaša starijih od 35 godina zbog sportske aktivnosti koja ima zahtjevnu tehniku korištenja ruke, a koju prakticiraju bar tri puta tjedno po 30 ili više minuta. Budući da je ta aktivnost najčešće tenis valja spomenuti još neke uočene predisponirajuće čimbenike nastanka lateralnog epikondilitisa vezane za tenis. To su u prvom redu nepravilna tehnika udarca te veći držak reketa, a spominju se i materijali od kojih je izrađen reket, kao i napetost mreže reketa. Prepoznati su i neki rizični čimbenici nastanka lateralnog epikondilitisa vezanog za radne aktivnosti, a to su rad s alatom u ruci koji je teži od 1 kg, podizanje težine veće od 20 kg najmanje deset puta dnevno te ponavljano izvođenje provocirajućih kretnji više od dva sata svakog radnog dana.

Podložnost ozljedi

Prema rezultatima istraživanja između 1 i 3 % odrasle populacije jednom u životu ima simptome lateralnog epikondilitisa. Lateralni se epikondilitis u više od 75% slučajeva javlja na dominantnoj ruci, dok se istovremena pojava simptoma na obje ruke samo iznimno susreće. Podjednako zahvaća osobe oba spola i to najčešće u dobi između 35 i 50 godina. Iako je znatno poznatiji po svom kolokvijalnom imenu teniski lakat (engl. tennis elbow), ipak ga češće susrećemo kao profesionalnu bolest ljudi koji tijekom radne aktivnosti ponavljano izvode iste kretnje i to kretnje prilikom kojih se ispruža šaka i/ili se podlaktica okreće tako da dlan gleda prema gore ili se pak te kretnje čine protiv otpora. Tako se primjerice lateralni epikondilitis često javlja u radnika na traci, daktilografa, zidara, postolara, ali i kirurga i zubara. U populaciji sportaša najčešće se javlja u tenisača, a nalazimo ga i u bacača koplja, mačevalaca i hokejaša.

Simptomi

Osnovni simptom lateralnog epikondilitisa jest bol u području lateralnog epikondila lakta koja može biti od intenziteta blage boli nakon aktivnosti pa sve do stalne boli koja onemogućuje bilo kakvu aktivnost. Karakterističan simptom u bolesnika jest i smanjenje snage šake, tj. bolesnici se žale na pojavu snažne boli prilikom podizanja i vrlo lakog tereta kojeg drže u ruci primjerice pri podizanju šalice čaja ili kave, a žale se i na snažnu bol prilikom okretenja ključa u bravi što vrlo često uopće ne mogu niti učiniti. Osim toga, često navode da im i rukovanje izaziva pojavu boli u laktu.

Samopomoć

Od najveće je važnosti izbjegavati pokrete koji izazivaju bol. Osim toga, valja primijeniti hlađenje ledom bolnog područja (ne izravno na kožu, ne masirati!) tijekom desetak minuta bar četiri do pet puta dnevno tijekom desetak minuta te treba činiti vježbe istezanja muskulature ispružača šake i prstiju. Svakako valja čim ranije potražiti pomoć liječnika.

Dijagnostika i liječenje

Možda i najčešće korišten način neoperacijskog liječenja lateralnog epikondilitisa jest primjena injekcija kortikosteroida u kombinaciji s lokalnim anestetikom izravno u bolno mjesto.

Tijekom razgovora liječnik osobitu pozornost pridaje utvrđivanju bilo sportske bilo radne aktivnosti za vrijeme ili nakon koje dolazi do pojave boli u laktu, a osim toga pokušava otkriti koja to kretnja izaziva nastanak boli. Nakon što liječnik postavi sumnju da je riječ o lateralnom epikondilitisu cilj kliničkog pregleda jest utvrditi točno mjesto boli te pomoću različitih kliničkih testova odbaciti neke druge moguće uzroke boli u laktu. Liječnik pritiskom vrška kažiprsta na lateralni epikondil ili pola centimetra ispod i sprijeda provocira pojavu boli u bolesnika, a ta se bol još i pojača ukoliko ne popuštajući pritisak liječnik još i pasivno ispruži bolesnikov lakat. Prilikom pregleda liječnik rabi još neke testove kojima provocira ili pojačava pojavu boli u području lateralnog epikondila. Najčešće se rabi test u kojem liječnik pruža otpor ispružanju prethodno savijene šake prema dlanu prilikom kojeg podlaktica mora biti postavljena tako da dlan gleda prema dolje, a lakat mora biti ispružen.

Često se koristi i "test stolca" (engl. chair test) prilikom kojeg bolesnik pokušava dignuti stolac rukom koja je postavljena uz tijelo i kojoj je lakat ispružen, a bolesnik dlanom i prstima "odozgo" obuhvaća naslon ili plohu stolca za sjedenje. Već sam pokušaj dizanja izaziva pojavu boli u području lateralnog epikondila, a ona se još značajnije poveća ukoliko bolesnik prilikom dizanja stolca istovremeno ispruži šaku. Iako se dijagnoza lateralnog epikondilitisa u biti postavlja samo na osnovi kliničkog pregleda, ipak od pomoći mogu biti radiološka i ultrazvučna dijagnostika. Iako se standardne rendgenske snimke lakta u prvome redu čine u cilju uočavanja nekih drugih oštećenja ili deformacija lakta, ipak se u petini slučajeva lateralnog epikondilitisa nađu promjene na snimkama i to kalcifikacije u području lateralnog epikondila koje govore u prilog lateralnog epikondilitisa. Ultrazvučnim pregledom može se uočiti žarišna hipoehogena područja unutar tetive ekstenzora koja je zadebljana, a oko koje se može naći i tragova izljeva. Magnetska rezonanca se rabi kada se sumnja i na neko drugo unutarzglobno oštećenje, ali valja istaknuti da se njome ne može apsolutno sigurno procijeniti eventualno oštećenje tetiva ekstenzora jer se i na snimkama asimptomatskih laktova mogu naći promjene i to u 14 do 54% slučajeva koje govore u prilog lateralnog epikondilitisa.

Još uvijek nema jasnog stava kako treba liječiti lateralni epikondilitis pa stoga ne čudi što su u literaturi opisani brojni načini neoperacijskog liječenja. Prema rezultatima istraživanja najbolje rezultate daje liječenje koje se sastoji iz odmora, tj. prekida izvođenja provocirajućih aktivnosti, provođenja vježbi istezanja i ekscentričnih vježbi jačanja muskulature ispružača šake i prstiju uz edukaciju bolesnika o potrebi promjene uobičajenog korištenja ruke tijekom svakodnevnih aktivnosti. Iako su brojne procedure fizikalne terapije korištene u liječenju lateralnog epikondilitisa, istraživanja su pokazala da samo terapijski ultrazvuk pridonosi uspjehu liječenja.

Druge metode fizikalne terapije pa čak ni one koje su posljednjih desetak godina često korištene, kao što su primjerice primjena lasera te primjena izvantjelesne terapije udarnim valom, ne doprinose uspješnosti liječenja. Možda i najčešće korišten način neoperacijskog liječenja lateralnog epikondilitisa jest primjena injekcija kortikosteroida u kombinaciji s lokalnim anestetikom izravno u bolno mjesto. Isprva su rezultati primjene tih injekcija znatno bolji od bilo kojeg drugog načina neoperacijskog liječenja. Naime, istraživanja su pokazala da nakon uobičajene kratkotrajne nelagode po primjeni injekcije koja može trajati i do pet dana slijedi razdoblje tijekom kojeg boli nema ili je pak ona neznatna.

Nažalost, taj se učinak s vremenom gubi pa već nakon 6 tjedana nema razlika između bolesnika koji nisu imali nikakvo liječenje i onih koji su primili injekciju. To je najbolje razvidno iz rezultata istraživanja provedenog 2006. godine prema kojemu je nakon 6 tjedana praćenja uspjeh nakon primjene steroidnih injekcija iznosio 78%, u bolesnika koji su liječeni fizikalnom terapijom 65%, a u onih koji su samo praćeni bez ikakvog drugog liječenja postotak uspješnosti iznosio je 27%. No, nakon godine dana postotak uspješnosti je pao na 68% u skupini bolesnika koji su primili steroidne injekcije, dok je u druge dvije skupine porastao na 94%, odnosno 90% uspješnosti. Neki autori zbog toga savjetuju primjenu dvije ili tri injekcije u razdoblju od 7 dana, ali učinak slabi i uz to raste rizik pojave neželjenih učinaka. Depigmentacija kože i atrofija masnog tkiva na mjestu primjene injekcije te mogućnost nastanka lokalne infekcije ili rupture tetiva su mogući neželjeni učinci primjene steroidnih injekcija.

Usprkos svim opisanim mogućnostima neoperacijskog liječenja simptomi će ustrajati u približno 10% bolesnika pa je tada potrebno kirurško liječenje. Opisane su različite tehnike operacijskog liječenja lateralnog epikondilitisa, a u novije se vrijeme sve više predlaže artroskopija lakta. Razlog tome nalazi se u prednostima koje artroskopski zahvat ima pred klasičnim zahvatom. Artroskopija omogućuje detaljan pregled čitavog zgloba uz izvanredan prikaz svih unutarzglobnih struktura. Osim toga, tijekom zahvata je moguće riješiti neka druga unutarzglobna oštećenja koja nisu bila prepoznata prije zahvata, a koja se udružena s lateralnim epikondilitisom prema izvješćima iz literature nalaze u 11%, odnosno prema nekima čak i u 63% slučajeva. Osim toga, uočeno je da se bolesnici nakon artroskopskog zahvata znatno brže vraćaju svojim radnim i sportskim aktivnostima. 

Povratak radnim i sportskim aktivnostima

Vrijeme potrebno za povrat radnim i sportskim aktivnostima izrazito je individualno. Od najveće je važnosti istaknuti da prerani povratak aktivnostima može i pogoršati simptome. Osim toga, savjetuje se nošenje ortoze za sve zahtjevnije aktivnosti tijekom povratka punim radnim i sportskim aktivnostima. Nakon kirurškog liječenja povrat svakodnevnim radnim te sportskim aktivnostima ovisi i o primijenjenom načinu liječenja.Tako se primjerice izvješćuje o povratku nakon 66 dana u slučaju operacijskog zahvata otvorenom metodom, odnosno o povratku nakon samo 35 dana nakon artroskopskog zahvata.

Potrebno istaknuti

Iako se vrlo često savjetuje primjena nekih ortopedskih pomagala tijekom liječenja lateralnog epikondilitisa, ipak do danas nema adekvatno provedenih istraživanja koja bi ustanovila njihovu djelotvornost. No, ipak se smatra da ih je bolje rabiti tijekom liječenja nego tijekom povratka sportskim i radnim aktivnostima. Znatno češće se rabi neelastična podlaktična poveska (engl. counterforce brace) koja se postavlja odmah ispod glave palčane kosti i koja ima ulogu sekundarnog hvatišta mišića, a time rasterećuje hvatište na lateralnom epikondilu i omogućuje brže i bolje cijeljenje tetivnog oštećenja. Udlaga za ručni zglob (engl. cock-up wrist splint) rabi se nešto rjeđe. Njena je osnovna uloga da "odmori" tetivno hvatište na lateralnom epikondilu, a to se postiže njenim postavljanjem na gornju stranu ručnoga zgloba čime blokira kretnje šakom prema gore i na taj način onemogućuje kontrakciju mišića ispružača šake i prstiju.

Zanimljivost

Prvi opis simptoma koji upućuju na lateralni epikondilitis dao je davne 1873. godine njemački liječnik F. Runge. H. Morris je 1882. godine opisujući te simptome u tenisača uveo naziv teniska ruka (engl. lawn tennis arm), dok je godinu kasnije H. Major promijenio taj naziv u teniski lakat (engl. tennis elbow) koji se održao do današnjih dana.

 
NPS-HR-NP-00193
Sve članke vezane uz ovu temu pronađite ovdje
(116)
4.0 od 5

Priručnik bolesti

Odaberite grupu bolesti ili pretražite po ključnoj riječi
Priručnik bolesti sastavljen je kako biste se brzo informirali o bolesti koja vas zanima. Određene bolesti posebno su obrađene u okviru skupine na Mapi tijela kojoj pripadaju te ih svakako potražite.

vezani članci

KALENDAR ovulacije

Izračunaj plodne dane
Datum početka posljednjeg ciklusa:
Trajanje menstruacijskog ciklusa:

Vježbe istezanja

Vježbe istezanja mogu provoditi sve osobe bez obzira na životnu dob.

BMI za djecu

Izračunajte BMI za djevojčicu ili dječaka. BMI za djecu Djevojčice i dječaci imaju različite vrijednosti BMI-a tijekom odrastanja. Važno je koristi kalkulator primjeren za dob.