Pitanja i odgovori

Arhiva postavljenih pitanja

Ovdje se nalazi arhiva dosada postavljenih pitanja te pruženih odgovora.
Ako ne pronađete odgovor, postavite pitanje liječniku ili koristite pretraživač.


Duševne bolesti

F 25.2

Moja dijagnoza je F 25.2. Pijem Risset 2 x 0,5 i litij 3 x 1, a primam i injekcije flufenazina s biperiden kloridomom na 3 tjedna. Moj problem je što mi se stalno vrti neka pjesma po glavi. Nemam glasove ni halucinacije. Liječim se već 5 godina. Možete li mi reći nešto više o mojoj bolesti, izliječenju... odgovor

Liječenje generaliziranog anksioznog poremećaja

Nakon prometne nesreće prije 8 godina dobila sam napadaje panike koji su se javljali u gužvi na cesti dok sam u autu, u tramvaju, busu. Manifestirali su se kao trenutna nervoza, strah i dobila sam proljev. Iza toga do sijedećeg ponavljanja bio je mir. Napadaji su kulminirali nakon par godina jer su se proširili na veće područje. Razvio se strah od bilo koje situacije u kojoj se nisam osjećala sigurno tj. da mogu što hoću i kako i kada hoću-osjećaj slobode kretanja sam ja to nazvala. Proljevi su uvijek bili prisutni tako da je sama pomisao da nisam u blizini WC-a izazivala osjećaj nelagode. Počela sam piti alprazolam od 1 mg i male doze amitriptilina jer na antidepresive reagiram tzv. zombi-fazom - uspavljuju me i to na dulji period, a to nisam željela. Vremenom sam naučila situacije koje su izazivale napadaje i naučila sam ih predviđati tako da sam stvorila kao neki zaštitini sustav, prilagodila sam se problemu. Prije 5 godina napadaji su nestali, ali osjećaj da se mogu vratiti nije, samo se smanjio jer ih nije bilo. Ponekad bi osjećaj nelagode se javio, ali to nije neki veliki problem mi bio. Putovala sam vlakom, autom kad nije bilo gužve, a u gradu sam maksimalno hodala i nastavila izbjegavati sve što bi možda bilo previše. Bilo mi je dobro, sve do prije 2 godine kad sam morala na službeni put autobusom. Naviknuta i ponosna na novo stanje mislila sam da to mogu. Opet kao nekada. Pri pakiranju torbe javio se takav gadan napadaj panike. Trajao je sat vremena i jedva sam ga smirila sa još jednim alprazolamom i ne znam koliko bromazepama. Ovaj put nije bilo nelagode i nije bilo proljeva. Ovaj napadaj je bio iznutra i nije išao na van. Mislila sam da gubim razum, hodala sam gore-dolje kao razjarena zvijer. Strašan osjećaj. Otišla sam na put vlakom i dobro je prošlo. Sve do trenutka, par mjeseci poslije, dok se nije javio nenadano u uredu dok sam sjedila za stolom i radila svoj posao. Trnci i oduzetost u nogama, pritisak, nervoza i nema proljeva. Ostaje sve u meni. Jedva sam kući stigla. Psihijatrica me je vratila na amitriptilin, ali sljedeća 3 dana ja sam živjela u ostacima jeze koje je ostala u meni. Pred vjenčanje sam prolazila pakao (što mi je bilo normalno jer ako na gluposti reagiram, onda na ovo je normalno-barem meni). Nakon vjenčanja se počelo smirivati. I evo me 8 mjeseci iza. Vozili smo se do Samobora jednu večer, na cesti su bili radovi - strah! Gušenje, pritisak. Samo doma sam htjela. Ne van iz auta, ne tablete za smirenje - koje i ovako baš ne djeluju - doma na sigurno. Na cestu u gradu, okruženu kućama. Nešto što prije sam izbjegavala, sad je postalo itekako poželjno, a ono što mi je davalo osjećaj sigurnosti je postalo nezamislivo. Probala sam još jednom do Samobora - autocestom - nije išlo. Nemir tijela je neopisiv. Nema toga što mi u toj situaciji odgovara ili pomaže. A ostaci tih osjećaja još su dugo u meni. A mozak ih je zapamtio zauvijek! I tako sada ja ne mogu ni na more što mi je uvijek bio jedini gušt koji sam imala, niti na bazene jer ja ne mogu nikuda izvan Zagreba. Ograničena sam kretanjem, stilom života, mogućnostima. Moji oko mene me ne razumiju, ali me ni ne tjeraju da radim što kažem da ne mogu. U očima im se vidi da im je dosta mene i mojih problema. Suprug? Uopće ne znam što on misli. Znam samo da moje unutarnje nezadovoljsvto koje se javlja jer sam očajna jer imam te tegobe, će se osjetiti na svim aspektima moga života. Nisam opuštena jer stalno iščekujem kada će me lupiti napadaj. Ovog tipa napadaja se bojim jer je odvratan. Opuštenost je za mene nepoznanica. Jasno vam je da na području seksa to i nije baš nebitno. Mama ni ne želim postati jer već sada vidim da ću prije ili kasnije dobiti od djeteta "a gdje si bila kad sam ja...." . Doma, izbjegavala neugodnu situaciju. Prema dosadašnjem iskustvu, strahovi će se novi rađati. Padat će u vodu pravila igre koja su važila do tog nekog trenutka. Postat ću sve nezadovoljnija i frustriranija i uništit ću sve oko sebe što je lijepo. NE ŽELIM TO SEBI U ŽIVOTU! Mislim da lijeka za fobična stanja ima. Metode postoje. Ono što meni treba je tko se bavi sa ljudima koji nisu "ludi", koji nemaju nikakvu dijagnozu, kojima ništa na testovima nije nađeno, a imaju problem velik kao kugla zemaljska. Možda ne sada, možda i za par godina ću odolijevati depresiji i očaju, ali i do sada sam se odrekla jako puno stvari u životu i izgleda da ću se odricati još više. Do kuda to mora ići, prije nego li ne uništim sebe, brak, odnose s prijateljima, obitelj? Moja psihijatrica ne zna što sa mnom. Još dvoje njih se nije zamaralo mojim tegobama jer kao proći će. Nije, samo ide dalje i šire. Imam 28 godina - hoću živjeti bez glupih strahova. Hoću putovati, družiti se, kretati se kuda i kako ja hoću. Hoću biti vjenčana kuma frendici na vjenčanju na livadi izvan Zagreba. Hoću na otok gdje imamo kuću. Hoću kod frenda na vikendicu na roštiljadu. Hoću s bratom izaći van na zagušljivo mjesto puno ljudi. Hoću na službeni put kad me pošalju, a ne da izmišljam gluposti zašto ne mogu. Hoću i ja položiti vozački i voziti. Zar tražim nemoguće? Da me vidite i da znate moj stil života, ne biste mi vjerovali da je sve ovo istina. Ja mogu sve pa i sakriti od mnogih svoje tegobe. Jedno što ne mogu je živjeti kao što sam živjela do prije 8 godina kada je sve počelo. Nisam nezahvalna i znam da postoje gore stvari. Tata mi je umro prije 4 godine, mama operirala karcinom. Ali ja hoću svoj život natrag. Hoću svoju obitelj, svoje realne probleme i strahove. Ne želim fobije od... čega u stvari? Molim već dugo za pomoć. Više ne znam kome se obratiti. Sada molim vas. Lijep pozdrav od mrguda (to mi je nadimak od kada imam napadaje - jasno vam je zašto). odgovor

Žalovanje

7 godina išla sam privatno na psihoanalizu kod doktorice 2 x tjedno individualno. Bordeline struktura sa psihotičnim elementima i prisilnim mislima. Jako sam se trudila i radila na sebi. Ne moram vam ni reći koliko mi je bilo teško iz ničega stati u nešto. Tada nisam imala ništa, nisam niti radila niti imala ijednu emotivnu osobu uz sebe. Nisam osjećala ljubav, niti emocije. Za to vrijeme sam koristila samo benzodijazepin po potrebi. Nakon 3 g prešla sam u grupnu terapiju. Ponovno sam prolazila teške muke. Tako je to s psihoanalizom: gore, pa zaroniš, pa dolje. Uglavnom, u to vrijeme sam odbijala svaki lijek jer sam ih se bojala piti. Jedvo sam se naučila na benzodijazepin. Drugi jači lijek je bila moja doktorica, koliko god vam smiješno to zvučalo. Tako je vrijeme prolazilo i ja sam postajala sve bolje. Psihotični elementi su nestali, prisilne misli također, sve dok prošlog ljeta (2006.g) doktorica nije zbog svoje bolesti pala u duboku komu u kojoj je bila nekoliko mjeseci i umrla ove godine u 2. mjesecu, a sprovod joj je bio na moj rođendan. Na moru sam saznala da je u komi. Dobila sam psihotične elemente i prisilne misli. Sanjala sam je 7 dana za redom da imamo terapije i da mi daje savjete kako nikada neću biti u psihozi. No, ja nisam pila ništa drugo osim benzodijazepina koji mi je postao preblag. Uglavnom, priča se nastavlja tako da sam pronašla njezinog psihoanalitičara kojeg je znala spominjati. Grupa je nastavila od 9. mjeseca kod njega, ali pod drugim uvjetima. On je muško-ona žensko. Ona je 2 xt jedno, on 1 x tjedno. Međusobno se ne smijemo čuti niti vidjeti. Grozno mi je bilo jer sam tek tada shvatila da sam se za nju jako vezala i tek su mi tada sjedale neke njezine riječi koje mi je rekla u 5/06 da sam tek sada dobro i počela raditi na sebi, ali da slijedi separacija. Eto, ona ju je napravila svojim odlaskom. Ja uglavnom nisam bila dobro. Najgora u grupi po tom pitanju. Svi su normalno podnijeli prelazak, a ja ne. I dandanas je stanje ovakvo... Prestala sam plakati za njom, ali me uhvati jeza. Pijem benzodijazepin još uvijek koji više i ne pomaže. Poslali su me doktorici za lijekove i dali mi Leponex - djelovao je užasno na mene, prejak, četvrtina od 0,25. Promijenila mi je na flufenazin 1 mg, pola - opet nuspojave sa nogama i titranjem. Ne mogu raditi takva. Sada sam trenutno izluđena lijekovima. Da li mi može netko konkretno objasniti, postoji li nešto malo jače od benzodijazepina, a da nema takve nuspojave i točno napisati kako idu ti lijekovi po jačini? Naručila sam se doktorici za lijekove da mi opet promijeni sa flufenazina na nešto blaže. I još samo pitanje, da li štetim sebi što ih tako isprobavam? Pila sam Leponex par dana, pa prestala na nekoliko dana. Pa flufenazin u dva navrata po par dana, sada sam ga opet prestala dok ne odem doktorici? odgovor

Anksiozno-depresivni poremećaj

Poštovani, prije 4 godine počeo sam bolovati od depresije-anksioznog stanja. Prvo se manifestiralo psihosomatskim simptomima te to nisam prepoznao. Od početka liječenja uzimao sam fluvoksamin, fluoksetin, te na kraju po preporuci psihijatra Deprozel koji uzimam vec 3 godine, te uz njega 2 x 2mg diazepama i Praxiten za spavanje. Unatoč psihoterapiji i uzimanju Deprozela ne osjećam da sam puno bolje - izmjenjuju se periodi depresivnosti i anksioznosti s "relativno" dobrim razdobljima. Po Vašem mišljenju - da li bi trebao mjenjati AD? Što je sa tako dugotrajnim uzimanjem anksiolitika? Da li ovo znači da imam neku vrstu kronične depresije? Općenito govoreći, bojim se što će biti sa mnom, jer želim normalno živjeti i raditi, ali jednostavno kao da mi je teško živjeti i sve mi je napor. odgovor

Vaskularna demencija

S nama živi baka (70 god) koja je odnedavno odjednom postala vrlo dementna i čudnog ponašanja. Nakon psihijatrijske obrade i neko vrijeme ležanja u bolnici postavljena je dijagnoza: vaskularna demencija. Obrada neurologa se još očekuje, ali sumnja se na jak moždani udar. Od terapije uzima haloperidol, quetiapine fumarat, Prazine, diazepam, biperiden klorid, nitrazepam, a za tlak jos enalapril+hidroklortiazid i nifedipin.Stanje je dramatično, baka je vrlo sedirana, ima stalne halucinacije, probleme u kretanju i hranjenju i jedva raspoznaje okolinu. Zanima me koliko su antipsihotici u ovim dozama i kombinacijama dozvoljeni kod ovakvog stanja? Osim toga, možemo li očekivati relativno poboljšanje ili samo pogoršanje bolesti? Usprkos toga što bi moždani trebao značiti hitno stanje, dok je ležala na psihijatriji nije ju obradio neurolog i pregled se tek čeka, pa me zanima ako se utvrdi da je bio moždani udar, koliko će se terapija promijeniti i da li ovi psihofarmaci mogu pogoršati stanje ljudi koji su preživjeli moždani udar? odgovor

Napadi panike i trudnoća

Imam 28 godina i planiram trudnoću. Unazad par godina imam napadaje panike: znojenje ruku, knedla u grlu, vrtoglavice, strah od smrti, lupanje srca. Prije godinu dana otišla sam psihijatru koji mi je prepisao Luxetu 50mg i benzodijazepin 0,5 po potrebi. U tom periodu stanje mi se malo poboljšalo. Napominjem da sam dijabetičar. S obzirom da sam dobila zeleno svijetlo od dijabetologa za trudnoću, doktor mi je postepeno skinuo terapiju. Već 2 tjedna ne pijem ništa - tu i tamo 1/2 benzodijazepina 0,25 mg ako mi je baš loše. Zadnjih par dana osjećam se slabo, stalno bih spavala i tijelo mi je toliko malaksalo da se jedva mogu ustati iz kreveta. Više ne mogu ocijeniti da li mi se vrti u glavi ili sam jednostavno iscrpljena. Osjećaj je kao da mi klone glava od umora i kao da ću svaki čas zaspati. U jednom trenutku se preznojim, a u drugom me uhvati zimica. Sve to je urodilo hipohondrijom pa si već razmišljam da se naručim kod neurologa na pretrage jer već razmišljam o nekim opakim bolestima kao što je tumor na mozgu i sl. Inače bila sam prije 7 dana na sistematskom pregledu i sve je u redu što se tiče krvne slike. Molim Vas da mi date savijet u vezi gore navedenog i da li je moguće da je to zbog prekida terapije ili je moguće da je problem organske prirode. Molim Vas odgovor što prije s obzirom na planiranje trudnoće ,a možda i postojeće trudnoće. odgovor

Konverzivni ili somatoformni poremećaj

Imam 16g i dijagnosticirali su mi migrenu s aurom iako od toga patim već duže vrijeme. U periodu kada ih nije bilo imala sam česte omaglice. Sada imam za obaviti puno pretraga, CT, EEG, pregled očiju, hormone štitnjače, pregled krvnih žila, no uz to sve preporučili su mi daljnju psihoterapiju jer misle da je sve to na psihičkoj bazi. Inače imala sam timsku obradu u ponedjeljak u Psihijatrijskoj bolnici za mladež u Kukuljevićevoj, a tamo inače imam i psihoterapiju. Moje pitanje je: da li je moguće da su takvi napadaji migrene i jaki bolovi vezani za moje psihičko stanje? I da li su oni možda početak nečeg goreg, nekog psihičkog poremećaja? odgovor

Ovisnost o tabletama

Liječim se od ovisnosti o tabletama od sredine 8. mjeseca kada sam zbog apstinencije završila u kriznom centru. Tada mi je predloženo bolničko liječenje koje sam odbila, ali od toga dana držim se propisane terapije koja je bila 3 tianeptina dnevno, 30mg diazepama i 20mg zolpidema koji sam ponekad mijenjala zaleplonom jer sam se svakih dva tjedna navikla na zolpidem. Prije mjesec dana promjenila sam doktora jer sa psihijatrom kod kojeg sam bila nisam uspjevala nikako naći neki normalan termin koji bi mi odgovarao jer sam počela raditi i vratila sam se toliko u normalu da sam i za faks uspjevala učiti te je s promijenom doktora uslijedila i promijena terapije. Sada pijem 1mg alprazolama navečer i 20mg paroksetima ujutro. Kako sam počela s novom terapijom tako mi se stanje pogoršalo. Visoka sam 172 cm i imam samo 45 kg, jedem na silu i to jedva, ruke mi se tresu toliko da ne mogu pisati, ne mogu se koncentrirati ni na šta, vid mi je nekako čudan, ne mogu spavati po tjedan dana pa tri dana uspijem odspavati kad me umor svlada po 5 sati u komadu maksimalno. Užasno sam umorna i slaba, ne mogu sama iz kuće, hvata me nekakva panika, vrti mi se i sva se preznojim. Imam poteškoće u govoru, plete mi se jezik i moram jako polako pričati da bih uspjela izgovoriti ono što želim. Ne radim više, ne učim za faks, pokušavam čitati, ali ništa ne ostaje u glavi. Bliže se rokovi tako da me sada hvata panika i oko toga. Ne idem više doktoru kod kojeg sam bila jer smo se posvađali i raskinuli terapiju. Sada me doktorica opće prakse uputila psihologu tako da čekam termin, a za to vrijeme jednostavno ne znam što da radim sama sa sobom i kako da si pomognem. Najradije bi prestala piti paroksetin iako mi je doktorica savjetovala da to ne činim jer će mi biti bolje, a ja mislim da mi je u ovih mjesec dana koliko ga pijem već trebalo biti bolje. Ne želim se vraćati na staru terapiju jer sam se napokon riješila diazepama koji su me i doveli do ovisnosti, a nakon proživljene tri krize ne znam imam li više snage to izdržati. Smeta me što ne mogu izlaziti van i družiti se s ljudima, što ne mogu raditi i učiti, što ne funkcioniram uopće. Sve motivacije i hobije sam u tih mjesec dana izgubila. Nikada nisam bila depresivna nego živčana i nervozna, zato sam i počela piti tablete. Prije njih sam uzimala ex i speed, a kada nisam mogla doći do tableta onda sam puno pila. Ne drogiram se više, ne pijem, ne uzimam raznorazne tablete, a nema nikakvog poboljšanja samo se osjećam užasno loše. Da li mi terapija ne odgovara? Uz ovu prvu sam stvarno odlično funkcionirala. Da li bi mi bilo bolje da ove sad tablete na svoju ruku prestanem piti ili se to stvarno ipak ne smije činiti? Ili da samo čekam taj sljedeći termin i opet novog doktora? odgovor

Anksiozni poremećaj

Radi se o tome da zbog određenih simptoma kao što su gađenje, stalni nagon na povraćanje, groznice, napadi vrućine, teško disanje, depresija zbog koje nisam mogla izaći iz kuće, niti živjeti život prije nego što mi je pozlilo, naveli su da posjetim psihijatra. On je konstatirao neurozu sa depresijom pa mi je prepisao sertralin 150mg, a nakon nekoliko mjeseci spustio na 75mg, dozu koju pijem i danas, nakon 8 mjeseci. Uz to mi je prepisao i lorazepam 2,5mg, kojeg pijem 5 mjeseci, ali stanje mi se pogoršalo pa nakon par mjeseci malo poboljšalo, što nije dovoljno da vratim svoj način života. Naime, odustala sam od posla jer stvarno nisam bila u stanju izaći iz kuće, naglo mi pozli i tada po liječnikovim uputama uzimam lorazepam dvojnu dozu nakon čega osjećam takvu malaksalost da ne mogu ustati iz kreveta. Išla sam i na psihoterapiju i još idem, u uvjerenju da će mi biti bolje, ali još nije i to me užasno plaši. odgovor

Odvikavanje od Xanaxa

Prije deset mjeseci dijagnosticirana mi je somatizacija uslijed šoka koji sam doživjela kada mi je dečko sa 32 godine predamnom doživio teški moždani udar, a majci dijagnosticiran rak dojke. Imala sam simptome: trnce u rukama, mravinjanje u rukama i nogama, nisam osjećala jednu polovinu lica, nesvjestice, gubitak ravnoteže, otežano gutanje. Već deset mjeseci pijem alprazolam od 0.25mg, u početku 4 tablete dnevno, a sada samo dvije. Do sada je sve bilo o.k u mom odvikavanju od alprazolama, jer više nisam pod stresnim situacijama, ali opet od kako su ove vrućine, počinjem osjećati blago trnjenje ruku i osjećaj žarenja u šakama. Neuropsihijatar mi kaže da je to zbog toga što alprazolam izlazi brže kroz znoj kože zbog vrućine i da nije ništa opasno. Da li je to posljedica mog odvikavanja od alprazolam, jer ne vjerujem da je somatizacija jer sam već pola godine potpuno mirna, opuštena, bez stresa. Recite mi da li trebam da piti neki vitamin i da li svi prolaze kroz tu fazu odvikavanja od alprazolama? Svjesna sam da je to lijek koji izaziva ovisnost, a ja ga ne želim piti dugo i želim se odviknuti od njega što prije. odgovor