Studentica sam već 3 godine i osjećam se izgubljeno, ne nalazim smjera u svakodnevnim aktivnostima, sve radim pod vlastitom prisilom, ne nalazim si dugoročni cilj. Pomalo se bojim budućnosti i nisam sigurna da želim živjeti život koji sam odabrala. Uživam tek u kratkotrajnim zadovoljstvima, npr, čitanje novina, pranje suđa, zalijevanje cvijeća, u svakom slučaju, aktivnosti s minimumom stresa. Ali, upravo me te aktivnosti i najviše ljute jer njima nimalo ne ulažem u vlastitu budućnost, a svjesna sam da bih morala. Svaki dan isplaniram što ću i kako ću, i sretna sam zbog toga jer su planovi dobri. Zatim te planove pošaljem k vragu i ostatak se dana bavim glupostima, brojnim glupostima, jer osjećam snažan poriv za radom, nikad se ne dosađujem i uvijek sam u pokretu samo se mrzim suočavati s onim što moram - faxom, svojim životom i sobom. Mrzim učiti, plašim se ljudi, izbjegavam kolege studente jer mislim da su bolji i uspješniji od mene. I tako svaki dan, već 3 godine, na mrtvoj točki svog života. Kako da se izvučem iz tog začaranog kruga bezvoljnosti i besciljnosti kojima nije uzrok lijenost? Nema šanse da odem psihijatru, ne šaljite me. Dajte mi, molim vas, neke smjernice ili ohrabrenje.

Studij i rane 20-e je period kada veliki broj mladih još uvijek traži i upoznaje pravog sebe. Kada čovjek analizira sebe u mladim godinama, često ima potrebu prenaglašavati neke svoje osobine koje doživljava kao teške nedostatke. Kroz naglašavanje nedostataka, blokira se mogućnost sagledavanja i onog dobrog i pozitivnog što svaka osoba posjeduje, u manjoj ili većoj mjeri. Gledanje kroz tvz. "crne naočale" zna zamagliti percepciju pa je poželjno probati skinuti te naočale i promatrati svijet oko sebe bez pomagala, bez obzira na oštrinu vida, tada se neke stvari vide drugačije.

Dr. sc. Darko Marčinko, dr. med., specijalist psihijatar