Poremećaji hranjenja su skupina poremećaja koji kao glavni simptom, ali ne i jedini, imaju probleme vezane uz prekomjerni ili premali unos hrane. Iako su kao entitet poznati još od helenističkog i srednjovjekovnog doba, kao medicinska i psihijatrijska dijagnoza ozbiljno su shvaćeni tek u posljednjih pedesetak godina. Sir William Gull je 1873. godine prvi upotrijebio izraz anorexia nervosa, dok je suvremeno razumijevanje ovih poremećaja počelo naglo napredovati tek od 1960-ih, zahvaljujući autorima poput Hilde Bruch i Salvadora Minuchina. Bruch je naglašavala psihološke čimbenike kao što su poremećena percepcija tijela i osjećaj neučinkovitosti, dok je Minuchin razvijao obiteljski terapijski pristup, gledajući poremećaje prehrane kao odgovor na disfunkcionalnu dinamiku unutar obitelji. Tek 1980. godine poremećaji prehrane uvrštavaju se u kliničke priručnike i postaju priznati kao stanje koje je potrebno dijagnosticirati. Iako postoji više specifičnih poremećaja prehrane, u nastavku teksta osvrnut ćemo se samo na najčešća tri.
Anoreksija nervoza je poremećaj obilježen opsesivnim strahom od debljanja, iskrivljenim tjelesnim doživljajem i ekstremnim ograničenjem unosa hrane. Prevalencija je negdje oko 0,6 posto, javlja se tri puta češće kod žena i to najčešće u dobi od 18 godina. Osobe koje pate od anoreksije često sebe vide kao predebele, unatoč izrazitoj pothranjenosti. Zdravstvene posljedice uključuju hormonalne poremećaje, osteoporozu, srčane probleme i visoku smrtnost. Psihodinamski pristup naglašava da anoreksija može biti način na koji adolescent izražava sukob između potrebe za autonomijom i ovisnosti o drugima, osobito u obiteljskim odnosima.
Bulimija uključuje epizode prejedanja nakon kojih slijedi kompenzacijsko ponašanje poput izazivanja povraćanja, korištenja laksativa ili prekomjernog vježbanja. Ona se isto češće javlja kod žena, i to pet puta češće, otprilike u istoj dobi, a prevalencija joj je oko 0,3 posto. Za razliku od anoreksije, osobe s bulimijom mogu imati normalnu ili povećanu tjelesnu težinu, pa se poremećaj lakše prikriva. Osim fizičkih posljedica (npr. poremećaji elektrolita, oštećenja zubi), tu su i snažni emocionalni problemi poput srama i krivnje. Psihodinamski modeli smatraju bulimiju oblikom pokušaja kontrole vlastitih impulsa i izražavanja duboke unutarnje ambivalencije prema bliskim odnosima.
Poremećaj prejedanja (eng. binge eating disorder (BED)) karakteriziraju ponavljajuće epizode unosa velikih količina hrane u kratkom vremenu, uz osjećaj gubitka kontrole i snažnu emocionalnu nelagodu nakon prejedanja. Ovaj poremećaj je najčešći od svih navedenih, s prevalencijom od 1,2%, nešto je češći kod žena i javlja se kasnije, tek u 20-im godinama. Za razliku od bulimije, kod BED-a nema kompenzacijskog ponašanja poput povraćanja ili intenzivnog vježbanja. Osobe s ovim poremećajem često jedu i kad nisu fizički gladne, a prejedaju se u tajnosti, osjećajući sram i krivnju. BED je povezan s pretilošću, metaboličkim sindromom i povišenim rizikom od depresije i anksioznosti. Iako se češće javlja kod odraslih, sve je prisutniji i kod adolescenata. Psihoterapijski pristupi poput kognitivno-bihevioralne terapije (KBT) pokazali su se vrlo učinkovitima u liječenju BED-a, osobito u reduciranju učestalosti epizoda prejedanja i poboljšanju samopoštovanja.
Osim navedenih, danas se prepoznaje i niz drugih poremećaja hranjenja. Tako izbirljivo/izbjegavajuće hranjenje (eng. ARFID) pogađa najčešće djecu, bez opsesije težinom, već zbog osjetljivosti na teksturu, okus ili straha od posljedica jedenja. Također se prepoznaju i specifični poremećaji poput noćnog jedenja i purgativnog poremećaja. Ovi oblici zahtijevaju individualizirani pristup i ranu intervenciju kako bi se spriječila kronifikacija i ozbiljne posljedice.
Uz psihološke i socijalne čimbenike, poremećaji hranjenja imaju i značajnu biološku komponentu. Istraživanja iz područja neurobiologije i genetike pokazuju da osobe s anoreksijom ili bulimijom često imaju poremećaje u serotoninskom i dopaminskom sustavu koji reguliraju raspoloženje, apetit i impulsivnost. Studije blizanaca potvrđuju visoku nasljednost ovih poremećaja, dok funkcionalna magnetska rezonancija (fMRI) pokazuje promjene u aktivaciji dijelova mozga vezanih uz nagradu, kontrolu i percepciju tijela. Hormonski poremećaji uslijed izgladnjivanja dodatno kompliciraju kliničku sliku, utječući na mozak, metabolizam i endokrini sustav. Biološki uvidi omogućuju razvoj ciljanih terapija, ali se ističe važnost integriranog pristupa koji povezuje biološke, psihološke i socijalne aspekte poremećaja.
Mogućnosti liječenja poremećaja hranjenja danas su znatno napredovale i uključuju psihoterapiju, nutricionističku podršku, medicinski nadzor te, kada je potrebno, farmakološku terapiju. Najčešće korištene psihoterapijske metode su kognitivno-bihevioralna terapija (CBT), obiteljska terapija (npr. Maudsleyev model) i psihodinamska psihoterapija. U težim slučajevima indicirana je hospitalizacija, osobito kod pothranjenosti i ozbiljnih psihičkih simptoma. Bifokalna terapija, u kojoj sudjeluju dva terapeuta – jedan fokusiran na realnost i granice, drugi na nesvjesne konflikte – pokazala se učinkovitom kod adolescenata s dubokim narcističkim ranama i poremećajima identiteta.
Ključan je individualni pristup, rana dijagnoza i kontinuirana podrška okoline, uključujući obitelj. Iako su navedeni poremećaji često zanemareni i neprepoznati od strane okoline, potrebna je pravodobna intervencija kako bi se spriječile tjelesne komplikacije bolesti, ali i kako bi se pravodobno pomoglo osobi i omogućilo joj potpuni oporavak i funkcionalnost u svakodnevnom životu.
Kvaliteta spolnog života jedan je od najvažnijih segmenata kvalitete života muškarca.
Poremećeno mokrenje često vezuje uz sebe i poremećaje kontinencije te seksualnih funkcija.