Metode liječenja anksioznih poremećaja adolescenata

Mentalno zdravlje djece i mladih

Na razini Republike Hrvatske, od perioda pandemije bolesti COVID-19 hospitalizacije djece i adolescenata radi psihičkih smetnji uvećane su za 30%, a vidljiv je i porast pregleda na razini preko 40% (kod odraslih se ta brojka vrti oko 25%). Podaci dostupni u medijima navode da ankete u školama pokazuju da oko 60% djece ima simptome socijalne anksioznosti, 50% osjećaje tuge i praznine i zabrinutosti, 56% teškoće koncentracije, 74% strah od neuspjeha, a 9% učenika je zatečeno s klinički značajnim simptomima anksioznosti i depresije. Ipak, problem je da je mali broj specijalista psihijatara posebno educiran za rad s djecom i adolescentima.

Pristup bilo kojem poremećaju iz kruga mentalnog zdravlja kod djece je multimodalan i suradni. Nije nebitno ima li dijete koje je anksiozno anemiju, problem s radom štitne žlijezde, gastritis, srčanu aritmiju i/ili hormonalna odstupanja. Važno je također ima li dijete poteškoće u usvajanju školskog gradiva, učenju, postoje li iskustva koja su traumatska, postoje li stresori u okolini, kao i radi li se o konzumaciji bilo kakvih stimulansa ili energetskih pića. Tijelo je podloga na kojoj se često odigravaju najdramatičniji simptomi anksioznosti te je stoga važno znati ima li dodatne podloge koja može pospješiti smetnje. U radu s adolescentima koji pate od anksioznosti najčešće su uključeni psiholozi i psihijatri, ali i psihoterapeuti s temeljnim školovanjem iz drugih područja.

Uočavanje problema kao ključan korak

S obzirom da se radi o školskoj populaciji, vrlo često prva osoba koja sazna za problem je školski psiholog, razrednik, nastavnik ili učitelj. Važno je znati da prije bilo kojeg liječenja – bilo da se radi o tretmanu razgovorom ili terapiji neke druge vrste – valja postaviti dijagnozu. Potrebna je detaljna procjena poteškoća, budući da o tome ovisi i izbor adekvatnog pristupa. Drugim riječima, važno je upoznati obitelj i kontekst okoline/životnih okolnosti, upoznati zaštitne i rizične čimbenike u okolini, rana iskustva, načine emocionalne regulacije, kao i modele privrženosti.

Svaki poremećaj u mentalnom zdravlju ima svoju biološku, socijalnu i psihološku komponentu, a u pristupu osobi postavljamo neku hipotezu prema kojoj i planiramo tretman. Značajan dio poteškoća može se otkloniti razgovorom, a nekad to može biti i kratkotrajna intervencija koja može otvoriti neke dotad neviđene perspektive ili ‘izventilirati’ dio tereta koji je bio višak za kapacitete mlade osobe. Za tako nešto nije nužna uvijek ni osoba koja ima psihoterapijsku edukaciju. No, ako je potreban tretman koji traje određeno vrijeme, poželjno je uputiti adolescenta nekom tko ima edukaciju za psihologijsku procjenu, kao i psihijatrijski pregled.

Nefarmakološke metode liječenja i psihoterapijski rad

Najčešće korištene metode kod adolescenata su tretmani koji jačaju kapacitete ega za nošenje sa stresom. U tretmanima anksioznosti najbolji rezultati se postižu kombinacijom  bihevioralno-kognitivne terapije (BKT) te psihofarmakoterapije. BKT je vrlo učinkovit za specifične fobije, opsesivno kompulzivne smetnje, panični poremećaj, pa i generalizirani anksiozni poremećaj. BKT tretman nudi konkretne tehnike koje su posebno pogodne adolescentima da mogu ovladati svojim simptomima te povratiti osjećaj kontrole koji im je važan. Pomaže povezati kaskadu misli, emocija i ponašanja te je glavni cilj promjena ponašanja koja se postiže uz kognitivne promjene i rad na bazičnim vjerovanjima. Posebno se izdvaja tehnika usredotočene svjesnosti (tzv. mindfulness, MBT) koja potiče opuštanje usmjeravanjem pozornosti, isključenjem vanjskih podražaja, a rezultira poboljšanom emocionalnom stabilnošću, smanjenom reaktivnošću te poboljšanom produktivnošću.

Postoje metode grupne psihodinamske psihoterapije u kojoj adolescenti zrcale svoje emocije, dobivaju podršku grupe, ali I osjećaju se manje neadekvatnim jer shvate da ima i drugih mladih koji imaju slične poteškoće. Takvi programi su češće dostupni u zdravstvenim ustanovama, tipa specijalnih zavoda ili dnevnih bolnica. Psihodrama je jedna od posebno prikladnih tehnika za mlade, no koja nažalost nije šire dostupna, adolescenti su često puno sposobniji "odigrati" neki svoj problem nego ga "objasniti". Često je i samo "odigravanje" ljekovito.

Nekad je za pomoć dostatan psihoterapijski rad, no ponekad je preplavljenost strahom i nesigurnošću, kao i prateća tjeskoba prevelika da bi bez medikamentozne terapije bilo moguće uhvatiti se ukoštac s problemom. U takvim situacijama važno je prihvatiti to bez osjećaja poraza. 

Korištenje lijekova

Lijekovi izbora u terapiji anksioznih poremećaja su lijekovi koje nazivamo antidepresivi, a po djelovanju su selektivni inhibitori pohrane serotonina koji uvećavaju dostupne razine serotonina (neuroprijenosnika koji je zaslužan za osjećaj sreće i opuštenosti) uslijed čega dolazi do smanjenja strepnje, tjeskobe, pa i mrzovolje, ljutnje i agresivnosti. Kada imamo posljedično i gubitak koncentracije i volje, na raspolaganju su nam lijekovi koji djeluju na receptore vezane uz kogniciju i učenje, na noradrenalinske i dopaminske receptore koji su vezani uz motivaciju i nagradu.

Posve je razumno i opravdano posegnuti i za farmakoterapijom ako izostane učinak razgovora, ili nekada i na početku, ako je intenzitet smetnji prevelik da bi se terapija razgovorom mogla uopće provoditi. Nekad je potrebno najprije "smiriti tijelo i um" kako bi se mogli iskoristiti savjeti terapeuta i primijeniti ih. Osim antidepresiva, u liječenju anksioznih poremećaja koriste se i lijekovi koje nazivamo anksiolitici, iz grupe benzodiazepina, uglavnom privremeno, za kratkotrajno, brzo olakšanje smetnji, pogotovo ako se uz anksioznost kao pratnja javlja i nesanica ili panika, kao i za epizode proboja anksioznosti dok terapija antidepresiva ne postigne svoju učinak koji se ponekad treba čekati i više tjedana.

Mogućnosti prevencije anksioznih poremećaja adolescenata

Za spomenuti je svakako da je prevencija najvažnija za uspješno smanjenje poteškoća iz kruga mentalnog zdravlja. U tome su posebno važne službe pri školama, službe za mentalno zdravlje pri Zavodu za javno zdravstvo, kao i pri raznim udrugama u kojima je dostupan različit profil stručnjaka – bilo za individualni pristup ili za radionice, tj. grupne edukacije. Posebno je važno da je pomoć lako dostupna u što manje stigmatizirajućoj okolini. Također je važno da se u okolnostima žurnih situacija ne treba ustručavati potražiti pomoć u hitnim ambulantama koje su ponekad također prvi korak ako okidač bude određena krizna situacija. Svaka intervencija u razvojnoj dobi ima smisla te nije toliko bitno od koje sredine se krene, već je važno spriječiti produbljivanje smetnji. Ponekad je tako možda dovoljno samo privremeno potpomoći da daljnji razvoj i sazrijevanje odrade svoje. Današnji pogled na razvoj poremećaja uzima u obzir rezilijenciju ili elastičnost kao najvažniji osobni čimbenik koji se suprotstavlja okolnostima stresa, traumatiziranosti i razvojnih okolnosti. 

Na koji način mogu pomoći roditelji?

Koliko god banalno može zvučati, svakom adolescentu može pomoći roditelj koji je prisutan, koji "čuje i vidi" svoje dijete, onakvim kakav je, ali i pokazuje svojim ponašanjem da zna i da mu nije svejedno kada osjeća da se s djetetom nešto zbiva, koji neće biti pasivan, "čekajući da sve prođe", već će biti zainteresiran pokušati istražiti, pa i premostiti neizbježne otpore otvaranju kod vlastitog djeteta, bez da ih shvati "osobno".

Biti roditelj je predivno iskustvo, ali često i izrazito zastrašujuće iskustvo, iskustvo u kojem su ulozi najveći mogući, u kojem najbolje upoznajemo sami sebe i svoje granice, materijal od kojega smo sami sagrađeni, a to nije uvijek ugodno ni lako. Roditeljski posao traži odbacivanje vlastitog ega i taštine u korist onog drugog, kojem smo potrebni. Mnogi koji su bezuspješno promatrali vlastitu djecu kojima nisu mogli i znali pomoći, vjerojatno nisu iskusili ništa teže tijekom života. Važno je uspjeti izdržati i udarce indiferencije i odbacivanja, koji služe da nastave izbjegavati odgovore i da ih se pusti na miru. Puštanje na miru daljnje utabava osjećaj usamljenosti i bespomoćnosti i ostavlja ih na dnu. 

Kada je važno da roditelj potraži pomoć?

Ako primijetite da se povlače, izbjegavaju komunikaciju, otuđuju se od prijatelja, izbjegavaju obaveze, školu, postaju mrzovoljni, drski – reagirajte. Potaknite ih da se pokrenu, da traže pomoć, ako ne žele govoriti Vama, nekad je lakše otvoriti srce i um nekom neutralnom, koga se ne boje "razočarati". Ne trebate se bojati da ćete "izgubiti" vaše dijete ako ga povjerite nekom drugom; smisao stručne pomoći je upravo suprotan, a to je da "vrati" Vaše dijete sebi i Vama odterećeno, ponovo nađeno i ohrabreno za nova iskustva. Nemojte dozvoliti da vas stigma ili strah od psihijatrije odvrati od traženja pomoći. Lijekovi su nekad potrebni, ne znači da će biti potrebni uvijek.

Anksiozni poremećaji imaju i nasljednu, biološku komponentu, u vidu senzibilnijeg unutarnjeg alarma, koji je baždaren hipertrofiran, mogu se generacijski ponavljati, prenositi, kao povećana sklonost razvoju anksioznosti u stresnim situacijama. Mogu biti naučena ponašanja iz primarne okoline, kao što je nedostatak učenja samoregulacije – i možda ćemo neke poteškoće prepoznati i u sebi.

Često borba za našu djecu traži vlastiti primjer da je potražiti pomoć dobro, potrebno, kao i stav da je traženje pomoći znak hrabrosti, a ne slabosti. Osim podrške za bilo koji vid pomoći, ono najviše što im možete ponuditi je ljubav i vjera u njih, jer bez ljubavi ne mogu napustiti sigurnu luku i otisnuti se dalje u svijet, a bez vjere u njih, koju vide ili ne vide u vašim očima, ne mogu izgraditi vlastito samopouzdanje i dostojanstvo. Da bi voljeli sebe moraju najprije osjetiti to kod vas, važnih osoba.

Čak i u najproblematičnijem djetetu možemo i trebamo naći nešto na što smo ponosni i što nas povezuje. Nerijetko je to presudno da mogu od toga krenuti i iskoristiti potencijale, koliko god mali ili veliki bili, uzeti dostupnu pomoć, razviti krila i pobijediti strah – strah da ih tamo negdje nema tko dočekati, razumjeti ili voljeti. Pozitivno iskustvo u neposrednoj okolini  je preduvjet da možemo očekivati i anticipirati buduća pozitivna iskustva. Naučimo vlastitu djecu da je strah sastavni dio života, da je manji ako se podijeli, i da ga nije sramota priznati.

NPS-HR-NP-00111