Strah od pandemije bolesti COVID-19 i mentalno zdravlje

Zbog čega toliki strah od COVID-19?

Strah od zaraze virusom SARS CoV-2 i pandemije COVID-19 čini se da je premašio većinu dosadašnjih strahova od neke zaraze. Strah je razumljiv, budući da se radi o novom virusu čija obilježja još uvijek nisu u potpunosti poznata te ne postoji specifičan lijek niti cjepivo. Virus ima visok epidemijski potencijal, komplikacije mogu biti po život opasne, a stopa smrtnosti kod vulnerabilnih skupina izrazito visoka. Nadalje, u slučaju eksponencijalnog rasta broja zaraženih i kolapsa zdravstvenog sustava umanjuju se šanse za preživljenje. S obzirom na moguće ishode, razumljivo je da se javlja strah od smrti i strah od gubitka bližnjih (separacijski strahovi), a stigmatizacija zaraženih dodatno naglašava separacijski strah zbog marginalizacije i gubitka socijalne mreže.

COVID-19 pandemija nova je i do sada nepoznata opasnost, stoga je strah prirodna i očekivana pojava. Strah je u funkciji podizanja stupnja budnosti i pažnje kako bi se na adekvatan način suočili s opasnošću i preživjeli. Strah je instinkt, a ponašanje automatsko i često iracionalno. Prisjetimo sesamo kupovine zaliha hrane, dezinficijensa, zaštitinih maski i drugih potrepština na početku pandemije. Umirujuće poruke Kriznog stožera nisu bile dovoljne protiv tjeskobe koju su poticale vijesti o 50 milijuna ljudi u karanteni u Kini ili o stanju u bolnicama u Italiji. Unatoč suprotnim preporukama uzastopno smo slušali vijesti, pretraživali društvene mreže, promatrali ponašanje ljudi u okolini. Samo temeljem osobno prikupljenih informacija i znanja stvarali smo spoznaje koje su temelj osjećaja sigurnosti i kontrole te racionalnog ponašanja.

U svakom slučaju, činjenica je da je pandemija bolesti COVID-19 ozbiljna i globalna prijetnja s visokim rizikom od zaraze. Ipak, dimenzija straha, osim stvarnog rizika, ovisi i o percipiranom riziku tj. osobnom doživljaju opasnosti. Za osobe koje su po svojoj prirodi anksiozne i teško se snalaze u stresogenim situacijama ili su njihovi mehanizmi prilagodbe iscrpljeni ovaj rizik ima dimenziju više. Tada se okrećemo okolini i autoritetima, od kojih očekujemo rješenje i zaštitu. Napori koje ulaže Krizni stožer, Stožer civilne zaštite, državna i lokalna vlast – osim na kontrolu širenja zaraze – utječu i na kontrolu straha te imaju neprocjenjivu dobrobit za mentalno zdravlje.

Posljedice pandemije COVID-19 na mentalno zdravlje

Puno je napisa u medijima, ali i u stručnoj literature koji predviđaju pandemiju mentalnih poremećaja po završetku pandemije COVID-19. Osim straha od zaraze, pandemija COVID-19, ima puno šire implikacije. Iako smo imali informacije o epidemiji COVID-19 u Kini, ova pandemija došla je iznenada i iz temelja zaljuljala sve aspekte našeg života: osobnog, obiteljskog, društvenog i poslovnog. Ograničenje kretanja, socijalna distanca, rad od kuće, "online" nastava, promjena dnevne rutine stavljaju na ispit naše osobne resurse i sposobnosti za adaptaciju u vrlo kratkom vremenskom razdoblju. Spoznaje o virusu, usvojeno znanje o načinu kako se zaštititi, učinkovitost poduzetih mjera u Republici Hrvatskoj ublažila je strah od zaraze. Slijede brige zbog posljedica na ekonomskom, društvenom, obiteljskom i obrazovnom planu.

Od ranije je poznato da se većina pogođenih osoba dobro suočava u kriznim situacijama i prođe bez simptoma mentalnog poremećaja, ili su pak oni blagi i kratkog trajanja, a jedan dio njih čak poboljša svoje funkcioniranje i razvije nove mehanizme nošenja sa stresom. Tada govorimo o "posttraumatskom rastu". Tek kod manjeg dijela populacije očekuju se simptomi nekog od mentalnih poremećaja.

Iako je cijela nacija izložena riziku od zaraze SARS CoV-2 virusom i obuhvaćena mjerama koje su značajno promijenile svakodnevnu rutinu, ne očekuju se kod svakog jednake posljedice na mentalno zdravlje. Ishod ovisi, prvenstveno, o obilježjima ličnosti pojedinca. U ranijim krizama uočilo se da su neke osobe otporne i da se u kriznim situacijama dobro nose, bez simptoma mentalnog poremećaja ili su simptomi blagi, bez utjecaja na funkcioniranje. Neke osobe su elastične, što znači da u kriznoj situaciji razviju simptome mentalnog poremećaja, ali isti se brzo povuku. Treća skupina razvije simptome mentalnog poremećaja, isti se spontano, ali postupno povuku te dođe do oporavka. Tek kod manjeg dijela unesrećenih ne dolazi do oporavka već simptomi traju godinama nakon nesreće i uzrokuju kroničnu disfunkciju.

Čimbenici rizika za razvoj mentalnih poremećaja

Čimbenici rizika prije pandemije odnose se na obilježja ličnosti pojedinca. Pažnju treba posvetiti osobama ženskog spola, jer su dosadašnja istraživanja pokazala da su žene manje elastične u odnosu na muškarce te na osobe mlađe životne dobi koje se teže suočavaju zbog nedostatka iskustva. U većem riziku su i inače marginalizirane skupine, kao što su osobe starije životne dobi, beskućnici, migranti, a naročito duševno bolesne osobe kao i oni sa slabom socijalnom podrškom i lošijim socio-ekonomskim statusom. Prethodno doživljena traumatska iskustava mogu povećati vulnerabilnost za aktualnu pandemiju. Izolacija, izostanak kontakta s vršnjacima, narušena dnevna rutina djecu i adolescente svrstava u rizičnu skupinu, zbog čega su potrebne preventivne mjere i monitoriranje psihopatoloških simptoma tijekom i nakon pandemije.

Čimbenici rizika u vrijeme pandemije koji mogu pridonijeti pojavi psihopatoloških simptoma su: stupanj opasnosti od zaraze, duljina trajanja izloženosti, osjećaj kontrole i percipirana podrška. Na ovom mjestu treba istaknuti zdravstvene djelatnike koji su direktno izloženi opasnosti od zaraze i u brizi da ne zaraze bližnje, često rade prekovremeno uz nedostatak zaštitne opreme. Osjećaj kontrole protektivni je čimbenik zbog čega je važna edukacija o načinu zaštite, povjerenje u institucije i stručnjake te učinkovitost primjenjenih mjera.

Čimbenici rizika nakon pandemije za pojavu mentalnih poremećaja obuhvaćaju stresore i percipiranu socijalnu podršku. Udar na ekonomiju na globalnom planu, porast nezaposlenosti, gubitak posla, pad prihoda, financijski problemi, pad standarda, porast siromaštva, kao i loši partnerski odnosi i problemi sa zdravljem mogu povećati vulnerabilnost pojedinca te posljedičnu pojavu psihopatoloških simptoma.

Simptomi mentalnih poremećaja u vrijeme pandemije

Iz prethodnih kriznih situacija poznato je da između 25 i 30 posto osoba izloženih nekom traumatskom događaju ima psihopatološke simptome u vrijeme samog događaja ili neposredno nakon njega. U vrijeme pandemije COVID-19 na uzorku kineske populacije ustanovljeno je da više od 50 posto ispitanika ima simptome kao anksioznost i depresivnost. Osim toga, česte su pritužbe na smetnje koncentracije, smetnje pažnje, pamćenja, iritabilnost, nesanicu ili povećanu potrebu za snom, dezorganiziranost te somatske simptome kao glavobolja i drugi bolni sindromi, poremećaj apetita uz gubitak/porast tjelesne težine.

Tjeskoba vezana za suočavanje s opasnošću od zaraze i prateće promjene načina života i funkcioniranja, u pozadini je ovih simptoma. U ovoj fazi najvažnija je psihološka prva pomoć. Osobe koje razviju simptome u tijeku epidemije treba pratiti i procijeniti rizik od razvoja mentalnog poremećaja te prema potrebi sugerirati psihološku odnosno psihijatrijsku skrb.

Mentalni poremećaji kao posljedica pandemije COVID-19

Kao i kod drugih epidemija, i kod pandemije COVID-19 za očekivati je razvoj različitih mentalnih poremećaja. Nedavna istraživanja na kineskoj populaciji vezano za COVID-19 pandemiju u više od polovice ispitanika pokazala su značajan porast tjeskobe, ali i porast depresivnosti, osjećaja usamljenosti, nasilja u obitelji i zlostavljanja djece. Istraživanja vezana za epidemiju SARS-om pokazala su povećan psihijatrijski morbiditet i kod osoba koje nisu bile inficirane. Dosadašnja iskustva pokazuju da 30-40 posto osoba koje su direktno pogođene razviju simptome posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), da se PTSP javlja kod 10-20 posto pomagača te u 5-10 posto u općoj populaciji.

Kada posumnjati na PTSP?

PTSP se javlja nakon doživljenog traumatskog iskustva koje podrazumijeva ozbiljnu prijetnju životu. Kad su epidemije u pitanju, PTSP se češće javlja kao posljedica same bolesti (strah od zaraze); upravo zbog toga se PTSP nakon ove pandemije češće očekuje kod osoba koje su bile zaražene i koje su imale teže simptome, ali i kod članova njihovih obitelji. Takve osobe biti će zaokupljene preživljenim iskustvom u mislima, snovima, kao i u situacijama koje ih podsjećaju na isto iskustvo. Česti simptomi su i izbjegavanje podsjetnika, osjećaj umrtvljenosti emocija, povlačenje, nesanica, razdražljivost, napadi bijesa, smetnje koncentracije, pesimizam, osjećaj beznađa, itd. Ovi simptomi su takvog intenziteta da oboljelu osobu značajno ometaju u funkcioniranju.

Depresija – kada očekivati i kako prepoznati depresiju?

Drugi najčešći očekivani psihijatrijski poremećaj vezan za epidemije je depresija, a ista se češće javlja nakon pandemije. Mjere poduzete s ciljem kontrole širenja infekcije mogu rezultirati gubitkom socijalne mreže vezane za radno okruženje, prijatelje i druge društvene grupe. Neki će izgubiti posao, ekonomsku i financijsku sigurnost zbog čega će mnogi planovi i želje ostati neostvareni. Navedeno može rezultirati tugom, depresivnim raspoloženjem, gubitkom volje i interesa, poremećajima sna i apetita, padom samopouzdanja uz osjećaj krivnje, samooptuživanja do suicidalnog rizika. Navedeno su simptomi depresije, a ako su prisutni kroz duže vrijeme i ometaju funkcioniranje pojedinca, tada je potrebna stručna pomoć. Osim toga, kod ljudi koji su izgubili člana obitelji ili nekog bliskog za vrijeme pandemije, a zbog opasnosti od zaraze nisu mogli skrbiti o istoj osobi ili se oprostiti na dostojanstven način, može se očekivati razvoj patoloških oblika žalovanja kao što je nezapočeto žalovanje ili kronično žalovanje.

Bolesti ovisnosti

Simptomi mentalnih poremećaja (kao što su tjeskoba, nesanica, nemir, razdražljivost, smetnje koncentracije, napadi plača itd.) znaju biti vrlo neugodni. Ponekad nismo svjesni da se radi o klinički značajnim simptomima koji zahtijevaju liječenje. Umjesto posjete liječniku često se poseže za "antidepresivima" i "sedativima" koji su na dohvat ruke, a to su prvestveno alkohol, marihuana i eventualno druge droge. Shodno tome, kod nekih ljudi će doći do razvoja ovisnosti. Pojedinci koji svakodnevno (ili skoro svakodnevno) konzumiraju neku od psihoaktivnih tvari, uz pojavu apstinencijskih simptoma u slučaju ustezanja, trebaju potražiti pomoć stručnjaka za bolesti ovisnosti.

Kada zatražiti stručnu pomoć?

Pandemija COVID-19 jedinstven je oblik ugroze i valja imati na umu da za posljedicu može imati različite mentalne poremećaje. Osim PTSP-a, depresije i nolesti ovisnosti nerijetko se javljaju opći anksiozni poremećaj, strah od smrti, panični poremećaj, fobije te somatoformni poremećaji i somatski simptomi kao glavobolja, umor, bolovi u trbuhu i kratak dah.

Valja uzeti u obzir čimbenike rizika te obratiti pažnju na simptome mentalnih poremećaja. Simptome koji se jave tijekom epidemije, a ne utječu na funkcioniranje pojedinca treba pratiti. Stručnu pomoć potrebno ja zatražiti ukoliko simptomi traju duže, pogoršavaju se ili utječu na funkcioniranje pojedinca – bilo na osobnom planu, bilo na funkcioniranje u obitelji, na radnom mjestu ili društvu.