Pozitivni simptomi shizofrenije

Shizofrenija

Unatoč razvoju različitih metoda liječenja, od široke palete antipsihotika do izbora specifičnih psihoterapijskih i socioterapijskih intervencija s ciljem postizanja i simptomatske i funkcionalne remisije, shizofrenija se i dalje smatra jednim od najznačajnijih i najtežih psihičkih poremećaja, povezanog s brojnim predrasudama i značajnom stigmom spram samog poremećaja, oboljelih i njihovih obitelji. Iako je sam uzrok shizofrenije još uvijek nepoznat, smatra se da razvoju pridonose različiti biološki, psihološki i socijalni čimbenici. Kako je primijećeno češće javljanje u nekim obiteljima, istražuje se genetska podloga poremećaja, ali i poremećaj u radu različitih neurotransmitera (npr. dopamina, glutamata), morfološke promjene mozga te utjecaj različitih stresnih i traumatskih događaja kroz život osoba koje su razvile poremećaj. Shizofrenija najčešće počinje u adolescenciji i mlađoj odrasloj dobi, nakon perioda nespecifičnih (prodromalnih) simptoma, a nastupom prve akutne epizode psihoze.

Klinička slika shizofrenije

Klinička slika shizofrenije je vrlo raznolika te ne postoji specifičan simptom ili znak koji je patognomoničan za shizofreniju i ne javlja se niti u jednoj drugoj psihičkoj bolesti.  Ona predstavlja sindrom, skup simptoma koji zajednički čine kliničku sliku, a javljaju se u različitim kombinacijama i intenzitetu kroz faze bolesti. Simptomi shizofrenije mogu se podijeliti u pet glavnih skupina ili domena: pozitivnu, negativnu, afektivnu, agresivnu (impulzivnu) i kognitivnu.

Pozitivni simptomi shizofrenije

Pozitivni simptomi su vjerojatno najlakše prepoznatljivi simptomi shizofrenije, često su vrlo dramatični i mogu se naglo pojaviti. Uključuju sumanute misli (deluzije), halucinacije te dezorganizirani govor, mišljenje i ponašanje.

Sumanute misli (deluzije)

Sumanute misli su sadržajni poremećaji mišljenja koji uključuju pogrešna vjerovanja koja nisu dostupna korekciji- osoba je čvrsto uvjerena u njih i ne može ju se razuvjeriti nikakvim logičkim pojašnjenima ni argumentima. Ova se vjerovanja ne mogu pojasniti okolnostima u kojima osoba živi, njenom razinom edukacije niti kulturološkom sredinom. U svom sadržaju mogu biti prilično bizarne i fantastične, ili pak bliže realitetu.

Postoji mnogo vrsta sumanutih misli, a neke od najčešćih koje se javljaju u shizofreniji su ideje persekucije ili proganjanja (osoba ima osjećaj da ju prate, žele joj nauditi ili naštetiti na bilo koji način), ideje odnosa (osoba vjeruje da se različite situacije u okolini odnose na nju, da vijesti u novinama ili na televiziji govore o njoj, da se sadržaj neke pjesme ili filma odnosi na nju), ideje kontrole (vjerovanje kako su misli, volja i osjećaji osobe kontrolirani izvana) i religiozne sumanutosti (osoba na iskrivljen način objašnjava postojeća religiozna vjerovanja ili iznosi nova, često bizarna, vjerovanja). Mogu se javiti i mesijanske sumanute ideje u kojima je bolesnik uvjeren da je odabrani, da je spasitelj ili božji izaslanik, erotomanske sumanute ideje u kojima misli da je neka poznata osoba zaljubljena u njega, sumanute ideje ljubomore u kojima je osoba uvjerena u nevjeru partnera. Druge sumanute ideje uključuju grandiozne ideje ili ideje veličine, prilikom kojim osoba sebi pridaje nerealno veliki značaj i važnost, ima nerealan dojam o vlastitu bogatstvu ili posebnim sposobnostima, pseudofilozofske ideje u kojima je osoba okupirana vlastitom filozofijom koja se tiče nekih filozofskih tema, zdravih stilova života i prehrane, globalnim političkim ili ekološkim problemima za koje osoba iznalazi rješenja koja nekritično i često agresivno zastupa, zatim sumanute hipohondrijske ideje praćene vjerovanjem da osoba boluje od neke teške i neizlječive bolesti i sumanute ideje krivnje kod kojih osoba vjeruje da je kriva za događaje poput ratova i prirodnih katastrofa ili različite stvari u svojoj prošlosti zbog kojih će biti kažnjena ili će zbog njih ispaštati i drugi ljudi. U shizofreniji su česte i ideje oduzimanja misli (uvjerenje da se osobi protiv njene volje misli oduzimaju ili „kradu“ iz uma), nametanja misli (uvjerenje da netko izvana umeće misli u bolesnikov um), fenomeni čitanja, ozvučenja i emitiranja misli (vezani uz uvjerenja da se bolesnikove misli emitiraju, dijele s drugima, čuju se kao naglas izgovorene ili da on ili drugi imaju sposobnost čitanja misli) te fenomeni depersonalizacije i derealizacije (promjene u doživljavanju sebe, svog izgleda i tijela ili okoline, predmeta, ljudi).

Halucinacije

Halucinacije spadaju u kvalitativne poremećaje opažanja kod kojih podražaj zapravo ne postoji, a osoba se ponaša kao da postoji. One su neželjene i nisu pod kontrolom osobe, a mogu značajno utjecati na njen doživljaj realiteta i funkcioniranje. Halucinacije se mogu javiti u bilo kojem osjetnom modalitetu (slušnom, vidnom, mirisnom, okusnom, dodirnom), pojedinačno ili više različitih tipova istodobno. Za shizofreniju su ipak najkarakterističnije slušne halucinacije. One mogu biti jednostavne, u vidu različitih zvuka ili šumova, ili pak složene, kad osoba čuje jedan ili više glasova koji mogu komunicirati međusobno (dijaloške halucinacije), komentirati bolesnikove misli ili ponašanje (komentirajuće halucinacije) te posebno značajne i potencijalno opasne imperativne halucinacije koje naređuju bolesniku što da radi. Iako su drugi tipovi halucinacija možda češći u nekim drugim poremećajima, mogu se javiti i u shizofreniji. Vidne halucinacije se mogu javiti u obliku jednostavnih opažanja npr. bljeskova, svjetla ili boja, ali mogu biti i složene u obliku predmeta, ljudi i događaja. Njušne (olfaktorne) halucinacije su doživljaji ugodnog ili neugodnog mirisa, a mogu se javiti u kombinaciji s okusnim (gustatornim) halucinacijama u kojoj osoba osjeća nekih specifičan okus, koji drugi ne primjećuju. Ako se jave u shizofreniji, ove halucinacije mogu biti praćene sumanutim idejama da se osobu npr. pokušava otrovati. Taktilne halucinacije su one kod kojih se doživljavaju različite vrste dodira poput trnaca, uboda, dodirivanja… U shizofreniji se mogu javiti i specifične cenestetske halucinacije vezane uz tjelesne osjete prilikom kojih bolesnik ima osjećaj da mu netko dodiruje, premješta ili izvrće unutrašnje organe.

Dezorganizirani govor, mišljenje i ponašanje

Pozitivni simptomi uključuju i formalne poremećaje mišljenja, a za shizofreniju je karakteristično disocirano mišljenje u kojem osoba ne slijedi logičan niz asocijacija, njen govor drugim djeluje nepovezano i teškoga ga je pratiti. Disociranost može biti prisutna u različitom stupnju, od blago rasplinutog mišljenja do potpuno nepovezanog i nerazumljivog mišljenja i govora u kojem osoba samo niže riječi („salata od riječi“). Mogu se javiti neologizmi (stvaranje novih riječi iz npr. kombinacije slogova postojećih riječi), verbigeracija (ponavljanje riječi ili fraza van konteksta i aktualne situacije), ali i blokovi misli (prekid toka misli u kojem osoba iznenada zastane usred rečenice, ne može nastaviti dalje, tj. nastavlja s drugom temom) te zapori misli (nakon prekida uspije sama ili uz nečiju pomoć nastaviti). Mišljenje može biti usporeno, ali i ubrzano, što je često povezano s logorejom u kojoj osoba spontano i vrlo brzo iznosi veliki broj riječi, te bijegom misli u kojem mnoštvo ideja naviru jedna za drugom do razine da osobe ne uspije do kraja izreći svoj cilj.

Psihomotorika može biti povišena i snižena, a samo ponašanje vrlo različito, od neobičnog do potpuno dezorganiziranog i bizarnog. U shizofreniji se mogu javiti manirizmi (bizarne, teatralne kretnje), stereotipije (ponavljanje radnji ili pokreta bez razloga) te specifični fenomeni poput katatone uzbuđenosti, stupora (stanje bez motoričke aktivnosti), negativizma (aktivno odbijanje suradnje, npr. motoričke aktivnosti ili govora- mutizam), katalepsije i voštane savitljivosti (zauzimanje neobičnih položaja tijela u kojima osoba može ostati dugo, bez obzira na neugodu).

Liječenje pozitivnih simptoma shizofrenije

Smatra se da od svih skupina simptoma koji se javljaju u shizofreniji, upravo pozitivni simptomi najbolje odgovaraju na trenutne farmakoterapijske mogućnosti. U liječenju se može koristiti cijeli spektar novijih antipsihotika (aripiprazol, lurasidon, kvetiapin, olanzapin, risperidon…) do antipsihotika „starije“ generacije (haloperidol, flufenazin…), uz dodatak drugih lijekova, ovisno o samim simptomima tj. kliničkoj slici (stabilizatori raspoloženja, anksiolitici, antidepresivi). Važnu ulogu imaju i dugodjelujući oblici antipsihotika koji se primaju kao injekcija jednom mjesečno ili nekoliko puta godišnje. Uz lijekove, danas se sve više u liječenje uključuju različiti oblici psihosocijalnih intervencija i programa koji pomažu oboljelima u postizanju uvida i kontroli simptoma, smanjivanju samostigmatizacije, jačanju nade i poboljšanju kvalitete života (psihoedukacija, relaksacijske tehnike, metakognitivni trening, kognitivna remedijacija, kognitivno- bihevioralne tehnike, trening socijalnih vještina, antistigma programi…).