Tanko i debelo crijevo

Anatomija i funkcija crijeva

Crijeva dijelimo u dva glavna dijela: tanko crijevo, koje se sastoji od duodenuma (dvanaesnika), jejunuma i ileuma te na debelo crijevo, koje se pak dijeli u cekum (slijepo crijevo), kolon (dijelovi kojeg su uzlazni, poprečni, silazni i sigmoidni kolon), rektum i analni kanal. Tanko crijevo prosječne je duljine od oko 7 metara, dok je debelo crijevo dugo oko 1,5 metar. Određeni dijelovi crijeva razlikuju se po svojoj građi i po funkciji koju obavljaju.

Bolesti tankog i debelog crijeva

Bolesti i poremećaji funkcije crijeva česte su zdravstvene tegoba, a možemo ih podijeliti u nekoliko kategorija. Zbog njihovog velikog broja, navest ćemo samo neke učestalije poremećaje.

• opstruktivni poremećaji, koji se manifestiraju otežanim ili potpuno onemogućenim prolaskom sadržaja kroz crijevo: ileus, zapetljaj crijeva (volvulus), neprobavljivo strano tijelo u crijevu, hernija, priraslice. Ovi poremećaji češće se javljaju u tankom crijevu.
• maligne tvorbe, od kojih je najučestaliji karcinom kolona i rektuma.
• zarazne bolesti , u koje ubrajamo virusne i bakterijske infekcije te infestacije parazitima.
• specifične upalne bolesti crijeva, Crohnova bolest, ulcerozni kolitis; apendicitis.
• genetski i razvojni poremećaji i druga patološka stanja
• funkcionalni poremećaji, kao što je sindrom iritabilnog crijeva.

Učestale tegobe

Među najupečatljivijim simptomima poremećaja rada crijeva svakako je bol u trbuhu, iako treba imati na umu da ona može biti povezana i s bolestima drugih organa smještenih u trbušnoj šupljini. Bol u trbuhu možemo podijeliti na kroničnu (traje dugo vremena) i akutnu (nagla pojava, bolovi jakog intenziteta). Kod akutni bolova povezanih s crijevima, uvijek treba isključiti stanja koja mogu biti opasna po život, kao što su akutni apendicitis, ileus, volvulus i perforacija crijeva.

Proljevom se smatra pojava meke ili tekuće stolice u većem volumenu od prosjeka za tu osobu. Iako se može javiti zbog nepravilne prehrane, u pravilu je novonastali proljev povezan s virusnom infekcijom (tzv. infektivni gastroenterokolitis), posebice kada je praćen mučninom, povraćanjem i bolovima u trbuhu. Iako je vrlo neugodan, ovaj poremećaj rijetko kada zahtijeva liječničku intervenciju, posebice kod inače zdravih ljudi. Najvažnije je piti veće količine tekućine dok se tegobe ne povuku, ali je u slučaju jače dehidracije kod dugotrajnijih proljeva potrebna nadoknada elektrolita.

Konstipacija ili zatvor definira se kao otežano ili nedovoljno često pražnjenje crijeva, a najčešće je praćeno tvrdom stolicom ili osjećajem nepotpunog pražnjenja. Treba imati na umu da neki ljudi prirodno nemaju stolicu po nekoliko dana, što se tada ne smatra zatvorom nego fiziološkim stanjem. Iako može biti povezan s opasnim stanjima (tumorska masa u crijevu, ileus), najveći problem zatvora je osjećaj fizičke i psihičke nelagode. Važno je naglasiti da je konstipacija čest poremećaj u starijoj životnoj dobi, kada se javlja zbog usporenog rada i povećane rastezljivosti stijenke crijeva.

Pojava krvi u stolici najčešće je povezana s krvarećim hemoroidima, no može biti znak i pojave malignog tumora crijeva. Ako do prve pojave krvi u stolici niste imali problema s hemoroidima, svakako biste se trebali javiti svome liječniku kako bi se isključila ozbiljnija bolest. Krvareći hemoroidi sami po sebi nisu po život opasno stanje i postoje mnoge higijensko-terapijske metode za ublažavanje ovih tegoba. Posebna varijanta pojave krvi u stolici jest stolica crna poput katrana, što označava javljanje krvarenja u gornjem dijelu probavnog sustava i zahtijeva liječničku obradu.

Sindrom iritabilnog crijeva je kombinacija ponavljanih bolova u crijevu i proljeva i/ili zatvora bez teže bolesti u podlozi. Ovaj poremećaj najčešće se povezuje sa stresom te se najčešće javlja kod mladih, inače zdravih ljudi. Iako je neugodan, ovaj poremećaj u pravilu nije opasan, a liječi se ublažavanjem simptoma.

Dijagnostika i liječenje

Dijagnoza bolesti crijeva postavlja se anamnezom, fizikalnim pregledom i specijalističkim pretragama (po potrebi rendgen, CT, kolonoskopija i slično). Ako liječnik postavi dijagnozu koja zahtijeva liječenje, terapijski pristup ovisi o bolesti i o općem stanju pacijenta, a varira od konzervativnog liječenja ublažavanjem simptoma do kirurške intervencije. Uvijek kada je moguće, potrebno je liječiti uzrok poremećaja.