Ostalo

Hipohondrija

Objavljeno 06.03.2014.
Jadranka Žilić Džeba, dr. med., specijalist psihijatar
Hipohondrija predstavlja psihički poremećaj čije je glavno obilježje pretjerana zaokupljenost tjelesnim funkcijama i strahovi od dobivanja ili imanja ozbiljnih bolesti, zasnovana na pogrešnom tumačenju tjelesnih simptoma.
Hipohondrija

Uvod

Kod hipohondrije se fiziološke pojave kojima većina ljudi ne posvećuje preveliku pozornost doživljavaju kao nenormalne, ugrožavajuće ili opasne.

Hipohondrija je, povijesno gledajući, poznata još od doba stare Grčke. Sama riječ predstavlja složenicu grčkih riječi hypo što znači ispod te chondros što znači hrskavica rebara - upravo zbog pritužbi bolesnika na simptome smještene u toj regiji. Ime je zadržano do danas. Prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i psihičkih poremećaja, hipohondrija se danas svrstava u oblik somatoformnog psihičkog poremećaja karakteriziranog preokupacijom tjelesnim funkcijama i morbidnim strahom bolovanja od ozbiljne bolesti.

Kod ovog se poremećaja normalne tjelesne senzacije i fiziološke pojave kojima većina ljudi ne posvećuje preveliku pozornost (kao što su srčani rad, nadutost, grčevi ili znojenje) doživljavaju i interpretiraju kao nenormalne, ugrožavajuće ili opasne, što izaziva intenzivan hipohondrijski strah. Tjelesni simptomi, njihov smještaj, kvaliteta i trajanje opisuju se do najsitnijih detalja, ali ne odgovaraju organskoj disfunkciji te se ne mogu povezati s abnormalnim tjelesnim nalazima. Simptomi su obično locirani na jedan ili dva organa, a daleko rjeđe na cijeli niz organa ili organske sustave.

Medicinskom obradom isključena su zdravstvena stanja na koje se osoba žali, a bolesnik i dalje ima neopravdani strah ili misao o postojanju bolesti koja traje, usprkos urednim nalazima pregleda i pretraga. Preokupiranost oboljelošću ne nestaje unatoč ponavljanju pretraga i fizikalnih pregleda. Do porasta tjeskobe i uznemirenosti dolazi čitajući ili slušajući o bolesti, poznavajući nekog tko je obolio ili zbog pojave senzacija iz vlastitog tijela.

Kako se ponaša hipohondar?

Nakon mnogih (nerijetko nepotrebnih i skupih) pretraga koje ne pokazuju patološka odstupanja, hipohondri se upućuju psihijatru.

Hipohondar se izražava organskom patologijom i u isto vrijeme traži pomoć od liječnika, ujedno je i odbacujući. Dinamiku odnosa s bližnjima gradi kroz sadomazohistički odnos. Bolesnik traži pretrage kako bi ustanovio ili potvrdio prirodu svoje bolesti. Tijelo je u centru pažnje, obuzet je simptomima, razrađuje teoriju o svojoj bolesti, a nesvjesno negira tijelo kao cjelinu. Fokus stavlja na jedan organ ili organski sustav, koji svojim nefunkcioniranjem omogućuju verbalizaciju i postaje njegov sugovornik.

Kod liječnika opće medicine izaziva kontratransfernu agresivnost ili pretjeranu popustljivost u zadovoljavanju određenih i brojnih zahtjeva koji sam sebi propisuje. Kada se susrećemo s hipohondrijskim poremećajem, susrećemo se s poteškoćom definiranja s obzirom na dvostruki rizik - objektivnosti koja ne bi priznala subjektivnost pacijenta ili pretjerano pridavanje značaja subjektivnom doživljaju, zanemarivši pritom objektivne nalaze. Nakon mnogih (nerijetko nepotrebnih i skupih) pretraga koje ne pokazuju patološka odstupanja,hipohondri se upućuju psihijatru.

Psihodinamski koncept bolesti

Osnovna funkcija psihičkog aparata jest da održi fizičku i psihičku ravnotežu. Mehanizmi obrane na nesvjesnoj razini služe održavanju psihičke ravnoteže, a jedan od nezrelijih mehanizama obrane je i hipohondrijaza. Hipohondrijaza je karakterizirana pretjerivanjem ili prenaglašavanjem bolesti s ciljem izbjegavanja ili regresije. Tako se osjećaji usamljenosti, neprihvatljivi agresivni impulsi prema drugim važnim osobama, mogu transformirati u somatske tegobe i osjećaj boli. Braniti se od neprihvatljivih osjećaja, osjećaja krivnje zbog incestuozne ljubavi, kastracijskog straha, premještanjem u tijelo izbjegavamo krivnju, odgovornost za te osjećaje i kontroliramo ih, uz funkciju i samokažnjavanja. Okrenutost samopromatranju dovodi do smanjenja komunikacije s vanjskim svijetom te gubitka interesa za isti.

Hipohondrija kao mehanizam obrane

Mnogi pacijenti koji boluju od poremećaja kao što su anksiozni poremećaj, fobija, opsesivna neuroza ili konverzivni poremećaj povremeno izražavaju zabrinutost za svoje somatsko zdravlje te imaju brojne tjelesne smetnje hipohondričnog karaktera. Ipak, za razliku od hipohondara, ovi pacijenti prihvaćaju činjenicu da je njihova bolest psihogene naravi jednom kada se isključi organski uzrok.

Uočava se i izostanak straha od ludila ili gubitka kontrole kod hipohondrijskog poremećaja, a koje susrećemo u drugim neurotskim poremećajima. Hipohondrijske zaokupljenosti tjelesnim simptomima i bolestima nalazimo i u kliničkim slikama shizofrenije, psihotične depresije, sumanutim poremećajima, demencijama, no sumanutost poremećaja ubrzo razjašnjava dijagnostičku dilemu.

Postavljanje dijagnoze i tijek bolesti

Rasprostranjenost hipohondrije iznosi između četiri i devet posto, a podjednako zahvaća oba spola.

Na dijagnozu upućuju anamneza i pregled te isključenje organskih bolesti. Poremećaj se potvrđuje kad simptomi traju više od šest mjeseci te kad ne zadovoljavaju kriterije za depresivni niti bilo koji drugi psihički poremećaj. Izvještaji iz opće medicinske prakse govore o rasprostranjenosti bolesti između četiri i devet posto. Također postoje istraživanja vezana uz utjecaj interneta koji svojim informacijama koje nisu kvalitetno filtrirane uz sugestibilnost doprinose razvoju panike i porastu broja hipohondrijskih poremećaja.

Najčešće započinje u doba adolescencije, a u kasnijim godinama simptomi se intenziviraju. Za razliku od mnogih drugih bolesti, hipohondrija podjednako zahvaća oba spola. Tijek je obično kroničan s jačanjem i slabljenjem simptoma, a moguć je i potpuni oporavak. Najbolji prognostički indikatori su akutni početak, prisutnost drugih bolesti, odsutnost poremećaja ličnosti te odsutnost sekundarne dobiti. Uočava se da se u istoj obitelji nalazi i po nekoliko osoba s ovim poremećajem, kao i povezanost ranije izloženosti bolesnika nekoj organskoj bolesti, člana obitelji ili same osobe s razvojem poremećaja. Brojni hipohondri potječu iz obitelji u kojima su bolesti igrale veliku ulogu ili su sami bili teško bolesni. Sami simptomi nepovoljno djeluju na socijalno i profesionalno funkcioniranje te uzrokuju značajan pad u funkcionalnosti. Većina takvih bolesnika s vremenom postaje radno nesposobna, a socijalno otežano funkcionira.

Liječenje

Liječenje hipohondrije je dugo, kompleksno i emocionalno zahtjevno - kako za pacijenta, tako i za liječnika. Nužno je izgraditi povjerenje između pacijenta i liječnika. Uz razne oblike psihodinamskog liječenja, tehnika opuštanja, bihevioralne terapije, primjenjuju se i psihofarmaci, tj. selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPPS). U medicinskoj literaturi postoje izvješća o povoljnom učinku kombinacije SIPPS-a i psihoterapije. Uloga psihoterapije je osigurati prostor i atmosferu sigurnosti u kojem simbolizacija postaje moguća, tako da primitivna anksioznost koja se skriva u određenom simptomu može biti prorađena u više artikuliranom i pristupačnijem načinu.

Sve članke vezane uz ovu temu pronađite ovdje
(72)
4.1 od 5

Priručnik bolesti

Odaberite grupu bolesti ili pretražite po ključnoj riječi
Priručnik bolesti sastavljen je kako biste se brzo informirali o bolesti koja vas zanima. Određene bolesti posebno su obrađene u okviru skupine na Mapi tijela kojoj pripadaju te ih svakako potražite.

vezani članci

Test erektilne funkcije

Ispunite upitnik procjene erektilne funkcije. Test erektilne funkcije Kvaliteta spolnog života jedan je od najvažnijih segmenata kvalitete života muškarca.

IPSS UPITNIK

Ispunite upitnik procjene tegoba mokrenja. IPSS UPITNIK Poremećeno mokrenje često vezuje uz sebe i poremećaje kontinencije te seksualnih funkcija.

Besplatni newsletter

Svakodnevno biramo najzanimljivije za vas i šaljemo.