Panični poremećaj

Panični napadi

Panični napadi mogu biti prisutni u svim anksioznim poremećajima - paničnom poremećaju, socijalnoj fobiji, posttraumatskom stresnom poremećaju te akutnom stresnom poremećaju. U paničnom poremećaju karakteristična je pojava napada koji se mogu javiti spontano i bez nekog vanjskog precipitirajućeg čimbenika (neočekivani - bez povoda), ali i na način da se pojavljuje neposredno po izlaganju određenoj situaciji (situacijski ograničeni), te oni koji se češće javljaju nakon izlaganja osobe određenoj situaciji ili okidaču, ali nisu nepromjenljivo vezane za situaciju i ne javljaju se obvezno trenutačno po izlaganju osobe situaciji (situacijski predisponirani panični napadi). Paničnom su napadu pridruženi simptomi od strane respiratornog, gastrointestinalnog, kardiovaskularnog i okulo-vestibularnog sustava.

Učestalost paničnih poremećaja u općoj populaciji kreće se između 0,6% do 1,4%; kod muškaraca 0,3-0,8%, a kod žena 0,9-2,2%. Smatra se da 3-4% odraslih osoba tijekom života doživi nekakav oblik paničnog napada ili anksioznosti. Čak 75% pacijenata s paničnim poremećajem su žene. Poremećaj obično započinje u dobi između dvadesete i četrdesete godine života. U dobi iznad 65 godina života učestalost paničnog poremećaja je dvanaest puta manja.

Kako izgleda panični napad

Najznačajnije obilježje paničnog napada je kratkotrajno razdoblje intenzivnog straha ili nelagode koja je udružena s najmanje 4 od 13 somatskih ili kognitivnih simptoma. Tih 13 somatskih simptoma uključuje palpitacije (lupanje srca), znojenje, drhtanje ili trešnja, osjećaj nedostatka zraka, osjećaj gušenja, bol i nelagoda u prsima, mučnina ili želučane tegobe, vrtoglavica ili ošamućenost, derealizacija ili depersonalizacija, strah od gubitka kontrole ili strah da će poludjeti, strah od smrti, parestezije i navala osjećaja topline ili hladnoće. Napad počinje brzo i dostiže vrhunac za 10 minuta i često je praćen osjećajem propasti. Osobe kojima se javio panični napada opisuju strah kao iznimno intenzivan te navode potrebu da pobjegnu s mjesta gdje se napad javlja.

Dijagnoza paničnog poremećaja

Za postavljanje dijagnoze potrebna je prisutnost najmanje jednog paničnog napada mjesečno te osjećaj zabrinutosti oko mogućih posljedica paničnog napada, kao i značajno izmijenjeno ponašanje povezano s napadima. Podjela težine paničnog poremećaja ovisi o broju paničnih napada u određenom vremenskom periodu, tako da kod četiri panična napada u tjedan dana možemo govoriti o teškom obliku, četiri panična napada u mjesec dana o umjereno teškom, te o blagom obliku poremećaja ako se radi o manje od 4 napada panike u mjesec dana. Treba biti oprezan pri postavljanju dijagnoze paničnog poremećaja jer neka zdravstvena stanja kao što je hipertireoza, hiperparatireoza, feokromocitom, vestibularne disfunkcije, poremećaj s napadima grčeva i srčane smetnje (npr. aritmija, supraventikularna tahikardija) mogu uzrokovati panične napade. Treba voditi računa o tome da se panični napadi mogu javiti u okviru sindroma ustezanja, mogu biti povezani s uzimanjem teofilina i kofeina, ali i zlouporabom amfetamina ili kokaina.

Kako nastaje panični poremećaj

Osobe koje su ga doživjele opisuju panični napad kao da dolazi "iz vedra neba", no budući da su psihološki okidači nesvjesni, psihodinamskim razmatranjem pojedinih slučajeva može se protumačiti psihološko značenje naizgled neutralnih egzogenih podražaja. Neka ispitivanja pokazuju blisku povezanost između separacijske anksioznosti i paničnog poremećaja. Navodi se podatak da 43% pacijenata s paničnim poremećajem pokazuju poboljšanje nakon što uzmu placebo - što ukazuje na to da interpersonalno uključenje s liječnikom može poboljšati određene psihološke čimbenike uključene u nastup paničnog poremećaja. Neke studije su također pokazale da rođaci u prvom koljenu pacijenata s paničnim poremećajem imaju 4-8 puta veću šansu da obole od paničnog poremećaja. No za sada nema sigurnih pokazatelja da bi specifična kromosomska lokacija bila odgovorna za prijenos poremećaja kroz generacije.

Psihodinamski koncepti koji pokušavaju objasniti nastanak paničnog poremećaja stavljaju naglasak na strah od odvajanja od značajnih objekata u životu jedne osobe prema kojima postoji osjećaj ovisnosti ali i agresije. Odvajanje od roditelja ili smrt jednog od roditelja rano u djetetovom životu (prije 10. godine života) dovodi do razvoja paničnog poremećaja 7-8 puta češće nego u kontrolnoj skupini. Također, 60% pacijentica koje su imale panični poremećaj bile su seksualno zlostavljane u djetinjstvu za razliku od 31% pacijentica kod drugih anksioznih poremećaja. Bihevioralne teorije objašnjavaju panični poremećaj kao pogrešno kondicioniranje u kojem dolazi do povezivanja minornih tjelesnih simptoma s negativnim mislima i posljedično generiranjem paničnog napada.

Liječenje paničnog poremećaja

Glede terapije paničnog poremećaja dvije su najučinkovitije vrste tretmana: farmakoterapija i kognitivno-bihevioralna terapija. Obiteljska i grupna terapija mogu pomoći pacijentu i rodbini da se lakše prilagode na poremećaj i na sve psihosocijalne poteškoće koje može uzrokovati.