Hikikomori

Uvod

Hikikomori (jap. 英語表記) je društveni fenomen koji se krajem 20. stoljeća pojavio u Japanu, a posljednjih godina zabilježeni su slučajevi diljem svijeta: u Španjolskoj, Francuskoj, Italiji, SAD-u, Omanu i Južnoj Koreji.

Naziv za taj društveni fenomen suvremenog doba osmislio je japanski psihijatar Tamaki Saito, koji ga je 1998. godine u svojoj knjizi „Socijalna izolacija: adolescencija bez kraja” opisao kao „potpuno novi, uznemirujući trend ponašanja i društvene izolacije (povlačenja) među japanskim mladićima“.

Izraz hikikomori odnosi se na fenomen, ali i na osobu kod koje je ustanovljen.

Je li hikikomori psihijatrijski poremećaj?

Manifestira se povlačenjem iz društvenih interakcija, izostankom komunikacije s najbližima te gubitkom interesa za školu ili posao koji traje dulje od šest mjeseci. Iako nalikuje na psihičke poremećaje, poput socijalne fobije, shizofrenije ili depresije, Japansko ministarstvo zdravlja, rada i socijalne skrbi, definiralo je 2003. godine taj fenomen kao: „Izbjegavanje sudjelovanja u društvu, kao i izbjegavanje školovanja, obaveznog obrazovanja, sudjelovanja u radu kao radna snaga na redovnim i honorarnim poslovima te izbjegavanje druženja s drugim osobama izvan kuće; ili, generalno gledano, neprekidni boravak u svojoj kući u trajanju od šest mjeseci ili više, uz neprekidnu brigu obitelji.” Smatraju ga nepsihotičnim društvenim fenomenom, koji nije bolest, a posebno nije psihijatrijski poremećaj.

Pojednostavljeno, hikikomori se može objasniti kao samonametnuti kućni pritvor. Najčešće se javlja u adolescenciji i mlađoj odrasloj dobi.

Hikikomori se zatvaraju u svoje kuće i izbjegavaju kontakt čak i s bliskim članovima obitelji. Njihova soba postaje sigurni „brlog” iz kojeg ne izlaze, osim do toaleta, a većina čak ni tada. Što se tiče ishrane, ovise o drugim osobama i obično jedu ono što im roditelji ili drugi ukućani ostave ispred vrata.

Vrlo vjerojatno se među milijunima mladih hikikomorija u Japanu nalaze i osobe s ozbiljnim psihičkim poremećajima, ali ako se ustanovi psihijatrijska dijagnoza, oni po definiciji prestaju biti hikikomori. Unatoč tome što većina mladih hikikomorija nisu mentalno bolesne osobe, njihova društvena izoliranost nameće potrebu za intervencijom educiranih osoba kako bi im se pomoglo da se vrate svakodnevnom normalnom funkcioniranju u društvu.

Hikikomori i moderne tehnologije

Osobe koje pate od ovog poremećaja prestaju sa školovanjem ili poslom te većinu vremena provode pred ekranom mobitela ili računala igrajući se ili surfajući po internetu.

Hikikomori nije izravno povezan s ovisnošću o internetu ili videoigrama, ali prema mišljenju profesora Takahira Katoa s Odsjeka za neuropsihijatriju Sveučilišta Kyushu „moderne tehnologije značajno smanjuju potrebu za izravnom komunikacijom s ljudima“ jer omogućuju neizravnu komunikaciju i mogu ispuniti silno slobodno vrijeme u izolaciji, značajno olakšavajući bijeg od stvarnosti.

Kroz ekranizam ili ovisnost o digitalnim sadržajima moglo bi se objasniti gotovo epidemijski porast javljanja hikikomori fenomena, pogotovo kad znamo da se pojava hikikomorija poklapa s razvojem i pojavom pametnih telefona i sve bržeg i globalno raširenijeg interneta. To se još značajnije odnosi na pojavnost tog fenomena u drugim dijelovima svijeta, gdje se povijesno i sociološki ne gaji kultura osamljivanja, kao što je to slučaj u Japanu.

Uzroci hikikomorija

Vodeći japanski stručnjak za hikikomori, psihijatar dr. Tamaki Saito, smatra da uzroke tog problema treba tražiti u japanskoj povijesti, tradiciji i društvu. Navodi neke od bitnih preduvjeta:

• japanska tradicionalna glazba i poezija vrlo često slave plemenitost samoće
• sve do polovice 19. stoljeća Japan je bio izoliran od vanjskog svijeta gotovo 200 godina
• s obzirom na to da većinu oboljelih od hikikomorija čine muškarci, i to često najstariji sinovi, Saito ukazuje na to da je jedan od mogućih uzroka hikikomorija odnos između majki i njihovih sinova. Naime, u Japanu „majke i sinovi često imaju simbiotski, uzajamno ovisan odnos. U tom odnosu majke će se brinuti o svojim sinovima sve dok oni ne navrše 30 ili 40 godina.“

Kako se pojavnost hikikomorija proširila diljem svijeta posljednjih godina, čak i u kulturama koje tradicionalno ne veličaju osamljenost, poput japanske, uzroke možemo tražiti u novim društvenim prilikama i modernom načinu života:

• ljudi su sve više udaljeni jedni od drugih: nuklearne obitelji sve su manje; višegeneracijska kućanstva nestaju; fokusiranost na sebe, a ne na okolinu ili društvo sve je izraženija
• izravna komunikacija zamijenjena je digitalnom, koja je osiromašena za niz paraverbalnih i neverbalnih informacija, što posljedično mijenja percepciju odnosa, društva i svijeta oko nas
• adolescencija se produžuje do tridesetih godina; djecu se zadržava u ovisnoj poziciji, ne osamostaljuju se i ne napuštaju primarnu obitelj dugo u zrelu dob, što je posebno izraženo u razvijenim zemljama

Podaci iz Japana pokazuju da je najveći broj mladih hikikomorija u stanju sigurno se vratiti u zajednicu i ostvariti normalno društveno funkcioniranje.

Oni koji predugo ostanu izolirani kod kuće postupno izgube socijalne vještine i sve teže se vraćaju u društvo. Osiromašeni za verbalne, senzorne i emocionalne reakcije kakve imamo tijekom interakcije s ljudima uživo, takvi hikikomori mogu razviti niz psihičkih poremećaja, a interakcija s vanjskim svijetom postaje posebno zastrašujuća.

Iskustvo hikikomorija

Za bolji uvid u unutarnji svijet hikikomorija, pročitajte osobno iskustvo hikikomori adolescentice, kako ga je sama napisala na kraju svog terapijskog procesa:

Moj put kroz fazu povlačenja (hikikomori)

Prije nekoliko godina moj se svijet počeo urušavati, iako to u početku nisam ni primijetila. Uvijek sam bila tiha, povučena, ali tada je strah postao toliko snažan da sam jedva mogla izići iz kuće. Svaki dan u školi bio je borba i to već godinama, sve otkako sam počela srednju školu, te je s vremenom postajalo sve gore. Osjećala sam kako mi srce lupa, dlanovi se znoje, a misli mi govore da nisam dovoljno dobra. Uskoro više nisam mogla podnijeti ni poglede drugih ljudi. Počela sam preskakati školske sate, zatim cijele dane, sve dok jednostavno nisam prestala ići u školu. Cijeli treći razred srednje škole provela sam zatvorena u svojoj sobi.

U to sam se vrijeme gotovo potpuno povukla u sebe. Nisam imala volje ni energije za razgovor, a svaki pokušaj komunikacije s drugima izazivao bi mi stres i tjeskobu. Tih mjeseci osjećala sam se kao da sam nestala. Moja soba postala je moj svijet – mali, siguran prostor u kojem sam mogla disati bez straha. Dani su se stapali jedni u druge dok sam igrala računalne igrice, pokušavajući zaboraviti stvarnost. Igrice su bile moj bijeg, moj način da ne mislim o tome koliko sam usamljena i izgubljena. Nisam brinula ni o sebi – katkad bih danima ostajala u pidžami, bez snage da se istuširam ili nešto pojedem. Svaki zadatak, čak i najmanji, činio se kao ogroman teret. Dok su moji vršnjaci izlazili, družili se i planirali budućnost, ja sam danima sjedila pred ekranom, uvjerena da

se ne mogu nositi s pravim životom.

Iako mi je tada to izgledalo kao jedini način da preživim, duboko u sebi osjećala sam da ne mogu tako živjeti zauvijek. Tada sam se, uz puno nagovaranja, odlučila obratiti psihijatru. Isprva sam bila sumnjičava i zatvorena, nisam vjerovala da mi razgovor može pomoći. No moj psihijatar bio je strpljiv i pažljiv. Nakon nekoliko susreta uputio me na terapijske grupe u kojima sam upoznala druge ljude koji su se nosili sa sličnim problemima.

U početku mi je bilo iznimno teško sudjelovati – srce bi mi ubrzano kucalo, nisam mogla podići pogled, a cijelo tijelo bi mi se treslo dok sam pokušavala govoriti. Ali s vremenom sam naučila da nisam sama i da je u redu biti ranjiv.

Polako sam počela vraćati povjerenje u sebe i u ljude. Naučila sam tehnike disanja, opuštanja i suočavanja sa strahovima. Počela sam ponovno izlaziti iz kuće, iako isprva samo na kratko. S vremenom sam se vratila u školu. Danas mogu reći da sam puno bolje. Anksioznost nije nestala, još uvijek imam trenutke nesigurnosti i nelagode, ali više ne dopuštam da me anksioznost spriječi da živim. Također, moram reći, taktika izlaganja koju mi je psihijatar najviše predlagao, pokazala se iznimno korisnom u mom oporavku. Iako je u početku bilo zastrašujuće, postupno suočavanje s onim što me plašilo pomoglo mi je shvatiti da moji strahovi nisu toliko opasni niti strašni koliko sam mislila.

Svaki mali korak – odlazak u trgovinu, razgovor s nepoznatom osobom ili sudjelovanje u grupi – davao mi je sve više samopouzdanja. Najviše sam zahvalna svojem psihijatru i članovima svoje obitelji na podršci. Shvatila sam da traženje pomoći nije znak slabosti, nego hrabrosti. Naučila sam prihvatiti sebe i svoje razlike, te razumjeti da svatko ima svoj put i svoj tempo. Danas se s ponosom mogu osvrnuti na to razdoblje, jer me naučilo koliko je važno čuvati svoje mentalno zdravlje i ne odustajati, čak i kada se čini da je sve izgubljeno.