Sva lica zatajivanja srca

Uvod

Zatajivanje srca je kronična bolest kod koje srce ne može učinkovito pumpati krv i zadovoljiti potrebe cijelog organizma. Može nastati zbog različitih uzroka, uključujući visoki krvni tlak, koronarnu bolest srca, bolesti srčanih zalistaka, poremećaje ritma rada srca te primarne ili sekundarne bolesti srčanog mišića.

Čimbenici rizika za nastanak zatajivanja srca su: dob, spol, nasljeđe, šećerna bolest, pretilost, povišeni krvni tlak, dislipidemija, tjelesna neaktivnost i pušenje.

Prevalencija srčanog zatajivanja globalno iznosi između 1 i 3 % odrasle populacije; procjenjuje se da u svijetu trenutačno od srčanog zatajivanja boluje oko 60 milijuna ljudi. Prevalencija srčanog zatajivanja veća je kod starijih osoba; procjenjuje se da 11,8 % starijih od 65 godina ima srčano zatajivanje. Zatajivanje srca je problem u porastu iz više razloga. Na prvom mjestu jer je starenje stanovništva u porastu, postoje bolji dijagnostički postupci i povećana svijest javnosti, a više srčanih pacijenata može preživjeti i živjeti dulje sa svojom bolesti.

Zatajivanje srca se dijeli s obzirom na zahvaćenost srčanih komora na lijevostrano, desnostrano i biventrikularno (obostrano) zatajivanje kada su zahvaćena oba ventrikula. S obzirom na funkciju izbacivanja krvi (ejekcijsku frakciju), zatajivanje srca dijelimo na: zatajivanje srca s očuvanom, blago smanjenom ili smanjenom ejekcijskom frakcijom. Tipični klinički tijek i progresija srčanog zatajivanja karakterizirani su fazama stabilnosti i epizodama pogoršanja, uz postupno pogoršanje funkcionalnog statusa i povećanje rizika od potrebe za hospitalizacijom. Svako pogoršanje povećava rizik od daljnjih hospitalizacija te ubrzava tijek bolesti prema uznapredovalom stadiju. Klinička slika zatajivanja srca može biti prva manifestacija preboljelog miokarditisa, odnosno upale srčanog mišića koja ne bude na vrijeme prepoznata, te nije započeto liječenje. Akutno srčano zatajivanje razlikuje se od kroničnog, obilježeno je naglim i progresivnim tijekom, a u kliničkoj slici dominira izraženo pogoršanje nedostatka zraka sa znakovima hipoperfuzije (hladni ekstremiteti, oslabljeno mokrenje). Za razliku od navedenog, kod kroničnog srčanog zatajivanja dominiraju simptomi koji su blagi do umjereni, s povremenim pogoršanjima.

Simptomi srčanog zatajivanja

Najčešći simptomi su umor, zamaranje pri fizičkom naporu, otežano disanje, oticanje nogu i gležnjeva, povećanje tjelesne mase zbog zadržavanja tekućine te osjećaj ubrzanog ili nepravilnog rada srca. U uznapredovalim stanjima prisutna je intolerancija ležećeg položaja, bolesnici spavaju na povišenom. Simptomi se mogu razvijati postupno i često se preklapaju s drugim bolestima, odnosno stanja poput anemije ili infekcije mogu potaknuti srčano zatajivanje. Manje tipični simptomi su noćni kašalj, sviranje u prsima, osjećaj nadutosti, gubitak apetita, konfuzija, depresija, vrtoglavica i gubitak svijesti.

Najčešća aritmija kod srčanog zatajivanja je fibrilacija atrija; javlja se kod gotovo polovice bolesnika sa srčanim zatajivanjem. Pojava aritmije može biti jedan od prvih kliničkih znakova srčanog zatajivanja, odnosno razlog dolaska liječniku, nakon čega će se dijagnostičkom obradom utvrditi dijagnoza srčanog zatajivanja.

Dijagnoza

Dijagnoza se postavlja na temelju kliničkog i fizikalnog pregleda, laboratorijskih nalaza (kompletna krvna slika, natriuretski peptid), elektrokardiograma (EKG), ehokardiografije, 24-satnog Holter EKG-a. Nakon inicijalne dijagnostičke obrade, obrada se nadopunjuje drugim metodama, kao što su koronarografija, magnetska rezonanca srca, transezofagealni UZV srca ovisno o potrebi za postavljanjem dijagnoze etiologije srčanog zatajivanja.

Ehokardiografija ima ključnu ulogu u dijagnosticiranju srčanog zatajivanja, utvrđivanju etiologije te daljnjem usmjeravanju farmakološke terapije.

NT-proBNP je test za mjerenje razine hormona u krvi koji se koristi za dijagnosticiranje ili isključivanje zatajivanja srca kod osoba sa simptomima nedostatka zraka. Povišene vrijednosti ukazuju na zatajivanje srca, dok su niske vrijednosti dobre vijesti jer uglavnom isključuju zatajivanje, odnosno uzrok simptoma je s velikom vjerojatnošću druge etiologije. Test se također koristi za praćenje tijeka već dijagnosticiranog zatajivanja srca te učinkovitosti terapije. Potrebno je naglasiti da na razinu NT-proBNP-a utječu dob, spol, bubrežna funkcija i indeks tjelesne mase.

Liječenje

Liječenje uključuje temeljnu i simptomatsku terapiju u sklopu liječenja srčanog zatajivanja. Temeljna terapija (ACE inhibitori/ARB, ARNI, beta-blokatori, antagonisti mineralokortikoidnih receptora, SGLT2 inhibitori) utječe na tijek bolesti uz simptomatsku terapiju diureticima. ACE inhibitori, ARB, odnosno ARNI predstavljaju skupinu lijekova koja poboljšava kontraktilnu sposobnost, dok beta-blokatori reguliraju frekvenciju srca i smanjuju rizik od pojave malignih aritmija. Antagonisti mineralokortikoidnih receptora djeluju na regulaciju tekućine i soli u organizmu, a SGLT2 inhibitori poboljšavaju energiju i metabolizam srčanog mišića te djeluju kao blagi diuretici. Važno je naglasiti da je kod farmakološkog pristupa potrebno postići optimalnu dozu lijeka, odnosno maksimalno podnošljivu dozu prilagođenu svakom bolesniku. Obavezno u sklopu liječenja srčanog zatajivanja, ako postoji, treba liječiti aritmiju kontrolom frekvencije, odnosno ritma, te uvođenjem antikoagulacijske terapije radi prevencije tromboembolijskih incidenata kao što je npr. cerebrovaskularni inzult.

Također je važno liječiti pridružene komorbiditete: deficit željeza, poremećaje štitne žlijezde, fibrilaciju atrija, bubrežnu bolest i apneju u snu. Ako se navedene farmakološke terapijske mogućnosti ne pokažu učinkovitima, postoje i dodatne metode kao što su ugradnja kardioverter defibrilatora i uređaja za resinkronizaciju. Također je potrebno provoditi nefarmakološke mjere: smanjiti unos soli (manje od 2–3 g dnevno) te tjelesnu aktivnost prilagoditi mogućnostima. Preporučuju se umjerena aerobna aktivnost te praćenje tjelesne mase i simptoma.

Rano prepoznavanje simptoma i pravovremena dijagnoza ključni su za bolju prognozu i daljnje ishode liječenja. Najveći učinak na smanjenje incidencije i mortaliteta srčanog zatajivanja postiže se ranim prepoznavanjem faktora rizika, optimizacijom kontrole komorbiditeta i pravovremenim uvođenjem farmakoterapije.

Nuspojave farmakoterapije u liječenju srčanog zatajivanja: hipotenzija, hiperkalijemija, bradikardija (usporen srčani ritam), pogoršanje bubrežne funkcije; SGLT2 inhibitori mogu uzrokovati genitalne infekcije. Kako bi se izbjegle navedene nuspojave, potrebno je redovito kontrolirati kalij, ureju i kreatinin dva tjedna nakon uvođenja terapije radi titracije doze lijeka. Potom su kontrole rjeđe, ovisno prvenstveno o bubrežnoj funkciji.

Zaključak

Uznapredovalo srčano zatajivanje definira se prisutnošću refraktornih simptoma, potrebom za učestalom hospitalizacijom te nedostatkom odgovora na optimalnu standardnu terapiju. Tada u obzir dolazi mehanička cirkulatorna potpora i transplantacija srca. Transplantacija srca je zlatni standard za odabrane bolesnike bez kontraindikacija s jednogodišnjim preživljenjem oko 90 %.

Edukacija bolesnika i obitelji o prepoznavanju simptoma i pogoršanja, adherencija na terapiju i samokontrola su izuzetno važni.

Na kraju, zatajivanje srca je kompleksna bolest koja obuhvaća mnoge kliničke, psihosocijalne i javnozdravstvene aspekte. Pravodobna dijagnoza, edukacija, multidisciplinarni pristup, redovito praćenje od strane kardiologa i podrška obitelji ključni su za optimalno upravljanje bolešću i poboljšanje kvalitete života.