Neuroraznolikost

Definicija pojma neuroraznolikosti

Neuroraznolikost pojam je koji se isprva koristio u sociologiji i psihologiji. Pojavljuje se krajem 1980-ih i početkom 1990-ih, i njime se želi naglasiti raznolikost ljudi prema njihovom neurokognitivnom doživljavanju i funkcioniranju. Ta raznolikost doživljavanja, razmišljanja i ponašanja među ljudima posljedica je urođenih ili stečenih razlika u strukturi i funkciji mozga. Ako primijenimo koncept neuroraznolikosti, različiti psihijatrijski i neurorazvojni poremećaji (npr. autizam, hiperaktivnost, disleksija i drugi) prestaju biti shvaćani kao bolest - već postaju samo jedan od mogućih neurokognitivnih tipova funkcioniranja. Promjenom percepcije društva i prihvaćanjem ideje neuroraznolikosti može se postići destigmatizacija tih osoba i njihova bolja uključenost u društvo.

Autoricom koncepta neuroraznolikosti smatra se australska sociologinja Judy Singer (rođ. 1951.). U svojoj knjizi „Neuroraznolikost: rođenje ideje“ (2016.), definira taj pojam kao neurološku raznolikost ljudi, ali i kao društveni pokret neuroraznolikih „manjina“. Njen interes za ovu problematiku proizašao je iz vlastitog iskustva. Njenoj kćeri je postavljena dijagnoza Aspergerovog sindroma - neurorazvojnog poremećaja iz spektra autističnih poremećaja. Osnovno obilježje autističnih poremećaja je promijenjena socijalna komunikacija i interakcija, što bitno otežava socijalizaciju djeteta i prilagodbu na društvene norme. Singer je i sebe opisivala kao nekog tko je „negdje na autističnom spektru“. U Australiji je pokrenula grupu za podršku obiteljima autističnih osoba.

Walker (2014.) piše o tri značenja pojma neuroraznolikost. Prvobitno, pojam se odnosi na činjenicu da se ljudski mozgovi i umovi međusobno razlikuju. Drugo značenje je paradigma neuroraznolikosti ; često se koriste slični pojmovi neuroraznolikost kao pristup ili okvir. Treće značenje je pokret neuroraznolikosti, aktivistički pokret koji nastoji poboljšati prava i dobrobit osoba koje su neurokognitivno atipične. Patrick Dwyer (2022.) u svom članku o neuroraznolikosti naglašava da je taj koncept u razvoju i da bi istraživači morali istraživati i neurokognitivno atipične osobe i socijalni kontekst koji ih okružuje. Dwyer potiče znanstvenike da slušaju i uče od neurokognitivno atipičnih osoba.

Neuroraznolikost i neurorazvojni poremećaji

Neuroraznolikost se obično spominje u kontekstu neurorazvojnih poremećaja. Najpoznatiji su poremećaji autističnog spektra (isto što i pervazivni razvojni poremećaji).Navedeni poremećaji se svrstavaju među psihijatrijske poremećaje, javljaju se u djetinjstvu i smatraju se posljedicom zastoja u razvoju mozga. Uzroci zastoja mogu biti virusi, toksini, teški metali, genetske mutacije. Nažalost, znanost još nije pronašla jasan i jedinstven odgovor na pitanje što uzrokuje ove poremećaje. Neke sposobnosti koje se spontano razvijaju u djece određene dobi, kod ove djece se ne razvijaju. Na primjer, majka primjećuje da dijete ne reagira na svoje ime, da ju vrlo rijetko pogleda u oči, da kasni s razvojem govora, da samo ne zna prepoznati opasnu situaciju. Obitelj će se nastojati prilagoditi djetetu i prilagoditi okolinu djetetu, no odlaskom djeteta u jaslice ili vrtić, društvo od djeteta počinje tražiti da se i ono počne prilagođavati svijetu. Dijete s neurorazvojnim poremećajima ne može to učiniti i treba dodatnu pomoć. Srećom, mozak je neuroplastičan, što znači da se može mijenjati pod utjecajima iz okoline. Ako se na vrijeme uoče zastoji u razvoju, pravodobno liječenje može imati dobre rezultate. Prognoza je nesigurna, što znači da ne možemo sa sigurnošću reći u kojoj mjeri će dijete usvojiti sposobnosti i vještine koje se očekuju u djeteta iste dobi. Razina oštećenja funkcioniranja može jako varirati što je u konačnici i dovelo do prihvaćanja ovog poremećaja kao spektra. Postoje osobe koje mogu kod sebe pronaći obilježja autizma, no ako ne postoji oštećeno funkcioniranje – dijagnoza se ne postavlja.

Kad postoje teškoće u funkcioniranju često se određuje stupanj invalidnosti o čemu ovisi razina pomoći koju će ta osoba dobiti od društva. Pojmu invalidnosti ili nesposobnosti možemo različito pristupiti. Prema medicinskom modelu invaliditet je odraz poremećaja, deficita ili bolesti osobe. Te bolesti ili poremećaji mogu biti urođeni ili naknadno stečeni. Bez obzira na uzrok, postoje u osobi i osobu treba liječiti ili normalizirati. Medicinski model je i danas dominantan u pristupu osobama s invaliditetom. Međutim, ponekad naglasak na liječenju ili normalizaciji može negativno utjecati na te osobe, produbljujući u njima osjećaje manje vrijednosti i auto-stigmatizacije.

Suprotnost medicinskom modelu je „snažni“ socijalni model po kojem je invalidnost posljedica ograničenja koje društvo nameće invalidima. Po ovom modelu, invalidnost ne bi niti postojala da nije društvenih barijera. U savršenom društvu koje se prilagođava sposobnostima i potrebama pojedinca – nitko nije invalid. Prema ovom modelu invalidnosti treba pristupiti reformirajući društvo koje treba osigurati prilagodbu okoline osobi.

Treći model je neuroraznolikost kao pristup. Taj pristup bi trebao predstavljati kompromis između medicinskog i socijalnog modela. Invalidnost se razumijeva kao odraz interakcije invalidne osobe i njene okoline. Invalidnosti treba pristupiti oblikujući okolinu i društvo, ali i pomažući invalidnoj osobi da stekne nove vještine i bolju prilagodbu. Liječenje ili normalizacija invalidne osobe ne bi trebala biti osnovni cilj pristupa. Raznolikost umova i mozgova morala bi biti cijenjena, a neurokognitivno atipične osobe morale bi biti prihvaćene kao vrijedne, onakve kakve jesu. Naravno, postoje zamjerke ovom pristupu. Postoji bojazan da bi ovaj pristup mogao biti protumačen da atipičnim osobama ne treba pomoć društva.

Još jedan, sve češći, neurorazvojni poremećaj je hiperaktivnost s deficitom pažnje - ADHD. Karakteriziran je teškoćama u održavanju pažnje (koncentracije), motoričkom hiperaktivnošću (dijete je u stalnom pokretu) i impulzivnošću (brzopletost, nestrpljivost, slaba samokontrola). Za ADHD je ustanovljena visoka genetska uvjetovanost. Utvrđeno je da su simptomi posljedica slabije dopaminske i noradrenalinske aktivnosti u mozgu. Roditelji obično potraže pomoć za dijete kad krene u školu i kada nije u stanju sudjelovati u nastavi poput druge djece. Nemirno je, ne može održati koncentraciju, ustaje, upada u riječ, nema strpljenja. Kod neke djece izražena je i neposlušnost uz česte izljeve ljutnje i agresije. Takvo dijete ometa nastavu drugim učenicima. Često upravo neki incident u školi bude povod traženju stručne pomoći. Prema medicinskom modelu, dijete treba liječiti specifičnim lijekovima za ADHD. Ti lijekovi podižu dopaminsku ili noradrenalinsku aktivnost u mozgu, a to rezultira smanjenjem opisanih smetnji. Prema socijalnom modelu, nastavu treba potpuno prilagoditi mogućnostima djeteta. Neuroraznolikost kao pristup bi podrazumijevao i prilagodbu nastave, ali i intervencije usmjerene na dijete (učenje vještina samokontrole, uzimanje lijekova koji bi olakšali učenje i prilagodbu). Pri donošenju odluke najbolje se voditi pitanjem – koja bi od ovih intervencija najviše poboljšala kvalitetu života djeteta i njegove obitelji.

Specifične teškoće u učenju su također čest razlog traženja stručne pomoći za djecu. Disleksija podrazumijeva teškoće s čitanjem, prepoznavanjem riječi i razumijevanjem pročitanog, a disgrafija teškoće s pisanjem, rukopisom i organizacijom misli pri pisanju. Diskalkulija označava poteškoće s razumijevanjem brojeva i matematičkih koncepata. Dispraksija podrazumijeva teškoće u planiranju i izvođenju motoričkih radnji. Za postavljanje dijagnoze nužan je pregled logopeda koji će preporučiti liječenje i individualizirani pristup u nastavi, nekad i uz prilagodbu programa (restrikciju sadržaja ili vještina koje se traže od učenika te dobi). I u ovom slučaju intervencije su usmjerene i na okolinu, i na dijete. Nije rijetka pojava da se u djeteta dijagnosticira više neurorazvojnih poremećaja (npr. ADHD, disleksija i disgrafija).

Neki autori primjenjuju neuroraznolikost kao pristup i na druge psihijatrijske poremećaje: tikovi (Tourettov sindrom), anksioznost, shizofrenija, opsesivno-kompulzivni poremećaj, mucanje. Težnja je da se pronađu pozitivne strane neurokognitivne različitosti; i da društvo osigura bolju prilagodbu okoline. Tim mjerama postići će se bolja kvaliteta života, posebno onda kada uobičajenim liječenjem nije postignuto ukidanje simptoma ili poboljšanje.

Važno je u izboru intervencija uvažiti mišljenje same osobe. Svaka osoba sama odlučuje u kojoj mjeri će prihvatiti svoju neurokognitivnu raznolikost i identificirati se s njom, ili će se boriti protiv nje. Međutim, mogu li djeca sama odlučiti ili za njih trebaju odlučivati roditelji? U kojoj dobi bi trebali početi uvažavati mišljenje maloljetnika? Mogu li osobe s intelektualnim oštećenjima donositi odluke o liječenju? Za početak, savjetuje se stručnjacima i roditeljima da otvoreno razgovaraju o toj problematici sa svojom djecom.

Zaključak

Neuroraznolikost je koncept koji se još razvija. Predstavlja optimalni pristup između medicinskog i socijalnog modela razumijevanja invaliditeta ili nesposobnosti. Preporučuje se kombinacija intervencija usmjerenih na pojedinca i na okolinu. Treba potaknuti korištenje pozitivnog jezika kojim se opisuju neurološke i psihološke različitosti. Savjetuje se uvažiti mišljenje neurorazličite osobe kad god je to moguće, iznimka su situacije kada je njihovo zdravlje ili njihova sigurnost ugrožena. Vrlo je važno pružiti pomoć i podršku roditeljima - oni su prvi kojima koncept neuroraznolikosti može pomoći u prihvaćanju i razumijevanju svog djeteta.

Konačno, prihvaćanjem koncepta neuroraznolikosti prihvaćamo nesavršenost našeg uma i granice naših mogućnosti, i cijenimo život u svim svojim oblicima.