Suicid - prekid tišine

Pojmovi koji se odnose na suicidalnost

Pojam suicida, prema jednoj od najprihvaćenijih definicija u kliničkom radu, odnosi se na sve smrti uzrokovane izravnim činjenjem ili nečinjenjem pojedinca koji je svjestan ishoda svog pozitivnog ili negativnog djelovanja. Dakle, suicid podrazumijeva svjesnu nakanu i cilj pojedinca da si oduzme život. Međutim, niz samodestruktivnih postupaka pojedinca može se shvatiti kao suicidalno ponašanje.

Neka samoozljeđujuća ponašanja pojedine osobe ispoljavaju bez namjere prekida vlastitog života, a objašnjavaju ih kao pokušaje „olakšanja stresa i napetosti; bijega od teške situacije; bijega od nepodnošljive stvarnosti; prekidanja patnje; samokažnjavanja; dobivanja pažnje; poziva u pomoć“, iako često potvrđuju da su svjesne da je to moglo dovesti do smrtnog ishoda.

Pokušaju ili počinjenju suicida prethode aktivne (razmišljanja o načinu počinjenja suicida) ili pasivne suicidalne ideje (misli o smrti, želja za umiranjem bez plana za počinjenje suicida), no samo trećina osoba takve ideje i iskaže, što bližnjima i drugima u okolini, pa i profesionalcima, otežava prepoznavanje problema.

Epidemiološki podaci

Iako stope suicida u svijetu opadaju (od 2000. do 2021. godine stopa suicida manja je za 35 %), i dalje je taj broj velik. Svake godine oko 800 000 osoba u svijetu počini suicid (otprilike svakih pola minute jedna osoba).

I Hrvatska bilježi smanjenje broja suicida (2018. godine zabilježeno je 679 suicida, a 2024. godine 542), no još su uvijek stope suicida u Hrvatskoj (16,6 na 100 000 stanovnika) iznad prosjeka Europske unije (8,8 na 100 000, prema podacima iz 2021.), poglavito u usporedbi s mediteranskim zemljama EU-a.

Regionalne razlike bilježe se i unutar Hrvatske, pa je tako stopa suicida najniža u priobalnim županijama. Postoje i razlike po spolu i dobi, pa je tako izvršenje suicida najčešće u muškaraca iznad 65 godina. Nažalost, posljednjih godina raste broj suicida među mladima.

Suicid je među deset najčešćih uzroka smrti u većini zemalja, a u nekim zemljama čak je češći od smrti uzrokovanih prometnim nesrećama i ubojstvima, odnosno vodeći je uzrok smrti od ozljeda. Šesti je najčešći uzrok smrti među mladima (prema podacima iz 2022.).

Najčešći način izvršenja suicida u oba spola jest vješanje, a značajno pada broj suicida izvršenih vatrenim oružjem i eksplozivom, koji je bio u porastu među muškarcima u ratnim i poslijeratnim godinama kod nas. Na svaki izvršeni suicid dolazi dvadeset pokušaja suicida te su suicidalni pokušaji češći kod žena.

Čimbenici rizika

U 90 % slučajeva osobe koje su počinile suicid bolovale su od jednog ili više psihičkih poremećaja. Rizik za počinjenje suicida postoji kod osoba koje boluju od depresije, bipolarnog afektivnog poremećaja, shizofrenije, ovisnosti o alkoholu i psihoaktivnim tvarima (posebno kanabinoidima), anksioznosti, PTSP-a i kod osoba s obilježjima poremećaja ličnosti.

Važno je imati na umu da je najveći rizik od suicida kod osoba liječenih od psihičkih poremećaja prisutan u prvim tjednima nakon otpusta s bolničkog liječenja, u osoba koje su već prethodno pokušale suicid ili je u njihovoj obitelji netko počinio suicid, osoba koje iskazuju osjećaj beznađa, bespomoćnosti i bezvrijednosti ili su impulzivne.

Ističe se značajna povezanost ovisnosti o alkoholu i suicida, posebno kada je alkoholizam pridružen depresiji, a neki su stava da je alkoholizam, kao samodestruktivno ponašanje, oblik „kroničnog suicida“.

Prekomjerna konzumacija alkohola pokazuje se i kao rizik za suicid kod mladih. Pokušaji suicida kod adolescenata koji prekomjerno konzumiraju alkohol tri su do četiri puta češći nego u općoj populaciji, a akutna intoksikacija alkoholom povećava rizik od suicida za 90 %, što se smatra posljedicom „otkočenog“ ponašanja pod utjecajem alkohola. U literaturi se navodi da je u 20 – 50 % suicida počinitelj bio ovisan o alkoholu, a u 30 – 80 % slučajeva počinitelj je u trenutku suicida bio alkoholiziran.

Ostali čimbenici rizika su problemi unutar obitelji (rane traume kao što su zanemarivanje i zlostavljanje u djetinjstvu, trenutno nasilje, nedostatak podrške, poteškoće u komunikaciji), teška tjelesna bolest, dugotrajan stres (nepovoljna ekonomska situacija u društvu, nezaposlenost, financijski problemi) te nedovoljna uključenost u društvo (prijatelji, lokalna zajednica), osjećaj neprihvaćanja i odbačenosti te usamljenost, a kod mladih vršnjačko nasilje kao rastući problem. Slabljenje društvenih normi i vrijednosti može pridonijeti riziku suicida.

Rizik od suicida veći je ukoliko osobe izbjegavaju potražiti pomoć, odnosno odgađaju liječenje uslijed straha od stigmatiziranosti.

Mjere prevencije

Suicidu, kao globalnom i nacionalnom javnozdravstvenom problemu, potrebno je pristupiti prije svega preventivno.

Primarna prevencija provodi se u općoj populaciji s ciljem jačanja mentalnog zdravlja populacije i smanjenja čimbenika rizika, a podrazumijeva edukaciju svih skupina društva o mentalnom zdravlju, poglavito mladih, podizanje svijesti o važnosti očuvanja i unaprjeđenja mentalnog zdravlja, promoviranje zdravih životnih stilova, učenje vještina samozaštite i samopomoći, etično informiranje javnosti, borbu protiv stigmatiziranosti psihičkih poremećaja te smanjenje dostupnosti sredstava za izvršenje suicida.

Sekundarna prevencija odnosi se na rano prepoznavanje osoba s čimbenicima rizika (primjerice provođenje probira rizičnih osoba u školama i zdravstvenim ustanovama) te osiguravanje dostupnosti pravovremene i primjerene zdravstvene skrbi, dijagnostičkih i terapijskih postupaka i intervencija u kriznim stanjima (hitne službe, telefonske linije za pomoć, krizni centri).

Tercijarna prevencija odnosi se na postupanje usmjereno smanjenju posljedica suicidalnog pokušaja i sprječavanju ponovnih pokušaja suicida (intenzivna i kontinuirana zdravstvena skrb za pojedince koji su pokušali suicid, kao i individualni rad s pojedincima te rad s obitelji i zajednicom).

Proces liječenja

Svaka osoba koja je pokušala suicid ili iskazuje suicidalne ideje, namjeru i plan počinjenja suicida zahtijeva neodgodivo liječenje koje uključuje psihijatrijsku skrb.

Psihijatri procjenjuju suicidalni rizik i neposrednu opasnost od samoozljeđivanja te se pacijent, ako stanje pacijenta ne zahtijeva prvo tjelesno zbrinjavanje, operaciju ili stabilizaciju životnih funkcija, hospitalizira u jedinici intenzivne psihijatrijske skrbi i liječi primjenom lijekova i psihoterapije.

Svako liječenje suicidalne osobe je individualizirano, ovisno o čimbenicima koji su procijenjeni kao predisponirajući, čimbenicima koji su djelovali kao okidači za suicidalno ponašanje, dijagnosticiranim psihičkim poremećajima odnosno njihovoj vrsti i težini, ali i zaštitnim čimbenicima (obiteljska podrška, religijska uvjerenja).

Nakon otpusta iz bolnice potrebno je daljnje psihijatrijsko praćenje koje se provodi ambulantno ili putem dnevne bolnice pri čemu je od velike pomoći suradnja s liječnicima obiteljske medicine te svim drugim zdravstvenim djelatnicima u cilju pravovremenog prepoznavanja i učinkovitog postupanja.

Zaključak

Društvo u cjelini treba biti senzibilizirano na mogućnost da u neposrednoj blizini svakoga od nas postoje osobe koje tiho pate, a rad na očuvanju i unaprjeđenju mentalnog zdravlja trebao bi biti među prioritetima u svim sferama društva kako bi svaki pojedinac u potrebi bio osnažen otvoreno i glasno zatražiti pomoć.