Simptomi depresije – zašto je važno rano prepoznavanje

Glavne značajke depresije

Depresija je bolest poznata od davnina, pa tako i njezino ime dolazi iz latinskog jezika, od latinske riječi deprimere, što znači potisnuti, pritisnuti ili udubiti. U depresiji je potisnuto raspoloženje i upravo takvo patološki sniženo raspoloženje je osnovno obilježje ovog stanja. Promjena raspoloženja u depresiji može se javiti bez vidljivog razloga ili u očitom neskladu s potencijalnim uzrokom.

Generalno, depresivni poremećaj karakteriziraju epizode depresivnog raspoloženja koje se mogu ponavljati tijekom života, pa tako govorimo o ponavljajućem depresivnom poremećaju. Glavni simptomi su tužno, tj. sniženo raspoloženje, gubitak energije, gubitak interesa i zadovoljstva, poremećaj apetita i spavanja, a ponekad I razmišljanja o samoubojstvu. Osim gubitka radosti življenja, depresija sa sobom nosi i gubitak sposobnosti za rad.

Teorije nastanka depresije

Nastanak depresije tek je djelomično razjašnjen i objašnjava se brojnim biopsihosocijalnim teorijama. Ono što je poznato jest činjenica da se depresija češće pojavljuje u nekim obiteljima i u krvnih srodnika oboljelih od depresije. Rizik obolijevanja od tog poremećaja u obiteljima bolesnika je 2-3 puta veći nego što je to slučaj u općoj populaciji. To ukazuje na genetsku podlogu u razvoju depresivnog poremećaja. Istraživanja uloge nasljeđa u nastanku depresije za sada pokazuju uključenost mnogih gena koji povećavaju rizik za razvoj depresije. Razvoj depresije tako ovisi o genetskoj sklonosti, ali i o utjecajima okoline.

Biološku osnovu depresije predstavljaju promjene u metabolizmu kemijskih molekula – neuroprijenosnika (serotonina, noradrenalina i dopamina), kao i broj i osjetljivost struktura na koje neurotransmitori djeluju – receptora. Upravo su ti neuroprijenosnički sustavi mjesto djelovanja antidepresiva. Bihevioralna teorija pak govori o depresiji kod osoba s manjkom socijalnih vještina i vještina rješavanja problema, koje uvijek iznova doživljavaju negativnu reakciju okoline i kojima nedostaje samopotkrepljenja (osobnih pohvala i nagrada za pozitivno ponašanje).

Kognitivni modeli depresije polaze od pretpostavke iskrivljenog razmišljanja, odnosno negativnog razmišljanja o sebi, svijetu i budućnosti. Psihodinamske teorije na depresiju gledaju kao na ljutnju okrenutu prema unutra, u podlozi koje je stvarni ili zamišljeni gubitak; a negativne emocije rezultiraju osjećajem krivnje, bezvrijednosti i besperspektivnosti, što znači simptomima tipičnim za depresiju. U socijalnim teorijama važnu ulogu ima stres, pa je tako nađena povezanost između gubitka jednog od roditelja prije navršenih 11 godina života te razvoja depresije u odrasloj dobi.

Danas smatramo da je depresija biopsihosocijalni poremećaj. Nastaje kod pojedinaca kod kojih postoji manja ili veća urođena predodređenost za pojavnost depresije, a nepovoljni i stresni događaji pogoduju razvoju bolesti. Ovdje je bitno naglasiti da je depresija bolest, sa svojim genetskim i biološkim karakteristikama. Dakle, depresija nije prolazno stanje neraspoloženja i pasivnosti – ona je ozbiljna bolest koju treba liječiti. Većina ljudi je iskusila dane slabijeg raspoloženja, kada se osjećaju loše i bezvoljno, ali ako su ta neraspoloženja prolazna i ne ometaju značajno funkcionalnost osobe, tada to nije depresija. Depresija je snažno neraspoloženje, koje ne prestaje ili se ponovno vraća bez razloga; drugim riječima, u depresiji je teško ili nemoguće raditi, družiti se, učiti, spavati i/ili jesti.

Pojavnost depresije u populaciji

Žene češće obolijevaju od muškaraca u odnosu 2:1, no točan razlog takve pojave nije poznat. Depresija se najčešće javlja u četrdesetim godinama života, ali može započeti već u doba adolescencije, kao i u starijoj životnoj dobi. U svakom slučaju, bilježi se stalni porast broja oboljelih, a sve je češća i među mlađim ljudima.

Životni rizik za obolijevanje od depresije jest 10-15% (ovisno o vrsti i načinu istraživanja). To konkretno znači da će 10-15% osoba tijekom života oboljeti od depresije. Kako depresija najčešće nastaje u srednjoj životnoj dobi, pogađa radno aktivnu populaciju tena taj način stvara i značajne ekonomske gubitke. Pri tome se ne misli samo na troškove liječenja, već i na indirektne troškove zbog korištenja bolovanja i manje produktivnosti.

Depresija se češće javlja i kod osoba oboljelih od nekih tjelesnih bolesti, npr. srčanih bolesnika, dijabetičara, nakon moždanog udara i slično. Kod takvih bolesnika lošija je kvaliteta života i lošiji je ishod tjelesne bolesti, u usporedbi s bolesnicima koji nisu depresivni. Primjerice, kod dijabetičara je depresija povezana s lošijom brigom o sebi (uključujući uzimanje lijekova, pridržavanje dijete, tjelesnu aktivnost i praćenje razine glukoze u krvi).

Simptomi depresije

Depresija utječe na cjelokupni život bolesnika, ali i njegove okoline. Uzrokuje značajne bračne, obiteljske, profesionalne i socijalne poteškoće. Klinička depresija, koja zahtijeva liječenje, sasvim je drugačija od prolaznih neraspoloženja koje doživljava većina ljudi kao normalnu reakciju izazvanu određenim gubitkom. U osoba s normalnom tugom održana je koncentracija i sposobnost doživljavanja zadovoljstva; takve osobe mogu uživati u druženju s obitelji i prijateljima.

S druge strane, depresivni bolesnici su tužni i besperspektivni, muči ih osjećaj krivnje, vjeruju da su razočarali druge ljude i da su na teret članovima obitelji. Mogu biti razdražljivi, tjeskobni i napeti, izbjegavaju druženja i povlače se u sebe. Osjećaji su im umrtvljeni, otupljeni i ne uživaju više u aktivnostima u kojima su nekad uživali. Gube interese, nemaju energije, sve im je teško i naporno, odustaju od uobičajenih aktivnosti i hobija. Osim toga, teško se koncentriraju i slabo pamte. Zaokupljeni su svojim lošim osjećanjem, preuveličavaju probleme i umanjuju mogućnosti rješavanja problema. Poremećene su i tjelesne funkcije – spavanje je loše i neodmarajuće, apetit i libido su oslabljeni (iako je kod nekih osoba apetit pojačan). Tipično je pogoršanje depresije u jutarnjim satima. Mnogi ne vjeruju u mogućnost ozdravljenja, čak niti oni koju su već iskusili depresivnu epizodu nekad u životu i uspješno se izliječili.

Nadalje, teško depresivni bolesnici ponekad su toliko pasivni i povučeni da zanemaruju osobnu higijenu. Neke osobe muči intenzivan osjećaj beznađa, što dovodi do razmišljanja o smrti ili čak planiranja samoubojstva. Prisutnost razrađenog plana samoubojstva i govorenje o takvim namjerama predstavlja ozbiljno upozorenje. Takve razgovore s depresivnim bolesnikom na smijemo zanemariti, već treba hitno potražiti liječničku pomoć.

Glavni dijagnostički kriteriji

Glavni dijagnostički kriteriji za depresivnu epizodu, sukladno Dijagnostičkim i statističkom priručniku za duševne poremećaje (DSM-V) Američkog psihijatrijskog udruženja, su sljedeći (prilagođeno):

Pet (ili više) sljedećih simptoma prisutnih tijekom dva tjedna; barem jedan od tih simptoma je ili (1) depresivno raspoloženje ili (2) gubitak interesa i/ili zadovoljstva

1. Depresivno raspoloženje veći dio dana, gotovo svaki dan, što se navodi kao subjektivni iskaz ili opažanje drugih;
2. Značajno smanjen interes i/ili zadovoljstvo u svim (ili gotovo svim) aktivnostima veći dio dana, gotovo svaki dan;
3. Značajan gubitak tjelesne težine (npr. više od 5% tjelesne mase u mjesec dana) bez redukcijske dijete ili dobivanje na težini, ili smanjenje ili povećanje apetita;
4. Nesanica ili (rjeđe) pretjerano spavanje;
5. Psihomotorna uznemirenost/agitacija ili usporenost (što primjećuju i druge osobe);
6. Umor ili gubitak energije;
7. Osjećaj bezvrijednosti ili velike ili neprimjerene krivnje (ne samo osjećaj krivnje zbog bolesti);
8. Smanjena sposobnost mišljenja ili koncentriranja, ili neodlučnost (bilo kao subjektivni osjećaj ili vidljivo od strane drugih);
9. Opetovano razmišljanje o smrti, suicidalne ideje bez posebnog plana, pokušaj samoubojstva ili poseban plan za izvršenje samoubojstva.

Simptomi moraju uzrokovati klinički značajne smetnje ili oštećenja u socijalnom, radnom ili drugim važnim područjima funkcioniranja. Poremećaj ne nastaje zbog neposrednih fizioloških učinaka psihoaktivnih tvari ili općeg zdravstvenog stanja, odnosno paralelno prisutnih bolesti. Simptomi potrebni za postavljanje dijagnoze depresivne epizode trebaju trajati najmanje dva tjedna.

Liječenje depresije

Depresivne se epizode mogu liječiti u velikom broju slučajeva. Farmakološko i psihoterapijsko liječenje depresivnog poremećaja međusobno se nadopunjuju i daju najbolje rezultate. Važno je da bolesnik zna da se ne radi o bolesti koja se može vrlo brzo riješiti te da lijekovi koje uzima djeluju s odgodom od 3-4 tjedna. Nadalje, bolesnika treba upozoriti da izostanak brzog terapijskog učinka ne znači da je lijek nedjelotvoran, već samo da ga još nije uzimao dovoljno dugo.

Ponekad je potrebno uzimati više lijekova, npr. dva antidepresiva različitih mehanizama djelovanja. Ono što je važno naglasiti jest da je lijekove potrebno nastaviti uzimati i nakon povlačenja simptoma bolesti. Rano otkrivanje bolesti i odgovarajuće liječenje u većini slučajeva vode do remisije (stanja bez simptoma bolesti), preveniraju pojavu novih epizoda bolesti, a također smanjuju emocionalni i financijski teret bolesti.

Zaključak

Depresija je ozbiljan duševni poremećaj, tj. prava bolest koja se mora liječiti. Dakle, ovo stanje nije znak slabosti, a što više bolesnik zna o depresiji te što više sudjeluje u programu svog liječenja, lakše će se osloboditi ove bolesti. Ipak, treba naglasiti kako izlječenje nikada ne dolazi preko noći, već je potrebno više tjedana da bi se bolesnik osjećao bolje.