Epilepsija i tjelesna aktivnost

O epilepsiji

Epilepsija je razmjerno česta neurološka bolest od koje boluje 1% stanovništva, zbog čega predstavlja značajan medicinski i socijalni problem. Definira se kao nagli poremećaj funkcije mozga koji ima tendenciju ponavljanja, pri čemu pretjerano podražljive stanice moždane kore sinkrono izbijaju električne impulse, što se klinički očituje kao epileptički napadaj. Danas se bolest lijekovima može dobro kontrolirati u više od dvije trećine bolesnika, a za ostale (takozvane farmakorezistentne epilepsije) pokatkad se primjenjuje neurokirurško liječenje koje se u posljednje vrijeme znatno usavršilo. Uzroci epilepsije mogu biti različita oštećenja mozga kao što su prirođene greške razvoja moždane kore, ozljede, tumori, moždani udari, infekcije, neurodegenerativne bolesti, metabolički poremećaji, oštećenje mozga alkoholom i drogama, a dio epilepsija ima nasljednu osnovu (idiopatske epilepsije).

Povezanost epilepsije i tjelesne aktivnosti

Osobe s epilepsijom češće žive sjedilačkim načinom života u usporedbi sa zdravim osobama; nadalje, češće imaju prekomjernu tjelesnu težinu, češće pate od tjeskobe i depresije, a i društveno su izoliranije. Osim toga, dobro je poznato da sport i rekreacija povoljno utječu na čovjekovo tjelesno i mentalno zdravlje kao i na socijalnu integraciju. Zbog straha od izazivanja epileptičkih napadaja i ozljeđivanja osobama s epilepsijom tjelesna se aktivnost prije ograničavala, no takav se stav u posljednje vrijeme mijenja.

Premda tjelesna aktivnost potencijalno može izazvati epileptički napadaj zbog umora, natjecateljskog stresa, hiperventilacije, pretjerane aerobne aktivnosti te ionsko/metaboličkih poremećaja, to se događa rijetko. U jednom istraživanju koje je obuhvatilo 400 osoba s epilepsijom samo su njih dvije identificirale tjelesnu aktivnost kao okidač za napadaje. Druga istraživanja navode veću, no i dalje razmjerno malu pojavnost epileptičkih napadaja tijekom tjelesne aktivnosti. Nasuprot tome, tjelesna aktivnost u mnogih bolesnika s epilepsijom smanjuje učestalost napadaja i u tom slučaju se može smatrati komplementarnom terapijom.

Procjena zdravstvenog rizika tijekom tjelesne aktivnosti

Za procjenu zdravstvenog rizika tijekom tjelesne aktivnosti u osoba s epilepsijom potrebno je uzeti u obzir vrstu epileptičkih napadaja, kontrolu bolesti i vrstu tjelesne aktivnosti. Osobe s toničko-kloničkim i atoničkim napadajima imaju najveći rizik od ozljeđivanja zbog gubitka svijesti i pada. Apsans i kompleksni žarišni napadaji najčešće ne dovode do pada, no ozljeđivanje može nastati tijekom diskontinuiteta svijesti. Jednostavni žarišni napadaji najrjeđe uzrokuju ozljeđivanja zbog očuvane svijesti. Bolesnici s epileptičkim napadajima tijekom spavanja i bolesnici s aurom (upozorenjem prije klinički manifesnog napadaja) također imaju manji rizik od ozljeđivanja.

Glede kontrole bolesti i vrste tjelesne aktivnosti, epilepsija se smatra dobro kontroliranom ako je razdoblje bez napadaja dulje od jedne godine, dok za pojedinu tjelesnu aktivnost treba procijeniti rizik od ozljeđivanja. Uzevši sve navedeno u obzir, tjelesnu aktivnost (osim one ekstremne poput paraglajdinga, skakanja padobranom, sportskog penjanja ili ronjenja s bocom) treba poticati u svih osoba s kontroliranom epilepsijom. Rizičnije sportske i rekreacijske aktivnosti kao što su plivanje, ronjenje na dah, jahanje ili planinarenje osobe s kontroliranom epilepsijom trebaju prakticirati uz uporabu zaštitne opreme te u pratnji osobe koja je informirana o njihovoj bolesti i koja zna pružiti pomoć. U provođenju tjelesne aktivnosti s malim zdravstvenim rizikom nema ograničenja. Za osobe u kojih epilepsija nije dobro kontrolirana potrebna je individualna procjena rizika od ozljeđivanja prema vrsti napadaja i vrsti tjelesne aktivnosti.

Zaključak

Osobe s epilepsijom manje su tjelesno aktivne u usporedbi sa zdravim osobama. Zbog toga češće imaju prekomjernu tjelesnu težinu, češće pate od tjeskobe i depresije i društveno su izoliranije. Iako tjelesna aktivnost u rijetkim slučajevima može izazvati epileptički napadaj, istraživanja pokazuju da tjelesna aktivnost osobama s epilepsijom poboljšava tjelesno i mentalno zdravlje te često smanjuje učestalost napadaja. Većina je sportskih i rekreacijskih aktivnosti sigurna za osobe s dobro kontroliranom epilepsijom, a za osobe u kojih epilepsija nije dobro kontrolirana važna je individualna procjena zdravstvenog rizika prema vrsti napadaja i vrsti tjelesne aktivnosti.