Kolesterol

Razina kolesterola i kardiovaskularni rizik

Temeljem provedenih epidemioloških studija dokazana je povezanost između razine kolesterola u plazmi te kardiovaskularnog morbiditeta i mortaliteta. Tako je u „Studiji sedam zemalja“, publiciranoj 1980. godine, ustanovljeno da je kardiovaskularni mortalitet u istočnim dijelovima Finske s prosječnom razinom kolesterola od 6,6 mmol/L petnaest puta veći od mortaliteta u regiji Ushibaka u Japanu s prosječnom razinom kolesterola od 4,1 mmol/L. 

Također, utvrđeno je da je prosječna razina kolesterola izravno povezana s količinom zasićenih masnoća u prehrani, a razina kolesterola predstavlja najvažniji čimbenik kardiovaskularnog rizika u određenoj populaciji. Učinci hipertenzije, pušenja i tjelesne neaktivnosti su dodatni čimbenici kardiovaskularnog rizika kod osoba s aterosklerotski promijenjenim koronarnim krvnim žilama. Primjerice, populacija s niskom razinom kolesterola u plazmi ima ukupno nizak kardiovaskularni rizik usprkos povišenim ostalim čimbenicima rizika (npr. u Japanu). 

Do sada provedene intervencijske studije u kojima je razina kolesterola smanjena lijekovima i/ili dijetnim mjerama potvrđuju povoljan učinak, odnosno smanjenje kardiovaskularnog morbiditeta i mortaliteta. Utvrđeno je da je 10 %-tno sniženje razine kolesterola bilo praćeno 25 %-tnim smanjenjem koronarne bolesti u petogodišnjem razdoblju.

Lipoproteini

Lipidi su netopljivi u vodi pa je njihov transport u krvi moguć samo u kompleksu s bjelančevinama (tzv. apoproteinima) te tako nastaju lipoproteini plazme. Lipoproteini mogu uzrokovati aterosklerozu ovisno o njihovoj koncentraciji u plazmi i dijelom o njihovoj veličini. Postoje različite podjele lipoproteina, ali u praksi se najčešće koristi ona s obzirom na njihovu gustoću. Lipoproteini velike gustoće (HDL, engl. high-density lipoproteins) su najmanjeg promjera čestice, lako ulaze u stijenku arterija, ali isto tako je lagano napuštaju pa stoga ne pogoduju nastanku ateroskleroze. 

Nasuprot tome, lipoproteini male gustoće (LDL, engl. low-density lipoproteins), lipoproteini srednje gustoće (IDL, engl. intermediate-density lipoproteins) i lipoproteini vrlo male gustoće (VLDL, engl. very low-density lipoproteins) su dostatno malog promjera za ulazak u stijenku arterije, tu se mogu kemijski mijenjati, primjerice oksidacijom, te na taj način ostaju unutar arterijske stijenke i uzrokuju aterosklerozu. Lipoproteini najvećeg promjera su hilomikroni, a poput velikih VLDL, preveliki su za ulazak u arterijsku stjenku te stoga nisu aterogeni, premda je njihova visoka koncentracija u plazmi čimbenik rizika za nastanak pankreatitisa.

Kardiovaskularne bolesti

Većina kolesterola u krvi prenosi se u LDL-obliku pa postoji značajna povezanost između ukupnog kolesterola i LDL-kolesterola s rizikom nastajanja kardiovaskularnih bolesti. Stoga je smanjenje LDL-kolesterola od najveće važnosti u terapiji hiperlipidemije sa svrhom primarne i sekundarne prevencije kardiovaskularnih bolesti. Premda nije tako izravna, postoji i povezanost hipertrigliceridemije s rizikom nastanka ateroskleroze. Rizik je jače povezan sa srednje teškom, nego s vrlo teškom hipertrigliceridemijom, vjerojatno stoga što je prva posljedica nakupljanja IDL i malih VLDL, dok je potonja uzrokovana velikim VLDL-om i hilomikronima koji nisu aterogeni.

Niske koncentracije HDL-kolesterola mogu biti u vrlo bliskoj vezi s nastankom ateroskleroze, njenim pogoršanjem te lošim ishodom kod bolesnika s postojećom kardiovaskularnom bolesti. Ta povezanost gotovo ne postoji kod osoba s niskim rizikom za aterosklerozu, ali je izrazito naglašena kod osoba s nedostatnom tjelesnom aktivnošću, pušača te onih koji jedu velike količine namirnica životinjskog podrijetla.

Dijeta u liječenju hiperlipidemije

Dijeta je uvijek prvi i osnovni princip u liječenju hiperlipidemija. Glavni cilj je snižavanje razine LDL-kolesterola, a postiže se smanjenim unosom zasićenih masnih i transmasnih kiselina, te u manjoj mjeri manjim unosom kolesterola iz hrane. Unos visokonezasićenih masnih kiselina, topljivih vlakana i fitosterola smanjuje koncentraciju LDL-kolesterola u plazmi. S dijetom, koja je zahtjevna za provođenje, razina kolesterola u krvi može se smanjiti najviše za 10-15%. Takav će pristup stoga omogućiti normalizaciju razine kolesterola u krvi samo onih bolesnika u kojih ona nije izrazito povišena. 

Dijetu treba provoditi najmanje dva do tri mjeseca. Razlog za to nije samo činjenica da treba nešto vremena dok se učinci dijete ne odraze na razinu lipida u krvi, već i potreba da bolesnik promijeni svoje prehrambene navike, za što je potrebno određeno vrijeme. Tek ako se uz strogo pridržavanje dijete razina lipida u krvi ne normalizira, preporuča se započeti s uporabom lijekova. No treba naglasiti nužnost nastavka provođenja dijete radi učinkovitosti i uspješnosti takvog liječenja. 

Bolesnici s povišenom koncentracijom triglicerida moraju u sklopu dijete potpuno izbaciti alkohol i slatkiše te značajno smanjiti unos ugljikohidrata. Unos omega-3-masnih kiselina koje se nalaze u masnoj ribi i nekim vrstama povrća doprinosi snižavanju razine triglicerida u plazmi. Strogom dijetom se puno uspješnije može utjecati na hipertrigliceridemiju nego na hiperkolesterolemiju te će velikoj većini bolesnika s povišenom razinom triglicerida dijeta biti dostatna za normalizaciju lipida u krvi.

Tjelovježba

Također, preporučljiv je dijetalni pristup koji će dovesti do porasta koncentracije HDL-kolesterola u plazmi. To se postiže tjelovježbom, poglavito kod fizički neaktivnih osoba, smanjivanjem tjelesne mase kod pretilih osoba te kontrolom glikemije u dijabetičara. Kod određenih osoba uporaba rafiniranih šećera dovodi do snižavanja razine HDL-a u plazmi te se preporuča njihova zamjena složenim šećerima. 

Bolesnici s određenim rizikom moraju veliku pozornost posvetiti tjelesnoj aktivnosti. Preporuča se svakodnevna aktivnost od najmanje pola sata, a poželjno bi bilo jedan sat. Kao što je navedeno ako se svim navedenim nefarmakološkim mjerama ne uspije tijekom dva do tri mjeseca normalizirati razinu lipida u krvi treba započeti s primjenom lijekova. Pri tome treba istaknuti da takvo liječenje bolesnik mora prakticirati cijeli život.